Sve kategorije po listama

Reset ili glitch?

dusakojaluta.blog.hr

Ponekad se osjećam kao da se na trenutak resetiram. Kao da me netko izbacio iz vlastitog tijela i ostavio u onom istom osjećaju koji imam nakon buđenja iz noćne more — treba mi trenutak da shvatim gdje sam i što se događa. U zadnje vrijeme to mi se događa sve češće.

Volim reći da mi je “mozak zaspao". Tijelo nastavlja naučenu radnju, ali glava ode negdje potpuno drugdje, u neki mrak, u neku prazninu. U tim trenucima zapravo i nisam tu. Moj muž kaže da tada “gledam kroz stvari”, kao da mi se pogled probije kroz zidove i ode kilometrima daleko. Ne čujem ga, ne reagiram, ne vidim ništa ispred sebe. Samo stojim, odsutna.

Najgore je što to traje samo nekoliko sekundi, ali zbunjenost ostane mnogo dulje. Kao da sam izašla iz svog tijela pa se vratila, ali nešto mi nedostaje — kao da mi je netko istrgnuo komadić pamćenja dok me nije bilo. I onda tek shvatim što sam radila: sipam šećer u šalicu umjesto u staklenku, stojim ispred otvorenog frižidera i buljim u prazno, pustila sam vodu da šiklja dok ja gledam kroz nju kao da ne postoji.

To nisu samo zaboravljivosti ni rastresenost. To su kratki nestanci. Trenutci kad ja tu jesam, ali nisam.

To što mi se događa vrlo sliči epizodama odcijepljenosti, malim “pauzama” mozga koje se javljaju kada je osoba dugo pod stresom, iscrpljena, preplavljena ili predugo u stanju napetosti. Mozak se na trenutak isključi iz stvarnosti da bi se zaštitio. Tijelo ostane na autopilotu, ali svijest se povuče. To objašnjava i zašto traje samo par sekundi, ali ostavlja dug trag zbunjenosti: mozak se vraća, ali mu treba vremena da ponovno “složi sliku” gdje je i što se događa.

Opasno? Može biti u određenim situacijama. Do sada se nije ništa strašno dogodilo.
Zastrašujuće? Itekako.

Moja rima i proza....

taango.blog.hr

Dogodilo se ljeti, ali moguće je cijele godine

samolagano.blog.hr

U banci je vladala spasonosna klimatizirana atmosfera. Od pet raspoloživih šaltera aktivno su radila tri, a zaposlenice su svako malo odlazile u pozadinske prostorije – po potpise, dodatne dokumente ili nešto treće. Brojevi redomata pomicali su se prilično sporo, no činilo se da baš nikome to ne smeta jer svi smo došli ovamo sa nekih 35 do 36 Celzijusa vanjske temperature i sa užarenog betona.

Na nekoliko strateški raspoređenih ekrana svijetlio je broj 147. Na mome papiriću je pisalo 161. Sjela sam za stol u prostoru za čekanje.
Desetak minuta kasnije ušao je novi klijent, po gestama i ponašanju prilično nervozan i nestrpljiv. Šetao je cijelim prostorom, u svim smjerovima.
Zaustavio se kod mene, nepristojno pogledao preko moga ramena, iščitao moj broj i upitao:

- Hoćete mi prodati svoj broj?
Dvoumila sam trebam li to shvatiti kao šalu, drskost ili kao oboje, no reagirala sam:
- Ne, nisam odustala od čekanja.
(U sebi sam pomislila: Mene si našao, zar izgledam baš toliko blesavo?)

Nastavio je šetkati i nije mi se više obraćao, shvatio je da nisam spremna na takvu vrstu suradnje.
Crveni brojevi na ekranima i dalje su se izmjenjivali puževom brzinom, a onda su se dogodila dva broja na koja se nitko nije odazvao. Zatim je zasvijetlio broj 156 koji je imao svog vlasnika, a potom 157, koji nije.
Kupac brojeva tu priliku nije htio propustiti. Dobro je snimio situaciju i napadno držeći snop novčanica sjeo nasuprot djevojci koja je radila na šalteru br. 4.
U normalnim okolnostima ne ubrajam se u svađalice, Karenice i istjerivačice pravde, ali ovo me jako zasmetalo. Nisam se čak ni naljutila, nego se valjda dogodio sklop planeta, sazvježđa ili čega god, koji me je jednostavno pokrenuo.
(Čovječe (ne)dragi, nisi ti pametniji od nas, bolje rečeno, nismo mi luđi od tebe.)
Prišla sam šalteru. Razgovor je tekao ovako:

Ja (djevojci na šalteru): Ovaj gospodin NEMA broj 157.
Djevojka: (upitno širi oči i diže obrve)
On: Kako znate da nemam?
Ja: Maloprije ste htjeli “kupiti” moj broj.
Djevojka: Gospodine, mogu li vidjeti Vaš broj?
On: 157 je.
Ja: I Vi i ja znamo da nije.
Djevojka: Pokažite mi.
On: Vama ću pokazati, a njoj ne. Maknite se, prešli ste liniju.
Ja: U redu, mičem se iza crte. Slažem se da ne moram vidjeti broj, ali ga
morate pokazati gospođici.
Djevojka: To ipak nije 157, gospodine morat ćete stvarno čekati dok se ne
pokaže Vaš broj. Nemojte da moram zvati šefa i da imamo ovdje nekakve
scene.

Iskreno, sve ja to shvaćam, čovjeku se nije dalo čekati, ali zaboga, zar baš otimačinom i ubacivanjem preko reda? Ne znam što je očekivao. Morao se vratiti među čekače. Nije mu to prijalo, kome i bi?
Vratio je svoj novac u kovertu, potom u torbicu i počeo manevar povlačenja i prikupljanja ostataka svoga ponosa. Istovremeno je lamentirao o građanskim slobodama, o ljudima koji su postali brojevi, o otuđenosti i sličnim pošastima modernoga doba.
Prije no što je izašao, osjetio je potrebu stavljanja točke na i:
- Da me niste zaustavili, mogao sam već biti gotov.
Ja: Pa išli ste preko reda.
On: Sad ste još i agresivni.
Ja: (uz okretanje očiju – to mi je jedna od mana
) Nisam, bila sam
i preblaga.
On: Pozvat ću policiju.
Ja: Molim Vas, dajte.

I ode...

Brdo Quarin – panoramska šetnja iznad naselja Cormons

viatrix.blog.hr

Brdo Quarin (Monte Quarin) je brežuljak koji se uzdiže iznad grada Cormonsa. Važno je zbog svoje povijesti, arheologije i prekrasnog pogleda na okolni krajolik, koji se s njegove visine od 274 metra iznad razine mora otvara prema Goriškoj ravnici, Krasu, Karnijskim Alpama i Goriškim brdima u Sloveniji. Područje je bilo naseljeno i strateški korišteno još od prapovijesti. Pronađeni su tragovi prapovijesnih naselja, ostaci rimskih građevina i srednjovjekovnih struktura. Na vrhu brda nalazio se dvorac Quarin, koji se prvi put spominje u srednjem vijeku, vjerojatno već u 11. stoljeću.



Priča se nastavlja... Kliknite!

Zdravlje nacije - problem o kojemu se premalo govori

liviodinspiracija.blog.hr

Hrvatska se danas suočava s ozbiljnim zdravstvenim izazovima.

Najviše ljudi umire od kardiovaskularnih bolesti, a broj oboljelih od raka među najvišima je u Europi.

Glavni uzroci su dobro poznati: pušenje, alkohol, loša prehrana, nedostatak sna, premalo kretanja, stres i izbjegavanje preventivnih pregleda.

Pušenje je i dalje masovna navika, alkohol je društveno prihvaćen, a pretilost raste iz godine u godinu.
Sve to stvara val bolesti koje su u velikoj mjeri preventabilne.

Mentalno zdravlje je jednako zabrinjavajuće: depresija, anksioznost i ovisnosti rastu, dok je stručna pomoć nedovoljno dostupna. Mnogi pate u tišini jer stigma i nedostatak podrške još uvijek dominiraju.

Mnogi ljudi također ne poznaju učinkovite tehnike za smanjenje stresa, što dodatno pojačava njihove zdravstvene rizike.

Samo od početka primjene Zakona o inkluzivnom dodatku predano je više od 340.000 zahtjeva u zavode za socijalni rad, a više od 200.000 osoba već je ostvarilo to pravo, što pokazuje koliko je velika stvarna potreba da se ova tema proglasi prioritetnom. Najproblematičnije je što se o svemu tome premalo govori.

Povremeno se pojavi neki članak ili kratka kampanja, ali izostaje jasna i dosljedna državna strategija.
Kao da društvo još uvijek zatvara oči pred činjenicom da nam zdravlje ozbiljno slabi.

Rješenje nije komplicirano, ali zahtijeva čvrstu volju: snažnija prevencija, dostupnija pomoć i jasan i otvoren javni razgovor o zdravlju nacije.

Zdravlje se prvenstveno gradi u našim svakodnevnim navikama, gdje svatko ima odgovornost za svoje zdravlje, i u podršci koju nam sustav pruža.

Vrijeme je da o tome počnemo govoriti glasno i ozbiljno jer zdravlje nacije bi trebalo postati prioritet.

Moj svijet

modrinaneba.blog.hr

Dugo sam osjećala kao da mi dani samo prolaze.
Uvijek sam žurila, radila, razmišljala, ali na sebe zaboravila.
I onda mi se dogodilo nešto prekrasno, kao san,
nešto u što nisam htjela vjerovati, a nije san.
To je moj svijet, koji ponovno sja u meni

Foto: Maria Anna (dozvola autora)

HOW MUCH?

starrynight2022.blog.hr

Koliko katolička crkva dobiva godišnje u Hrvatskoj novaca?

Katolička crkva u Hrvatskoj godišnje iz državnog proračuna dobiva značajna sredstva temeljem Vatikanskih ugovora, a ukupan iznos je višekomponentan. Prema recentnim podacima iz 2024. i 2023. godine, ukupna godišnja davanja iznose oko 51 milijun eura.

Ovaj iznos se sastoji od:
Naknade za plaće klera: Najveći dio sredstava, koji je u 2024. godini iznosio spomenutih 51 milijun eura, namijenjen je za materijalne troškove i uzdržavanje klera (plaće svećenika).

Sredstva za odgoj, kulturu i socijalnu djelatnost: Crkva dobiva dodatna sredstva za djelovanje na odgojno-obrazovnom, socijalnom, zdravstvenom i kulturnom području.

Financiranje izgradnje i obnove crkava: Dio proračuna izdvaja se i za izgradnju te obnovu vjerskih objekata.

Važno je napomenuti da se financiranje Katoličke crkve, za razliku od ostalih vjerskih zajednica koje primaju sredstva temeljem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, provodi na temelju međunarodnih ugovora (Vatikanskih ugovora) između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Ovi ugovori ne predviđaju obvezu Crkve da državi podnosi detaljna izvješća o tome kako troši dodijeljeni novac.

Ljubav

dusakojaluta.blog.hr

Što je ljubav? Postoji li ta famozna emocija stvarno, kao ljutnja, tuga ili sreća? Ili je to samo marketinški trik koji nam prodaju u filmovima i čokoladicama u obliku srca? Jer iskreno, jako je čudno što nešto toliko “veliko” u našem životu zapravo zvuči kao mješavina kemijskog kaosa, dobrih namjera i čistog inata.

Djecu volimo jer su dio nas. Doslovno. Mala biološka proširenja našeg ega koja nam kradu san, hranu i živce, ali hej, barem liče na nas pa nam je teže naljutiti se (barem ne duže od 10 minuta). Ima logike voljeti nešto što je polovina tebe. To čak i mozak prihvaća bez puno filozofiranja.

Ali partneri? Znači, volimo nasumičnu osobu koju smo jednog dana sreli potpuno slučajno, u redu, kafiću, inboxu ili na nekakvom polumrtvom dejting appu i rekli si: “E, ovaj se ne čini opasno. Još ako preživimo prvi tjedan bez ubojstva, možda tu nešto ima.” I onda otkrijemo da možemo dijeliti krevet, kupatilo, povremene živčane slomove i raspoloženja koja se mijenjaju kao vremenska prognoza u travnju.

Možda je ljubav zapravo samo kompatibilnost živčanih sustava. Ili navika. Ili činjenica da smo našli nekoga čiji način žvakanja ne izaziva u nama želju da iskočimo kroz prozor.

Jer možda ljubav nije čarolija, nego ona smirena točka između “mogu te podnijeti” i “ponekad si mi čak i drag”. A možda je ipak nešto više, samo što sam preumorna da to formuliram bez kave koju sam potpuno izbacila iz života, za sada.

30 dana do Božića

kockavica.blog.hr

Danas ćemo skočiti sami sebi u usta.

Ima ludih žena.
To je činjenica.
Bilo ih je i bit će ih.

Važno je znati ih prepoznati,
i onda im se maknuti s puta,
u protivnom možda završiš na K2.

Danas ćemo učiti o jednoj ludoj ženi.

Wanda Rutkiewicz

Tko je čuo za Wandu Rutkiewicz?

Rođena 1943.,
Poljakinja.
Udala se dva put,
i dvaput razvela,
nije imala djece.

Zašto iznosim informaciju o udaji i djeci?
Zato što se to očekuje,
zato što je to bitna informacija kad je žena u pitanju.

Slažete li se s time?

Naravno da ne.
Ali da bismo vidjeli koliko je nešto glupo,
treba to vidjeti crno na bijelo.
nažalost tako funkcionira ljudski mozak,
tu nema pomoći.


Nije bila luda zato što se na štakama popela do baznog kampa K2
(to vam je otprilike 10 dana 8 sat dnevno na 5000 m),
niti što je anemična mantala iznad 8000 metara nmv
(nosila je sa sobom injekcije željeza pa se pikala),
niti što je vozila Junak
(on je kriv što se počela baviti alpinizmom),
niti što se bojala otići sama u mračni podrum,
ili biti sama u velikom stanu
(pomrlo joj je toliko bliskih osoba
da blagi anksiozni poremećaj dođe ko flaster na prijelom noge).


Zašto onda kažem da je bila luda?


Zato što je ona klasični primjer čovjeka
koji od drugih očekuje isto što očekuje od samog sebe.

To je samo po sebi notorna ludost,
da ne kažemo glupost,
to joj je bila mana,
i zato nije mogla biti vođa,
niti diplomat,
jer vođe moraju biti diplomati,
i moraju znati što od koga mogu očekivati,
i onda tražiti samo ono što je u granicama nečijih sposobnosti,
i mrvu više
uvijek tražiš mrvu više,
ali ne previše,
to Wanda nije znala,
ona je samo znala biti jaka žena.

A Wanda Rutkiewicz je bila izuzetno jaka žena,
međutim, planine su isto ženskog roda,
a žene ne vole konkurenciju,
zato je Wanda sada mrtva žena.

Domaća zadaća:

- pronaći primjer jake žene u svojoj okolini i obrazložiti izbor
- objasniti što je Junka
- kako je umrla Wanda i zašto?
- preispitati vlastita očekivanja od drugih ljudi oko sebe

Sinkronizirani vs. Sinhronizovani crtani filmovi: Koja je razlika i zašto je važna?

sinkroniziranicrtani.blog.hr

Kada tražimo omiljene animirane filmove, posebno za najmlađe, vrlo često nailazimo na dva slična, ali ipak različita izraza: sinkronizirani crtani filmovi i sinhronizovani crtani filmovi. Na prvi pogled razlika izgleda minimalna – radi se samo o nekoliko različitih slova. No, iza tih pojmova stoji čitav jezični, kulturološki i regionalni kontekst. U ovom članku detaljno ćemo objasniti što ti izrazi znače, gdje se koriste, postoje li razlike u kvaliteti i zašto je važno razumjeti oba termina, posebno ako ste roditelj, prevoditelj, filmski entuzijast ili jednostavno ljubitelj animacije.

Osim lingvističkog dijela, istražit ćemo i kako se industrija sinkronizacije razvijala na Balkanu, zašto se razlikuju hrvatske, srpske i bosanske verzije crtanih filmova te zašto publika ponekad preferira jednu verziju nad drugom. Na kraju ćemo objasniti kako odabrati najbolju sinkronizaciju za djecu i gdje pronaći kvalitetne titlovane ili sinkronizirane verzije.

1. Ključna razlika: „sinkronizirani“ vs. „sinhronizovani“

Prvo i najvažnije: oba pojma označavaju istu stvar – crtane filmove koji su prilagođeni lokalnom jeziku tako da likovi govore hrvatski, srpski, bosanski ili neki drugi jezik s područja Balkana. Međutim, razlika je jezična i regionalna, a ne sadržajna.

Sinkronizirani (HR)

Koristi se u Hrvatskoj i predstavlja standardni hrvatski izraz. Pisan je po hrvatskom pravopisu, koji preferira „k“ u riječima poput „sinkronizacija“, „sinkronizirati“ i sl.

Sinhronizovani (SR, BiH – ekavica i ijekavica)

Ovaj izraz koristi se u Srbiji (ekavski: sinhronizovani) i u Bosni i Hercegovini (često ijekavski: sinhronizovani/sinhroizirani). Temelji se na pravopisnim pravilima srpskog jezika, koji preferira oblik s „h“ (sinhronizacija).

Drugim riječima:

Sinkronizirani = hrvatski standard
Sinhronizovani = srpski standard (i široko korišten u BiH)

Je li značenje isto?

Da. Funkcionalno, riječ označava potpuno istu radnju: zamjenu originalnog glasa likova novom glasovnom izvedbom na lokalnom jeziku.

2. Zašto dolazi do razlike?

Razlika se javlja zbog različitih normi u standardnim jezicima. Hrvatski preferira latinizme u fonološki prilagođenom obliku („sinkronizacija“), dok srpski koristi oblik bliži engleskom „synchronization“ („sinhronizacija“).
Kroz povijest razvoja jezika, obje verzije bile su prisutne, ali nakon 1990-ih standardizacija se jasnije odvojila. Zato danas:

HRT, RTL Kockica i hrvatske distribucije koriste izraz sinkronizirani.
Pink, RTS i srpske distribucije koriste izraz sinhronizovani.

U praksi, oba su izraza ispravna, samo prilagođena različitim govornim područjima.

3. Postoje li razlike u izvedbi sinkronizacije?

Iako je razlika u nazivu isključivo jezična, publika često primjećuje da se sinkronizacije razlikuju u tonu, stilu i glumačkoj interpretaciji. Evo zašto:

Hrvatske sinkronizacije
Veći fokus na pravilan dikcijski izgovor
Često korištenje glumaca iz kazališta i profesionalnih studija
Neutralan standardni hrvatski jezik
Ponekad nešto formalnije fraze

Srpske sinhronizacije
Koriste se prirodnije, svakodnevne fraze
Glasovi često zvuče opuštenije i emotivnije
Popularni glumci iz domaćih serija često posuđuju glasove
Nerijetko imaju jači humoristični izraz

Što je bolje?

To ovisi o preferencijama publike. Mnogi roditelji vole hrvatsku verziju zbog čistoće jezika, dok drugi smatraju da su srpske sinkronizacije emocionalno izražajnije i zabavnije za djecu.

4. Kako se biraju glasovni glumci?

Proces sinkronizacije uključuje:
Kasting glasova – biraju se glumci čiji glas odgovara liku.
Tonsko snimanje – glumac pažljivo prati pokrete usta lika (lip-sync).
Režija sinkronizacije – stručno vodstvo koje kontrolira glumu, emocije i točnost prijevoda.
Montaža – uklapanje zvuka u originalnu sliku.
Kontrola kvalitete – provjera zvuka, izgovora i sinkronizacije.
Iako studiji u Srbiji i Hrvatskoj ponekad koriste različite pristupe, krajnji rezultat gotovo uvijek je profesionalan i kvalitetan.

5. Razlike u prijevodu i humoru

Jedan od najzanimljivijih dijelova sinkronizacije jest kako se prilagođava humor.
Hrvatske verzije često zadržavaju ozbiljniji ton.
Srpske verzije ponekad unose dodatne male šale ili lokalizacije (npr. izraz „brate“ u komičnom kontekstu).
Za djecu, obje verzije jednako su razumljive.
Za odrasle, ove razlike ponekad stvaraju preferenciju prema jednoj verziji.

6. Industrialni aspekt: Zašto postoji više verzija istog crtića?

U holivudskim studijima (Disney, DreamWorks, Pixar itd.) animirani filmovi lokaliziraju se za sve veće regije. Hrvatska i Srbija tretiraju se kao odvojena tržišta. Razlog:

različiti zakon o jeziku,
različiti medijski standardi,
preferencije publike,
financijski potencijal dva tržišta.

Zato ćete često vidjeti dvije verzije istog crtića:
Hrvatska sinkronizacija – za Hrvatsku i dijelove BiH
Srpska sinhronizacija – za Srbiju i veći dio BiH

7. Gdje pronaći kvalitetne sinkronizirane crtiće?

Ako želite preglednu, jednostavnu i ažuriranu bazu crtića, preporučujemo provjeren izvor.
Možete posjetiti: sinhronizovani crtani filmovi
Ovaj link vodi vas do velike kolekcije sinkroniziranih i sinhronizovanih crtanih filmova, organiziranih prema kvaliteti, titlovima, jeziku i još mnogo toga.

8. Koju verziju preporučiti djeci?

Evo nekoliko kratkih smjernica:
Preporuka za Hrvatsku
Ako dijete odrasta u Hrvatskoj ili uči hrvatski kao prvi jezik, sinkronizirana hrvatska verzija bolji je izbor jer prati standard jezika koji se koristi u obrazovanju.

Preporuka za Srbiju
Za djecu u Srbiji najprirodnije je gledati sinhronizovane verzije, jer su bliže svakodnevnom govoru.

Za djecu iz BiH
BiH je specifična jer se koriste obje varijante. Najbolje je odabrati onu verziju jezika koja se koristi u kućanstvu.

9. SEO pogled: Zašto se oba izraza često pretražuju?

Prema analizi Google pretraga, korisnici često traže oba oblika:
„sinkronizirani crtani filmovi“
„sinhronizovani crtani filmovi“
„crtani filmovi na hrvatskom“
„crtani filmovi na srpskom“
„crtići za djecu sinkronizirani“

Razlog je jednostavan:
publika iz cijele regije želi sadržaj na materinjem jeziku.
Zato je dobro koristiti oba pojma u SEO strategiji, jer se obraćate široj publici.

10. Jezična razlika, ista zabava

Kada govorimo o animiranim filmovima, najvažnije je da sadržaj bude zabavan, kvalitetan i prilagođen gledateljima. Iako se termini „sinkronizirani“ i „sinhronizovani“ razlikuju, suština ostaje ista – omiljeni crtani filmovi prevedeni su i prilagođeni na jezik djece i odraslih u regiji.

Bez obzira koju verziju preferirate, jedno je sigurno: sinkronizacija animiranih filmova ključan je dio kulture gledanja crtića na Balkanu i omogućava da generacije djece rastu uz omiljene likove na jeziku koji najbolje razumiju.

Za aktualnu biblioteku sinkroniziranih i sinhronizovanih sadržaja posjeta stranice sinhronizovani crtani filmovi će vas oduševiti.

Anonimnost velegrada

nachtfresser.blog.hr

Nadovezujem se temom na svoj post Iza zavjesa anonimnosti,a i na jedan dio posta blogerice Ani ram Manipuliranje simulacije., koji isto dijelom dodiruje naslovnu temu. Jedna od prednosti života u velegradu je mogućnost, odnosno kako kolumnistica Taz-a u tekstu povodu mog prvog posta navodi, privilegija anonimnosti.
Ani ram poantira otprilike tko bi se se u provinciji gdje svatko svakog zna sramotio klečanjem u središtu mjesta, ja bih bio oprezniji i čekam autohtone provincijske hrvatske Tik tok izazove na tu temu.
Ja ću ovaj put nastojati kratko Brechtovski poantirati V-efektom, naime navest ću dva mom promatranju svijeta primjerenija primjera zloupotrebe velegradske slobode anonimnosti, koje su moje dvije prijateljice, obje osvjedočene feministice, na paradoksalan način branile, jedan sarajevski, jedan berlinski.
Sarajevska prijateljica koja je cijeli rat provela pod opsadom i neimaštinom u gradu veli da je bila sigurna da je "izbio mir", ne kad je on zvanično proglašen, nego kad je jedno jutro žureći na posao u podhodniku projurila pored dečka, koji je pak žurno stojeći na mjestu i prateći je pogledom masturbirao, kaže ona, kao što je visibaba vjesnik proljeća, ovog je shvatila kao mirnodopskog vjesnika.
Bivša berlinska piratica A.H. kaže da se osjeća nesigurno otkako država i grad itekako brinu za njenu sigurnost. Nakon što je prvi put nakon uobičajenih vikend demonstracija legitimirana učestalo joj u poštanski sandučić stižu leci i poruke neželjenog sadržaja, a odlazeći na posao u gradskoj željeznici primjećuje u svakom vagonu kamere video nadzora. Sad kaže ima utjehu da su napadi noževima, kojih prije nije nešto baš ni bilo, snimani, a iskorijenjena iritantna mladalačka muška masturbacija u polupraznim vagonima u noćnim satima, skupo ali eto svrhovito. Njena je izreka koju sam davno naveo, svima smeta da im Somalijac čisti cestu, nikome da mu Amerikanac nadzire e-mail komunikaciju...
Ilustracije prva moja, druga Alice Springs, i o njoj sam već pisao...

Istoznačnice sranja

radivjetra.blog.hr

Prošle noći, tražeći nešto skroz drugo, slučajno sam nabasao na neki stari razgovor s Jergovićem koji je u podnaslovu imao rečenicu koja otprilike ide ovako: "Najgora budućnost društva koju mogu zamisliti jest mješavina alchajmera i nacizma." Nisam do sada čuo precizniju definiciju onoga što nam se počinje događati. Na portalu Jutarnjeg, pak, čitam u prvim recima neke uvažene novinarke (dovoljno uvažene da njezine tekstove nikada ne dobivamo besplatno osim prvih nekoliko rečenica) kako zadnjih dana po Zagrebu stalno viđa grupice mladih odjevenih u crno i u jednako crnim kapuljačama. Osim što je to i moje iskustvo, ja bih dodao još i njihove "frizure": redovito su ošišani na veoma kratko, sa skoro sasvim izbrijanim bočnim dijelovima, baš onako kako su se šišali mladi nacisti prije i tijekom Drugog svjetskog rata, uz dodatak da je prava nacistička frizura zapravo ona koju nosi novinar HTV-a Petar Vlahov.

Kad je prije dva tjedna bila napadnuta novinarska ekipa N1 televizije na glavnom zagrebačkom trgu, ja i supruga baš smo se vozili u tramvaju u tome smjeru. Je li to bila neka vrsta intuicije, ne znam, no gledao sam oko sebe po tramvaju i nisam mogao ne uočiti nekoliko mladića u crnome i s crnim kapuljačama. Izgledalo je kao da nisu zajedno, no bilo ih je previše da bi to bila slučajnost. Kad smo izišli na Trgu, trenutno sam osjetio nešto zlokobno "u zraku", no kako je oveća grupa Kineza, skupljena pod Konjanikom, bila također sva u crnom, bio sam zaključio da mi se osjećaj zlokobnoga očito priviđa zbog tog njihovog crnila. Svašta smo obavljali svuda okolo Trga, a onda smo se uputili Ilicom prema Vinceku i dalje prema Frankopanskoj. Kasnije sam čitao u novinama da je svega nekoliko minuta nakon našeg napuštanja Trga došlo do onog premlaćivanja splitskih maturanata od strane maskiranih napadača. I sad neka me netko uvjeri da je moj osjećaj nečeg zlokobnog "u zraku" po izlasku iz tramvaja bio samo zbog Kineza!

Trenutno je crnilo malčice u zatišju, što bi se reklo u uzimanju daha i zaleta, valjda i zato što je Vukovar minuo, a sve što se moglo pozabranjivati je pozabranjeno, no hajd'mo pričekati dan nakon Štefanja i naročito 666. godišnjicu, pardon, 66. godišnjicu smrti Ante Pavelića, dakle 28. prosinca, jer u ta dva thompsonovska dana mogla bi se entuzijastično i nadasve strastveno zgusnuti sva frustracija junačke mladeži predvođene mentorima Zlatkom Hasanbegovićem Hozentregerom, Mariom Radićem Pevexom i Stipom Mlinarićem koji je svršio Tehničku školu Nikola Tesla, u svakom slučaju nekim zakulisnim mentorima koji im dostavljaju CV-je, datume i mjesta, pruge i tunele, mostove i vijadukte koje valja minirati. Uvijek to tako biva: jedna razina magnitude pa zatišje pa viša magnituda pa zatišje pa još viša magnituda pa zatišje pa sudbonosna magnituda pa preuzimanje vlasti... No kako su Hrvati uvijek u zadnjem vagonu povijesti, valjda će ipak prije doći do trijumfa Alternative za Njemačku, Marine Le Pen i Nigela Faragea nego što naši intelektualci uspiju nekaj zaplotnjački zmisliti.

Nego, u posljednjih desetak dana imao sam čak dva miniotriježnjenja. Kažem mini jer nije da te stvari na taj način nisam i ranije spoznao da su takve i da su to što jesu, pa ipak, ovo su u mojemu umu bili mali ali važni pomaci koji na neki način mijenjaju SVE u mojoj percepciji "o toj temi" i "o tim ljudima". Prvo miniotriježnjenje bilo je u vezi kolege blogera @bartimej croate, koji mi je ispod mojega posta o Ivani Bodrožić ostavio komentar o "globalistima ispraznih duša i još prljavijeg srca koji su napravili eksperiment" (cijeli njegov komentar možete pročitati ispod spomenutog posta). Odgovorio sam mu ovako:

@bartimej croata - Ja mislim da je ipak problem u tome što su nas čipirali, a ni otmice od strane izvanzemaljaca ne bi trebalo odbaciti kao čvrst i razuman argument, kao ni chemtrailove i subliminalne poruke u globalističkim reklamama. Bilo kako bilo, Isus će doći suditi živima i mrtvima pa se ne trebamo brinuti. Prvo će u pakao poslati sve koji vole Srbe, a u raj sve koji ih mrze; ostale svjetske stvari mogu čekati dok se to ne riješi.

Na taj moj cinizam ili ironičnu drskost kolega @bartimej croata odgovorio mi je ovim početnim pasusom (neću kopipejstati cijeli njegov odgovor):

@Mariano, poznaješ vjeru otprilike koliko osnovoškolac poznaje višu matematiku. Biblija govori da na nebu nema nacija niti će ih biti, dok smo na zemlji nacija treba biti radi raznolikosti duhovnih darova koje je Bog rasporedio po nacijama. Raznolikost prirode o tome govori, jer je Bog stvoritelj i prirode. Globalizam odiše ovdje na cijelom blogu. Vi bi htjeli reći da ovdje na zemlji možete postići raj, o tome su govorili monstrumi Lenjin, Staljin, Hitler, Pol Pot, Tito, Pavelić i slični ljudi koji su pobili milijune ljudi.

Drugo miniotriježnjenje doživio sam kod blogerske kolegice @Flips koja je prvo napisala veoma pismen tekst o vjeri koja nije slabost nego snaga, toliko pismen i generički uredan da sam opet jednom pomislio kako ga je dala AI-ju da ga napiše, ali je onda u komentarima pokazala jedno svoje sasvim drugačije lice, lice koje jako dobro korespondira s onim "Odjebi vještice" na Index.hr-u, upućenim Daliji Orešković. Najprije mi je bilo čudno to što je u isti koš strpala mržnju i ideologiju, kad netko to učini odmah vam se upali lampica ako znate čitati između redaka. Druga "čudnovatost" bile su njezine riječu u jednom od komentara: "Prvo su prozvali domoljube ideologijom i zatim su nas prozvali da širimo mržnju! Prozvali nas ustašama!" Naravno da će se normalnom čovjeku i tu upaliti lampica. Vrlo brzo, u nastavku komentara na komentar na komentar, pokazalo se da kolegica @Flips zdušno, revno, usrdno i svesrdno te sveudilj i sveđ obožava i visoko cijeni ustaški poklič Za dom spremni te ne odustaje od svojega mišljenja da ga ona uzvikuje i slavi zbog ljubavi prema domovini. Pritom toliko riješeno i bespogovorno i rezolutno i apsolutistički nije dala protiv Thompsona da je to bilo doslovno dirljivo, doduše dirljivo na način da vam se od užasa ježi koža na zatiljku i potiljku.

Što je slično, što je faktor miniotriježnjenja kod oba ova primjera? Bloger je, pretpostavljam, stariji gospodin, dok je blogerica o sebi rekla da joj je 26. Dakle, imamo dvije različite generacije između kojih zjapi popriličan ponor, a ipak su u nečemu veoma slične. U čemu? Ja bih rekao: upravo u onom elementu koji NIKADA ne bi smio biti zajednički mladosti i starosti, naime u elementu potpune kristaliziranosti svjetonazora. Prirodno je da mladost često zastranjuje, no ako ona zastranjuje na način starosti, kao što je bilo 1923. i kasnije u Njemačkoj i kao što je danas kod nas (ali i u Srbiji i drugdje diljem Europe), onda je to znak za uzbunu. Mladost mora biti buntovna na način idealizma i s njim povezane kreativnosti, i svi znamo da je veoma često psihički i društveno zdravo da se mladost privremeno buni protiv svojih roditelja, no kada mladost postane reakcionarnijom od svojih roditelja, kad želi i potiče mržnju u nacionalnom i/ili rasnome ključu kao i mržnju prema drugima i drugačijima kako to već propovijeda ekstremna politička desnica, onda je to ne samo znak za uzbunu, nego i znak da je za uzbunu vjerojatno prekasno.

U jednom od komentara blogerici @Flips napisao sam i ovo:

Reći da ZDS koristiš iz ljubavi prema domovini, iako znaš - MORAŠ ZNATI - da svakog Srbina i Židova taj poklič duboko vrijeđa, znači biti na poseban način pokvaren i bešćutan prema osjećajima drugih naroda koje se pod tim pokličem masovno klalo i ubijalo u konclogorima. To je otprilike kao kad bi pedofil rekao da seksualno opći s djetetom IZ LJUBAVI prema njemu. Duboko bolesno i poremećeno. Pogana su ta tvoja usta koja izgovaraju riječ ljubav. Nitko nema pravo reći: "Briga me kad je nastao pozdrav!". Bi li tako i mladi, 26-godišnji Nijemac danas mogao reći da ga nije briga kako je nastao pozdrav "Sieg Heil!" (bukv. Živjela pobjeda!) ili "Heil Hitler!" jer on tim pozdravom samo odaje ljubav prema svojoj domovini?! Pa daj se, djevojko, dozovi pameti.

I što mi je ona odgovorila?

Ja ga koristim iz ljubavi prema domovini pa ti pričaj šta god hoćeš! Ja znam da ja ne mrzim nikoga! Družim se sa Srbima i muslimanima! I njima nikome ne smeta taj pozdrav. Zanimljivo je koliko Srba sluša Thompsona i podržava! I mene puno toga vrijeđa pa koga boli briga? I ja ne podržavam ustaše ni njiihov režim niti podržavam što su učinili! Dozovite se vi pameti!

Dakle, kad vam djevojka od 26 godina - koja ima toliko duboke dubioze da naprosto ne znate odakle biste počeli - kaže da se vi dozovete pameti, onda vam ne preostaje drugo nego da se dozovete pameti. Tj. da se miniotrijeznite u pogledu činjeničnoga stanja da mladi danas nemaju niti elementarne preduvjete da shvate stvarnost onoga čime su instrumentalizirani u mržnju, a za koju mržnju misle da je ljubav. Upravo ta činjenica da mladi danas masovno za mržnju misle da je ljubav ubija u čovjeku mojih godina sav entuzijazam, po biblijski vjeru, nadu i ufanje, da ne kažem istoznačnice sranja.

Kišna večer....

taango.blog.hr

DEMONI

starrynight2022.blog.hr

"MOJ ŽIVOT

TRINAESTO POGLAVLJE
(1532)
… Tada sam se, kako se to obično dešava mladićima, zaljubio u jednu mladu Sicilijanku, pravu lepoticu. A pošto je i ona mene veoma zavolela, njena majka to opazi, pa se uplaši da mogu napraviti neko zlo (a to bi se i bilo desilo, jer sam nameravao da s tom devojčicom na godinu dana pobegnem u Firencu krišom od njene majke). Kad majka nasluti da kujemo neke sumnjive planove, jedne noći tajno otputova iz Rima prema Napulju izjavivši da kreće u Čivitavekiju, a pođe u Ostiju. Ja krenuh pravo u Čivitavekiju i napravih hiljadu gluposti ne bih li pronašao svoju draganu. Ko bi ispričao kroz kakve sam sve peripetije tada prošao! Dovoljno je da kažem kako sam mislio da ću umreti ili poludeti. Posle dva meseca devojka mi napisa da se nalazi na Siciliji i da je nesrećna. U to vreme ja sam se bio potpuno odao uživanjima i našao drugu ljubavnicu kako bih ovu zaboravio.
Dok sam tako vodio nemiran život, sprijateljih se sa Jednim sveštenikom sa Sicilije koji je bio veoma obrazovan i dobro poznavao latinsku i grčku književnost. Jednom povedosmo razgovor i o veštini dozivanja duhova, pa tim povodom ja rekoh:,,Celog života silno želim da čujem nešto o toj veštini ili da vidim šta se njome može postići."
Na te reči sveštenik doda: ,,Čovek koji se upusti u poduhvat dozivanja duhova mora da bude jak i neustrašiv.”
Ja mu odgovorih da sam i jedno i drugo, pa da bih se želeo okušati u toj veštini. Tada mi sveštenik odgovori: “Samo ti imaj hrabrosti, za sve ostalo ja ću se pobrinuti.”
I tako se dogovorismo da ćemo pokušati dozivati duhove Jedne večeri sveštenik izvrši potrebne pripreme i reče mi da nađem još jednog ili najviše još dva druga. Ja pozvah Vinčenca Romolija, svog prisnog prijatelja, a sveštenik još jednog čoveka iz Pistoje, koji se takođe razumevao u prizivanje duhova.
Pođosmo u Koloseum, a sveštenik se tu odenu kao prizivači duhova, pa poče da crta krugove po zemlji uz mnogo lepih, obrednih kretnji. Doneli su mu skupocenih mirisa i žara, ali i nekih materija s kojih se širi zadah. Kad je sve bilo u redu, na jednom krugu nacrta vrata, pa nas uze za ruke i jednog po jednog u njega uvede. Potom nam podeli dužnosti. Amajliju preda svom drugu, ostalima naredi da podstiču vatru, a on poče da priziva duhove. Ovo je potrajalo oko čas i po, a potom se pojaviše legije đavola tako da je Koloseum bio dunke pun tih tajanstvenih bića. Ja sam raspaljivao žar na koji smo bacali tamjan, kad sveštenik spazi legijie đavola. pa mi se okrenu i reče:,,Benvenuto, zatraži nešto od njih."
Ja zatražih da se nađem sa svojom Sicilijankom Anđelikom. Te noći uopšte ne dobismo odgovora, ali sam bio vrlo srećan što sam bar video ono što sam želeo. Prizivač duhova reče kako bi trebalo još jednom da se sastanemo i da će mi sve želje biti ispunjene, ako sa sobom budem poveo jednog netaknutog dečaka. Ja povedoh jednog svog šegrta, dvanaestogodišnjeg dečaka, i opet pozvah onog Vinčencija Romolija, kao i nekog Anjolina Gadija, našeg prisnog prijatelja. Kad smo ponovo stigli na određeno mesto, prizivač duhova se poče na isti način pripremati kao i prvi put, samo su mu obredne kretnje sad bile još skladnije. On nas uvede u krug koji je opet nacrtao, i to još lepše i s više svečanih pokreta. Potom Vinčencu stavi u dužnost da raspiruje žar sa tamjanom i za pomoćnika mu dodeli onog Anjolina Gadija Zatim meni gurnu u ruke hamajliju, pa mi reče da je okrećem na one strane koje mi on bude pokazivao, a pod hamajliju stavi onog dečaka, mog šegrta. Sveštenik poče da strahotnim glasom priziva duhove i po imenu pozva mnoštvo demona, vođe legiona. Potom poče da im zapoveda u ime nestvorenog, živog i večnog Boga na jevrejskom, grčkom i latinskom jeziku, tako da se ubrzo Koloseum ispuni sa sto puta više đavola nego prvi put. Vinčenco Romoli je pazio na vatru zajedno s pomenutim Anjolinom i palio miomirisne smole. Ja sam, prema savetu popa, ponovo tražio da se sastanem s Anđelikom. Prizivač duhova okrenu prema meni i reče:,,Jesi li čuo šta su ti kazali? Rekli su ti da ćeš kroz mesec dana biti s njom." Potom me zamoli da budem hrabar, jer je došlo mnogo više legiona no što ih je pozvao, i to onih najopasnijih. A pošto su već obećali da će mi ispuniti želju, treba s njima biti ljubazan i strpljivo se s njima oprostiti.
Na drugoj strani, dečak koji je stajao pod hamajlijom, sav prestravljen je govorio da se na tom mestu nalazi milion vrlo hrabrih demona i da nam svi oni prete. Potom još doda kako vidi četiri naoružana džina koji, reklo bi se, nameravaju da uđu u naš krug. Tog trenutka prizivač duhova, koji je drhtao od straha, pokušavao je što ljubaznijim glasom da ih nekako otpremi. Vinčenco Romoli, koji je sav drhtao kao prut, pazio je na tamjan. Ja sam se plašio isto toliko koliko i drugi, ali sam pokušavao da to prikrijem i hrabrio sam sve ostale. Ali i sâm sam premro od straha kad sam video koliko je pop uplašen. Dečko je gurnuo glavu među kolena i govorio:,,Hoću da umrem ovako jer nama nema spasa."
Ja ponovo rekoh dečaku: ,,Ta stvorenja žive u podzemlju, a ovo što vidiš samo je dim i senka. Zato dođi k sebi i digni glavu!"
On diže glavu, ali opet reče:,,Čitav Koloseum gori, oganj će zahvatiti i nas." Potom pokri lice rukama, ponovi da je mrtav i više ne želi gledati ovaj svet.
Sveštenik me poče moliti da ne posustanem i da zapalim smrdljivu gumu. Ja se okrenuh Vinčencu Romoliju i rekoh mu da brzo baci smolu na žar. Dok sam mu to govorio, gledao sam Anjolina Gadija koji se bio toliko uplašio da je izbuljio oči i sav premro od straha, pa mu rekoh: ,,Anjolo, u ovakvim se prilikama ne treba plašiti, već je bolje da jedan drugom pomažemo. Zato brže-bolje bacajte na žar tu smrdljivu smolu."
Ali kad se Anjolo pomeri, na sav glas pusti vetar i sav se upogani, pa je to okužilo vazduh više nego zadah smole. Kad dečak oseti taj strašni smrad i ču kako Anjolo na sav glas pušta vetrove, diže malo glavu. Tada vide da se i ja tiho smejem, pa se malo ohrabri i reče da đavoli malo- pomalo napuštaju Koloseum i da su se dali u besan trk.
Tu smo ostali sve dok nije počelo da zvoni na jutrenje. Tada nam dečak opet reče kako je ostalo još samo nekoliko đavola, ali daleko od nas.
Pop obavi završni deo obreda, presvuče se i ponovo uze u ruke veliku hrpu knjiga koju je doneo sa sobom, a onda svi zajedno iziđosmo iz kruga gurajući se jedan uz drugoga, a osobito dečak, koji se uvukao u sredinu i jednom rukom držao popa za mantiju a drugom mene za ogrtač. Dok smo se vraćali našim kućama u četvrti Banki, on nam je jednako ponavljao da dvojica đavola koje je video u Koloseumu skakuću pred nama, čas trče po krovovima, čas po zemlji. Prizivač duhova mi je govorio da je često ulazio u čarobni krug, ali da ga nikad nije pohodilo toliko mnoštvo demona i uveravao me je da mu se pridružim pri osvećivanju jedne knjige posvećene đavolima, iz koje ćemo crpsti bezmerno bogatstvo, jer ćemo pitati đavole gde je zakopano blago kojeg je zemlja puna i kako ćemo se obogatiti, a da su ove naše ljubavne zgode i nezgode obična ludost i budalaština od kojih čovek nema nikakve koristi. Ja mu rekoh da bih ga veoma rado poslušao kad bih znao latinski. On me je uveravao da nije važno što taj jezik ne znam jer je mogao samo da je hteo naći mnoge ljude koji ga znaju, ali nikad nije naišao na čoveka tako staložena i srčana, pa bih morao da poslušam njegov savet. Razgovarajući tako stigosmo do naših kuća, pa smo i jedan i drugi čitave te noći sanjali đavole.

Kad sam sutradan opet video prizivača duhova, on je počeo da na mene navaljuje kako treba da pristanem na taj pothvat, a ja ga upitah koliko bi nam vremena trebalo da to izvedemo i kud bismo morali da pođemo. On mi na to odgovori kako nam ne bi trebalo ni mesec dana da taj posao privedemo kraju, a najbolje bismo ga obavili na planinama Norče. Iako je jedan njegov učitelj takav posao obavio pored mesta Badija di Farfa, on je tu naišao na neke teškoće kojih na planinama Norče verovatno neće biti, a gorštaci s Norče su poverljivi i ponešto se razumeju u ove stvari tako da bi im, ako se za to bude ukazala prilika, mogli biti od neocenjive koristi. Reči ovog sveštenika-čarobnjaka toliko su na mene uverljivo delovale da bih rado prihvatio njegov predlog, ali mu odgovorih kako najpre želim dovršiti one medalje za papu, i to samo njemu poveravam, pa ga molim da čuva tajnu. Međutim, jednako sam ga ispitivao smatra li da ću se u roku koji mi je obećan zaista naći sa svojom Sicilijankom Anđelikom, jer pošto sam video da se vreme našeg sastanka približuje, nisam mogao čudom da se načudim što o njoj nije bilo ni traga, ni glasa. Pop mi je govorio da ću se sigurno s njome naći u predviđeno vreme, jer đavoli ne lažu kad nešto tako svečano obećaju kao što su obećali onda. Ali neka budem obazriv i čuvam se svake zadevice koju bih povodom tog slučaja mogao izazvati a pri tom da se trudim da podnesem i ono što je mojoj prirodi strano, pošto sluti da mi predstoji neka velika nesreća. Stoga bi bilo dobro za mene da pođem s njim na osvećenje one knjige, jer ću tako otkloniti sa sebe opasnost i usrećiti i sebe i njega. Ja sam sve više izražavao spremnost da prihvatim sveštenikov poziv, pa mu rekoh da je u Rim stigao neki majstor Đovani da Kastel Boljonjeze, odličan stručnjak za izradu medalja koje su bile slične mojima, samo čelične, i kako veoma želim da se s ovim darovitim čovekom ogledam i steknem glas u svetu takvim radom, nadajući se da ću svojim darom a ne mačem potući neprijatelja. Ali pop mi je i dalje govorio :,,Molim te, Benvenuto, pođi sa mnom i izbegni veliku opasnost koja ti preti i koju naslućujem."

Ali pošto sam ja bio čvrsto rešio da najpre završim medalju, iako se bližio kraj meseca, nisam se više sećao ni Anđelike ni bilo čega sličnog, nego sam se sav predao svome poslu.”

Moj život : život Firentinca Benvenuta, sina majstora Giovannija Cellinija, koji je on sam napisao u Firenci / Benvenuto Cellini




Moja knjiga:


Preuzbudljivo, koji zapisi! "Autobiografska knjiga o životu i stvaranju znamenitog renesansnog kipara i zlatara. Pisao ju je, a velikim dijelom i kazivao u pero svojem pomoćniku, između kraja 1558. i 1566. godine, no do objavljivanja je došlo tek stoljeće i pol kasnije. Ova osobna epopeja svjedoči o Celliniju kao nadarenom, nasilnom, izuzetno praznovjernom, hirovitom, darežljivom u prijateljskom krugu, ali inače izrazito nesklonom nježnu prijateljstvu, razbludnom i nipošto neporočnom, zavidnom i zlobnom Firentincu, no uvjerenom u vlastitu mudrost i obzirnost. Unutar njegovih sjećanja izmijenjuju se lokaliteti - rimski, firentinski, pariški dvor - i mnoštvo najrazličitijih likova: pape, kraljevi, biskupi, kneževi, književnici, umjetnici, ali i kurtizane, pučani, redovnici, razbojnici i drugi, čime se pridonosi autentičnosti prikaza tadašnjega svijeta."

Cijelo 12. i 13. poglavlje knjige od ukupno 16:







Benvenuto Cellini — is this the face of the sculptor and murderer?
Članak na linku https://www.ft.com/content/0fb66c95-8745-4ba6-b2f6-1bb2f2ffba8c

Benvenuto Cellini — je li ovo lice kipara i ubojice?
Da,
Benvenuto Cellini bio je poznat po nasilnom i turbulentnom životu koji je uključivao višestruka ubojstva, iako je najpoznatiji po svojoj umjetnosti. Pitanje se može odnositi na Cellinijevu autobiografiju, koja opisuje njegovu umiješanost u nekoliko ubojstava, uključujući javno ubojstvo suparničkog zlatara. Priznao je da je počinio tri ubojstva, a Papa ga je jednom pomilovao za ubojstvo kako bi mogao dovršiti umjetničko djelo.
Cellini je bio poznat po svojoj eksplozivnoj naravi i često se upuštao u ulične tučnjave. Priznao je da je počinio najmanje tri ubojstva i u jednom trenutku je osuđen na smrt.
Unatoč svojoj nasilnoj prirodi, Cellini je bio vrlo uspješan kipar i zlatar koji je radio za moćne mecene poput Pape i francuskog kralja Franje I.
Njegova autobiografija pruža živopisan, iako samohvalisav, prikaz njegova života i vremena, koji uključuje detaljne opise njegovih zločina.
Njegove umjetničke vještine bile su toliko cijenjene da ga je Papa pomilovao za ubojstvo.

Ti si moje sunce

modrinaneba.blog.hr

Svatko može voljeti sunce,
ali samo netko poseban, može voljeti sjene

Foto: Anetta Starowicz (dozvola autora)