eh saznala
27.12.2025., subota
novogodišnja želja
|
nemoj se nikada naljutiti na sebe nebo to ne bi htjelo a ni zemlja to ne bi htjela zemlja samo bi htjela upijati tvoj korak bez teških misli bez onih teških oblaka i dugih lanaca obećanja i razočaranja zemlja nosila bi te takvu laganu i prozračnu i sretnu na sagu od lišća na trpezi od cvijeća na odru od mahovine na oltaru od osmijeha čekaj čekaj čekaj zemlja pa čini se predala bi te zemlja rajskim poljanama a ti bi još tako dugo htjela ne kročiti tamo ti bi još tako dugo htjela smijati se zalutati i griješiti i biti teška i glasna i naporna ti bi htjela biti takva i sebi i tome nepoznatom a velikom nekome tko bi te takvu obgrlio i pažljivo i uporno čuvao od svake lakoće i svih rajskih poljana i nebu i zemlji usprkos |
24.12.2025., srijeda
odluka
|
nisam prvo umočila prst i provjerila temperaturu osjetila povodanj struje procijenila mu snagu nisam razmislila još malo prije no sam okrenula leđa i ostavila sve ovo dosadno predvidivo sigurno ma samo sam čvrsto ušetala u to hladno bibavo varljivo i u trenu se sklopilo nada mnom zamamno i mutno i opasno zaboravih sve što volim i mrzim sve što znam i ne znam predah se toj rastućoj struji sasvim lagano, mirna daha znatiželjno i čeznutljivo a onda je za sve već ionako bilo prekasno |
22.12.2025., ponedjeljak
(pred)božićno čudo
|
ona uza zid neke zgrade sa obnovljenom fasadom u centru grada, raspoložena, čeka sa sinom i snahom uber vožnju, nakon sudjelovanja na predbožićnoj likovnoj radionici. on stoji uz otvoren prozor na prvome katu iste te zgrade, puši i pjeva na sav glas (ne baš s previše sluha, ali radosno) refren "moj lipi anđele". iz osvijetljene prostorije iza njega dopire zvuk klavira i drugi raspjevani glasovi, većinom ženski, mlađi. pogledi im se susretnu, on joj se široko nasmiješi, a ona se spontano pridruži pjesmi. i pjevaju tako zajedno, nepoznati romeo na prozoru prvoga kata i julija nekoliko koraka ispod prozora. publika nasmiješeno sluša. shakespeare, miruj, trenutak je radostan, savršen. baš kao i oliverova pjesma. uber pristiže kao deus ex machina. ona slegne ramenima, on i dalje nasmiješen i raspjevan, mahne joj. trojac ulazi u taxi i odlazi, veselo komentirajući događaj. ona tijekom vožnje, razmišlja o tom krasnom, nenadanom poklonu univerzuma. poruci? divno, voli izazove, zašto ga ne bi pokušala pronaći. .................. raspjevani ženski glasovi ovaj naš domar jura po cijeli božji dan visi na tom prozoru i pravi se da zna pjevati, a još i puši. treba o tome obavijestiti ravnateljicu. oliver šta su mi uradili od pjesme, mama. |
21.12.2025., nedjelja
mozaik 2
|
ona: prošlo je i više od godine dana mog iskričarskog naukovanja kadli sa mnom sav vješt i sladak poželio opet gospodin jedan komunicirati malo fore su mu moje neke dobre i još neke druge zgodne stvari to što me se otprije sjetio nije ma tko za takve sitnice mari on: moćna žena ti se činiš sama to jako dobro znaš pa šta se još duriš umjesto da mi oprost daš imaš li hrabrosti postati realna odazvat se na večeru ovih dana ne plašiš se valjda drhtaja i topline kad skinem i demontiram sve te tvoje oklope silne ukrast ću te, nježnu, toplu, divlju ponekad nesigurnu i plahu, čarobnu baš takvu ženu pravu pa što ako si mi išla na živce i onomad uopće nisi bila tip moj prestani komplicirati i šalji odmah svoj broj ona: ma sva sam ja topla i divlja i nježna i plaha, baš žena prava al ne vidim da će drhtaji ovdje užgati nekog žara razliku neće učinit ni moj telefonski broj jer ja stvarno nisam tip tvoj ma koliko ti meni tepao slatko ne bi tu ništa poteklo glatko on: čudna si ti sorta, znaš zanimljiva si, zaintrigiraš, pa se infiltriraš ljudi oko tebe i oni koji ti žele prići moraju kao po jajima gaziti kao mali se ptići oko tebe maziti dok ti navlačiš još jedan oklop u nizu južina je, ali ni slutio nisam da neću uspjeti ni prići ti blizu stog umjesto slatkoga dara poklanjam tebi iskrene riječi nestade ipak moga žara gubitak je ovo vremena, čisti ona: i pored svog truda i žara uvijek ispliva na površinu ta muška priroda prava odigrati partiju, dvije ponekad dosadno nije tko izgubi ionako rundu plaća i sve se na početak opet vraća |
20.12.2025., subota
sjet(im)na
|
ponekad u hladno mokro jutro poput ovoga osjetim kako se pružiš prema meni nestvaran izroniš iz te neke tvoje dimenzije i posegneš meko i sasvim jednostavno lahor takne pramen kose poljubi ono poznato mjesto između obrva i šutimo tako nas dvoje mirno i bestjelesno ćutimo jednost praznina me budi uvijek iznova nema katarze a ni osude davno je zaboravljen taj kod rumora kišnih kapi na balkonu i mojim obrazima |
18.12.2025., četvrtak
mozaik 1
|
On: klizi ta naša godina uz rub vruće šalice topi se u mirisu kave a ta tvoja kada izranja u sjećanju između odmora i bluda žonglirala si veselo u našem kalendaru bez brojeva a ti tvoji prsti plešu na mojim usnama a ta naša tijela ispod pjene lome svaki dodir kao da nema kraja smiješ se očima usnama uzdasima i odbijaš moju želju ti ludo mala kako sam to volio blijedog su sjaja tvoje riječi na mom srcu Ona: kao kroz zaleđeno okno iskrivljen i maglovit pogled pada na tebe s prvim gutljajima kave tišina nas obavija, uslužno i spasonosno sasvim mirno ti sjedim preko puta dok probadam snažno i uvijek iznova, do krvi do kosti do zauvijek sva ona preostala sjećanja iza mojih vjeđa zašto smo kako smo zar smo nekada ne šutjeli |
17.12.2025., srijeda
gorka plima
|
s prvim pahuljama snijega neočekivano dolepršaju iz visina tanane niti sjećanja na stanoviti šapat u tmini i dodiru svjedočit ću nebu pokušala sam prognati daleko taj poznati titraj tuge. na koncu ipak klonuše žrtvom sva moja krila raste ta gorka plima ljubavniče sjenoviti bi li mi te stihove slao kada bi znao da poljupci su moji kao sudbina kao vatra kao kiša kao lava kao tuga kao more što će jednom utopiti nas oboje |
16.12.2025., utorak
sve bi hlače bile lovačke
|
nekako odmah do hefestovih nogu na dnu nebeske kovačnice poput nekog božanskog otpada nalazi se košara naglih odluka i bjesomučnih želja iskovane su sasvim lako i prikladno spuštene lancima snova smrtnicima otisnut i neprepoznat na tom dekretu sedmi pečat razlijeva se halapljivo zagrebačkim jutrom vrebajući tirkiz i jantar okrnjenih duša jedino u ovoj priči nije jasno je li afrodita ili atena bila kovaču u mislima a poznato je naime koliko je olimp pohotan, prijetvoran i krvožedan |
15.12.2025., ponedjeljak
nađilo
|
uh.....sanjam ja babu vangu i ona će ti u snu meni: .... ma slušaj ćerce. nemoš ti sam tako do mene. s neba pa u rebra. nisam ja tu da rješavam tvoj džumbus. nego, vako ćemo. ti radi to što radiš, nako kako to radiš. a kast će samo, jel ja to stvarno trebam pogledat, il je bolje da ti progledaš. bome…dalo mi misliti. šta ja to radim i kako radim. okay. da sve što radim valja, ne bi mi ni trebalo do nje. na njezino “gledanje”. ajaooj, kako me samo nadžak-baba u tom snu prožela i prožežla ništa joj pogled onako prazan i opak nije omelo... a ono, ajd nek i ja progledam pa nek džumbusa nestane i mozgam i mozgam pa domozgam naravno, ženski, odem u kupovinu. i gle, kupim novi jastuk, nekih čudnih dimenzija i jastučnicu baš za njega, eno je, jedina čekala tamo, s otisnutim zlatnim sazviježđima na crnoplavoj pamučnoj tkanini. i otada svake noći položim lice na neki novi dio jastuka, i mantram, nekad sanjivo, nekad nestrpljivo, nekad tužno, nekad bijesno, nekad radosno, nekad glasno, nekad iz navike, nekad strasno: hajde, zvijezde, zvjezdice, sestrice daleke, pomozite, šapnite, zazovite, posvijetlite, prikažite... gdje to divani i gdje derneči taj moj nađilo, gdje luta jadan, zabludio svoj a nepotpun, ma sigurno i on jednako žudi za mnom, samo to još ne zna. hajte zvjezdice, ma hajde nađilo, mamicu mu poljubim, hajde, probudi se, pokreni se, potrudi se malo i ti dok te još čekam :D |
14.12.2025., nedjelja
cimetasto
|
https://voca.ro/13Cl2Qf1naxD |
