Stil
cool
Isključi prikazivanje slika06
uto
01/26
KNEDL U GRLU
zemlja2.blog.hr
Izraz, knedl ili njok u grlu koristi se i za opis emocionalnog stresa.
Imam knedl u grlu zbog žalosti.
Žalujem za mojom pesicom Denikom, mojom neprežaljenom prijateljicom i članom moje obitelji.
O psima sve znaju oni koji ih vole, kao i oni koji ih ne vole.
Pas nije samo kućni ljubimac koji nam uljepšava život. Pas može biti ugledni radni član našeg društva. Terapeut i njegovatelj bolesne djece i odraslih, vodič za slijepe, policijski i vojni pas.
Psi otkrivaju drogu, spašava ljude ispod ruševina kod potresa , ispod ruševina u ratu i štošta drugo.
Moj pesek je bio kućni ljubimac i član obitelji. Majušna jazavčarka, Bila je prijateljica kojoj se je moglo izjadati i koja je najvećom pažnjom slušala.
Ako je u kući bilo nervoze i ona je bila zabrinuta. Pružala je ljubav i toplinu.
Psi ne kritiziraju, ne pamte uvrede.
Psi su zamjena dragih ljudi u našim životima.
“Nastojmo biti dobri, no trebali bi se truditi biti toliko dobri, koliko naši psi misle da jesmo.”
O psima treba i brinuti. Treba ih hraniti, voditi veterinaru i svaki dan šetati.
Dogodi se da jednog dana ne možeš više šetati psa ,a nemaš vrt. Iako ima dobrih šetača pasa, nije to rješenje.
Što onda?
Mi smo psa dali na usvajanje. Imali smo
sreću . Našla se je dobra rođakinja koja voli pse, ima vrt, i svaki dan šeće psa.
Psu sam rekla da ću doći po nju. Ne znam da li je razumjela.
/ Denika ide/
Stavili smo je u auto, s košaricom za spavanje, dekicom i igračkama i poslali.
U novom domu sjedila je tjedan dana u uglu i tresla se.
Bila je član naše obitelji, a mi smo bili njena jedina obitelj. Novogodišnja me je pucnjava podsjetila na Deniku, koliko se boji, koliko mi nedostaje, pa sam umjesto novogodišnjeg šampanjca, otišla pod poplun.
05
pon
01/26
Mija je bila na kupanju i šišanju
luki2.blog.hr
Ma, ljepša od Al fotke!:)))))
Na poklon je i dobila novu maramu......To me malo i rastužilo, jer sam Goldici bila naručila lijepu maramu - ali nije dočekala da stigne....:(((((( Uffff....
Sada Mija odmara, zahvalna i sretna.
Ljub!
Tišina mora
modrinaneba.blog.hr
Na put ćeš poći i mnogo toga
sobom ćeš ponijet' iz srca moga
(Oliver Dragojević)
Foto: Stanislav-Stanley-Jelinek (dozvola autora)
Osjećaj
pozitivka.blog.hr
(arhiva)
Kažu ti... ili moje ili nikako.
Nema izbora.
Ima.
Svakako, samo ne njihovo.
Nova godina - nove odluke
dugivalovi.blog.hr
Stigla je Nova 2022. godina.
I da, mislim na 2022., ne na 2026. Imala sam želju pisati, jer pisanje puni moje baterije dok se za to isto vrijeme ove na laptopu prazne.
No sama sam sebe zapravo svečano postavila na zadnje mjesto, sve svoje interese, sve što me veseli i čini autentičnom.
Zašto? Bilo je puno novih životnih izazova, a sve u namjeri da izguram koji mjesec dok ne postane lakše bila sam strpljiva za sve ono što bi bilo dio moga dana da je više vremena. Ali prošlo je puno mjeseci i tako...
Stigla je Nova 2023. godina.
Ako sam mislila da je 2022. bila izazovna, onda nisam znala što je uopće izazov sve dok nije došla i prošla 2023. Ukratko! A onda...
Stigla je Nova 2024. godina.
Bujna rijeka koja je samo nastavila teći jednako kao i prethodna godina. I onda dođeš do zida i moraš nešto promijeniti da bi poput USB-a prištekao sebe i (do)pustio da se nešto događa.
Stigla je Nova 2025. godina.
Napokon. Učila sam samu sebe da jedan dio dana pripada baš meni, mojoj rekreaciji, mom hobiju, susretu s osobama koje su moje. Četiri godine me nije bilo ovdje, a često sam imala želju pisati. Toliko misli, rečenica, zaključaka... koje nisu prenesene ni na papir ni na ekran.
2026.
Novogodišnje odluke?
Rijetka skupina ljudi koja donosi novogodišnje odluke ih se zaista i pridržava i usvoji ih kao novi dio sebe, dok većina ljudi prekrši već u prvom tjednu sve što su sami sebi obećali. Potrebna je borba, a po istraživanjima za stjecanje bilo kakve navike mozgu je potrebno oko dva mjeseca.
Iskušala sam to na sebi i mislim da je uz jaku motivaciju dovoljno i 2 do 3 tjedna. Možete si za svaki dan napisati jedan plus koji će vas motivirati, dan po dan - tako malo, a tako veliko.
Svaki novi dan odlučiti reći da. Da - učinit ću to i danas, da - iako mi se baš i ne da, hvata me umor ili radije želim spavati, da - iako sam jučer preskočila, da - jer je lakše reći ne, da - jer želim pobijediti u ovoj borbi, da - jer želim promjenu.
Čestitam vam Novu 2026. godinu!
Želim da vam bude dobar svaki dan, da vam bude svečan bilo koji dan koji želite učiniti svečanim i posebnim na svoj način. Da razgovarate s ljudima uživo, da se okružite ljudima koji će puniti, a ne prazniti vaše baterije, da znate što vam je u životu zaista važno, a što je prolazno, bezvrijedno, pa čak i loše za vas. Da uvijek imate svoje dostojanstvo, a istovremeno da ne budete previše ponosni da bi nekim odnosima dali priliku. Želim vam da poklanjate svoje vrijeme onima koji će to cijeniti i da činite dobro i da date nešto od sebe onome tko nema i tko vam ne može uzvratiti istom mjerom. Da budete snažni i ponosni na sebe u svakom smislu na kraju ove godine.
04
ned
01/26
O prevođenju i ostalome
luki2.blog.hr
Blagdani se bliže kraju, i ja ponovo radim. Puno prevodim, oči će mi ispasti:)))) Glava boli od svog tog bljeskanja i gledanja u ekran....Ali - što se mora nije teško. Jel? :))))
Kad razmišljam o kolumni o prevođenju (da, dobila sam zadatak napisati kolumnu o prebodenju, zamisli!), sjećam se svog prvog prijevoda. Jedna lijepa češka knjiga. Svaki dan zadajem si određeni broj stranica - drugačije ne ide. Postoji nešto što se zove - rok do kojeg trebaš predati prijevod.
Najprije čitam knjigu u izvorniku, a tek onda počinjem prevoditi. Ništa na ovom svijetu ne smije biti ometač. Nema televizije, nema radija. Koncentracija mora biti stalna, jer - kako bi to izgledalo da jednu te istu riječ počnem prevoditi na različite načine....Ne ide. Prevodi se u kontekstu priče, novele, romana - ne u doslovno značenju.
Zato je prevođenje najteži posao koji sam ikada u životu radila. Moraš prenijeti misao, kulturu, kontekst - a ne samo značenje riječi. Inače, čitatelj neće imati pravi doživljaj. Priča neće imati svoj tijek i svoje pravo značenje, čitatelj neće imati pravi doživljaj.
Također, kod prijevoda imamo riječi koje se zovu "lažni" prijatelji. To znači da riječ u jednom jeziku ima jedno značenje, a u drugome sasvim drugačije.
Evo primjera. Dok sam radila na Slovačkom veleposlanstvu, nazvala je jedna prijateljica. Nisam bila u kancelariji, pa su joj rekli da ću se vratiti "za jednu hodinu." Zahvalila se, spustila slušalicu. Srela me za dva dana i kaže da me treba biti sram da joj nisam rekla da negdje putujem i to na godinu dana! Jedva sam je uvjerila da hodina na slovačkom znači sat vremena, a ne godina dana.
Nikada se nisam osudila prevoditi poeziju, samo romane, priče i novele. Poezija bi baš trebala biti prepjev, a to je već malo teže postići.
Ipak, prijevod i prevođenje su vrlo uzbudljivi, i uvijek otkrijem nešto novo. O autoru, o djelu, o sebi....Divno je kad se prevodi živući autor, pa ako baš kod neke riječi ili rečenice zapne - možeš se konzultirati....Fraze se moraju prevoditi u kontekstu i kulturi jezika na koji se prevodi, da se pravilno shvati od strane čitatelja.
Dobar prevoditelj će u okviru svog prijevoda ostati neprimjetan, nenametljiv a savršeno jasan i razumljiv. Nikako mijenjati originalne misli autora, iako u jednu ruku prevoditelj postaje sukreator teksta. I baš zbog toga mora biti jako pažljiv.
Hoće li Al zamijeniti prevoditelja pitanje je koje se često postavlja. Neće. Nikada. Jer Al ne zna i ne može prenijeti - emociju.
Jeste vidjeli što radi ludi Trump? Hapsi Madura. I Ameri će kao privremeno vladati Venezuelom. My ass....:((((( Ne kažem da Maduro nije zaslužio zatvor, ali ovako se to ne radi. :(((( I što sad? Hoće li tako upasti Mađaru i oteti ga?! Molim?! I pikira na Grenland! Danska se odmah oglasila....Da ne bi bilo zabune....Pa da, rude, zračna baza Thule koja je Trumpu upala u oko i ne može bez nje - sve su to zgodni resursi za Ameriku. Jer - zašto ne?! Ima Trump onaj nuklearni gumbić....Lako je tako prijetiti....:(((? Uglavnom, čovjek je bolestan u glavici....:((((
Ljub!
Na kraju tjedna
komentatoricamicaa.blog.hr
Na kraju ovog tjedna zahvaljujem komentatorima i onima koji to nisu bili i Blogyju naravno u leggero tonu upravo onako, kako ste me prihvatili ovaj tjedan
pokušavam ponekad uzaludno riješiti kodove našeg postojanja
u kojima krijemo i radosti i bolesti i tuge svoje
sve tajne zapletene makijom još zelenom u ovoj zimi
pamćenje me gura u mrtvu točku
a mi - poput ove makije - protiv svih pravila
rastačemo sjeme zaboravljene nade
po ovoj pustopoljini od života misleći
kako sve što poslije nas raste može biti svježije i bolje
od onoga, što nosimo sobom
trebali bismo zamoliti nebo
neka drugima dade bolju šansu
neka zaustavi vrijeme
neka nas ostavi u ovome vlaku
koji ide Nikamo
i prolazi stanicom zvanom
Nigdje
foto: J.Gudić, Split
03
sub
01/26
Imam
andrea-bosak.blog.hr
samo jednu želju
Da mi dovedu Josipa kako bih ga zagrlila jer nedostaje mi jako mi nedostaje. Stalno mi je u mislima i znam da to nije dovoljno jer nedostaje mi dugi niz godina jedan dio mene.
Ne mogu biti s njim pored njega jer me sprječava moja bolest a tako bih voljela da ga zagrlim.
Nedostaje i Kikiju znam to iako šuti i nosi bol u sebi kao i ja.
Trenutek resnice
modrinaneba.blog.hr
Tisti trenutek, ko v trenutku vem,
da je to trenutek, katerega
bom želela ponoviti v trenutku,
ko bo ta trenutek minil
Foto: moja osebno
02
pet
01/26
Pirgo
penetenziagite.blog.hr
Otkada znadem za sebe, čudni su mi dočeci novih godina. Možda su nelogični; jer još kao malenom, bilo mi je posve nepojmljivo da se netko oduševljava zato što se mijenjaju datumi na kalendaru; možda su i nepotrebni i nametnuti – jer dok bi ti spavao i odmarao, većina drugih ti ne dopušta bukom i vikanjem. Zar je ljudima doista potreban neki poseban povod da bi se veselili i družili; zar nije dovoljno samo to što smo živi i što smo tu, i još imamo oko sebe nekoga koga volimo?
I onda još pucanje... Posvema nestvarno djelovao mi je prizor prošlogodišnjeg dočeka čini mi se u Novom Sadu ili Beogradu: deseci tisuća, možda i čitava stotina tisuća ljudi točno u ponoć, u tmini i tišini stoji i šuti sjećajući se onih petnaestoro nesretnika na koje se srušila betonska tabla od nekoliko tona, dok negdje iz daljine, kao s nekog drugog planeta, a u stvari ovoga - planeta mangupa, neodgovornih i površnih, odjekuje poneka petarda. Iz tog prizora izvire neslućena moć ljudi koji to žele biti: bivati ljudima; šute i sjećaju se onih kojih više nema, a po svakom ljudskom i božjem zakonu trebali su sada biti tu... pa mi i samome na oči dođe poneka suza, ili mi se samo pogled zamutio od nestvarne snage te sveprisutne tišine i ljudskosti.
Nema tolikog čovjeka koliki je onaj koji s drugim, svojim susjedom ili bližnjim, umije pošutjeti u njegovoj boli, nastojeći barem malo te boli primiti i na sebe.
No, da se vratimo na priču o Novim godinama; kao jedan od najbesmislenijih od svih tih besmislenih dočeka pamtit ću onaj koji se zbio usred prve ratne zime; imao sam privilegij provesti čitavu tu noć u toplome, provirujući krišom kroz zamračene prozore stražare i gledajući daleke i snažne zvijezde pod kojima je odjekivalo od tutnjave i eksplozija.
Taj okus jeftina vina, paštete iz konzerve i prestarjela kruha po vojskama moje mladosti pratit će me čitava života kao kletva; zato sada nove godine dočekujemo pod poplunom u potpunom zamračenju, nakon što se pogleda kakav dobar film te se nakon domaće orahnjače gutne nekakav porto; vani i dalje traju ratovi i nema previše onih koji ti iskreno žele dobro, pa moraš dobro znati tko je onaj kojeg ćeš pripustiti uz svoj trbuh i obraz, da ti pokaže da smo još živi i da živjeti vrijedi; da je baš svaki dodir, osmijeh i pogled svet, važan i nezamjenjiv.
A onda dubok i ne predug san... Gotovo desetljeće i pol, čak i jednom kada je na samu Novu godinu ujutro padala ledena kiša, ja sam hodam i lutam šumom; slušajući kako svijet uistinu zvuči i pjeva sebi u bradu dok čeka da prestane i utihne naša buka i hektika.
Nerijetko se, hodajući novogodišnjom zorom orno i čilo kroz maglu i hladnoću sjetim one nezaboravne epizode s početka jedne od meni najdražih serija u povijesti (X-files); epizode u kojoj Mulder otkrije dobru vilu koja ispunjava tri želje, pa mu prva od njih bude mir u svijetu – a vila ni da trepne; učini što je Mulder poželio: u taj čas iz svijeta nestanu ljudi; papiri se još tiho spuštaju s visokih katova nošeni povjetarcem, a na svijetu rade još samo semafori i parno grijanje oblaci kojeg se dižu iz podzemlja; nastupio je mir – jer nikoga nema; eto na tu priču mene sjeća to prvo jutro svake godine.
Prvi od ova dva događaja koje vam želim opisati zbio se jedne od prvih godina otkako činim to što činim; bilo je to još ono doba bez asfaltiranih rekreacijskih staza i prilaznih puteva izgrađenih vještim i marljivim iscrpljivanjem briselskih fondova, da se nađe i za nas, i za kumove, i za širu rodbinu – doba kada su šume bivale šumama, makar rasle i na trista metara od prvih kuća, pa su se njima krda srna spuštala do potoka u zoru, da se napiju vode i napoje prije nego će pobjeći u dubinu i zaštitu sigurne majke.
Hodao sam tada tim ledenim svijetom onakav kakav hodam i danas, samo sam sada mnogo sporiji i slabiji; više mi je svejedno a manje sam gorljiv u tome poslu. Hodao i šutio, grabeći rukama i nogama uz brdo, provlačeći se često između zaleđenih i ogoljelih stabljika, grančica i ploha grmlja i šuštava odumrlog lišća što tek da nije opalo na tlo.
I tako sam sišao u dolinu punu malenih raspjevanih potočića od kojih jedva da si mogao čuti zvuka; pa iza nekog debla i gomile granja i grmlja, opazih maleno, živo, pjegavo, uplašeno lane; svo je u očima i drhturi na posljednjem noćnom ledu, možda i samo izgubljeno ili napušteno.
Pirgo!
Sudbina je čovjekova da prestane vjerovati u ideale za koje je još do jučer bio siguran kako je spreman za njih mrijeti; tako je i meni te godine i te zime sam Pirgo došao pred noge: uplašeno, izgubljeno lane pjegavih bokova, ukočeno od straha na nekoliko metara daljine koju su ispunjavale zapreke što su nas dijelile.
Toga sam se časa, gledajući ona dva tamna ogromna oka koja kao da nisu s ovoga svijeta, sjetio blatne ledene šume pod čijim sam skutom doživio isto što i onaj Pirgov suputnik - dječak u noveli Anđelke Martić; pod tamnim nebom punim svijetleće tanadi i dalekog užarenog željeza što šišti zrakom ti možeš ili ostati čovjekom, njihovim ili našim - ili postati Pirgo. Vječita lovina; sluđena i uništena silom, ratom i zlom koje se ne da nikako i nikada popraviti.
Kada sam bio malen, pa se u školi čitalo Pirga, pojma nisam imao da ću jednoga dana biti osuđen na to da tek kao starac konačno saznam što je u stvari Pirgo imao reći svom dječaku iz vojničke pozadine koji se obreo usred nekog strašnog ratnog boja sprijateljivši se s lanetom.
U to doba jednostavno – kao i svako zaigrano dijete mira i radosti – nisam imao baš ničega što bi me privlačilo ratu i pričama o njemu. Oko mene bilo je dovoljno nemira i sile; dječaci bi se svako malo tukli, nadjačavali i dičili raznim oružjima, automobilima, sjajnim i moćnim napravama; u takvom društvu važno je bilo ne iskakati, ne odavati drugima da nisi kao i oni; ne pokazivati slabost.
Tek poslije, stići će godine u kojima ću svu tu gomilu djece ostaviti postrani; nema demokratičnijeg mjesta od osnovne škole da čovjek nauči gdje u stvari živi; u osnovnoj školi djetinjstvo će zajedno provesti buduća propalica i doktor znanosti; skladištar i liječnik; neradnik i radnik. Svi zajedno sjedit će u tim drvenim klupama kao da će to njihovo sjedenje trajati vječno i neprolazno – i kao da već kroz koju godinu njihovi životni putevi neće poći svaki na svoju stranu.
Onda ti u životu nadođu gimnazije i fakulteti; mjesta na kojima si okružen sličnima ili istima; pojma zapravo nemaš gdje živiš i tko su ljudi oko tebe. Tu su tek jedino vojske i ratovi da te sjete na to kako iza ugla ne postoje ljudi koji bi željeli isto, već neki drugi, što su spremni otimati i oduzimati; kojima sila i tmine nisu strane ni nepoznate. (Morat će proći desetljeća, čitavi dijelovi stoljeća, pa da shvatiš kako niti ovi što izgledaju milo i lijepo nisu ništa bolji i kako i oni još bolje i više znadu otimati, varati i prisvajati.)
Zato te toliko i prenuo taj mali stvor na rubu šume jednog ledenog novogodišnjeg jutra, prije nego će tiho i brzo odskakutati iz tvog života: Pirgo će ti imati za reći upravo ono što je imao za reći svoj djeci u onoj davnoj, već zaboravljenoj pripovijetci; da na ovom svijetu nema spokoja ni radosti – ili da postoje samo rijetko, kada gotovo čitav svijet spava i kada Bog tiho i snažno nad njime diše poput uzbuđena starca u zimsko jutro, ne bi li iz njega otpuhao svu nevolju, obijest i sramotu.
Ne postoji svijet odraslih u kojemu bi se moglo pronaći spokoja i pravednosti; to će ti govoriti Pirgo; reći će ti sve ono što nije mogao niti smio priopćiti ti onda kada su ti ga čitali. Jer nije smio; jer nisi htio; jer čas taj još nije se zbio.
Poći ćeš dalje tom mračnom i mrtvom dolinom svijeta poput duha; svako će te novogodišnje jutro u njoj ugledati sve starijeg i nemoćnijeg, da ti utka još malo snage i utjehe u oči i da te obodri za vrijeme što za tobom dolazi van nje.
Doći će tako i posljednja od godina koje do danas pamtiš; godina što je otpočela maglom i injem umjesto sunaca i toplina; pa ćeš se kroz prvo njeno jutro njome uspinjati onim istim brdom s dušom na nosu i očima nad nožnim prstima – da bi opet nekako više zdesna, blizu sebe a dovoljno daleko, da bude kao da je iz onog nekog drugog, sretnijeg i boljeg svijeta, do tebe dospio zvuk lomljenja granja i šuštanja lišća: to pored tebe skakuće i trči nekakav smrznuti i razigrani pas; napušteno i zaboravljeno štene iz duboke šume; prestravljeno sinoćnjom pucnjavom i paklom eksplozija; odlutalo daleko od posljednjeg čovjeka da se spasi kako se skakavci i vrapci spašavaju od vatre i požara što hara; u spokoj jame od truleži, mraka i ničega.
I opet gledaš to što ti se posla s visine u život kao nagradu i ničime zaslužen poklon; iz vrele mu njuške divlje sopće dah u ledeno jutro; na mokrim i blatnim resicama od krzna primiše se led, blato, prljavština; a ispod njih gledaju te znatiželjne i tople, tamne i duboke oči; oči onoga koji nije od ovoga svijeta, samo je u njega poslan da se sam gospod Bog s kerubinima i anđelima i svitom nebeskom još jednom - posljednji put - kroz njih uvjeri u što se taj svijet pretvorio, pa da konačno spozna kako baviti se njime i nema velike koristi, dok ga ne utopi i spali kao što djeca rastrgaju i spale bilježnice posljednjeg dana škole pod prvim snažnim suncem radosti i ljeta.
I tako ćeš, razmišljajući više o svojoj nego li o sigurnosti i dobru tog nesretnog pseta, napraviti jedan posvema nesvjestan pokret rukom, ili glavom, ili oboje; posegnut ćeš negdje u džep ili ruksak za nečime što bi tek poslije mogao shvatiti što je; jesi li ga htio rukom dotaknuti i reći mu da se ne plaši; ili mu pružiti kakav razmrvljeni slani keks što ga uvijek sa sobom nosiš na dnu ruksaka, ili nisi zapravo želio ništa, nego samo toj nevoljnoj i radosnoj lutalici pružiti glas i pogled utjehe i sigurnosti – to još do danas nećeš saznati. Bit će to dovoljno da stvor još jednom ili dvaput poskoči u zrak i dočeka se na prednje noge – možda niti tri metra daleko od tebe; pa potom hitro i beznadno odluta nizbrdicom ni u što; daleko, dovoljno da ga više ne možeš dozvati ni vidjeti niti čuti.
To je ono što nam je, samo da ste to umjeli i željeli slušati, Pirgo onomad imao za reći, a kada čovjek pošteno pogleda, i nije bogzna što: ništa više ne možete učiniti; budite tihi i smjeli i spokojni; čučite na dnu svojih duša kao što davne, zaboravljene školjke pod olujama i nad zemljotresima čuče na dnu oceana i čekajte ono što nikada neće doći.
Pa kako onda sva pirga ne bismo izbacili iz lektira; da nam kvare preostalu mladež i truju obesmišljenu starčad što lutaju šumama u zoru?
Tišina, ki zdravi
modrinaneba.blog.hr
Kjer se srečata mir in globina,
misli utihnejo in srce dobi besedo
Foto: Marko Vrdoljak (dovoljenje avtorja)
Hvaležna in Srečna
modrinaneba.blog.hr
Novo leto se je začelo a nimam občutka,
da se je staro poslovilo.
V meni domuje poseben mir.
Diham kot eno, živim,
želim si bit tam, v krogu srca,
varna in povezana in vem,
da nismo vsi srečni ljudje hvaležni,
ampak smo hvaležni ljudje srečni
Foto: moja osebno
Kada praznovjerje naplati dugove
dusakojaluta.blog.hr
Nisam prala robu.
Nisam prala suđe.
Bila sam poslušna. Praznovjerna. Odgovorna prema višim silama, sudbini, svemiru i svim onim nevidljivim knjigovođama sreće koji, navodno, 1.1. stoje iznad perilice rublja i bilježe tko je pustio centrifugu, a tko nije.
Kažu da se na Novu godinu ne pere ništa(osim ljudi) jer se s vodom ispire sreća. I bogatstvo. I emocionalna stabilnost, valjda.
Nisam htjela riskirati.
Sreća mi ionako nije u neograničenim količinama. Bolje ne izazivati.
Dakle, nisam prala.
Ali moj muž je kuhao.
I to ne ono minimalističko kuhanje u jednoj tavi, s idejom da se poslije sve lako sredi.
Ne.
To je bilo kuhanje s entuzijazmom. S vizijom. S više faza.
Svako jelo imalo je svoju posudu. Svaka faza kuhanja imala je novu žlicu.
Kao da posuđe raste na drvetu iza kuće.
Naravno, nisam rekla ništa.
Jer Nova je godina.
Jer nisam htjela biti osoba koja 1.1. kvari karmu prigovaranjem o loncima.
Osim toga, mijenjali smo posteljinu na Staru godinu. Čisto, svježe, simbolično. Novi početak i to.
Stara posteljina je čekala.
I tako je 1.1. prošao.
Sreća, ako je bila u opasnosti, spašena je.
Perilica je šutjela. Sudoper je šutio. Ja sam šutjela.
Sve je čekalo.
Danas je, kažu, sigurno.
Danas se smije prati.
Danas se sudbina više ne vrijeđa vodom i deterdžentom.
Danas više nisam praznovjerna nego samo… odgovorna.
Danas imam:
– hrpu suđa koja izgleda kao dokaz kolektivnog sloma jedne kuhinje
– robu koja se sama neće teleportirati perilicu
Sreća se, dakle, nije isprala.
Ali se posao uredno akumulirao.
Jer to je zanimljivo kod praznovjerja.
Uvijek se odnosi na rad koji netko ionako mora obaviti.
Ne kaže se:
– nemoj 1.1. donositi glupe odluke
– nemoj se zaduživati
– nemoj lagati
– nemoj trošiti novac koji nemaš
Ne.
Kaže se: nemoj prati.
Kao da sreća živi isključivo u bubnju perilice.
Kao da je bogatstvo osjetljivo na omekšivač.
Kao da će emocionalna stabilnost nestati ako se opere pidžama.
I, naravno, nikad se ne kaže tko će to sve oprati sutra.
Jer praznovjerje nema nastavak.
Nema poglavlje o posljedicama.
I evo me danas.
Sretna, valjda.
Bogata iskustvom, sigurno.
Emocionalno stabilna koliko to dopušta činjenica da perem treću mašinu zaredom i još nisam došla do dna košare.
Ako se pokaže da je perilica rublja odgovorna za sve ove godine do sada, barem znam koju grešku više neću ponavljati.
01
čet
01/26
O pucanju
samolagano.blog.hr
Općenito
Prošao je prosinac, a koliko me sjećanje služi, slušat ćemo još rafala i eksplozija prva dva, tri dana siječnja… da se ne baci … Valjda je takva logika piroljubitelja.
Nisam nikada kupovala pirotehniku, ali slučajno znam kolike su cijene. Ima se, može se.
Ne samo kod nas, nego i van naših granica. Prema današnjim vijestima i žrtvama, ni ostali Europljani nisu ništa bolji, tako da to možda i nije samo naše obilježje.
Pokušavam razumjeti opijenost vatrometom. Recimo, lijepo izgleda i tako to …
Ono što ne razumijem je zašto treba gruvati cijeli prosinac i zašto neki ljubitelji pirotehnike moraju imati krajnje omalovažavajući stav prema protivnicima pirotehnike. Zašto moraju kolati izrazi poput “tko šljivi pse i mačke, djecu i starce”? U obrani svojeg stava ispuštaju ogromne količine pasivne agresije. Maltene ne smiješ reći da ti pirotehnika smeta jer će te okarakterizirati kao mlakonju, slabića ili neupućeno biće koje ne shvaća što su pravi životni užici.
Osobito za djecu i mlađahne tinejdžere kojima posljednjih godina nedostaje snijega pa pronalaze nove zimske radosti: bum-bumiranje između zgrada ili kuća.
Procedura: obuku hudice ili jakne s kapuljačama, natrpaju džepove ili ruke piro-artiljerijom koju su financirali njihovi još nezreliji roditelji (ne zanima me jesu li majke ili očevi, sve je to isti IQ).
Pronađu mjesto s, po mogućnosti, dobrom jekom, raspale i rastrče se kuda koji mili moji, ushićeni što su postigli cilj. Usput se cerekaju i smišljaju plan za sljedeću akciju. Ukoliko su ostali čitavi…
Tu ne vrijedi niti građanski reagirati, niti zvati policiju, jer što im reći kad ne znaš tko su ti dripci. Tu vrijedi biti samo dovoljno ogorčen i zao i poželjeti da strada još koja budala. Nije lijepo od mene, ali što mogu.
Ili možda u svakom gradu treba pronaći jedan napušteni objekt, a imamo ih hvala Bogu jako puno te u prosincu tamo zatvoriti naše zlatne kadete plus njihove sponzore na nekoliko sati nekoliko dana za redom, omogućiti im da se ispucaju. Pod nadzorom policije. Nek’ uživaju dok im ne popucaju bubnjići.
Osobno
Gledam svog malog dlakavog bijelog heroja u njegovom krevetiću. Proživio je mnogo i doživio je svašta. Ma koliko to bolno zvučalo, znam da proživljava jako kasnu jesen svoga života. Napunio je petnaest godina, jako slabo vidi, pomalo je klimav na nogama i više ništa ne čuje. Znam to i po tome što proteklu noć nismo proveli u kupaonici koja je najviše nalik skloništu. Osim toga, protekla dva, tri dana udrobila sam mu po jednu pseću tabletu za smirenje u hranu.
Svakako smo se snalazili svih ovih godina: postavljala sam mu jastučiće i dekice u ormare, pod krevete, u skrivene kutke i u najultimativnijem skloništu: u kupaonici.
Unatoč prskanjima i šištanjima pravoga vatrometa i unatoč udarima ilegalno kupljenih sredstava naše “sirotinje”, sinoć nije drhtao, nije bježao u kupaonicu, nije tražio moju zaštitu, samo je povremeno dizao glavu, zabrinuto me pogledavao (koliko me može vidjeti) i onda spustio glavu natrag. Sve je to izostalo ovog Silvestrova jer je, eto, totalno ostario.
Možda je meni i njemu noćas bilo malo lakše, ali mnogima nije. Znam da su neki četveronošci jednostavno imuni na buku, a neki drugi jednostavno zamru ili čak i umru. To je valjda nekakva životna lutrija.
Ispričavam se na dugom postu.
Svima sretna nova 2026. od srca, bez pucanja na užoj, a i na široj razini!
Raspucali šavovi
filiparumenovic.blog.hr
Život je neobično tkanje, satkano od niti koje često ne znamo ni imenovati, a kamoli kontrolirati. Ponekad sjedim i promatram kako se sunce polako uvlači iza obzora, ostavljajući za sobom samo grimizni trag, i pitam se — jesmo li mi išta više od tog trenutka prolaznosti? Prolaznost je jedina istina koju svi znamo, a od koje svi neprestano bježimo. Gledamo sat kako otkucava, gledamo svoja lica u ogledalu koja se polako mijenjaju i osjećamo taj neobjašnjivi strah. Ali, jesi li ikada razmišljao o tome da je upravo ona ono što životu daje boju? Da cvijet cvjeta vječno, nikada ga ne bismo pomirisali s takvim divljenjem. Da ljeto traje zauvijek, nikada ne bismo čeznuli za suncem. Mi smo putnici koji kroz ovaj svijet nose samo svoje osjećaje. Sve materijalno što dotaknemo, sve što sagradimo, jednoga će dana postati prah. Ali onaj drhtaj u glasu kad nekome priznaš da ga voliš, ona suza koja ti pobjegne dok gledaš zalazak sunca — to je ono što prkosi vremenu. Prolaznost nas uči najvažnijoj lekciji: sada je jedino što imamo. Ne sutra, ne "kad riješim probleme", nego ovaj trenutak, ovakav kakav jest – nesavršen, možda tužan, ali tvoj.
Postoje dani kada nas obuzmu osjećaji koje ni sami ne razumijemo. To je ona teška, olovna tuga koja se useli u prsa bez kucanja. Nije to uvijek tuga zbog nečeg konkretnog; ponekad je to jednostavno umor duše od svijeta koji je postao preglasan, prebrz i previše okrutan. U tim trenucima, depresija nije samo riječ, već sivi veo koji prekriva boje života. Želimo biti sami, bježimo u osamu, a onda, kad u njoj ostanemo, shvatimo da nas samoća ne liječi, već nas pretvara u otoke. Postoji ogromna razlika između toga da želimo biti sami i toga da se osjećamo usamljeno usred gomile ljudi koji nam se smiješe, ali nas ne vide.
Ljudi često bježe od te samoće jer se boje onoga što će čuti kad nastupi tišina. Boje se sresti sami sa sobom. Ali u toj samoći se rađa prava snaga. Tu, gdje nema tuđih očekivanja i potrebe da se nekome dokazujemo, počinjemo shvaćati tko smo zapravo. To je onaj osjećaj kada stojiš na ulici punoj ljudi, a osjećaš se kao da govoriš jezikom koji nitko ne razumije. Možda si danas umoran, možda se osjećaš kao da si zakazao – ali i to je dio tvog rasta. Ti si poput šume zimi: izvana izgledaš mrtvo i hladno, a duboko u tebi, ispod slojeva snijega i leda, život se tiho priprema za novo proljeće.
Priroda je, možda, jedina koja nas uistinu razumije. Pogledaj stablo u jesen. Ono ne plače za svojim lišćem. Ono ga pušta, svjesno jer zna da mora ogoljeti svoje grane kako bi preživjelo zimu i ponovno procvjetalo. To nas uči najtežoj lekciji: umijeću puštanja. Sunce mora zaći da bi zvijezde mogle zasjati. Bez tog mraka, nikada ne bismo vidjeli beskonačnost svemira iznad nas.
Produbiti osjećaj puštanja znači razumjeti da naša srca nisu skladišta, već rijeke. Rijeka koja ne teče postaje stajaćica, zamuti se i u njoj život nestaje. Tako je i s nama. Ponekad grčevito držimo ljude, uspomene ili ljubavi koje su odavno prestale biti utočište, a postale su kavez. Ponekad nosimo terete starih krivnji ili ljudi koji su nas izdali, misleći da nas to sjećanje definira. Voljeti nekoga ponekad znači imati hrabrosti reći "zbogom", ne zato što nam više nije stalo, već zato što nas ostanak uništava. Ljubav ne bi smjela biti teret, već vjetar u leđa. Puštanje nije čin slabosti niti poraz; to je najviši oblik ljubavi prema sebi. To znači reći: "Hvala ti što si bio dio mog puta, ali moj put ide dalje bez tebe". Tek tada oslobađamo prostor za ono što dolazi.
Ljudski odnosi su komplicirani labirinti. Svi mi nosimo maske čvrstine, glumimo nedodirljivost dok u nama vrište dječaci i djevojčice željni običnog, iskrenog zagrljaja. Često smo grubi prema onima koje najviše volimo jer se bojimo vlastite ranjivosti. Ali istina je — jedino kroz tu pukotinu ranjivosti može ući svjetlost. Svijet može biti okrutan i može nas slomiti na mjesta za koja nismo ni znali da postoje. Ali u tom istom svijetu postoji i miris kiše na vrelom asfaltu, ruka koja te dotakne kad misliš da si potonuo i ona neočekivana radost kad ugledaš prvo proljetno cvijeće.
Nemoj se bojati svojih "mračnih" faza i nemoj se sramiti što ponekad ne razumiješ vlastite suze. Mi smo bića satkana od zvjezdane prašine i blata. U nama žive i heroji i slabići, i to je u redu. Ljudi koji su najviše propatili često imaju najviše svjetlosti u očima, jer znaju cijeniti svaki tračak nade. Budimo oni koji će pružiti ruku, a ne oni koji će suditi, jer ne znamo kakve bitke netko vodi iza zatvorenih vrata svoje duše. Budimo nježni jedni prema drugima, jer svi smo mi samo djeca koja su malo ostarjela, još uvijek tražeći put kući u ovom velikom, ponekad hladnom, ali neopisivo lijepom svijetu.
U redu je biti tužan i osjećati se izgubljeno u vlastitoj koži. Naše su emocije poput plime i oseke — dolaze i odlaze, i nijedna nije vječna. Život nije samo sreća; on je i bol, tjeskoba i neshvaćena čežnja. Tek kad prihvatimo tu cjelovitost i dopustimo sebi da osjetimo sve te nijanse, tek tada počinjemo uistinu živjeti. Budite nježni prema sebi, svijet je već dovoljno grub. Naučite voljeti svoju tišinu, ali ne dopustite joj da postane vaš zatvor. Pronađite ljude koji vide vašu dušu i kada su vam oči pune suza i čuvajte ih kao najveće blago. Jer na kraju dana, kad se svjetla pogase i buka utihne, ostaje samo ono što smo dali i ono koliko smo iskreno voljeli — unatoč svemu.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr