Blog.hr

sub

12/25

Kako je Nat ukrala kišobran Svenu

dinkomihaljevic.blog.hr

U Kazališnoj kavani Kavkaz,
gdje se kava hladi brže od ideja
i gdje konobari nose desetljeća u džepovima,
sjedili su Nat i Sven
— on s kišobranom, ona s namjerom.
Godina je bila 2026.
Nitko to nije primijetio,
jer se u Kavkazu vrijeme ionako ponaša
kao loše odgojen gost:
dolazi kad hoće i nikad ne odlazi.
Sven je držao kišobran
kao što se drži moral:
uspravno, ali bez stvarne potrebe.
Vanjski svijet bio je sunčan,
no Sven je vjerovao u kišu
kao što se vjeruje u poreze.
Nat je šutjela.
A kad Nat šuti,
netko ostane bez nečega.
Razgovarali su o umjetnosti,
što je uvijek siguran znak
da će se dogoditi zločin.
Sven je govorio o Kavkazu
kao instituciji duha,
Nat je gledala kišobran
kao logistički problem.
U trenutku kad je konobar
prolio kap mlijeka
točno između pepeljare i šalice,
Nat je učinila ono
što zna najbolje:
Ništa spektakularno.
Samo je uzela kišobran.
Ne naglo.
Ne dramatično.
S moralnom suzdržanošću
čovjeka koji uzima
ono što mu još ne pripada,
ali će se kasnije opravdati.
Sven je nastavio govoriti
još pune tri rečenice.
To je ključno.
Tri rečenice bez kišobrana
znače da je krađa uspjela.
Kad je shvatio,
kišobran je već bio
u Natinoj povijesti,
što je mjesto
iz kojeg se stvari rijetko vraćaju.
— To je bio moj kišobran,
reče Sven tiho,
jer u Kavkazu se istina izgovara
kao narudžba bez šećera.
— Znam, reče Nat.
I to je bio kraj rasprave,
jer život nas je davno naučio:
tko prizna — pobijedi.
Vanjska kiša nikad nije pala.
Ali Sven je te večeri pokisnuo
od spoznaje
da se kišobrani ne kradu
zbog vremena,
nego zbog karaktera.
A Kavkaz je ostao isti:
kavana, kazalište, svjedok.
Upisao je događaj
u svoju debelu knjigu
malih, savršeno besmislenih tragedija
koje zovemo život.

Butterfly

modrinaneba.blog.hr

Vsi smo mi Butterfly

Brez besed

modrinaneba.blog.hr

Ko nimam kaj povedati,
mi vedno ostane moja domišlija

Foto: moja osebno

novogodišnja želja

ehsaznala.blog.hr

nemoj se nikada naljutiti na sebe
nebo to ne bi htjelo
a ni zemlja to ne bi htjela
zemlja
samo bi htjela upijati tvoj korak
bez teških misli
bez onih teških oblaka
i dugih lanaca obećanja i razočaranja
zemlja
nosila bi te takvu laganu i prozračnu i sretnu
na sagu od lišća
na trpezi od cvijeća
na odru od mahovine
na oltaru od osmijeha

čekaj čekaj čekaj
zemlja
pa čini se
predala bi te zemlja rajskim poljanama
a ti bi još tako dugo htjela ne kročiti tamo
ti bi još tako dugo htjela smijati se
zalutati i griješiti
i biti teška i glasna i naporna
ti bi htjela biti takva
i sebi i tome nepoznatom a velikom nekome
tko bi te takvu obgrlio
i pažljivo i uporno čuvao
od svake lakoće i svih rajskih poljana
i nebu i zemlji usprkos

pet

12/25

Libertad

modrinaneba.blog.hr

Pismo pjesniku Svenu

dinkomihaljevic.blog.hr

Piše ti Livia.
Ne znam u kojem se gradu sada budiš, ni piješ li kavu sam ili u društvu neke tihe misli koja te prati poput sjene. Znam samo da jutra odavno više nemaju istu gustoću otkako te nema. Kao da je netko razrijedio vrijeme vodom, pa sve traje dulje, a znači manje.
Jučer sam ušla u mali dućan s vinilima, onaj koji miriše na prašinu i prošle odluke. Pustili su ploču koju nikada nismo slušali zajedno, ali sam bila sigurna da bi ti je volio. U tom trenutku shvatila sam koliko mi nedostaješ — ne u velikim stvarima, ne u dramatičnim scenama kakve bi ljudi očekivali, nego u sitnicama: u tome da ti kažem ovo bi ti se svidjelo, i da znam da je to istina.
Noći su ovdje čudne. Mačke prelaze ulicu kao da znaju nešto što ja ne znam. Ponekad mi se čini da ćeš se pojaviti iza ugla, s rukama u džepovima, noseći neku rečenicu koju si čuvao samo za mene. Ali uglovi ostaju uglovi, a rečenice — ako se ne izgovore — pretvaraju se u tišinu.
Pišem poeziju, naravno. Ali otkako te nema, stihovi se ponašaju drukčije. Ne slušaju me. Kao da traže tebe, ne mene. Kao da si ti bio neka vrsta magnetskog polja u kojem su riječi imale smisla. Sada lebde, slobodne i izgubljene.
Sjećaš li se kako si rekao da su neka nedostajanja zapravo vrata? Nisam tada razumjela. Sad živim u hodniku punom vrata, ali nijedna ne vodi tamo gdje si ti. Možda to i nije poanta. Možda je poanta da hodam.
Ako se ikada vratiš — ne nužno ovamo, nego u ovu verziju svijeta — znaj da te ne čekam. Ali te nosim. U džepu kaputa. U pauzama između stihova. U tišini koja se pojavi neposredno prije sna.
Nedostaješ mi na način koji ne traži odgovor.
Livia

Plave oči Svena Adama

dinkomihaljevic.blog.hr

Plave su njegove oči
kao jutro koje još nije odlučilo
hoće li postati dan
ili ostati obećanje.
U njima more ne šumi –
ono pamti.
Pamti dlanove ribara,
stare mape, pisma bez poštanske marke,
tišinu koja zna više od govora.
Kad me pogleda,
svijet na trenutak stane
kao kruh na stolu prije rezanja.
Plavetnilo se razlije
i u njemu plivaju gradovi,
žene koje čekaju,
riječi koje se nikad nisu usudile biti izgovorene.
Njegove oči nisu boja,
one su putovanje:
između tijela i misli,
između kamena i sna.
U njima ljubav nema ime,
ali ima težinu kruha
i toplinu ruke
koja ostaje.
O, plave oči,
vi ste tiha vatra svijeta,
prozor kroz koji stvarnost
uči kako biti nježna.

Božićno svjetlo

dinkomihaljevic.blog.hr

Te godine, u kući bez broja na kraju ulice koja se sama svake zime zaboravljala, božićno se svjetlo pojavilo prije nego što je itko zapalio svijeću. Nije došlo izvana, niti s neba, nego iz ormara u kojem su se čuvale stare fotografije i ključevi od vrata koja više nisu postojala.
Svjetlo je bilo blijedo, gotovo sramežljivo, ali imalo je naviku ostajati. Nije grijalo, ali je činilo da se ljudi prisjećaju stvari koje se nikada nisu dogodile, kao da su bile njihove vlastite uspomene. Starica u kući zaklela se da je u tom svjetlu vidjela oca kako se vraća s mora, iako joj otac nikada nije bio mornar. Dijete je tvrdilo da zna čitati jer mu je svjetlo šaptalo slova prije nego što ih je itko izgovorio.
U selu se brzo pročulo da to božićno svjetlo nije ukras nego svjedok. Dolazilo je svake godine u isto vrijeme, ali nikada istog dana. Pojavljivalo se kad bi netko bio spreman izgubiti nešto važno: ime, nadu, ili sjećanje koje je predugo nosio kao teret. Tada bi svjetlo bljesnulo tek toliko da pokaže kako gubitak nije kraj, nego prolaz.
Jedan učitelj, koji je cijeli život proučavao knjige o beskonačnim knjižnicama i labirintima vremena, zapisao je u bilježnicu da je svjetlo možda kružna misao Boga — ona koja se svake godine vraća na isto mjesto, ali nikada istim putem. Sutradan je zaboravio gdje je ostavio bilježnicu, ali se sjećao svega što je u njoj pisalo.
Na Badnju večer, svjetlo se razlilo po zidovima kuće poput tihe snježne oluje. U njemu su se ogledala lica živih i mrtvih, izmiješana bez reda, kao da smrt nije bila granica nego pogreška u pamćenju. Ljudi su šutjeli, jer su osjećali da bi riječ mogla ugasiti ono što se ne može ponovno zapaliti.
A onda, baš kako je i došlo, svjetlo je nestalo — ne ostavivši tamu, nego normalnost, što je bilo mnogo teže podnijeti. Ipak, u kući bez broja ostala je toplina, ona neobjašnjiva sigurnost da svijet, premda složen poput labirinta, ipak ima središte.
Svake godine, kad se približi Božić, netko u selu zapali svijeću više nego što treba. I svi znaju da to nije zbog mraka, nego zbog nade da će se svjetlo ponovno sjetiti puta.

Jesti bez toaletnog papira

nachtfresser.blog.hr

Jedna od zanimljivih rasprava jučer je bila o različitim vrstama i kvaliteti toaletnih papira na tržištu. Polemika je bila sadržajna, Iva se sa snimanjem uključila nažalost tek kad je netko apelirao da se prestane sa sočnim detaljima jer se za stolom jede. I zbilja, vidjevši da su se strane ukopale na svojim pozicijama, jedan je napustio diskusiju i neometano nastavio jesti...

Svi o osjetljivim guzama, jedan jede...kliknuti

Veter v laseh

modrinaneba.blog.hr

Z menoj hodi veter, ki kuštra mi lase,
moji oblaki in modro nebo,
tišina in glasba moje duše.
Ostajam sama s svojimi mislimi.
Potujem, tudi ko pade noč,
prepuščena svojim sanjam

Foto: Huseyin Ceylan (dovoljenje autorja)

Dobar k'o...

fragmenti2.blog.hr

Dobar k'o kruh, kaže se za nešto stvarno dobro, al' onda to više nitko i ne spomene. Isto kao na božićnoj trpezi... zvijezde su uvijek: sarma, purica, francuska, pečenje, kolači... a (božićni) kruh (koji je dobar), on se valjda podrazumijeva pa ga nije potrebno isticati, je li.
A on vam je kao molitva... on je sve ono što nam je omogućeno ovog Božića, i čemu se nadamo i idućeg.
Nekakve osnovne ljudske potrebe.

Zato ću ga ja sada istaknuti. Onakavog kakav se u mojemu domu oduvijek tradicionalno peče.

Nu ga...

Molim, obratiti pažnju na detalje :O
(prasci su se malo razbježali, al' vratit će se već, no...)

Alzo, ovaj kruh je posni. Namjeravala sam ispeći dva; drugi bi bio raskošniji, s pomnije izrađenim ukrasima, s više sastojaka i premazan jajima za ljepšu boju, a ovaj je bio 'probni', no, kako s ja jako brzo umorim tako sam od tog drugog brzo odustala. Dobar je i ovaj, ničim premaz(iv)an. Takav smo, zapravo, uvijek i pekli - samo brašno, voda, kvasac, sol. I malo ulja. Moja mama čak ni njega nije dodavala.
Kruh se po sredini ukrašava tijestom u obliku križa, kao simbol vjere, a onda se još u svaku četvrtinu dodaju i drugi simboli kao što su: sunce, mjesec i zvijezde, klasje žita, kukuruz, burad s vinom... i štošta drugo, sve što je svakom poštenom seljaku bitno, je li.

Kruh krije i jednu uzbudljivu posebnost... a to je novčić koji se umijesi u tijesto i onda zajedno s njim peče. Onaj tko ga pronađe u svom komadu kruha bit će osoba kojoj će se iduće godine smiješiti bogatstvo. Zato smo mi kao djeca uvijek s nestrpljenjem čekali kada će se kruh rezati.
Posljednjih nekoliko godina uvijek ja dobijem taj novčić. Sada još nisam... al' nema veze, i tako mi neće pobjeći :I

Sretan Božić

dinkomihaljevic.blog.hr

Danas sam odlučio da više neću lagati i petljati i da ću se predstavljati svojim imenom i prezimenom.
Nisam bio ni svjestan koliko sam bespomoćan dok sam anoniman.
Moje namjere su dobre, ali je sve to laž.
Dobar sam čovjek.
I draga mi je Livia Less koja umjesto mene ovo piše.
Žao mi je da joj ne mogu uzvratiti istom mjerom i napisati čestitku osobnu.
Iako znam da bi joj to puno značilo.
Ne znam da li je se bojim.
Iako znam da je nestvarno stvarna.

Sretan Božić!

Killing Me Softly

modrinaneba.blog.hr

čet

12/25

Božić kod Dolores 2025.

nachtfresser.blog.hr

Tradicionalni Božić kod Dolores je karakterizala tradicionalno bogata trpeza i nezgode, o kojima ću u sljedećoj rečenici, te zgode, a to je da nam se društvo podmladilo, iz pečalbe su se vratili sin od Dolores i njegova draga. Međutim nakon samo pola sata nam je otpao poznati nagrađivani vlasnik antikvarijata, želio je biti uz nas, ali nije izdržao. Ovdje ne vidite ni djelić od bogatstva bogate, posebno slatke trpeze, naime kotačić na fotiću se pomaknuo u džepu na snimanje filmova, a nisam primijetio. Dvije skupne fotke koje je sa svog uređaja snimila Iva ćete lako prepoznati, ostale je snimio vaš bloger. Kad smo došli doma dočekali su nas i susjedini kolači, život zna biti okrutan i težak belj