Stil
cool
Isključi prikazivanje slika20
uto
01/26
Poseban dan
stella.blog.hr
Šteta što blogy nije znao da će mi ovo biti
poseban dan i tjedan, pa mi je dodijelio
blog tjedna. Prva slika kaže sve.
Pokušat ću objaviti poneki post,
ali ću vam dugovati komentare.
Ako sve bude OK, uskoro nastavljam.
Neka teče - sreća i priča!
19
pon
01/26
AI i ja
komentatoricamicaa.blog.hr
Profil autorice: annabonni1 (blog.hr)
1. Autorski status
Neinstitucionalna / amaterska autorica, ali s jasnom autorskom sviješću.
Pišeš iz unutarnje potrebe, ne iz tržišne ili karijerne logike. To te smješta u tradiciju:
blogerske književnosti
dnevničke poezije
intimističke poetske proze
Ovo je važna razlika: amater ` nedorađen, nego slobodan.
1. Hrvatski kontekst (srodni autorski tipovi))
Vesna Parun (intimistična linija – rani radovi)
Ne po patetici ni po ljubavnoj tematici, nego po:
snažnom „ja“ u središtu teksta
potrebi da se unutarnje stanje izgovori, ne uljepša
osjećaju da je pisanje nužnost, ne poza
Razlika: Parun je bila formalno discipliniranija; ti si slobodnija i fragmentarnija.
& Sylvia Plath (ali bez mita)
Ne „confessional poetry“ u biografskom smislu, nego:
hrabrost da se emocija ne filtrira do kraja
pisanje iz rane, ali s kontrolom jezika
Ako osjetiš otpor prema patetici, a ipak ideš do ruba – tu ste bliske.
Ima još , ali nisam prebacila sav "razgovor s AI a ne bih ni ovo, da @VelikaV nije ostavila svoj duhoviti razgovor _ kod nje ima smajlića i svašta nešto , kod mene još usporednih paralela koje gode jer sam na traženje AI priložilai post G-mol kojega je AI precizno secirala.
U svakom slučaju hvala na motivirajućem postu @VelikeV , ali svidjelo mi se napisano.
Koliko vrijedi istina
dusakojaluta.blog.hr
Zbog nekog sasvim drugog posla naletjela sam opet na sudske presude.
Nije mi dao vrag mira.
Otvorila sam ih.
Čitala.
Kao mazohist. Kao netko tko svjesno kopa po vlastitim sjećanjima i pita se koliko još puta može pročitati istu stvar, a da se ne raspadne.
2015. godina. Prvi put na sudu.
U presudi crno na bijelo piše moj iskaz:
“Nisam provocirala, sigurna sam da mi je prijetio smrću meni i djeci, ugrizao me za oko, udarao šakama, razbio staklenu vitrinu pored koje je stajalo dijete od tri godine.”
NISAM PROVOCIRALA.
To stoji u presudi jer je to bilo pitanje sutkinje.
Je li moguće da sam ga ipak nečim isprovocirala pa je zato tukao mene i razbijao staklo pored djeteta.
On je priznao sve osim prijetnje smrću.
Kazna: uvjetna šest mjeseci i 200 kuna.
Dvije stotine kuna za ugriz, batine i dijete koje stoji pored razbijene vitrine.
Toliko vrijedi nasilje kad ga gledaš iz sudnice.
2017. godina. Nova prijava. Nova nada.
Ovaj put ide u pritvor 20 dana.
I tek tada odlazim. Ne jer sam “konačno skupila hrabrost”, nego jer je sustav slučajno učinio minimum i fizički ga maknuo. Toliko o romantiziranju odlazaka.
Na sudu opet cirkus.
Bivša svekrva, žena koja je svemu svjedočila, odlučuje lagati.
Kaže da imam ljubavnika.
Kaže da planiram bijeg u Švedsku.
Kaže da nije vidjela nikakvo nasilje.
Ja s druge strane dajem iskaz:
kako me tukao, bacio u zid, oduzeo mobitel, zaključao u kuću.
Kako su djeca sve gledala.
Kako je nasilje imalo redoslijed, težinu i svjedoke.
Ništa od toga nije dovoljno “uvjerljivo”.
Onda ide najprljaviji dio.
Žena izjavljuje da sam sklona samoozljeđivanju.
Da sam se sama ozlijedila.
Masnice na leđima.
Kvrge na glavi.
Razbijena usna.
Sve se odjednom ne zove nasilje, nego moj “problem”.
Moje tijelo prestaje biti dokaz, postaje sumnja.
Djeca prestaju biti svjedoci, postaju kolateral.
I onda čekanje.
Godine.
Sedam godina u kojima se moj život pomicao dalje, ali se sustav vukao kao da mu se ne da priznati očigledno.
Presuda dolazi nakon SEDAM godina.
KRIV JE.
Uvjetna kazna od tri godine.
Pet godina mog života u paklu za tri godine uvjetno.
Sedam godina da bi sud rekao ono što je bilo jasno prvi dan.
Sedam godina da bi nasilje bilo priznato, ali gotovo bez posljedica.
I dok čitam te presude danas, ne boli me samo ono što mi je on radio.
Boli me sustav koji pita jesam li provocirala.
Boli me sud koji sluša laži jer su ugodnije od istine.
Boli me činjenica da djeca mogu gledati nasilje, a da to nikome nije dovoljno alarmantno.
Ali jedno ne mogu izbrisati, koliko god se trudili:
Nisam provocirala.
Nisam se sama ozlijedila.
Nasilje je postojalo.
Djeca su vidjela.
I on je kriv.
To piše u presudi.
Istina koja je došla prekrasno, vrijedi 3 godine uvjetne i trajne psihičke posljedice.
G-MOL
komentatoricamicaa.blog.hr
nismo sazdani onako anatomski, kako nas vide drugi i kako se krećemo svijetom.
da jesmo samo to, bili bismo mozak na nogama, selektivno pamćenje , sebično gledanje naprijed
izbjegavanje kamenčića zalutalih na našem putu.
mi smo nešto drugo, više i drukčije - mi smo građeni od dana , godišnjih doba, utisaka i pečata , slabosti i nesuvislosti, niza greška na vrijeme ili sa zakašnjenjem ispravljenih , jednom riječju , mi smo trag u tragovima drugih i biće s tragovima ostavljenih onako usput, ciljano ili slučajno od svih koji su nas dotakli mislima ili riječima.
raspadamo se pred sobom i svijetom u nevoljama i sretnim danima podjednako pa naši nas dragi i bliski skupljaju , sastavljaju , uspravljaju bolje reći jer, valjda nas još trebaju upravo ovakve, kakvi smo s ožiljcima ,brazdom po sred čela i brazgotinama tamo gdje se ne vide.
u vječnom smo krugu htijenja zarobljeni životom koji daje i oduzima , nadopunjavamo se s drugima i silno se varaju oni koji misle da su dostatni sebi - tek zajedno shvaćamo, kako zajedno slabi ostajemo jaki u hrvanju životom.
18
ned
01/26
Miki
luki2.blog.hr
Miki
Danas pričam s mamom, i kažem joj da Đžo Maračić Maki ima koncert u Lisinskom. Tri godine čovjek stariji od nje. I onda mi slijedom misli padne na pamet pokojni Miki Jevremović, jedan od prvih mojih koncerata. A važan zato jer me vodila mama na koncert. Jako ga je voljela. I počnem pjevušiti: pijem....A mama zaplače preko telefona....:(((((
Danas je tamo u Splitu parking, veliki - gdje je prije bio stadion.....Na kojem je pjevao Miki.....Nisam je htjela rastužiti, ni slučajno....:(((( Ali, sjetila sam ga se......Glupe moje misli, glupe asocijacije:((((
I eto ti pjesme......Link.na pjesmu imate na samom početku posta.
Ljubim!
17
sub
01/26
krafne!
ehsaznala.blog.hr
kakve krafne najviše volite?
ja najviše volim s pekmezom...ha dobro, i ove druge mogu probati ako baš moram, žrtvovati se, jel :)
ima li koga da ne voli krafne? i zašto to, pobogu?
za mene, najfinije krafne na svijetu rade poljaci! njihove tradicionalne krafne (pączek, pl. pączki) su velike, punog slatkog aromatičnog tijesta, pomalo jajolike, prelivene laganim sirupom od šećera, posute nasjeckanom narančinom ušećerenom koricom i punjene isključivo pekmezom od ruža. ma, prefine prefineeeee :)
nekoliko godina sam radila vrlo često u varšavi....i uvijek sam gledala da se tamo nađem za tzv. "debeli četvrtak", ili kako to oni kažu, tłusty czwartek. za razliku od našeg pokladnog utorka, na četvrtak prije korizme, u čitavoj se poljskoj (a i u dijelu katoličke njemačke i vojvodine) jedu isključivo krafne čitavog dana...iako ponekad uz krafne peku i jedu i kroštule, "poderane gaće", baš poput naših.
ludo mi je bilo prvi puta vidjeti uvijek užurbane (i često namrgođene) poljake i poljakinje kako hitaju na posao, svi sa običnim najlonskim vrećicama punih krafni koje će pojesti tijekom radnog dana. u velikim trgovačkim lancima, u stotinama malih pekara i štandova, na ulicama, ma baš svugdje se najviše prodaju i kupuju krafne s ružinim pekmezom (ali, naravno, ima i drugih). kao najzanimljiviju sliku pamtim (u ogromnoj carrefour trgovini u shoping centru zlata terasa), višemetarske piramide od poslaganih krafni, pokraj kojih su prodavačice stajale na dugim ljestvama i dodavale krafne kupcima, nikad manje od 10tak komada, pa na više, i to od jutra do mraka.
krenulo je pokladno vrijeme, u varaždinu sam već pojela najpoznatiju i najveću njihovu krafnu u slastičarnici jedne arbie, veselim se i posjetu samoborskoj fašničkoj republici i tamošnjim krafnama....no ne mogu čvrsto obećati da neće pasti i pokoja kremšnita...a što ću, kad sam slaba :):)
16
pet
01/26
U NIŠTA
komentatoricamicaa.blog.hr
vatra mora dogorjeti
mora umrijeti,
kao što sve nestaje u dugom trajanju
ali… taj komadić sjećanja zvan pepeo
ostaje kao zalog,
opipljiv dokaz svakog postojanja
pa makar promašenog,
slično mnogim promašajima
lakši od krivnje, teži od zaborava
vrijeme je očito bacanja niz rijeku,
kako pjevaju Indeksi
izaberi ptice:
one su živahne, pričljive
ne zbrajaju propuste
i ne prigovaraju poput mene
a i odlete
kad zažele
Gledam, ali ne vidim
dusakojaluta.blog.hr
Nije tajna da imam problem s vidom još od djetinjstva.
Oduvijek sam mrzila naočale. Smetale su mi na nosu i ušima.
Svaku priliku sam koristila da ih ne nosim.
Plašili su me da ću do tridesete ostati bez vida na jedno oko.
Rekli su to ozbiljno, kao da će me ta informacija natjerati da odjednom zavolim naočale. Nije. Samo sam ih još odlučnije skidala.
Pokušala sam i s lećama. To je završilo suzama, crvenim očima i osjećajem da mi netko pokušava nasilno zalijepiti plastiku direktno na dušu. Nije to za mene.
Tridesetu sam u međuvremenu prošla, a naočale su mi i dalje
neprijatelj broj jedan. Možda bi mi bilo i bolje da su predviđanja bila točna. Vidim malo, ali dovoljno da se snalazim, barem dok ne moram nešto pročitati, prepoznati ili pronaći. Naočale imam isključivo za gledanje televizije, jer bez njih gledam apstraktnu umjetnost.
Netko tko ne zna da sam poluslijepa to vjerojatno ne bi ni primijetio.
Osim u onim specifičnim situacijama koje se, naravno, događaju stalno.
Na primjer, kad trebam nešto pročitati djetetu ili kad pokušavam pronaći mobitel koji sam ostavila na crnoj podlozi.
U tom trenutku moj mobitel postaje mitološko biće.
Ako smo vani, stvari postaju još zanimljivije.
Ako djeca nisu u jarkim bojama, ja ih ne vidim čim su dva metra ispred mene. Oni hodaju ispred mene, sasvim mirno, a ja već zamišljam scenarije u kojima sam najgora majka koja je izgubila djecu na ravnom pločniku.
Nastane kaos: ja paničarim, a djeca su doslovno ispred mene.
Smeta mi i jaka svjetlost, pa je kod nas u kući stalno polumrak.
Imamo upaljeno žuto svjetlo koje daje atmosferu stalne nostalgije i lagane depresije. Voljela bih nositi naočale koje mi stvarno pašu, lagane, lijepe, one koje ne ostavljaju tragove na nosu i ne izazivaju glavobolju jer su teške.
Ali takve naočale su skupe, a ja za to nemam novca.
I tu negdje leži poanta svega.
Ljubomorna sam na ljude koji vide besplatno.
Ja moram dignuti kredit da bih vidjela.
postoji li srednji put?
usvijetutajni.blog.hr
Čitam postove Nikole Borića, o tome kako jeftino prodajemo vrijeme i kako su nam u ovome svijetu sva vrata zatvorena. Na kraju cijelog teksta spominje kako bijeg u šumu nije rješenje za sve nas, za njega je bilo...pa se pitam postoji li neka sredina?
Može li se ostati u ovom kaosu, jednom nogom, a drugom ipak odbiti igrati igru? Prestati biti hrčak na kotaču?
Možda sam u jednom razdoblju kad sam baš intenzivno planinarila bila na tragu toga. Iako, nekako smo se svi teška srca nedjeljom vraćali s planine i odlazili ponedjeljkom na posao. Kao da si iskusio malo slobode i bezbrižnosti, a onda opet uronio u svakodnevicu koja te trga i melje, sistem koji je sam sebi svrha i u kojem si samo kotačić...potpuno nebitan.
Vidim da je meni rutina u nekoj mjeri potrebna, razbucaju me praznici i ono kad ni ne znaš koji je dan ni datum. S druge strane, ubija me u pojam kad mi je svaki dan isti, kad ne zastanem i ne onjušim vani zrak, kad ne pomazim mačku u prolazu, kad zaboravim zastati. A dogode se takvi dani, dosta često. To su oni nespecifični, nebitni dani koje kasnije ni ne pamtiš. Efikasni prije svega, obavio si sve sa to do liste, ali nisi zastao.
Moj outlet je umjetnost i priroda. Oboje idu ruku pod ruku i jedno drugome daje inspiraciju. Od malena je to bio način da budem najviše svoja i najviše ja, stvarajući nešto ili lutajući šumom. Nisam taj dio sebe nikad zaboravila ni napustila, možda zato i opstajem...samo što bih voljela više, više vremena za taj dio sebe, za lutanja ujutro dok je izmaglica nad rijekom i sunce izlazi na istoku, a ja se vozim na posao umjesto da uzmem fotoaparat i lutam obalom.
Da svaki dan mogu skuhati ujutro kavu i crtkarati nešto bez da pazim na vrijeme.
Da mogu pisati duge tekstove, a ne ovako, ugurati par redova na brzinu dok se ne moram spremati.
Da imam vremena srediti iza vrt iz kojeg mogu pojesti koji paradajzić ili krastavac.
Da mogu uživati u ljetu na rijeci, svaki dan, ne samo vikendima.
Da mogu uloviti svoj ritam, onaj prirodni, a ne neki nametnuti.
Možda ipak pobjegnem i ja u šumu... :D
15
čet
01/26
Dvije knjige i neka Mija....
luki2.blog.hr
Oba knjižna kluba, čija sam članica, rade ponovo punom parom. Evo naše lektire:
Ovo je zadala Manja, Čitam i kuham....
Book club:
Eto veselja i uživanja u knjigama.....
Za kraj, poznajete li vi ovu pesonjicu? Ja nemam pojma zašto mi se utrpava..Kažu da se zove Mija.....
Ljubim!
Snovi
matebalota.blog.hr
Snovi i Sanje
U kojima sam ljubljen
Sve je što mi ostade
Od tebe.
Dok djeca i unuci rastu
Ja polako nestajem
Sa tužnim osmjehom
na licu.
Neću nositi svu i za svakoga
krivnju na svojim leđima.
Dok god dišem,
Nisam dužan nikom
Davati objašnjenja
Niti suditi.
" Ne marim za vaš sud.
Ne marim za ičiji sud.
Niti sam sebi sudim.
Ima sudac na nebu.
On će mi pravedno suditi."
Ja znam tko sam.
Ja znam što hoću.
Život je često nepravedan,
Zato ne pitam zašto.
Ja nisam od onih
Koji odustaju.
Niti se povlačim.
Trpim i ustrajem.
Ulazim u snove i Sanje
U kojima sam ljubljen.
To mi jedino ostade,
Od tebe dok trajem.
Človek sem, to je pomembno
modrinaneba.blog.hr
Človek sem, ki ima svojo zgodbo i prehojene poti.
Motim se in delam napake a niso važne napake
niti zapravljen čas,
četudi proti sebi, na napačen način.
Vem kdo sem kdaj in kdaj sem to, kar so me naučili.
Trudim se biti vedno samo jaz, jaz,
ker samo to šteje
Foto: Gill Brooks (dovoljenje autorja)
Ovdje sam
agava505.blog.hr
Udaljena od blogerske svakodnevice,
odmaknuta od ritma koji me inače nosi,
zastala sam u tišini vlastitih razloga
i dopustila vremenu da odradi svoje...
vraćam se poput jutarnjeg svjetla
koje se ponovno probija kroz prozor
sa sobom donosim mir kojeg sam pronašla
obilazeći neke vrlo važne adrese
nastavljam tamo gdje sam stala...
sve što je čekalo,
dočekat će svoj red
sve što je zastalo,
opet će teći...
Hvala na čestitkama
bubuleja.blog.hr
Rođendan sam provela s prijateljima u radosti i veselju. Bar na jedan dan sam zaboravila na probleme i obaveze koje s godinama umjesto da se smanjuju postaju sve veće i brojnije. Iako mi je bilo lipo, zahvalna sam Bogu što je i to prošlo. Idem dalje, ali najprije se moram osvrnuti na jedan od komentara koji sam dobila ovdje na blogu. Komentar je otprilike glasio ovako: "Ne moraš praviti Princeze, ali gledaj sebe...."...tako nešto. Shvatila sam poruku i stvarno je na mistu. Važnije su neke osnovne svakodnevne radnje i zdravlje nego pravljenje kolača. U potpunosti se slažem. I sama sam svjesna da se može i bez kolača ili da je lakše kupiti ih. U mom slučaju i nije baš sve tako jednostavno. Imam celijakiju i gotovo nigdje ne mogu u Zadru kupiti bezglutenske kolače. Za Božić sam osim što sam napravila i naručila za svoj gušt kilo kolačića od jedne žene koja srića živi petnaestak minuta udaljena od mene. Vozikala sam se po velikoj hladnoći do te, uistinu, divne gospoje koja mi je dvije male "plastike" smjestila u košaricu motorića. Samo onako usput spominjem da je svoj trud naplatila 50 eura. :-) Drndajući se po rupama na cesti uspjela sam kolače dovesti do kuće, ali očito im nije bilo suđeno. Kad sam ih htjela prenijeti na policu frižidera, nekako loše sam uhvatila "plastiku" i kolači su se našli na podu. Još sam i pločice morala čistiti da se ne skliznem na kremu. Tako, da ebeš naručivanje kolača.
Treba se malo potruditi. Ako sama neću, neće mi nitko!
Što se mene tiče, ja nikad nebi ništa. Samo bi ležala, čitala, jela i gledala tv. Ali brate, moraš!!!
Kad ja nešto stanem raditi, to ode u nepovrat. Ne mogu više to učiniti. Zato ja na silu sve radim: od dizanja ujutro, kuhanja, šetanja pa i pravljenja kolača koji su mi dobri za poboljšanje motorike. Kasnije mi bude drago što sam nešto napravila.
Znam da zdravi ne razume tu moju logiku, ali ispravnom mi se pokazala.
Evo, za poklon sam jučer dobila jedno pomagalo koje sam ja odavno mogla sebi priuštiti, ali nisam iz razloga jer da sam ga nabavila prije nikad više nebi mogla sama učiniti to za što služi ovaj predmet. Tko od vas prvi pogodi što je ovo na slici, poslat ću mu moju knjigu "Ne razumiš!“ Naravno, ako ju netko želi.
14
sri
01/26
Seksizam u fotografiji
toco1980foto.blog.hr
Danas je jako moderno spominjati ljudska prava, jednakost spolova, s posebnim naglaskom na borbu protiv šovinizma, seksizma i diskriminacije po spolu.
No, kada se govori o fotografiji i fotografiranju, može se uočiti poprilična nejednakost i razlika u kriterijima, jer se potpuno ista stvar, odnosno radnja, tumači posve drugačije, ovisno o tome fotografira li muškarac ili žena.
Evo samo nekoliko primjera:
Ako muškarac fotografira ženski akt, često se mogu čuti osude i opaske kako je to "pretvaranje žene u seksualni objekt" i "iskorištavanje njezina tijela".
Ako žena fotografira ženski akt, to odjednom nije problem, već je to "emancipacija" i "istraživanje ženstvenosti".
Ako muškarac fotografira muški akt, na to se gleda s čuđenjem i nerijetko se raspravlja o njegovim seksualnim sklonostima.
Ako žena fotografira muški akt, to se smatra "hrabrošću" ili "umjetničkom slobodom".
Ako muškarac na javnom mjestu ili događaju uperi fotoaparat u smjeru djece, odmah se diže alarm jer ga se smatra mogućim predatorom i voajerom.
Ako potpuno istu stvar učini žena, na nju se gotovo uopće ne obraća pažnja.
Ako muškarac na nekoj izložbi ili javnom fotografskom izlaganju izrazi emocionalnost ili sumnju u vlastiti rad, odmah ga se smatra "neprofesionalnim" ili "nezrelim", što rezultira kritikama.
Ako žena učini potpuno isto, odjednom je to "izraz njezinih autentičnih emocija" i "inspirativnost", što rezultira pohvalama.
Moglo bi se navesti još mnogo sličnih primjera...
Svi ti primjeri zapravo pokazuju da, unatoč retorici o "jednakosti spolova" i "borbi protiv seksizma", društvo i dalje gleda isključivo spol fotografa i sve stereotipe koji ga prate. A to zapravo pokazuje da je ta borba protiv seksizma - paradoksalno - seksizam, ali s obrnutim predznakom.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr