samolagano
12.01.2026., ponedjeljak
Biti introvert
|
Ajme meni/nama introvertima. Nedavno sam shvatila da smo još uvijek marginalna skupina. U 2026., kada su gotovo sve ostale takve skupine izborile neko svoje mjesto, otkrila sam da neki još uvijek zaziru od nas ili se osjećaju nelagodno u našem društvu. Unatoč tome što se o introvertima puno pisalo, piše i zna. Međutim, valjda je pisana riječ jedno, a živo iskustvo nešto sasvim drugo. Onda sam se jedne večeri dugo vrtjela u krevetu dumajući o mogućem razlogu. Pitala sam se što smo mi to Bogu skrivili. Ako ne baš Bogu, a ono ekstrovertima. Očito to što ne pričamo puno. U vremenima kada se cijeni elokvencija, a ponekad i logoreja, introverti ne valjaju. Nikako. Kao kod Huga u onoj staroj TV igrici: Izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti. U prijevodu: ako šutiš, tko zna što snuješ i spremaš (“Niti smrdiš, niti mirišiš.”), a ako progovoriš slijedi šok i nevjerica (“Vidi, ONO govori!”). Je li teško biti introvert? Ponekad djeluje teško, ali biti introvert uopće nije loše ako ste svjesni svoje osobnosti, prihvaćate je, volite i ne želite je mijenjati pod pritiskom, nego samo svojom voljom. Ekstroverti su glasniji, nametljiviji (jesu, bez uvrede), a samim time i uvjerljiviji. Postoje razni brojčani podaci o tome koliko je jednih (introverta), drugih (ekstroverta) i trećih (ambiverta), ali jedno je sigurno: nijedna od tih skupina nije toliko značajno mala da bi je se trebalo gurnuti u zapećak. Stidljiv i introvertan nisu isto I introverti vole pričati. Nešto manje s ekstrovertima jer neki od njih, čast izuzecima, ne daju čovjeku doći do riječi. S ljudima koji vole razgovore, a ne samo monologe, slažemo se izvrsno. S njima možemo prakticirati i „small talk“, vjerovali ili ne. Moram ponoviti i onu opću istinu da stidljivost nije isto što i introvertiranost. Da, ponekad to dvoje dolazi u kombinaciji, ali ih ne treba poistovjećivati. Kakvi smo: Naše ekskluzivno mjerilo za prihvaćanje ljudi je sposobnost slušanja. Po tome smo poznati, ali isto tako to jako, zaista jako cijenimo kod ostalih ljudi. Ako naiđemo na ambiverte ili ekstroverte koji znaju slušati i povremeno ušutjeti, dobit će u nama prijatelja. To što introverti znaju slušati, ne znači da su dužni to raditi stalno. Stalno klimanje glavom nakon nekog vremena dosadi. Zbog pogrešnih zaključaka o introvertima znaju se događati zabavne situacije. Na primjer, u radnom okruženju imate introverta koji se uglavnom ne ističe, ne sudjeluje u diskusijama i sastancima i, vidi vraga, jednoga dana iz neba pa u rebra, uputi komentar, izrazi mišljenje, kratko, sažeto, moguće čak i usmjereno prema nekome. U tom trenutku se dogodi onaj šok koji sam spomenula na samom kraju prvog dijela. Oni koji znaju ponešto o toj našoj čudnoj sorti ne iznenađuju se. Shvaćaju to kao prirodan slijed događaja, zbog toga što je netko pretjerao. Ako introvert uputi kritiku, znači da je voda došla do grla. Ili čak preko grla. Iako neki ekstroverti mogu biti nametljivi, zanimljivo je što se u toj svojoj nametljivosti ne bave samoanalizom, nego točkama što, gdje, kako i s kim. Red je biti samokritičan pa moram priznati da i mi introverti imamo dozu nametljivosti: volimo analizirati sami sebe. Jeste li ikada naišli na postove, članke ili knjige u kojima to rade ekstroverti? Naravno da niste, to radimo mi introverti. Mi volimo čeprkati po nama samima, možda zato što o nama kruže neke neopravdane predrasude pa osjetimo isto tako neopravdanu potrebu braniti svoju osobnost. Punjenje baterija Ekstroverti lepršaju i uživaju u naelektriziranom životu, ne opterećuju se svojim karakteristikama. Introverti ne vole nekontroliranu energiju, oni se poput mobitela pune u svoja četiri zida. |
07.01.2026., srijeda
O knjigama, serijama i internetu
|
Kako starim, shvatila sam da se zaista transformiram. Sigurno ne u tolikoj mjeri da ću se pomladiti, kao što to mnogi žele za sebe, a to ni ne želim. Iako ima i takvih primjeraka, odnosno hodajućih karikatura. Nisam usamljena u tome jer sam čula od mnogih mojih vršnjaka kako postaju selektivniji u onome što puštaju u svoj život. Tako i treba. Obožavam činjenicu što mogu birati čime ću popuniti slobodno vrijeme. Sjećam se da sam kao mlađa za mnoge stvari mislila da ih "moram" pročitati, vidjeti, proživjeti itd. i kada to ne bih stigla uraditi, eto frustracije. Zato sada i jesam samolagano, :)) Neku večer sam slučajno nabasala na seriju Grof Monte Cristo na jednome od TV programa i isto tako slučajno (ili možda ne) nastavila gledati. Rekoh, nekoć sam to čitala i pročitala pa zašto ne vidjeti kako ću to doživjeti sada. Nisam sigurna je li bila koja ekranizacija i jesam li je gledala, ali prošlo je dovoljno vremena i ne bi mi trebalo biti dosadno. I nije. Povratak u vrijeme kada smo i gledali i čitali - Dumasa, Hugoa, Dickensa, Vernea ... i to ne samo kao lektiru nego kao ulazak u svijet prošlosti i ljudskih karaktera. Čitalo se više, to je danas općepoznata činjenica. Neki ni tada nisu voljeli čitati, ali to je valjda do osobnih tvorničkih postavki. Nije osuda, nego činjenica. Ne doživljavaju svi isto čitajući neku knjigu, ne uspijevaju vizualizirati tu priču u svojoj glavi. Mislim da je to jako lijep dar na kome treba biti zahvalan. U mojoj obitelji se puno čitalo i bilo je puno knjiga, ali ne toliko da ne bih odlazila u knjižnicu. Bilo je čarolije u tome da mi početkom godine izdaju novu kartonsku iskaznicu koja će za nekoliko mjeseci dobili brojne žigove s datumima posudbe i vraćanja i koja će se prilično brzo pohabati. Knjige tada nisu baš zadovoljavale današnje kriterije očuvanosti, a ni korisnici nisu baš bili civilizirani (šteta). Bilo je iskidanih listova, mrlja od hrane, kojekakvih upisa kojima su neki željeli pokazati svoju duhovitost i nisu uspjeli u tome. Često je bilo selotejpom zalijepljenih listova i PVC omota oko korica. Čudna, davna vremena, ali ono što je bitno je sadržaj tih knjiga. Nekome zanimljive, nekome dosadne, ali za svakoga ponešto. Šteta što se danas više ne čita kao nekada. Tim više što je ipak moguće uspješno pomiriti stare i nove hobije. Jednako koliko volim čitati, toliko volim i proširivati znanja ili jednostavno opuštati mozak na internetu. Ne treba biti isključiv. |
01.01.2026., četvrtak
O pucanju
|
Općenito Prošao je prosinac, a koliko me sjećanje služi, slušat ćemo još rafala i eksplozija prva dva, tri dana siječnja… da se ne baci … Valjda je takva logika piroljubitelja. Nisam nikada kupovala pirotehniku, ali slučajno znam kolike su cijene. Ima se, može se. Ne samo kod nas, nego i van naših granica. Prema današnjim vijestima i žrtvama, ni ostali Europljani nisu ništa bolji, tako da to možda i nije samo naše obilježje. Pokušavam razumjeti opijenost vatrometom. Recimo, lijepo izgleda i tako to … Ono što ne razumijem je zašto treba gruvati cijeli prosinac i zašto neki ljubitelji pirotehnike moraju imati krajnje omalovažavajući stav prema protivnicima pirotehnike. Zašto moraju kolati izrazi poput “tko šljivi pse i mačke, djecu i starce”? U obrani svojeg stava ispuštaju ogromne količine pasivne agresije. Maltene ne smiješ reći da ti pirotehnika smeta jer će te okarakterizirati kao mlakonju, slabića ili neupućeno biće koje ne shvaća što su pravi životni užici. Osobito za djecu i mlađahne tinejdžere kojima posljednjih godina nedostaje snijega pa pronalaze nove zimske radosti: bum-bumiranje između zgrada ili kuća. Procedura: obuku hudice ili jakne s kapuljačama, natrpaju džepove ili ruke piro-artiljerijom koju su financirali njihovi još nezreliji roditelji (ne zanima me jesu li majke ili očevi, sve je to isti IQ). Pronađu mjesto s, po mogućnosti, dobrom jekom, raspale i rastrče se kuda koji mili moji, ushićeni što su postigli cilj. Usput se cerekaju i smišljaju plan za sljedeću akciju. Ukoliko su ostali čitavi… Tu ne vrijedi niti građanski reagirati, niti zvati policiju, jer što im reći kad ne znaš tko su ti dripci. Tu vrijedi biti samo dovoljno ogorčen i zao i poželjeti da strada još koja budala. Nije lijepo od mene, ali što mogu. Ili možda u svakom gradu treba pronaći jedan napušteni objekt, a imamo ih hvala Bogu jako puno te u prosincu tamo zatvoriti naše zlatne kadete plus njihove sponzore na nekoliko sati nekoliko dana za redom, omogućiti im da se ispucaju. Pod nadzorom policije. Nek’ uživaju dok im ne popucaju bubnjići. Osobno Gledam svog malog dlakavog bijelog heroja u njegovom krevetiću. Proživio je mnogo i doživio je svašta. Ma koliko to bolno zvučalo, znam da proživljava jako kasnu jesen svoga života. Napunio je petnaest godina, jako slabo vidi, pomalo je klimav na nogama i više ništa ne čuje. Znam to i po tome što proteklu noć nismo proveli u kupaonici koja je najviše nalik skloništu. Osim toga, protekla dva, tri dana udrobila sam mu po jednu pseću tabletu za smirenje u hranu. Svakako smo se snalazili svih ovih godina: postavljala sam mu jastučiće i dekice u ormare, pod krevete, u skrivene kutke i u najultimativnijem skloništu: u kupaonici. Unatoč prskanjima i šištanjima pravoga vatrometa i unatoč udarima ilegalno kupljenih sredstava naše “sirotinje”, sinoć nije drhtao, nije bježao u kupaonicu, nije tražio moju zaštitu, samo je povremeno dizao glavu, zabrinuto me pogledavao (koliko me može vidjeti) i onda spustio glavu natrag. Sve je to izostalo ovog Silvestrova jer je, eto, totalno ostario. Možda je meni i njemu noćas bilo malo lakše, ali mnogima nije. Znam da su neki četveronošci jednostavno imuni na buku, a neki drugi jednostavno zamru ili čak i umru. To je valjda nekakva životna lutrija. Ispričavam se na dugom postu. Svima sretna nova 2026. od srca, bez pucanja na užoj, a i na široj razini! |
