samolagano
03.12.2025., srijeda
Kukanje i pljuckanje naše svagdašnje
|
Gdje god se okreneš, svi nešto prigovaraju, optužuju, vuku ucrvane ostatke prošlosti i busaju se u prsa kada govore o sebi. Zatim, jako je popularno omalovažavati bilo koju stariju generaciju, jer ona, kao, ne zna funkcionirati u današnjem svijetu. Ni starci nisu ništa bolji: pletu po mladima, koji, kao i uvijek, pojma nemaju i srljaju kao muhe bez glave, bezobrazni su, agresivni i bahati. I tu negdje između, postoji još jedna grupa, raznih dobi, ona kojoj pada mrak na oči kada počnu naša uobičajena hrvatska prepucavanja. (Da se razumijemo, ni širom svijeta nije bolje.) Ta skupina nema šanse, nije bučna, nije tvrdoglava, zasićena je svime, a baš oni koji su siti svega, nisu pogodan materijal za diskusije jer se ne znaju probiti i, štoviše, imaju razumne argumente, ali, takvi argumenti su opasni i necijenjeni. Zato ih treba spriječiti sa što više decibela, pjene na ustima i žuči. Ova vremena ne traže razum. Nije li idiotski tvrditi da su pripadnici određene (bilo koje) generacije takvi i takvi i šlus? I to ne utvrđuje nikakvo vijeće mudraca, sudaca, akademika ili barem "običnih" stručnjaka. Ne, tu presudu donose ulica i društvene mreže. Da, da, starci su sporiji, ali dok još nisu u stanju demencije, itekako su upotrebljivi. Sadašnji sredovječnjaci i starci doživjeli su najbrže i najturbulentnije promjene u svim dijelovima života. Ne samo to, trebali su se svemu tome i prilagoditi. Zar je onda bitno koliko sporo pišu na pametnom telefonu - bitno je da pišu. Isto tako, mladi su onakvi kakvi su oduvijek i bili, guraju naprijed, ponekad bez razmišljanja, ali se kreću i uspijevaju. Bilo bi neprirodno da nisu takvi. Samo im treba ponekad ukazati na razliku između bitnog i nebitnog i ne treba ih opterećivati prošlošću. Šteta. Žali bože čeprkanja po prošlosti, raspravljanja o nebitnim stvarima, kako bi se skrenula pozornost s onih bitnih. |
02.12.2025., utorak
Kako čitati portale bez sloma živaca
|
Ovo je prerada jednog mog ranijeg posta koji je doživio jadnu sudbinu otrovnih spamova. Dakle, odavno više nema kupovanja dnevnih novina na kiosku, danas se čita po portalima, to svi znaju. Isto tako je poznato da se do kraja ne može pročitati ništa što je vezano uz pretplatu određenog portala. Nisam luda platiti. Preostaje mi čitanje onih članaka po kojima svako malo iskaču zombiji, tj. reklame. Namjerno neću čitati nekakav napis iz show businessa jer tamo je čitanje još štetnije po zdravlje duha i tijela. Znači, ne vrijedi saznavati ništa o privatnom životu recimo neke naše popularne glumice. U takvom članku je kao u biblijskoj pošasti skakavaca. Dakle, čitanjem "ozbiljnog" članka događa se sljedeće: Prije naslova, iskače teleoperater. Mičem ga. Iskače lanac brze hrane. Van s njim. Vidi, čitam! Hop, stop! Ide gel protiv gljivica na nogama. Skrolanje. Katalog trgovačkog lanca. Čitam, čitam ... Ljetovanje u luksuznom hotelu. (Kao da ću ići tamo ...) Injekcije za obnovu zglobova. Idemo dalje. Čitamo. Onda jedna teta "prije" i "poslije" ljekovite mineralne vode. Kraj članka. Kao i prvi put, dobar prosjek. Moglo je biti i gore. |
01.12.2025., ponedjeljak
Značaj otvaranja staklenki
|
Ova tema je periferija vječne rasprave o tome postoje li muški i ženski poslovi. Oko toga će se još dugo lomiti koplja - tamo gdje nema razumnog dogovora. Zato glavnu temu ostavljam na miru i idem na periferiju. Još davno sam negdje vidjela ili pročitala zgodu o potrebi angažiranja muškarca za otvaranje (do sada neotvorenih) dunst-flaša. Mislim, znate, što su dunst-flaše? To angažiranje bi vjerojatno trebalo uslijediti uz odgovarajući bespomoćni izraz lica (dame u nevolji). Ne znati ili ne moći otvoriti staklenku je u redu, ako to zaista ne znate. Ono što me nasmijava je strategija “daj svome muškarcu da otvori”, a da bi mu održala na životu muško samopouzdanje i osjećaj važnosti. (A inače otvaraš staklenke kao majstor.) Samo postojanje te strategije meni je šašavo. Nije li bolje zatražiti mušku pomoć za akcije kod kojih je zaista ona potrebna? To može biti bilo što: pomicanje namještaja, unos vreće krumpira u kuću itd. Tu vidim neograničene mogućnosti njegovanja samopouzdanja, ako se to već mora uraditi na takav način. Mislim, je li muškarčevom egu dovoljno biti otvarač dunst-flaša? Ne posumnja li on u tobožnju bespomoćnost svoje partnerice? Ili su to samo igrice na koje je oboje spremno? |
Malo između
|
Nova sam ovdje i nisam još puno pisala, ali u komentarima jednog mog posta namnožilo se "korova", kao da sam ovdje već cijelu vječnost. Pokušala sam plijeviti taj korov, jasno, pobrisati spam, ali nije uspjelo pa sam primijenila taktiku Aleksandra Velikog i presjekla čvor, obrisala post. Drugim riječima, kada ne radi motika, radio je pesticid.  Do sljedećeg pravog pisanja.  |
26.11.2025., srijeda
Dogodilo se ljeti, ali moguće je cijele godine
|
U banci je vladala spasonosna klimatizirana atmosfera. Od pet raspoloživih šaltera aktivno su radila tri, a zaposlenice su svako malo odlazile u pozadinske prostorije – po potpise, dodatne dokumente ili nešto treće. Brojevi redomata pomicali su se prilično sporo, no činilo se da baš nikome to ne smeta jer svi smo došli ovamo sa nekih 35 do 36 Celzijusa vanjske temperature i sa užarenog betona. Na nekoliko strateški raspoređenih ekrana svijetlio je broj 147. Na mome papiriću je pisalo 161. Sjela sam za stol u prostoru za čekanje. Desetak minuta kasnije ušao je novi klijent, po gestama i ponašanju prilično nervozan i nestrpljiv. Šetao je cijelim prostorom, u svim smjerovima. Zaustavio se kod mene, nepristojno pogledao preko moga ramena, iščitao moj broj i upitao: - Hoćete mi prodati svoj broj? Dvoumila sam trebam li to shvatiti kao šalu, drskost ili kao oboje, no reagirala sam: - Ne, nisam odustala od čekanja. (U sebi sam pomislila: Mene si našao, zar izgledam baš toliko blesavo?) Nastavio je šetkati i nije mi se više obraćao, shvatio je da nisam spremna na takvu vrstu suradnje. Crveni brojevi na ekranima i dalje su se izmjenjivali puževom brzinom, a onda su se dogodila dva broja na koja se nitko nije odazvao. Zatim je zasvijetlio broj 156 koji je imao svog vlasnika, a potom 157, koji nije. Kupac brojeva tu priliku nije htio propustiti. Dobro je snimio situaciju i napadno držeći snop novčanica sjeo nasuprot djevojci koja je radila na šalteru br. 4. U normalnim okolnostima ne ubrajam se u svađalice, Karenice i istjerivačice pravde, ali ovo me jako zasmetalo. Nisam se čak ni naljutila, nego se valjda dogodio sklop planeta, sazvježđa ili čega god, koji me je jednostavno pokrenuo. (Čovječe (ne)dragi, nisi ti pametniji od nas, bolje rečeno, nismo mi luđi od tebe.) Prišla sam šalteru. Razgovor je tekao ovako: Ja (djevojci na šalteru): Ovaj gospodin NEMA broj 157. Djevojka: (upitno širi oči i diže obrve) On: Kako znate da nemam? Ja: Maloprije ste htjeli “kupiti” moj broj. Djevojka: Gospodine, mogu li vidjeti Vaš broj? On: 157 je. Ja: I Vi i ja znamo da nije. Djevojka: Pokažite mi. On: Vama ću pokazati, a njoj ne. Maknite se, prešli ste liniju. Ja: U redu, mičem se iza crte. Slažem se da ne moram vidjeti broj, ali ga morate pokazati gospođici. Djevojka: To ipak nije 157, gospodine morat ćete stvarno čekati dok se ne pokaže Vaš broj. Nemojte da moram zvati šefa i da imamo ovdje nekakve scene. Iskreno, sve ja to shvaćam, čovjeku se nije dalo čekati, ali zaboga, zar baš otimačinom i ubacivanjem preko reda? Ne znam što je očekivao. Morao se vratiti među čekače. Nije mu to prijalo, kome i bi? Vratio je svoj novac u kovertu, potom u torbicu i počeo manevar povlačenja i prikupljanja ostataka svoga ponosa. Istovremeno je lamentirao o građanskim slobodama, o ljudima koji su postali brojevi, o otuđenosti i sličnim pošastima modernoga doba. Prije no što je izašao, osjetio je potrebu stavljanja točke na i: - Da me niste zaustavili, mogao sam već biti gotov. Ja: Pa išli ste preko reda. On: Sad ste još i agresivni. Ja: (uz okretanje očiju – to mi je jedna od mana ) Nisam, bila sam i preblaga. On: Pozvat ću policiju. Ja: Molim Vas, dajte. I ode... |
