samolagano
01.01.2026., četvrtak
O pucanju
|
Općenito Prošao je prosinac, a koliko me sjećanje služi, slušat ćemo još rafala i eksplozija prva dva, tri dana siječnja… da se ne baci … Valjda je takva logika piroljubitelja. Nisam nikada kupovala pirotehniku, ali slučajno znam kolike su cijene. Ima se, može se. Ne samo kod nas, nego i van naših granica. Prema današnjim vijestima i žrtvama, ni ostali Europljani nisu ništa bolji, tako da to možda i nije samo naše obilježje. Pokušavam razumjeti opijenost vatrometom. Recimo, lijepo izgleda i tako to … Ono što ne razumijem je zašto treba gruvati cijeli prosinac i zašto neki ljubitelji pirotehnike moraju imati krajnje omalovažavajući stav prema protivnicima pirotehnike. Zašto moraju kolati izrazi poput “tko šljivi pse i mačke, djecu i starce”? U obrani svojeg stava ispuštaju ogromne količine pasivne agresije. Maltene ne smiješ reći da ti pirotehnika smeta jer će te okarakterizirati kao mlakonju, slabića ili neupućeno biće koje ne shvaća što su pravi životni užici. Osobito za djecu i mlađahne tinejdžere kojima posljednjih godina nedostaje snijega pa pronalaze nove zimske radosti: bum-bumiranje između zgrada ili kuća. Procedura: obuku hudice ili jakne s kapuljačama, natrpaju džepove ili ruke piro-artiljerijom koju su financirali njihovi još nezreliji roditelji (ne zanima me jesu li majke ili očevi, sve je to isti IQ). Pronađu mjesto s, po mogućnosti, dobrom jekom, raspale i rastrče se kuda koji mili moji, ushićeni što su postigli cilj. Usput se cerekaju i smišljaju plan za sljedeću akciju. Ukoliko su ostali čitavi… Tu ne vrijedi niti građanski reagirati, niti zvati policiju, jer što im reći kad ne znaš tko su ti dripci. Tu vrijedi biti samo dovoljno ogorčen i zao i poželjeti da strada još koja budala. Nije lijepo od mene, ali što mogu. Ili možda u svakom gradu treba pronaći jedan napušteni objekt, a imamo ih hvala Bogu jako puno te u prosincu tamo zatvoriti naše zlatne kadete plus njihove sponzore na nekoliko sati nekoliko dana za redom, omogućiti im da se ispucaju. Pod nadzorom policije. Nek’ uživaju dok im ne popucaju bubnjići. Osobno Gledam svog malog dlakavog bijelog heroja u njegovom krevetiću. Proživio je mnogo i doživio je svašta. Ma koliko to bolno zvučalo, znam da proživljava jako kasnu jesen svoga života. Napunio je petnaest godina, jako slabo vidi, pomalo je klimav na nogama i više ništa ne čuje. Znam to i po tome što proteklu noć nismo proveli u kupaonici koja je najviše nalik skloništu. Osim toga, protekla dva, tri dana udrobila sam mu po jednu pseću tabletu za smirenje u hranu. Svakako smo se snalazili svih ovih godina: postavljala sam mu jastučiće i dekice u ormare, pod krevete, u skrivene kutke i u najultimativnijem skloništu: u kupaonici. Unatoč prskanjima i šištanjima pravoga vatrometa i unatoč udarima ilegalno kupljenih sredstava naše “sirotinje”, sinoć nije drhtao, nije bježao u kupaonicu, nije tražio moju zaštitu, samo je povremeno dizao glavu, zabrinuto me pogledavao (koliko me može vidjeti) i onda spustio glavu natrag. Sve je to izostalo ovog Silvestrova jer je, eto, totalno ostario. Možda je meni i njemu noćas bilo malo lakše, ali mnogima nije. Znam da su neki četveronošci jednostavno imuni na buku, a neki drugi jednostavno zamru ili čak i umru. To je valjda nekakva životna lutrija. Ispričavam se na dugom postu. Svima sretna nova 2026. od srca, bez pucanja na užoj, a i na široj razini! |
