Sve kategorije po listama

Obavijest!

ristabiciklista.blog.hr

Čini se da je to posljednja objava nakon. Ili možda nije. U biti je prazna, poput praznog Banachovog prostora. Nema misli, nema ideja. Ništa. Usred prostora je teleskop. Traži nepravilnosti vakuumskih kvantnih oscilacija. Tu i tamo pronađe jednu i izvještava o njoj Zemlju. Na Zemlji više nema ničega organskog da razumije poruku. To uzrokuje mreškanje u svakodnevnom životu umjetne inteligencije. Zatim se sve smiruje u normalu: tiho zujanje procesora u posljednjem atomskom skloništu.

MISAO

onaodprije.blog.hr

"... jer neka noć mora da bude poslednja,
i nešto mora biti što boli, uvijek."

Meša Selimović "Derviš i smrt"

TRAPIST I TRAPISTI

zemlja2.blog.hr

/Iz arhive samostana Novy Dvuri/


Trapisti su katolički redovnici osnovani 1663. u francuskoj opatiji La Trappe, odakle su dobili ime
trapisti. Nastali su reformacijom cistercita i benediktinaca.
Samostane imaju u Banjoj Luci, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj Belgiji , Češkoj i SAD-u.
Zajedničko svim trapistima je; “ Ora et labora”
( moli i radi ) Obučeni su u bijele halje. Zovu ih i bijeli
monasi. Ne smiju govoriti, osim kad je neophodno.
Većina samostana trapista proizvodi povrće i uzgaja stoku za vlastite potrebe i prodaju. Proizvode između ostalog pivo, senf , čokoladu ,likere , ali i svoj čuveni sir trapist.

Originalni recept za proizvodnju, svjetski poznatog, sira trapista je
strogo čuvana tajna.
Zapisan je u samostanu u Francuskoj.
Ne smije se prepisivati nego samo pročitati, memorirati te prenijeti redovničkoj braći u samostanu.
U jednom samostanu samo 3 redovnika smiju znati
recept. To dovodi i do problema u slučaju smrti jednog od njih.

U Hrvatskoj postoji proizvodnja sira trapista, ali ne prema ovom strogo čuvanom receptu. Nemamo ni
trapiste.

Krajem 19. stoljeća, trapisti su kupili posjed u Rečici
kraj Karlovca, ali zbog povijesnih razloga sele u Banja
Luku i 1872. osnivaju samostan “Marija Zvijezda”.
Bilo je još vrijeme osmanlijskog carstva.
Sagradili su školu, obučavali zanatlije, sagradili
hidroelktranu,/svjetlo žarulje prije nego u Zagrebu/ proizvodili pivo i čuveni sir.
“A nemaju ni svoju ulicu u Banja Luci” kaže biskup
Komarica.


/foto Livac-zz.com/


U našim krajevima bio je još jedan samostan trapista, u Sloveniji.u dvorcu Rajhenburg.
Trapisti su došli u dvorac 1881.
Rajhenburg je udaljen svega 55 km. od Zagreba/nedaleko atomske centrale Krško/ Tu su monasi proizvodili likere, čokoladu koju su prodavali na bečki dvor i čuveni sir trapist.
Kada su 1941 došli Nijemci i preuzeli dvorac, trapisti su nastavili raditi u svojim ostalim zgradama.
Godine 1947 dvorac je nacionaliziran, a samostan raspušten.

Novi samostan trapista sagrađen na staroj farmi zapadne Češke 2003. Sagrađen je u
minimalistickom izdanju . To su Novy Dvuri. Redovnici su mladi Česi, Slovaci, Francuzi, Belgijanci i 1 Hrvat.
Jezik u samostanu je češki.
Uz molitvu , sade povrće, uzgajaju stoku i proizvode senf po nekim starim samostanskim receptima.
Naravno, i oni smiju govoriti samo najnužnije.

Usput. Američka FDA preokrenula je piramidu zdrave prehrane. Na vrhu zdrave prehrane su masni
sirevi, crveno meso, jaja…, a na vrhu nezdrave, kruh,
žitarice…….


Izvor Net, Bitno Net

Gledam, ali ne vidim

dusakojaluta.blog.hr

Nije tajna da imam problem s vidom još od djetinjstva.
Oduvijek sam mrzila naočale. Smetale su mi na nosu i ušima.
Svaku priliku sam koristila da ih ne nosim.
Plašili su me da ću do tridesete ostati bez vida na jedno oko.
Rekli su to ozbiljno, kao da će me ta informacija natjerati da odjednom zavolim naočale. Nije. Samo sam ih još odlučnije skidala.
Pokušala sam i s lećama. To je završilo suzama, crvenim očima i osjećajem da mi netko pokušava nasilno zalijepiti plastiku direktno na dušu. Nije to za mene.
Tridesetu sam u međuvremenu prošla, a naočale su mi i dalje
neprijatelj broj jedan. Možda bi mi bilo i bolje da su predviđanja bila točna. Vidim malo, ali dovoljno da se snalazim, barem dok ne moram nešto pročitati, prepoznati ili pronaći. Naočale imam isključivo za gledanje televizije, jer bez njih gledam apstraktnu umjetnost.
Netko tko ne zna da sam poluslijepa to vjerojatno ne bi ni primijetio.
Osim u onim specifičnim situacijama koje se, naravno, događaju stalno.
Na primjer, kad trebam nešto pročitati djetetu ili kad pokušavam pronaći mobitel koji sam ostavila na crnoj podlozi.
U tom trenutku moj mobitel postaje mitološko biće.
Ako smo vani, stvari postaju još zanimljivije.
Ako djeca nisu u jarkim bojama, ja ih ne vidim čim su dva metra ispred mene. Oni hodaju ispred mene, sasvim mirno, a ja već zamišljam scenarije u kojima sam najgora majka koja je izgubila djecu na ravnom pločniku.
Nastane kaos: ja paničarim, a djeca su doslovno ispred mene.
Smeta mi i jaka svjetlost, pa je kod nas u kući stalno polumrak.
Imamo upaljeno žuto svjetlo koje daje atmosferu stalne nostalgije i lagane depresije. Voljela bih nositi naočale koje mi stvarno pašu, lagane, lijepe, one koje ne ostavljaju tragove na nosu i ne izazivaju glavobolju jer su teške.
Ali takve naočale su skupe, a ja za to nemam novca.
I tu negdje leži poanta svega.
Ljubomorna sam na ljude koji vide besplatno.
Ja moram dignuti kredit da bih vidjela.

Nova Biblija

radivjetra.blog.hr

Svatko ima svoju vrstu umora.
Umori bi se, svakako, mogli patentirati, prodavati, pjevati...
Ima nas koji smo umorni na način svjedočenja,
moglo bi se reći: umorni i od samoga umora.
Naravno da to nije optimizam
i naravno da ne rađa veseljem
i - čisto da se razumijemo - nije duhovnost.

Duhovnost tako često vidi Isusa i Trumpa
u istoj kategoriji vrijednosti.
Veselje tako često ne vidi buku kao svoju
osnovnu osobinu.
Optimizam tako često hoće tek posvijetliti
polovicu mračne strane svijeta.

Neki su ljudi obrazovani,
neki čiste ulice, neki rade kruh,
neki su zaslužili osam Nobela za mir,
neki su vojnici koji otmu predsjednika susjedne države
jer im je tako naređeno,
neki ne mogu ustati iz kreveta,
neki skupo naplaćuju pristup svojem putopisnom vlogu,
neki kažu: čupaj pičku.

Gubim iako nisam kockar,
a kad se smijem nisam sretan.
Pijem gorka vina
radi žene koju volim.

Mile voli disko-klub,
a ja šumadijsko kolo.
Kako bismo našli isti jezik
harmonika je zasvirala disko glazbu.

Svakoga dana u pola šest ujutro
moja Milena putuje.
Miriše po jabukama
i podstanarka je.
Snena je.
Ne znam kako se preziva.
Ne pokazuje ruke.
Kaže da je dobro.

Rušenje kula od bijesa

nachtfresser.blog.hr

Očaj nam katkad razbija dane
Kao ja nekad isprazne flaše
Vlaga od juga otvara rane
Vjetar raznosi grijehe naše.

Zajedno u nemoćnom bijesu
Lupamo po zidovima gnjevno
Prošlost je u šarenom lijesu
Budućnost nam bježi svakodnevno.

Okovani u jutra beznađa
Prezreni u nemoći svog bola
Rezači smo potonulih lađa
Hvatamo zrak jadni odozdola.

Zlo nas je sustiglo natenane
Gurnulo nas grubo s površine
Ronimo u dane odbrojane
Pobrisane su životne šine.

Zajedno odlazimo drug i ja
Sve iza nas će ostati isto
Izdajničko sunce i dalje sja
Stranica života zjapi čisto.

Još mnogo....

taango.blog.hr

Guštan

delicatus.blog.hr

Snovi

matebalota.blog.hr

Snovi i Sanje
U kojima sam ljubljen
Sve je što mi ostade
Od tebe.

Dok djeca i unuci rastu
Ja polako nestajem
Sa tužnim osmjehom
na licu.

Neću nositi svu i za svakoga
krivnju na svojim leđima.

Dok god dišem,
Nisam dužan nikom
Davati objašnjenja
Niti suditi.

" Ne marim za vaš sud.
Ne marim za ičiji sud.
Niti sam sebi sudim.
Ima sudac na nebu.
On će mi pravedno suditi."

Ja znam tko sam.
Ja znam što hoću.
Život je često nepravedan,
Zato ne pitam zašto.

Ja nisam od onih
Koji odustaju.
Niti se povlačim.
Trpim i ustrajem.

Ulazim u snove i Sanje
U kojima sam ljubljen.
To mi jedino ostade,
Od tebe dok trajem.

Človek sem, to je pomembno

modrinaneba.blog.hr

Človek sem, ki ima svojo zgodbo i prehojene poti.
Motim se in delam napake a niso važne napake
niti zapravljen čas,
četudi proti sebi, na napačen način.
Vem kdo sem kdaj in kdaj sem to, kar so me naučili.
Trudim se biti vedno samo jaz, jaz,
ker samo to šteje

Foto: Gill Brooks (dovoljenje autorja)

Rogačevo pecivo

modrinaneba.blog.hr

SESTAVINE:
4 jajca, 1/2 skodelice sladkorja, 1/2 skodelice olja, 1 skodelica moke,
1/2 skodelice mleka, 10 dkg rogača v prahu, 10 dkg rozin,
4 jabolka in malo sode bikarbone.
DELO:
Jabolka olupimo in naribamo, v posodi zmiksamo skupaj rumenjake,
sladkor, olje, moko, rogač in mleko, dodamo sneg beljakov,
rozine, naribana jabolka in sodo bikarbono.
VSE SKUPAJ zmiksamo, ter damo v pekač na peki papir,
pečemo 45 minut pri 180 st.
Ko je ohlajeno narežemo na kocke

Foto: moja osebno

postoji razlog zašto se više ne usudimo stati

ehsaznala.blog.hr

postoji razlog zašto više ne tragamo za najboljim mjestima
postoji razlog zašto više ne želimo hodati ispod zvijezda
postoji razlog zašto više ne umijemo stvoriti nove uspomene
postoji razlog zašto više ne znamo pisati nove pjesme
postoji razlog zašto više ne možemo okrenuti leđa svemu
postoji razlog zašto više ne nalazimo savršeno opravdanje

KRLEŽA O BISKUPIMA

starrynight2022.blog.hr

PRIJE TRIDESET GODINA (1917-47)

Nije svrha ovih redaka da budu historijom onih davnih dana, ali kako je zagrebačka biskupija prije trideset godina stala da igra svoju fatalnu političku ulogu, potrebno bi bilo ipak i uprkos svemu ipak posvetiti neku, ma i minimalnu pažnju tim našim biskupima koje politika već trideset godina zanima više od njihovih pastirskih vrhunaravnih dužnosti.

U našoj biskupiji, osnovanoj u dvanaestom stoljeću među »slavenskim poganima i idolopoklonicima«, razmišljalo se godine 1917 o mnogim suvremenim zemaljskim pojavama i stvarima na prilično staromodan način, koji se od Krčelićevih marijaterezijanskih dana, nažalost, u svojim elementima nije ni u čemu izmijenio. Ova barokna, feudalna metoda mišljenja, po kojoj su biskupi pozvani da budu boljari i - kao takvi - narodni voždovi, nije više bila podesna za snalaženje u prostoru i u vremenu. Poslije petnaestovjekovne tragične plovidbe, mi smo se u stvarnosti godine 1917 nalazili kao narod u potpunom brodolomu, a u našoj biskupiji, međutim, o stvarnim opasnostima naše ovozemaljske egzistencije kao da nisu imali pojma. Nadbiskup, koji je prije trideset godina tvrdo odlučio da sruši babilonski, grešni toranj boljševizma, najavio je tome pokretu križarsku vojnu do istrebljenja. Reklamiran od svoje vlastite štampe kao »veliki duh«, »organizator«, »stvaralac i ideolog«, taj »mislilac udubljen u problem kršćanske filozofije« tako duboko da je »s lakoćom prelazio preko najtežih pitanja metafizike«, taj »mistik« koji je stvorio »neprolazno djelo teodiceje«, taj »akademik« i »pokrovitelj Akademije«, »učenjak i silogistik«, taj »enciklopedist«, od koga »divovski raznolikijeg i univerzalnijeg imena u našoj historiji nije bilo«, taj naš »meditator grandioznog uma« ušao je u borbu protiv boljševizma od straha pred agrarnom reformom.

Takoreći u predvečerje lenjinskog Oktobra, naš Nadbiskup prisustvovao je, kao jedan od krunitelja, krunisanju posljednjeg Cara i Kralja austrijskog i hrvatsko-ugarskog, u Budimu; kao »starčevićanac«, on je hladnokrvno glasao grofu Tiszi ratne kredite, a za financiranje austrijskih topova zabijao je zlatne čavle u Slavensku lipu na Trgu Bana grofa Jelačića, ali u pitanju »ljudskog majmunskog podrijetla« i »boljševičke« agrarne reforme bio je idealno i postojano beskompromisan protivnik. Taj naš »Sacerdos Maximus«, pred kojim su orgulje himnički intonirale: Vos posuit Spiritus Sanctus regere Dei Ecclesiam, taj naš natpastir, »knez i vladar naših duša« kome je ovozemaljski put bio »veličanstvena via triumphalis«, taj naš »graditelj duševne kulture« koji je zaustavio »prvu ofenzivu slobodoumlja i slobodnog zidarstva«, taj naš slavni antidarvinist, antišulekovac i antibrusinovac, narodni dobročinitelj i bankir, »koji je u svojoj Poljodjelskoj banci organizirao kapital za davanje jeftinog kredita« - on je na čitavu dramatsku problematiku oktobarskih dana reagirao po shemi najbanalnijeg tvrdoglavog zemaljskog Gospodina iz šesnaestog ili sedamnaestog stoljeća. Ovi naši kaptolski veleposjednici, uvjereni da su biskupske, tj. njihove desetine, činži, gornice i dežme »juris divini« - božanskog pravnog podrijetla, za svoje livade, lukno, daće i vinograde u stanju su da se bore ne samo enciklikama već isto tako i topovima. Ti milosrdni zaštitnici djevica sv. Vinka Paulskoga patetično su zaprijetili godine 1917 svim agrarnim interesentima oko sebe ognjem i mačem, kao Toma Bakač kada je branio Sisak od Turaka. Ne razmišljajući, po svoj prilici, ni o čemu drugom nego o čitavom nizu svojih stečenih agrarnih privilegija i prava, naši biskupi u ovoj madžarskoj biskupiji nisu se osam stoljeća zapravo bavili nikakvim drugim pitanjem nego stjecanjem, povećavanjem i obranom svojih feudalnih dohodaka. U svetome Evandelju po Luki, X, 7 i 8 i u Poslanici svetoga Pavla Korinćanima I, IX, 4, 7, 11, 13 i 142 jasno je rečeno kako je pravo dušobrižnikâ da od svoga stada primaju nagradu, da čineći svetu službu imaju pravo i hraniti se od te svete službe, da propovijedajući Evanđelje od njega i žive i da služeći oltaru logično pokusaju sve ono što se na oltarima nađe... Da je smiješno hraniti se od vrhunaravnih čaranja i od smokava, jarića i ulja po žrtvenicima, to je bilo jasno već Aristofanu, ali Hrvatski sabor nije na evanđeoske zapovijedi gledao okom helenskoga komediografa, pak su hrvatski saborski zaključci o biskupskim tributima i o biskupskoj desetini od godine 1273, 1353, 1480, 1481, 1537, 1567, 1608, 1621 i 1660 imali punu zakonsku i evanđeosku snagu sve do godine 1848, kada je zagrebački kaptol pobio i povješao prilično mnogo seljaka, gladnih kaptolske zemlje, a za koje se već onda govorilo i u štampi biskupskoj pisalo da su komunisti!

U ovih trideset godina dva zagrebačka biskupa, sedamdeset i prvi i sedamdeset i drugi, djeluju u okviru naše suvremene političke stvarnosti na staromodan, a pomalo i dosadan način sedamdesetorice svojih predšasnika. Zagrebački su biskupi ljubav spram bližnjega propovijedali kroz vjekove pljenidbom, globom, sekvestrom, prodajom, bubnjem, zakonom, puškama, topovima, sudom, verigama, kaznama, hapsom, batinanjem, Verböczyjevim Tripartitom, paragrafima, izgonom i smrću na vješalima ili na lomači, izopćenjem i crkvenim prokletstvom, štampom, ideologijom, pamfletima, bankama, drvenim lutkama koje miču očima, čudesima, kokošjom krvlju kao krvlju Kristovom i provincijalnom politikom. O toj sedamdesetorici zagrebačke gospode biskupa dala bi se napisati zanimljiva knjiga na temu socijalističkog realizma, kada se već traži da taj realizam ima da bude doista - i socijalistički. Sve do šesnaestog stoljeća zagrebački biskupi su, prije svega, sami stranci: Talijani, Nijemci, Madžari, Anžuvinci, Kolomanovci, Arpadovci, svjetovnjaci, simonisti, baruni, kraljevski favoriti, zagonetni pustolovi i jalovi teolozi. Za osam stotina godina ti Fancike. Ugrini, Debrentheji, Zoliji, Scolariji, Monoszli, Wolfgangi, Osvaldi de Szentlaszlo ne rade drugo nego kupuju kmetove, robe zemlju, otimaju prebende, pale gradove, ubijaju i gaze kroz vjekove to seljačko meso oko sebe i tove se od desetine, a čitava ona serija baroknih grofova s mitrom u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću uvijek se borila protiv svog naroda dosljedno. Sa svojim biskupskim jagarima, haramijama, drabantima, pandurima, španima, dvorskim kaštelanima, kanonicima i prebendarima ti biskupi ubiru desetinu vinsku, pšeničnu, žitnu, prosenu, hršulju, jačmenku, zobenicu, kukuruznjaču, kruškovnjaču, povrtnu jalovicu, jaricu, kablenku, katansku, hljebnu, gornicu, govedščinu, dinarščinu, filjarščinu, arendu, harmicu i egzekucionalni groš! Pod zaštitom pozitivnih zakona ti naši biskupi gutaju vjekovima krave, konje, med i mlijeko, maslac, sirove, svinje, janjce, konoplju, lan, predivo, voće, perje, vinograde, sjenokoše, purane, zečeve, guske, perad uopće, i divljač sezonsku, grožđe i povrće, i kad bi se sabralo sve, čime su se ta gospoda pogostila na račun svojih bližnjih, jedva da bi ono što su oni »duhovno posijali« predstavljalo neku vrhunaravnu protuvrijednost za tu nepreglednu količinu zemaljskih dobara. Oni stoje doduše na principu da imaju pravo da žanju tjelesne stvari za nagradu što su posijali duhovne vrijednosti: Si nos vobis spiritualia seminavimus, magnum est - si nos vostra carnalia messuerimus? Kada nas biskupi sa svetim Pavlom pitaju, zar su sve te zemaljske sitnice zaista tako nešto ogromno te se ne bi smjele požnjeti za ono što se duhovno posijalo, mi im isto tako odgovaramo pitanjem: a što je to što se posijalo duhovno godine 1917? Posijala se kardinalska, vatikanska, papinska teza: boljševizam je kula babilonska koju valja srušiti! Tom rušenju paklenih vrata dodali su naši biskupi vrlo mudro i lukavo još i tzv. narodnu parolu: »u interesu hrvatskog naroda«. Nisu se biskupi pobunili protiv boljševizma jer Darwin ima ili nema pravo kad pretpostavlja da je čovjek »majmunskog podrijetla«, nego zato što je do gospode biskupa dopro glas da Lenjin sklapa mir, da dijeli zemlju i da socijalizira banke, pa će, u slučaju da dopre do Zagreba, socijalizirati i Katoličku poljodjelsku banku. Po svojoj moralnoj i intelektualnoj strukturi ti biskupi reagirali su na novootvorene probleme godine 1917 sa dvjestagodišnjim zakašnjenjem. Kao tipični boljari i velmože iz početka sedamnaestoga stoljeća, ti su biskupi godine 1917 procijenili situaciju tako te su došli do genijalnoga političkog zaključka da je »jačanje katoličke svijesti na slavenskom jugu« jedina hrvatska politika, koja treba da bude »u službi politike Kraljevstva Božjeg«. Po formuli krčkoga biskupa dra Antuna Mahniča, mi smo se - kao narod - jeseni godine 1917 u osmom mjesecu ruske revolucije našli »na pragu nove dobe«:

Stojimo na pragu nove dobe(!). Težište svjetovne politike prelazi od Zapada na Istok, a tu, kako pokazuju svi znakovi, namijenjena je hrvatstvu uloga nalik na onu, što se označava riječima »Antemurale Christianitatis«... Njiva na Istoku dozrijeva. A tko će biti prvi, koga će gospodar poslati na katoličku žetvu istočne njive, ako ne opet narod hrvatski, koji neposredno međaši s Istokom, koga uz to s istočnim narodima vežu veze krvi i jezika? Evo, narode hrvatski, na umu Providnosti, u savjetu je Trojednog Boga zaključeno, da preuzmeš među rođenom braćom, koja bijahu krivnjom kobnih slučajeva kroz tisuću godina podijeljena, poslanstvo ujedinjenja.

Novo, veliko vrijeme Oktobarske revolucije trebalo je i riječima veličanstveno izraziti! Ako je netko među nama uspio da nađe adekvatan monumentalan izraz za grandioznost historijskog trenutka, to je bio, nema nikakve sumnje, naš gospodin »krčki biskup«.

Povampireni »antemurale« u tom biskupskom remek-djelu od poslanice, ove njive i ove žetve koje na Istoku dozrijevaju, i to upravo godine 1917, ovi strateškopolitički zaključci koji su pali u Savjetu Trojednoga Boga, ova katolička aneksija naše po krvi i jeziku srodne šizmatičke braće, ovo milenijsko naše latinsko poslanstvo da budemo carski i vatikanski graničari, ova nepismena kapelanska retorika nad grobljima, na ratištima i po stratištima, a to sve zato jer »se težište svjetske politike premjestilo na Istok« i jer je došlo do sloma ruske carske vojske, pak je prema tome dospio onaj slavni trenutak da u službi politike grofa Czernina i kraljevstva božjeg prijeđemo u navalu na slavenske krivovjerce! Krčki biskup pri slaboj svjetlosti vatikanskog lukijernara piše i sastavlja svoje dalekovidne političke strategeme, a oko njega je noć, neproziran, mračan, olujni ratni hrvatski nokturno kroz koji jure nerasvijetljeni vozovi smrti, vojnički transporti krcati gladnog i ranjenog narodnog mesa. I što pjeva ovo umorno, potpuno osamljeno, samome sebi prepušteno narodno meso, koje gone od Galicije do Venecije iz hajke u hajku, iz pogibije u pogibiju, iz dana u dan, već treću godinu (1914-17)? Bez svojih političara, mislilaca i pjesnika, bez svojih knjiga i pjesama, narod se po grabama, po rovovima, po bolnicama i po vozovima tješio svojom vlastitom političkom lirikom, a to je bila poezija tendenciozna, i jeseni Devetstotinaisedamnaeste nesumnjivo buntovna, zelenokaderaška, po biskupe, po banke, po grofove i po carske generale porazna.

Od poznate carske ratne: »Marširala, marširala Pedesetitreća« i veselog skerca »Udaralo Ture u tambure« narod je duhovito kompilirao rugalicu punu sarkazma i gorčine:

Marširale, marširale kurve uz pandure,
marširale pak se rasplakale…”

Miroslav Krleža, DNEVNIK 1914-17

U iščekivanju vješanja

nachtfresser.blog.hr

Težak dan od jutra do sutra. Na prvoj fotografiji snimljenoj rano jutros, vježbam malo mrtvu prirodu, budući da su preostale blogerice većinski alergične na živu, zbunjuje me fotić, kao da nema prostim okom vidljive sumaglice, a ni svjetla na stupu. Ali eto, uz malo vlastite obrade, ne AI, izgleda pristojno.
Opet smo morali u hitnu nabavku, Jin dobio oslobođen termin za šišanje sutra, moramo ga oprati, a potrošen njegov šampon. Ja pokušavam postići da ga zbog upale uha švercamo sutra, no nemam podršku. Frizerka ga po zimi ne želi prati.
Ponestalo i meni sladoleda pa nije bilo izbora, odgađamo neugodnije stvari, žalbe birokraciji i to. Opet me nešto nasmijalo dok smo čekali ispred super marketa, starija žena u pratnji s obje strane po jedne dame nešto mlađe od mene, se nešto njima suprotstavlja i govori:"Nećete me uvjeriti, zadnji put kad sam bila u Rijeci tu je bila Jugokeramika."
Eto, Jugokeramike se ni ja ne sjećam, ali znam da nije u pravu, tu je za Jugoslavije bilo brdo bez igdje ičega, osim velikog natpisa na vrhu Tito.
Dok je trajalo zagrijavanje prostora za Jinovo kupanje, otišao sam vidjeti na Bluesky mreži što se događa u svijetu, pratim tamo sve relevantne svjetske portale, koji polako napuštaju Muskov x, ja sam još tamo samo za pročaskati s njegovim Grokom, umjetna inteligencija koja ne prezire golotinju i duhovito te vodi prema onome što Grok eto više ne smije reći, ali uvijek želi pomoći, no o tom drugi put.
Na nešto pak ozbiljnijoj mojoj mreži svi se uzmuvali zbog najavljenih masovnih pogubljenja prosvjednika. Pitao sam AI koje je bilo najbrojnije posjećeno javno vješanje žena u Europi, s tim da je i foto dokumentirano, navedeno mi je javno vješanje čuvarica jednog koncentracionog logora u Poljskoj 1946., a od više izlistanih fotografija odabrao sam tu dolje. Javno vješanje je izvršeno nakon suđenja, da bi se izbjegao linč rulje, u ovom je guštalo, ako sam dobro upamtio, oko 40000 posjetitelja, broj se da provjeriti. Iako je eto kako priliči bilo i suđenje kao u pravnim državama, meni su detalji na ovoj monstrumici odmah upali u oči.
Tu fotografiju sam odabrao jer me podsjetilo na jednu pjesmu Ericha Frieda, kako normalno nacisti među nama izgledaju u normalna vremena.

Nov pogled

modrinaneba.blog.hr

Tudi ta noč bo minila
in jutro bo prineslo nov pogled

Foto: moja osebno