Sve kategorije po listama

Neograničena sezona lova na žene

samolagano.blog.hr

Neki muškarci ubijaju neke, mahom "njihove" žene ili partnerice.

Svaki takav slučaj je istovremeno potaknut osobnim, ali i općim razlozima. Ne bih ulazila u one individualne, ali opći su svima zajednički: određenom muškarcu nije išlo onako kako je zamislio te je odlučio to riješiti silom kad ne ide milom. Jer, napokon, žena je ono što sam gore stavila u navodnike "njihova".

Bravo, "majstori" !

To pokazuje koliko su sposobni ljudski riješiti nesporazume, prekide i ostalo, a samoinicijativno si daju božansku moć raspolaganja ženinim životom.

Ni Bog ne reagira tako u slučaju kad se žena i muškarac ne mogu usuglasiti oko nečega. Bog je svemoguć, ali je milostiv, zar ne? Slabo smo slušali na vjeronauku ili smo nešto pogrešno protumačili? Ili su nas pogrešno odgojili, stoga ...bravo i roditelji!

Odgojili su... ma što odgojili, zapravo NISU. Njihovi potomci su po svojoj zrelosti ostali zaglavljeni tamo negdje oko treće godine ili oko nekog davnog stoljeća.

Djecu treba odgajati drugačije, bajke i ljubavne priče treba im dobro protumačiti.

Partnerstvo i brak im ne treba predstaviti kao cilj i krunu svega, nego kao etapu putovanja, bez vlasničkog lista, uz uzajamno poštovanje.

Očekivanja smiju postojati, ali prvenstveno od sebe, a od drugoga onoliko koliko se dogovorimo.

Nakon ubojstva, sućut i pomoć preživjelima ne vrijede.

GDJE SU DANAS ?

zemlja2.blog.hr

ODVEDENA DJECA UKRAJINE


/
/Hannibal Hanschke/


Ukrajinski dječak Saša iz Mariupolja, imao je samo 11
godina kada su Rusi napali Ukrajinu.
Sašu i njegovu majku Rusi su smjestili u “filtracijski logor” u Mariupolju, odvojili ga od majke i poslali u okupirani Donjeck.
Saša je s puta uspio nazvati baku Ljudmilu u Kijev. Baka ga je spasila. Sudbina Sašine mame i danas je nepoznata.

Priču o Saši, ispričala je gospođa Ursula von der Leyen u Europskom Parlamentu u Strasbourgu u septembru ove godine. Sudbina Saše, samo je jedna od mnogih.

Navodi se, da je iz okupiranih dijelova Ukrajine, bez pristanka roditelja, odvedeno u Rusiju oko 20.000 djece. Ta djeca pate zbog odvajanja.

Djecu u Rusiji smještaju u sirotišta, daju posvojiteljima, neki stariji prolaze vojnu obuku i šalju se u rat protiv Ukrajine.
Tjera ih se da govore ruski jezik, a predsjednik Putin
predlaže za ukrajinsku djecu jednostavniju proceduru dobivanja ruskog državljanstva

Međunarodni kazneni sud je 2023. zbog masovne deportacije djece iz Donbasa, izdao je tjeralicu za Vladimirom Putinom.
Odgovor ruske strane je da tako spašavaju djecu od strahota rata.

Nakon niza apela, dio djece je vraćen roditeljima ili skrbnicima. Navodno 1603, u posljednje 3 godine. Sudbina preostale djece je nepoznata.

Apelima za povrat djece pridružila se je i Melanija
Trump pismom predsjedniku Putinu.

Odgovor je bio kako ruska strana radi na rješavanju problema.

Međutim, najnovija, neprovjerena i nevjerojatna vijest govori o slanju ukrajinske djece u Sjevernu Koreju, u Međunarodni dječji kamp, na političko preodgajanje.

Informaciju su ukrajinski borci za ljudska prava
prenijeli američkom kongresu.
Isto objavljuje i Sky News.

Sjeverna Koreja daje ruskim saveznicima oružje, kao
i vojnike za rat u Ukrajini.


Izvor: DW, Index.hr

Dan 1390.

ap-placenici.blog.hr

Karta: https://t.me/Slavyangrad/150081

U tjednu za nama rasputica je dodatno usporila donedavni ubrzani tempo Ruskog napredovanja kroz Ukrajinu. Osim oslobađanja Siverska, javljaju zauzimanje Limana južno od Volčanska i tek danas oslobađanje Varvarovke u Zaporožju. Uz to dok je nGS Gerasimov izvještavao Putina o oslobađanju Siverska, doznali smo da kontroliraju 45% Konstantinovke. Uz usporavanje kopnenih aktivnosti, pojačalo se djelovanje na Crnom moru, gdje je UKrajinski SBU napao treći brod iz Ruske "flote u sjeni". Tanker "Dashan" pod zastavom Komorskog otočja plovio je prema Novorosijsku na utovar Ruske nafte. "Začudo" tijekom tog napada nad Crnim morem je letio UK nadzorni zrakoplov RC-135W. Koliko je UK involviran u taj rat, otkrila je pogibija njihovog vojnika na obuci u Ukrajini, sa čime smo doznali da ih ima navodno stotinjak, unatoč jasnim Ruskim upozorenjima. Zato ne čudi što su Rusi u noći 12./13. prosinca žestoko napali energetski sektor Odese, a potom Turski kontejnerski brod u istoj luci. Drugi koji je prevozio suncokretovo ulje za Egipat je pogođen na moru. Poput obnove napada na energetski sektor, zahvaljujući Kijevu to se sad prelilo i na pomorski. Pomorsko ili bolje rečeno gusarsko djelovanje zabilježeno je i na drugoj strani planete u Karibima.


Prikaz: https://t.me/DDGeopolitics/167383

Gdje su US specijalci izvršili helikopterski desant na Venecuelanski tanker u plovidbi prema Kubi. Pod nekavim smiješnim obrazloženjem da je prevožena nafta povezana s Iranom i Hezbolahom, oteti tanker je preusmjeren u Teksas. Tako da priče o US-antikartelovskom djelovanju lagano poprima stvarne obrise njihovog budućeg djelovanja. U sklopu čega Trump najavljuje početak napada na kopnene ciljeve, dok USN zrakoplovi lete sve bliže obali sa ciljem snimanja rada i položaja Venecuelanskih radarskih postaja i sustava PZO. Uz taj sve izvjesniji US napad na suverenu zemlju bez ikakvih pravnih osnova, nazire se još jedna vjerojatna agresija. Izraelski ministar dao je izjavu o neminovnosti napada na Siriju. Kad se to dogodi gledat ćemo uspostavu "Davidovog koridora", koji za cilj ima zauzimanje prostora uz Iračku granicu i povezivanje s Kurdima na sjeveru. Takav potez uveo bi Tursku u izravan sukob s Izraelom. Tako bi nakon njihovog višedesetljetnog rušenja obitelji Asad, došlo vrijeme da se isti izravno pobiju oko plijena - naftnih i plinskih polja Sirije. Tako ne čudi što se i u obnovi neprijateljstava između Tajlanda i Kambodže vide potpisi stranih agentura. Dok svijet tako balansira na pragu rasplamsavanja još dva rata, korak smo bliže uvlačenju cijelog svijeta u tu spiralu ratnog nasilja.


Slika: Manga

Rat, resetiranje dugova i razvoj novih tehnologija tijesno su povezani. Dronovi, roboti, UI, egzoskeleti samo su neki od pojmova koji su već promjenili današnje bojišnice. U sklopu toga nastavljena je osobna obuka s radovima u aeroklubu, ali i kod druga Pobija na završetku izrade terase i stepeništa s južne strane kuće. Nakon izvršenja radova doznajemo kako će terasu zatvoriti i ostakliti za smještaj lovačkih pasa. Popodne koristimo za pripremu lovačke opreme i odlazak na tri čeke. Jedna obična dnevna optika, jedna noćna (NVG) i jedna termovizijska (IC). Ispod čeke sa dnevnom optikom kretao se vepar, ali ga Andro nije čuo, ni vidio. Bočno od čeke sa noćnom optikom, nešto je puhnulo, ali dok sam se premjestio i upalio optiku ničega nije bilo. Pobi je sa svojim "termalom" sa druge strane polja vidio ranije spomenutog vepra kod Androtove čeke, ali mu je bio predaleko za hitac. Kad su mu oko 19h na polje išetala dva čaglja, skinuo je oba. Toliko o uvođenju novih termovizijskih sustava na lovnu "bojišnicu" i rezultatima koji iz toga proizilaze. Iz čega se nameće razmišljanje o potrebi nabave IC ciljnika. Dok se WW3 nastavlja...


Slika: Manga

Božićna romansa

zeljkinkutak.blog.hr

Naslov: Božićna romansa
Originalan naslov: Holiday romance
Autor: Cahterine Walsh
Prevela: Sanja Spielberger
Izdavač: Znanje
Listopad 2022. godine
312 stranica

Božićna romansa je knjiga koja se ne čita samo zbog priče, nego zbog osjećaja koji ostaje tijekom čitanja. Od prvih stranica stvara se dojam kao da se sjedi na zadnjem sjedištu aviona, uz tihe razgovore, umor od putovanja i ono posebno predbožićno iščekivanje. Molly i Andrew nisu klasičan romantični par, već dvoje ljudi koje veže dugogodišnja navika, bliskost i sigurnost koju pružaju jedno drugome.

Njihova božićna tradicija, ista već deset godina, djeluje jednostavno, ali nosi puno emocija. Kada im se planovi raspadnu zbog nevremena, putovanje kući postaje više od fizičkog puta – pretvara se u niz trenutaka koji otkrivaju koliko su si zapravo važni. Molly, iako nije ljubiteljica Božića, pokazuje kroz postupke koliko joj je stalo do Andrewa. Bez velikih riječi, bez drame, samo iskrena briga i spremnost da ide do kraja.

Kroz cijelu priču osjeća se toplina, ali i ona tiha napetost – pitanje hoće li napokon priznati ono što čitatelju postaje sve jasnije. Dijalozi su prirodni, puni sitnih šala i pogleda koji govore više nego priznanja. Upravo zbog toga priča djeluje stvarno i blisko, kao da se gleda dvoje ljudi koji se već dugo vole, ali to još nisu izgovorili.

Ovo nije priča o savršenom Božiću, već o nesavršenim planovima, propuštenim letovima i pogrešnim skretanjima koja vode točno tamo gdje treba. Knjiga polako uvlači u svoj svijet, grije i opušta, i ostavlja onaj lijepi osjećaj nakon čitanja – kao da je Božić barem malo bliže.

Ima li smisla truditi se kad su razlike tako velike?

quattrostagioni.blog.hr

Kad se govori o održivosti, često se pojavi osjećaj frustracije. Trudimo se oko sitnica, nosimo svoju bocu, pazimo koliko bacamo hrane, popravljamo stvari, a onda vidimo vijesti o industrijama koje zagađuju na razini cijelih država. U tom trenutku lako je pomisliti da naš trud zapravo ne znači puno. No upravo tu vrijedi zastati i pokušati drugačije razmišljati o tome kako promjena uopće nastaje.

Na osobnoj razini održivost izgleda vrlo jednostavno i često pomalo „skromno“. To su odluke poput toga hoćemo li kupiti još jedan komad odjeće, hoćemo li baciti nešto što se još može koristiti ili hoćemo li odabrati praktičnije, a ne najbrže rješenje. Te odluke same po sebi ne mijenjaju svijet, ali mijenjaju način na koji mi sudjelujemo u njemu. One stvaraju naviku da se prije kupnje ili bacanja barem na trenutak zapitamo treba li nam to zaista.

S druge strane, postoje primjeri koji pokazuju što se događa kada se ista logika primijeni na puno većoj razini. Patagonia je dobar primjer kompanije koja je odlučila igrati po drugačijim pravilima. Umjesto da vlasništvo i dobit zadrži unutar obitelji, profit je usmjeren u borbu protiv klimatskih promjena. Takva odluka ima ogroman doseg, ali ne nastaje u praznom prostoru ona je odgovor na vrijednosti koje društvo sve više očekuje od velikih igrača.

Zato održivost nije pitanje tko ima veći utjecaj, nego kako se različite razine povezuju. Mali izbori oblikuju način razmišljanja, a velike odluke imaju snagu promijeniti sustave. Kada se te dvije stvari poklope, promjena prestaje biti teorija i počinje imati stvaran učinak. Možda ne možemo svi voditi kompanije, ali možemo sudjelovati u stvaranju svijeta u kojem će se od takvih kompanija očekivati da djeluju odgovorno.

Osmijeh povrh svega

nachtfresser.blog.hr

Nakon noći lošeg spavanja, nisu godine u pitanju, ja kad spavam spavam, jučer sam se prejedao, preobilan ručak, a nema bacanja, poslije degustacije dviju torti, jedne naše (kao što sam majstor pečenja i prženja, usavršavam se i s mikserom od kad jedem slatko :P) i jedne susjedine (oni s troje male djece češće slave rođendane ;)), što drugo nego pronaći prigodan video za početak dana, ni video snimke, kao ni umjetnost, kao ni povijest, kao ni dobra hrana, ne doživljavaju stalna poboljšanja i razvoj kako su nas uglavnom učili po školama, teško je naći bolji video od ovog iz 1967. kao ni tortu po izvorno starom receptu, koji se ne da napisati, jer se mijenja trenucima inspiracije starih majstora i improvizacijom:



E ovo do sad je bio tekst od jutros, napisao sam ja i cijeli prosvjetiteljski post, čak i objavio, stigao i jedan komentar od AnnaBonni1 istovremeno kad sam ga odjavljivao, uz izraz žaljenja što je u paketu izbrisan, poručujem i da je u torti nestala i stopostotna tamna čokolada, mousse krema bolja nego ikad.

Prolazi treća adventska nedjelja, druga za redom, kako blogerica Dinaja uopće ne piše, inače i ona je po onoj "Kud svi Turci tu i mali Perica" dvadesetak godina umjesto svakodnevne poezije objavljivala prigodne blagdanske postove, nadam se da je kao kod zadnjeg izbivanja u pitanju problem s računalom, za jednu naslovnicu bloga manje više.

Budući da mi je bloger Euro jučer pohvalio fotografiju prilažem još jednu fotografiju iz ciklusa "Obzori berlinskog Hauptbahnhofa i Alexa", na praznik radosti svakome što ga veseli.

Zašto je to tako?

dusakojaluta.blog.hr

U mojoj kući živi dijete koje nije krenulo još u školu, ali već vodi ozbiljne parnice.
Zna kad podnijeti žalbu, kome se obratiti i kako emocionalno pritisnuti protivničku stranu.

„Tata, ti slušaš samo mamu.“
„Uvijek mora biti onako kako ona kaže.“
„Nikad nije moj dan, uvijek je samo mamin.“
„Ti samo nju voliš.“
"Opće nisi fer, uvijek mama mora biti glavna."

Tata stoji zbunjen, ja sam automatski glavna krivica, a dijete iznosi dokaze kao da se bori za skrbništvo nad vlastitim životom.

I onda dolazi završna prijetnja, izgovorena s dramom odrasle osobe koja je već mentalno otišla iz kuće: "Bit će vama žao kad ja narastem i odem ća.“

Kako se izboriti s malom verzijom odvjetnika?
Ne možeš.
Možeš samo klimati glavom i smijati se da ne vidi.

Ali tješim se jednom mišlju:
ako već sada ovako jasno vidi "nepravdu", postavlja pitanja i ne pristaje šutjeti…
postoji dobra šansa da će se boriti za sebe u životu.

I iskreno,
to mi je zasad sasvim dovoljno.

Treća adventska svijeća – svijeća radosti

filiparumenovic.blog.hr

Treća adventska svijeća naziva se Pastirska svijeća i njezina poruka je radost. Kad se pali ta svijeća, mnogi kažu da se u zraku osjeti nešto posebno, kao da se cijelo vrijeme došašća otvori i postane toplije. To je trenutak kada se shvaća da je Božić sve bliže i da se radost više ne može sakriti. Upravo zato je ova svijeća često ružičaste boje, jer predstavlja svjetliji i vedriji ton usred vremena iščekivanja.

Pastiri koji su prvi primili radosnu vijest o Isusovom rođenju bili su obični ljudi. Nisu imali bogatstvo ni položaj, nisu bili poznati ili važni. Živjeli su jednostavno, radeći u tišini i daleko od velikih gradova. Ipak, baš njima se prvi put objavila najveća vijest koju je svijet ikad čuo. Ta činjenica nosi snažnu poruku: radost Božića nije namijenjena samo onima na vrhu društva, nego svima, pa i onima koji misle da nisu dovoljno vrijedni ili primijećeni. Pastiri su primjer da Bog uvijek dolazi onima koji su otvorena srca, pa makar bili i potpuno nepoznati.

Treća adventska svijeća tako nas potiče da u vlastitim životima pronađemo taj duh radosti. To ne znači da moramo biti savršeni ili stalno sretni, nego da pokušamo prepoznati male znakove dobra oko sebe. U došašću se mnogi ljudi vraćaju jednostavnijim stvarima, kao što su mir u obitelji, druženje s prijateljima, pomaganje onima koji su sami ili u potrebi, te unutarnja zahvalnost za ono što imaju. Radost treće svijeće poziv je da se usred svakodnevnih briga zaustavimo i primijetimo da uvijek postoji barem nešto što nas može ispuniti mirom.

Ima još jedna važna poruka koju nosi Pastirska svijeća. Ona nas podsjeća da radost nije uvijek glasna ili sjajna. Ponekad je tiha, skrivena u malim trenucima, baš kao što su pastiri na mirnim poljima primili vijest o nečemu što će promijeniti svijet. Radost treće nedjelje došašća poziva nas da budemo spremni na jednostavna čuda, na one trenutke kada osjetimo toplinu, blizinu i nadu, iako to možda nismo očekivali.

Kad se treća adventska svijeća zapali, domovi postaju još malo svjetliji. Njeno svjetlo govori o radosti koja se približava, ali i o radosti koja postoji već sada, u trenucima koje često uzimamo zdravo za gotovo. Ona nas potiče da se otvorimo i dopustimo da nas Božić iznutra promijeni, baš kao što je promijenio živote pastira.

Zbog svega toga treća adventska svijeća ima posebno mjesto u srcima mnogih ljudi. To je svijeća koja ne govori samo o radosti Kristovog dolaska, nego i o radosti koja se može roditi u svakome od nas kada se približimo jednostavnosti, zahvalnosti i vjeri.


Radujmo se jer nismo zaboravljeni. Radost došašća podsjeća nas da Bog dolazi svakome, bez iznimke.

Neka se drugi raduju

supatnikll.blog.hr

Hoćete li se radovati svakom novom danu, uspjesima svojih najmilijih, činjenici da živite u jednom od najljepših kutaka svijeta, Božiću, novim ljubavima, djeci koja se igraju u parku, pobjedama Hajduka, slobodi koja je skupo plaćena, do vas je, niko drugi s tim nema veze.

Radost je nesebično stanje, radost se dijeli i množi istovremeno, kao i ljubav radost ne može biti pogrešna.

Zato braćo i sestre radujte se, okanite se šupljih priča, i nesuvislih izgovora, nikad nije bio bolji trenutak za radost, nego baš sada.

Miris cimeta

modrinaneba.blog.hr

Miris cimeta, svjetla koja omekšavaju večeri, želje,
trenutak koji me zaustavlja i dodiruje tamo gdje je toplo,
osjećaj koji ostaje i smiruje

Foto: moja osebno

cimetasto

ehsaznala.blog.hr

https://voca.ro/13Cl2Qf1naxD

Pronađi se....

taango.blog.hr

El Condor Pasa

modrinaneba.blog.hr

Militarizam

brgljezniblog.blog.hr

Polako smo u ovoj hodnji stigli i do kraja tjedna fotobloga. Moglo se sigurno više objaviti sadržaja, intrigantnijega... ali čemu? Vjerujem da sam obavezu prema Uredništvu i junačkome Adminu osobno u najvećoj mjeri izvršio. Uostalom kako rekoh na početku, forsirati se? Ne- nisam pod starost više za to.


Na koordinatama: 47.996715N 106.943698E
Nalazi se memorijal japanskim zarobljenicima iz WWII.



Lokacija se nalazi desetak km sjeverno od Ulaanbaatara. Niti turisti niti ostali ne mogu doći ovdje jer ne znaju ništa o tome. Ja znam slučajno jer cca 2km dalje je povijesno strahovito važan jedan samostanski kompleks, (Dambadardžaa Hiid), a koji je korišten kao logor za japanske zarobljenike.

Okvirno SSSR je transferirao 12-14 tisuća japanskih zarobljenika u Mongoliju na prisilni rad. Od kojih je cca 1700 tamo umrlo.
U periodu '45.-'47. osobito. Posljednji zarobljenici su otpušteni sredinom '50ih. Nastalo je tu japansko vojno groblje. Jednostavni ograđeni plac tijekom komunističkoga perioda. Čini se da je, sada već jako davne, 2001. japanska vlada financirala uređenje ovoga memorijala.




Tu ima i nevelika muzejska sobica.

Ono što je mene najviše fasciniralo je kako su Japanci ekshumirali ostatke s tog nekadašnjeg groblja i onda su ih ceremonijalno kremirali in situ... To je valjda takva njihova tradicija.

evo na slici lijevo vidimo kako je izgledalo to groblje u periodu '45.--'99., prije izgradnje memorijala.

Taj čitav proces kremacije je fotodokumentiran i može se vidjeti kao eksponat ovdje.
Ja sam to poslikao isprva, ali kasnije dok sam pregledavao galeriju sam odlučio izbrisati tih par slika, jer mi je djelovalo nekako previše morbidno. Ti nizovi malih lomača, oko metra u visinu, od uredno složenih drva, na svakoj lubanja i nešto kostiju i u plamenu. Tako da to nećete vidjeti.





Plastični vijenac od carske obitelji je relativno "friški". Bili su tu ovoga ljeta povodom 80.godišnjice završetka WWII.




To su izgleda neka imena identificiranih pokojnika i datumi smrti.




Ne znam što predstavlja vitrina sa šljunkom i pijeskom.














Sniježne padine u pozadini djeluju vrlo moćno. To je Čingeltej, sjeverna sveta planina Ulaanbaatara. (Na svakoj strani grada ima jedna- na jugu najveća i najvažnija planina Bogd-kan, na istoku Bajanzurh i na zapadu Songino)

Kada disciplina postane problem

dusakojaluta.blog.hr

Nisam rođena ovakva.

Nisam rođena s graničnim poremećajem ličnosti. Nije mi zapisan u DNK, nije mi poklonjen na porodu, nije obiteljsko nasljeđe koje se prenosi s koljena na koljeno uz porculan i recepte.

Nešto me boljelo dok sam odrastala. Ne jednom. Ne kratko. Dovoljno dugo i dovoljno tiho da nitko nije reagirao, a dovoljno glasno da je moj mozak zaključio: ovo se ne smije ponoviti.

Pa je napravio ono što mozak radi kad nema izbora, prilagodio se.

Stvorio je mehanizam zaštite. Hiperosjetljiv. Uvijek uključen. Alarm koji se pali na promjenu tona glasa, na tišinu koja traje sekundu predugo.

To je nekad spašavalo dijete. Danas muči odraslu osobu.

Kažu da je to poremećaj ličnosti. Kao da je problem u meni, a ne u tome što sam predugo živjela u stanju pripravnosti.

Iako je mozak to stvorio da se zaštiti, ne osjećam se sigurno. Osjećam se kao da živim u kući punoj senzora koji nikad ne spavaju. Svaki odnos je potencijalna opasnost. Svaka bliskost nosi prijetnju gubitka. Svaka emocija dolazi bez regulatora.

Kroz godine sam naučila gutati.

Nisam impulzivna. Ja sam istrenirana da šutim.

Godinama sam učila da je reakcija opasna. Da emocija smeta. Da je ljutnja bezobrazna. Da tuga zamara. Da je potreba teret.

Gutala sam tonove, poglede, rečenice koje su boljele, situacije koje nisu bile u redu ali nisu bile "dovoljno loše" da bih smjela reagirati.

Izvana sam bila razumna. Smirena. Kontrolirana.

Iznutra sam se punila.

Nitko ne vidi punjenje. Svi vide eksploziju.

A kad eksplodiram, ne izlazi jedna stvar. Izlazi sve.

Svaka neizgovorena rečenica. Svaki put kad sam prešutjela da me boli. Svaki put kad sam se prilagodila da ne bih bila ostavljena.

Tada nisam "malo previše emotivna". Tada sam nuklearna bomba.

I da, pokosim sve ispred sebe. Ne zato što želim povrijediti, nego zato što sam predugo učena da ne postoji ventil.

Najokrutniji dio?
Eksplozija se koristi kao dokaz da sam problem.
Nitko ne vidi godine samokontrole prije toga.
Nitko ne vidi disciplinu šutnje.

Kažu: “Zašto nisi rekla ranije?”
Kao da nisam cijeli život učila da ranije nije sigurno.

Ovo nije priča o gubitku kontrole.
Ovo je priča o previše kontrole, predugo.