Sve kategorije po listama

PRAVORIJEK

starrynight2022.blog.hr

RASA I NOĆ

Moram priznati, iako mi to nije lako, da me je gospođa ministarka Branka Šeparović prilično uznemirila, gotovo uplašila. Ona je, prije desetak dana, u udarnom terminu Prvog programa HTV-a, u emisiji pod naslovom "Ekologija i etika": most ustvrdila: "Kao što postoji gen naroda, tako postoji i gen pojedinca." Uplašio sam se ove tvrdnje, jer taj nositelj nasljednih svojstava organizma, dakle nasljedni činilac, čini me po osobinama bliskim ili istim s ustašama Antom Pavelićem, Maksom Luburićem, Dinkom Šakićem - pa onda s ubojicama na Pakračkoj Poljani i onima koji su za vrijeme i nakon Oluje ubili više od 400 ljudi samo zato što su bili Srbi. A ja to ne bih htio.

Htio bih da moj gen, kao osobe i pojedinca, bude u svakom pogledu dominantan u biološkom, duhovnom, moralnom pogledu ili da bude sličan mojim precima: ocu, majci, djedovima... Lako je gospođi ministarki, kada ona nije naslijedila gen moga naroda, već jednog drugog, kojega doduše prezire, ali ga ipak ima, jer ga je dobila od svojih Oklobdžija. Slično je i s genima Mladena Schwartza, ako se oni nisu naknadno "cijepili" našim genima.

Ono što tvrdi ova ekološka genetičarka je rasizam, ali ne genetski uvjetovan. Njoj je rasizam na pameti s razlogom, jer se on isplati i njoj i njezinu mužu, ministru pravosuđa. Ona je svoj rasistički nastup pred milijunskim televizijskim gledalištem prosula u danima kada su Rijekom marširale crne košulje, a saborski zastupnici Anto Dapić i Boris Kandare, profesor na Pravnom fakultetu u toj istoj Rijeci, otvoreno prijetili gradonačelniku Liniću i podžupanu Antiću, ali i u trenutku kad je jedan nepoznati crnokošuljaš Đapićeve i Kandarine zamisli ostvario na glavi Stipe Šuvara, koja je od udarca pištoljem prokrvarila, i kada je konačno Predsjednik bučno, prije vremena, počeo predizbornu kampanju huškanjem mladih na nacionalizam.

Í tada, kad je predsjednik svih Hrvata mladima objasnio da su "gospodarski problemi manje važni od demografskih i duhovnog preporoda", zbog čega on svaki dan pita dr. Šimunića koliko se djece rodilo, kako svjedoči također nasilnik Ćiro Blažević, koji bi htio biti nogometnim vračem, sjetio sam se instinktivno Josipa Horvata. To je bio onaj poznati novinar i kulturni povjesničar koji je napisao puno knjiga, počevši od one o tisućgodišnjoj povijesti Hrvata, pa "Povijesti novinarstva Hrvatske", "Hrvatskog panoptikuma" itd., do dnevnika koji je vodio u ratnim godinama, 1943. i 1944., objavljenog pod naslovom "Preživjeti u Zagrebu".

U tom dnevniku, na jednom mjestu, Horvat piše da u tim ratnim danima "pola Zagreba pije, a pola se jebe". Ako HDZ nastavi vladati ovom zemljom i nakon predstojećih izbora, bez obzira da li samostalno ili u koaliciji s nekom drugom strankom, vrlo je vjerojatno da ćemo doživjeti ono o čemu je Josip Horvat tako slikovito pisao.

I tako smo, gotovo svi, zbog spomenutih manifestacija hrvatskog nacionalnog gena i genija, neopravdano zaboravili na kazneni postupak protiv Dinka Ljubomira Šakića. Štoviše, moram priznati da me jedan prijatelj ukorio što sam u posljednje vrijeme zapostavio ovu temu. Pa evo. Sam proces teče i traje po svom već ustaljenom ritmu. Sada, kako se bliži njegov kraj, vidljivo je koliko je ovaj proces, više nego bilo koji drugi, uvjetovan optužnicom iz koje predsjednik sudskog vijeća ne može van, bez obzira koliko se trudio. Moglo bi se čak reći da je sud u ovom slučaju zarobljenik optužbe. Nije to ona zakonska vezanost za optužbu u činjeničnom, pa donekle i pravnom pogledu, nego se radi o tome da je optužnica, onako kako je postavljena (ali i zbog načina kako se zastupnici optužbe ponašaju), ograničila sud u njegovom normalnom utvrđivanju stanja stvari i svela ga na utvrđivanje vrlo ograničenoga činjeničnog supstrata.

Radi se o tome da je pogrešna pravna oznaka djela zbog kojeg se optuženik progoni. Umjesto za djelo genocida, što je po definiciji sadržaj onog što se u logorima NDH događalo, jer se u Jasenovcu i drugim logorima ubijalo, narušavalo tjelesno i duševno zdravlje te su se nanosile teške tjelesne ozljede i slično, s ciljem da se potpuno ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina (Srbi, Židovi, Romi...), Šakić je optužen za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva sa sedam određenih inkriminacija. Dakle, sud mora utvrđivati je li optuženi Šakić počinio ove posebne slučajeve zločina, iako je u logorima Staroj Gradišci i Jasenovcu bio nadstojnik, zamjenik, pobočnik zapovjednika i zapovjednik u određenom vremenu, dakle, visoki dužnosnik u tim tvornicama smrti i time odgovoran za sve ono što se u njima događalo.

U optužnici se osim toga navodi da su zločini u Jasenovcu počinjeni "zbog provođenja nacističkih i rasnih zakona i zakonskih odredbi - protiv političkih protivnika od 1941. do 1945." i da je iz tih razloga zlostavljano i više nekoliko desetaka tisuća "uglavnom Židova, Roma, Srba i Hrvata". Ovome, nadam se, nije potreban komentar.

Do sada je na prijedlog zastupnika optužbe ispitano oko 35 svjedoka. Od toga broja ispitano je sedam Židova i samo dva Srbina, koji su pred sud došli iz Srbije. Nije ispitan nijedan Rom. Svi ostali svjedoci bili su Hrvati. A ti Hrvati su bili članovi Komunističke partije, ili njezini suputnici, aktivisti Crvene pomoći ili sličnih udruženja, dakle, zaista protivnici ustaškog režima. Te je svjedoke, Hrvate, zastupnik optužbe vrlo detaljno ispitivao o njihovu političkom djelovanju prije hapšenja, tako da se u ovom procesu dokazuje upravo ono što su tvrdile ustaše, a sada tvrde neoustaše, da su u logorima bili samo protivnici režima.

Ovakav tretman svjedoka morao je kod njih izazvati nesigurnost i strah, jer su svjesni u kakvom političkom okruženju moraju svjedočiti, posebno kada ih se ispituje o njihovim nekadašnjim, a možda i sadašnjim političkim uvjerenjima. Zato svjedoci i ne žele da ih se snima i fotografira.

Lasić, Schwartz, Gabelica, Đapić, Kandare i svi njihovi istomišljenici mogu u ovom pogledu biti zadovoljni. I zbog toga je ovaj proces promašaj. Šteta, jer smo propustili priliku da preko njega kažemo ustaštvu - dosta je bilo. Ali, čini se, za to još nismo spremni.

Branka Šeparović je u svojoj emisiji, koja je bila posvećena hrvatskim iseljenicima, spomenula Vicu Vukova i njegovu pjesmu "Ćale moj," koja potječe "iz gena naroda", kako je rekla. Ako je već govorila o težini iseljeničkoga života, mogla se u ovom društvenom beznađu u kojemu živimo sjetiti stare dalmatinske izreke: "Triba plakat kad se dica rode." Da, ali to onda ne bi bila Branka Oklobdžija, udana Šeparović.

14. lipnja 1999.

VLADIMIR PRIMORAC, PRAVORIJEK

KOLUMBOVO JA JA

starrynight2022.blog.hr

JA

Ja sam divna ja sam krasna ja sam naj
Ja sam zvijezda ja sam mjesec ja sam sjaj

Ja ja jaja jajajaja jajajajajaja JA

I niko niko kao JA
nikonikonikonikokao JA ja ja ja ja ja
Pisat ću o sebi i samo o sebi jer naj jaja sam ja

Ja najbolje plešem crtam i pišem
Ja
Ja sam važna
Ja
Ja sam skromna
I drukčija od svih ja koji pišu svoja ja
Svi su ukrućeni
A mlitava sam lepršava sam i opičena jedina ja

Govore držim ja ja pržim
Ja pa ja
Da pišem o bilo čemu
Izvirujem zanosna mudra preglupa ja

Ja

Jajajajajajajajajajajajajajja

Ajajajajajajaajajajajaj

Blistam ko skaj
Kako sam od svih naj

Jaja

Vele da su znanstvenici
Odgovorili na ontološko pitanje

Što je bilo prije
Kokoš ili JA JA

Iz JA JA se izlegao dinosaur

A tek onda je kokoš
Snijela svoja

JA pa JA


JA napisalo: JA

Jesenska pjesma

tifit.blog.hr

Pomiluj pogledom utrnule zvijezde
što neumornim sjajem rasvjetljuju ti pute;
i poljubi Mjesec okrugao i žut,
jer daruje ti smiraj i čarobne trenutke.
Čuješ li - tišinu?
Tihu melodiju života, ritmove pisane samo za tebe;
osjetiš li toplinu samoće kad srce, ponekad, na prvu ozebe.

"Nit' si sama, nit' zaboravljena" - šapuću jesenje kiše.
O, kako graciozno padaju, brišu prašinu sa ulica;
mirisi zrelih dunja i pečenih, slatkih dubleka
vraćaju djetinje osmijehe na dotrajala lica.
Zlaćanim notama najdraže pjesme,
sjete na stare ruke bake
tako drage, mudre, mile,
baš kao iz najljepše bajke.

Otvori oči, dan te čeka,
da daruje ti nove sekunde, minute, sate;
prigrli glazbu, daj, zanjiši kukovima
uz taktove čarobne, jesenje sonate....

Ustaljene šeme

kejtoo.blog.hr

Tu i tamo u društvo se uvuče neka šema koju svi odma prihvate ne razmišljajući o posljedicama. Nikad mi nije bilo jasno zašto su često opće prihvaćene šeme pomalo plitke, zašto se ne traži dublji smisao u postojanju, bivanju i odnošenju prema drugima. Jesmo li kao društvo zaista pomalo plitki? Možda je to samo neko osrednje ogledalo nas samih. Gleda se previše jednosmjerno, zanemaruje druga strana, od koje se često ograđujemo. Znam, ne možemo mi nikoga mijenjati, ali možemo biti potpora u procesu samopromjene. Problem je što skoro nikome nije dovoljno stalo, a to je ono najzabrinjavajuće. Zahladili smo kao ljudi. Oni koji odskaču, koji još imaju srce, takvima je užasno teško bivati u batinama iskrivljenog morala. Čak su i stručnjaci otišli u tom smjeru. Toplina se smatra slabošću, a ne vrijednošću. Rekla bih da su ljudi prije bili topliji jedni prema drugima, barem sam takav dojam stekla. Možda nas kvari tehnologija koja je sve naprednija i naprednija, a mi zatomljeniji i zatomljeniji. Pretvaramo se u društvo duhova, koji se malo pojave pa nestanu pa opet tako. Čudna su ova današnja vremena, baš čudna. Rijetki su ti koji misle i promišljaju, takve se etiketira kao čudake i "pale s Marsa". Počinjem shvaćati Muska i njegovu želju da se preselimo na Mars ili neki drugi planet. Pitam se samo koji će kriteriji za to biti. Možda novac, što je opet promašeno. Ne vrijedi objašnjavati, nećemo nikada shvatiti dokle god smo sebični.

Slika govori tisuću riječi

necenitko.blog.hr

Dan 997.

ap-placenici.blog.hr

Karta: https://t.me/Slavyangrad/113021

Na Ukrajinskoj bojišnici dugoj više tisuća kilometara gura se na više pravaca. Taktika "parnog valjka" s početka operacije u međuvremenu je zamjenjena s taktikom "artičoka" nalik na otkidanje lista po list s tog povrća. Na sličan način Ruska vojska otkida naselje po naselje na toj ogromnoj bojišnici. Uz očiti zastoj borbi za Časov Jar, Toretsk, Šerbinivku, Bilohorivku, Zarične i drugih naselja prema rijeci Oskol, ovaj tjedan je zabilježen znatan pomak prema Kupjansku. Oklopna kolona je izvršila iznenadni prodor 4km u dubinu, ušavši u industrijsku zonu tog grada na rijeci Oskol, a koju je Ruski vrh zamislio kao novu granica regije Lugansk. Uz to najaktivne bojišnice su one u regiji DNR u kojoj snage Kijeva drže najviše teritorija pod kontrolom od sve četiri Rusiji pripojene regije. Borbe su najintenzivnije prema najzapadnijem naselju regije DNR Novoj Selidovci, kao i Kurahovu koji se nalazi 40km sjeveroistočno. Slično kao i kod Kupjanska, o naselju Kurahovu ovisi cijeli niz sela južnije od njega, a koja će s njegovim zauzimanjem izgubiti cestovni pravac za dostavu logistike, tehnike i ljudstva.


Karta: https://t.me/rybar/65417

U sadašnjim uvjetima rasputice navedeni cestovi pravci su od presudnog značaja. Stoga u danima koji slijede možemo očekivati pad većeg broja naselja koji će ostati okruženi u ta dva "kotla". Inače od prošlog javljanja Ruska vojska je oslobodila ili zauzela (što ovisi o perspektivi promatrača) sljedeća naselja - Novoselidovku, Dalnej, Stepenovku, Rovnopol, Makarevku, Jurjevku, Dorožnjanku i vjerojatno još poneko budući nam informacije pristižu s odgodom. Za to vrijeme Trump nastavlja "dijeliti plijen" s objavama tko preuzima koji resor u budućoj vladi SAD-a. Najavljena je čistka časničkih kadrova u Pentagonu povezanih s bivšim načelnikom GS-a Milleyom, koji se ranije usudio kritizirati Trumpa. Unutrašnje borbe unutar US-administracije će se vjerojatno nastaviti i nakon što Trump preuzme vlast 20. siječnja sljedeće godine. Naravno njegove konkretne poteze ćemo dočekati tek nakon tog datuma, ali već sada je izvjesno da će njegova administracija pokušati privesti kraju sukob u Ukrajini. Istodobno za očekivati je snažnu potporu Izraelu, kao i novi trgovinski rat s Kinom.


Slika: Manga

Na osobnom planu obuke odrađen je posjet potresom razorenoj Banovini, a čija obnova će uskoro ući u četvrtu godinu. Od tad naš drug Pobi sam financira izgradnju nove kuće bez ikakve potpore države. Po principu koliko ima, toliko se pokrije. Ovaj put je na red došlo postavljanje laminata na pod soba i hodnika na katu. Naravno večer je iskorištena za izlazak na čeke, ali ni ovaj put nije bilo sreće. Drugi dan završeno je postavljanje laminata na cijelom katu, nakon čega su postavljeni pragovi na vratima soba. Danas je odrađena i trenaža na letjelištu bivše oznake LDZB. Knjiga je do danas spala na tri najupornija polaznika ovogodišnje jedriličarske obuke. Koji su nakon dva leta s nastavnikom, nakon toga odradili i po dva samostalna školska kruga. Što su nam prvi samostalni letovi od laširanja ovog ljeta. Najbitnije u cijeloj toj priči je imati kontinuitet letačke obuke. Jer samo kontinuirani nalet čini pilota. Dok se WW3 nastavlja...


Slika: Manga

NEMA OSUDE

idragi28.blog.hr

Mojoj djeci je osuđivanje drugih, pa i samih sebe, postalo razonodom.
No ja sam jedini pravedni sudac, ja sam vas proglasio opravdanima mojom vlastitom krvlju.
Vaša oslobađajuća presuda je došla uz cijenu moje neusporedive žrtve.
Zato me duboko vrijeđa kad čujem da jedni druge osuđujete ili da ne ljubite sami sebe.
Ako živiš u mojoj blizini i upijaš moju Riječ, Duh Sveti će te voditi i ispravljati u svemu potrebnome.
Nema osude onima koji pripadaju meni!

(Iz knjige „U Tvojoj prisutnosti – uživaj mir u Njegovoj prisutnosti” autorice Sarah Young)
Odabrao - eum

Humanost i red

nachtfresser.blog.hr

Jutros me zaokupilo pitanje zašto neću i ne mogu preskočiti članak na zeit.de. Zašto ću uz sve realne probleme kojih sam trenutno pun potrošiti desetak minuta za članak o bezveznom kongresu bezvezne političke stranke. Politika me osobno više uopće ne bi trebala zanimati, koja god opcija bila na vlasti umirovljenicima će biti loše, što se svijeta tiče i da dođe do svjetskog rata, ja tu ne mogu ništa napraviti, a prestar sam da bi itko bio lud prisilno me mobilizirati. Doduše starci i bolesnici su trend svjetske politike, ali moji ideali su potpuno out, a prekasno je za izdati ih. Shvatio sam da je politika, kao i sport idealan način bijega od svakodnevice, terapija glazbom tu može malo zaštekati, ipak moraš razmisliti što ćeš odabrati, ovdje samo navijaš.
Ja sam tako jednom davno, istina kratko, simpatizirao njemačke Zelene, koji su eto jučer održali svoj kongres u Wiesbadenu. U ono doba oni su bili stranka u traženju, sad su se našli i što se politike tiče sve su suprotno sebi samima u počecima, osim što se još uvijek čvrsto protive atomskoj energiji. Ipak dva detalja s kongresa su mi se svidjela, isto kao što mi se jučer svidjela jedna rečenica Ivane Kekin, koju sam slučajno čuo, drugarica je upravo mijenjala teve programe u susjednoj prostoriji, došla na politiku i ostala samo tu rečenicu pa se vratila na Arte ili 3Sat. Iako sam glas prepoznao.to uopće nije bilo u njenom stilu, pa sam pitao glasno, tko je to bio i dobio potvrdu.
Prije nego što odem dalje, imam vremena jer se Jin smirio poslije šetnje, na zdravoj prehrani je prisilno i to mu se baš ne sviđa, napravit ću digresiju o kongresima, neću biti predugačak jer u deset budim drugaricu. S kongresima imam iskustva, sindikalni su slični političkim, ista temeljna shema. Postoji dosta delegata koji će uvijek glasovati kao vodstvo, osim ako nisu, a to je izuzetno rijetko, u baš turbulentnim vremenima, tako stvoriti potrebnu većinu i nastaviti uživati u hotelu i večernjim druženjima. Nije ta masa bezlična, oni znaju i emotivno reagirati, sjećam se jednog glasovanja u sali s oko 150 ljudi, pet šest diže ruku protiv prijedloga tadašnjeg predsjednika i ja, s razlikom da ja sjedim na uzvišenom mjestu radnog predsjedništva ispred njih i mogu osjetiti bijes ljudi protiv mene, što se ovaj opet pravi pametan i dokle će mu se to tolerirati. Na zadnjem skupu kojem sam prisustvovao u hotelu Lav sam i ja bio takav, čak sam i propustio neka sudbonosna glasovanja uživajući na suncu balkona hotelske sobe s pogledom na more i Split, kao na dlanu, mada ne posve blizu.
Tako je bilo s masom i na kongresu Zelenih, Habecka su kao potencijalnog kandidata za kancelara potvrdili, valjda zato što nema nikakvih šansi, i ljevica unutar stranke i A.Baerbock, druga najmoćnija osoba u stranci, ministrica vanjskih poslova. Ona je lijepo shvatila Trumpov dolazak na vlast kao šansu za Zelene za novi uspon s potenciranjem razlika prema njegovoj politici, dobro, to ja zovem tješenjem gubitnika, ali je izgovorila nešto do jučer za Zelena bogohulno: "Humanost i red se ne isključuju!". U Njemačkoj je red u nedesnim strankama riskantno spominjati, odmah asocira na ono ozloglašeno Goebbelsovo "Red, rad i disciplina", ali sad je to bilo nužno reći.
Ono što Zelene oduvijek razlikuje od svih ostalih stranaka, a još je prisutno, su emocije, nisu to one agresivne emocije poput Miloševićevih koje su se svidjele Kusturici, nego one baš ljudske. Pogledao sam foto galeriju nakon pročitanog članka, vidi se tu nepatvorenih suza, doduše uglavnom kod političarki, ali nećemo sitničariti, ne mogu zamisliti svoju Juliu Schramm, koja je u Piratima imala 26 godina kad sam ja imao 52, niti ikog na kongresu njene Ljevice, da zaplače ili odlazeći s funkcije ili kad mu se ne prihvati amandman i to tijesno, o politici prema izbjeglicama, de facto, ni ja ni pomoću filmskih trikova ne bih mogao zamisliti Afganistan kao sigurnu državu.
Drugarica je sama ustala odmah nakon što sam napisao onu rečenicu, završavam, bio sam predugačak, sad imam "važnija posla"

ZAŠTO VOLIM ĐALSKOG

starrynight2022.blog.hr

Idila Starog ljeta

...
„Kapelica, sitna, drvena i tmurna zgradica, stajaše tik dvora, te moradosmo izići u dvorište. Oštri zimski zrak naletio nam na lica, a u gustu mraku večeri ne vidješe nam oči u prvi čas ništa, te su nam koraci, tapajući po smrznutoj skliskoj zemlji bili polagani i nesigurni. Plamen Vankove svjetiljke drhtao je u tmini i bacao tek uske crvene plohe oko sebe. Gospođica Lucija, s ovješenim haljetkom, jurila je prva pred nama i bila je već kod kapelice, dok su se drugi još oko vanjskih stuba kod kurije pleli i miješali.

Večer bila je bez magle i na tamnom nebu tek po koji oblak lagano plovio uz mnogobrojne zvijezde. Mjeseca još nije bilo. Pred kapelom čekala je već družina sva skupljena. Na niska široka vrata kapelice i na uske duge prozore s gustim željeznim rešetkama plazili su slabi crveni i modrušasti traci voštanica, zapaljenih kod oltara, pa se odmah u dalekoj tmini gubili. Dolazio također iznutra ugodan miris tamjana i borova granja, kojim je sva kapelica u slavu božićnju bila iskićena. Ali sve to bijaše samo tik oko božje kućice; - dva tri koračaja dalje - bijaše samo tiha, ukočena zimska večer, tamna i daleka, koja je sve utomila. U njoj kao da se ništa ne miče i ne giblje nego titrajući tanki traci dalekih zvijezda. Pače ni tamo podalje od staja nema ni glaska kakva, ni štropota - ni micanja, a i kurija kao da je opustila i onijemila, jer je sve pohitilo iz dvora k službi božjoj.

U sitnom božjem hramu, tamnom od crnih tramova i prastarih dasaka, sjajio se samo oltar sa kipom sv. Križa u svijetlu nekolikih dugih voštanica. Inače se je sve zalijevalo crnim sjenama, a vječna luč u sredini svoda lebdila je i treperila sitno i nježno u posve tamnoj visini kao daleki - daleki plamečak, što bludi noću nad nizinama i vodama. Poredasmo se u polutamnu prostoru kako je tko dospio i za časak zazvoni zvonce na sakristiji, a svećenik stupi pred oltar. Lacica, odgajan nekoć u kloštru, zauzeo je mjesto kod sitnih orguljica i preuzeo službu organista, a stari Vanko kleknuo pred oltar, da bude ministrantom. I blagoslov zače. U gustu oblaku tamjana časkom se izgubi cijeli prostor, a onda zače pjesma Presvetomu, pjevana dugim, iz početka nesložnim akordima, da onda silno i krasno zaori. I kad umukne pjesma, Vanko potrese zvoncem, a stari pater podigne otajstvo - i pobožni uzdasi izbiju iz prsa sviju poklonika, da zatrepere nježnim valom prema visinama u polumračnom prostoru skupa sa plamsanjem voštanica i sa razvučenim krpama dima od tamjana. I razliježe se pjesma: "Tebe Boga hvalimo!" Osjećaj da nas ostavlja nešto poznato, gdje nas mnoga i mnoga draga nit veže, pa čuvstvo umireno, da nam ova godina više neće donijeti zla, kao da se u licima sviju čitalo i svačiji se glas iskreno pjesmi privinuo i k njoj složio. U tim mislima okliznu se moje oči i do Vincekovića. I njegove usne također izricahu gorljivo hvalu, i njegovo bijedničko lice skrušeno se i zahvalno obraćaše k oltaru - i njegove se oči blagodarno podizale u posve već tamnu visinu nad žrtvenikom, gdje se još mogaše tek raspoznavati naduveno lice anđeoske glavice sa trubljom. Pomislim: čemu i zašto taj nesretnik toliko zahvaljuje, njemu barem ne donese ništa dobro ni ta godina? No - u taj sam mah shvatio i drzovitost i glupost svoga pitanja, pogledajući na njegovo pobožno, poništeno držanje, koje mi je cijelo kao govorilo i pokazivalo da on ne pita i ne ište sreće i ugode ovdje dolje, nego mu je sva nada i sav pogled ondje prijeko - ondje daleko, i baš zato da mora hvalu izricati što mu je i u ovoj godini bilo dopušteno da ostane ovakav, te se smije nadati da će doći jednoć onamo, u onu svetu blizinu. - I ja moram da priznam da sam mu zaviđao za tu njegovu smirenu dušu i za taj njegov prijenos svojih želja i nada iz varavoga svijeta u drugi - ah - on je znao u koji svijet!

Pa kada je poslije Tedeuma Lacica u svom kutu zapjevao:

Daj nam Bog zdravlja, k tomu veselja,
Na tom mladom letu svega obilja!

- onda se uz srebrne mlade glasove Lucijine i Milkine, uz moćni pjev družine, podignuo i Vincekovićev glas, pa je i on drhtavim grlom ispjevao staru božićnju pjesmu.

Kad iziđosmo iz crkvice, nije više bilo mračno kao prije. Među golim granjem drveća i nad krovom kurije prodirali traci mjeseca, koji se tik nad brdo uzvinuo. I sad je nebeski svod postao svijetao i prelijevao se nježnim plavetilom, a bio je odasvuda posut zvijezdama i bio je visok - visok u tom tankom zimskom zraku. - Samo tiho i mirno bijaše kao i prije, tek negdje daleko - daleko zamnijevalo crkveno zvono, pa se prekidanim i nejasnim zvukom nosilo do nas kao glazba iz daljine ili kao sferične harmonije iz visina. I oko je moralo zakrenuti k nebesima, gdje su nebrojene zvijezde sjajile ljepotom vječnosti, pak milim titranjem bez glasa pričale o neizmjernosti svijeta i života, o beskonačnom porivu
vječne jedne volje. I nisu ništa znale o starom i novom ljetu - tek svaki je tračak njihov zborio, kako kroza njih govori i sjaji se vječnost sa svojim beskrajnim prostorom i sa svojim vremenom bez početka i konca. I sitan - sitan oćutio se čovjek sa svim svojim naprezanjem i umovanjem, pa makar obasjan od sjajne veleljepote nad sobom, opet se radostan i nekako laganiji sklonio pod stari krov drvenoga doma - u njegov uski topli zagrljaj.

- Žurite se, ljudi, s večerom! - vikne Batorić prema kuhaču, a došav u sobu prvo mu bude da je išao zapaliti svjećice na božićnjem boru. I sada se opet zaori stara božićnja pjesma: "Silvester papa..." Sam Batorić, okružen od sviju nas i obje djevojčice uza nj, prvi započe pjesmu, kojom se sva stara kurija ispuni. Potresu se šajbe na prozorima i priključe se probuđene ptičice u kavezima sa pjesmicama svojim - a u trećoj negdje sobi orilo se od glasna pjeva cvrčkova. Bio je divan, sladak čas - i ja sam pogledao malu Milku i jedan tren mi bude, kao da gledam anđela - tako blizu - tako blizu ćutio sam se nebu.“

Ksaver Šandor Gjalski (Gredice kraj Zaboka, 26. X. 1854 — Gredice, 6. II. 1935)
Pod starim krovovima – Pripovijesti
Idila Starog ljeta (odlomak, izbor iz priče)

Okolokazališni i okolokazališni klatež

recenzijefilmova27777.blog.hr

U principu u tu kategoriju klateža bi se dalo svrstati sve one koji skaču na zadnje noge kad je riječ o Frljivićevim predstavama o kojima brat bratu nemaju blage veze a nikad nisu niti ništa pogledali a i da jesu-sumnjam da imaju kapaciteta svatit poantu. Posebno kad je riječ o satiricomu na što se sve uglavnom kod njega i svodi. Ili zgražavajuće reakcije na psovačinu na sceni posebno kad su na adaptaciji suvremene drame u kojima je to uobičajena stvar. To spada pod kategoriju okolokazališne klateži koja prizemno komentira takve stvari. Stvarno ima li išta gore od frktanja nosom na vulgarne izraze koji su dio jezika i intencije ograničavanja slobode govora. S tim sam postom mislio skrenuti upravo na to-ako je poanta predstave adaptirati realne životne situacije (a je) onda je prigodno da se u istim tim situacijama psovačina u određenim scenama standardno koristi. Ima i druga stvar-psovačina kao takva je i stvar uvjerljivosti i estetike-uvjerljivije izgleda i u adaptaciji stvarnosti kad se na određenom mjestu i situaciji upotrijebi vulgarizam od neke zamjenske riječi posebno u situacijama za koje se u životu standardno koriste i posebno u suvremenim dramama. Bilo je toga i u Genijalnoj prijateljici na što je isto kao i u "svaki tvoj rođendan" iz posta u kojem je stavljen fokus na psovačinu-fkrtanja nosom ovaj put od kazališne publike koja eto dolazi u kazalište ali nekako po istom principu kao i klatež koji samo prizemno komentira po portalima.

Elem dolazimo sad na najbolji dio ovaj uvod u biti nije prava premisa posta samo neki oblik uvoda ovdje imam srenuti pažnju na nešto drugo. Preksinoć sam reprizirao predstavu "mjera za mjeru" koja je već na blogu rezimirana, oni koji nisu gledali neka bace pogled ovdje i ovdje a u središtu modrnizirane drame stavljene u 21.stoljeće problematuzacija je nazadnog metaliteta iz reale-društvo koje je nametnulo zakone puritanizma i teokratski represivan režim u čemu postoji i referenca na klečavce koji su samo dio problema. Uglavnom da previše ne analiziram sve ponovo oni koji nisu gledali neka pročitaju ova 2 posta koja sam dao. Ja ću samo ovdje reprizirat jedan njegov dio.


Premisa predstave bazira se na tome da su onda-mogle postojati samo "udane" "djevice ili "prostitutke" drugih kategorija nema. Iz te pozicije imao sam referencu na reaktuaizaciju i smještanjem tog mentaliteta u današnje vrijeme modernizacijom scene na koju nisu svi imali pozitivnu reakciju uključujući i Luki ali ja jesam.



"U tom vremenu možda to i je bio jedini način materijalne egzistencije to je nova otvorena pozicija u drami. Prva premisa je iz ove pozicije problematiziranje
tog bolesnog mentaliteta u sadašnjosti ima poprilično krkana koji rezoniraju kao oni iz shakespirijanskog vremena. Ali ovo je hrpa pretpostavki ali zapravo zaozbiljno nisu mogle biti "kurve i drolje" kao jedina alternativa ovim čednim kombinacijama zato što bi to stvarno bile nego zato jer je bio postavljen takav ograničeni društveni konstrukt a i na sam pogled emancipacije se gledalo kao na kurvarluk pa onda moraju biti "prostitutke" ako ne već praktične onda bilokoje kategorije. Shakespare je daleka prošlost ta vremena izgledaju kao prvi trzaji borbe za neki oblik ravnopravnosti a problem je kompleksan na više razina samim time što je problem koji postoji i u pedesetim godinama prošlog stoljeća i u ovom 21-om. Suvremena kostimografija suvremena pozicija sa kombinacijama jednog vremena i drugog projekcija prošlosti na današnje suvremeno drušvo."


Da bi funkcionirala u današnjem vremenu modernizacija je bila nužna a dio te modernizacije je i scenski nastup koji nas vodi do poante okolokazališnih. A same njihove reakcije su odavale dojam da ljudi spadaju u okolokazalištarce, istina to ne mogu sasvim sigurno znati ali osobni dojam mi to govori-po samim njihovim zapitanostima nakon što je prvi put zastor pao. Elem pred kraj prvog djela predstave glumice ulaze u improviziranu interakciju izravog obraćanja četvrtom zidu. Zaplet odrađen situacija je napeta indikativno je da je ono što je izgledalo kao kraj prvog djela tek jedan dio priče zastor pada svjetla se pale glumice izlaze na pozornicu i izravno se obraćaju četvrtom zidu "jel vam dosta" "možete ići" "jel vam dosta" "došla je zima" "završavamo ranije" to je u principu performans kojem je ideja bila da one dobiju odgovor publike "je dosta je" izvaljuje jedan iz publike one odlaze sa scene dio nas na čik pauzu dobar dio njih odlazi na pola predstave.


HNK ZAGREB


A sad ću navesti detalje tog koncepta-nakon pauze za koju je propisan dio publike pretpostavio van svake logike da je kraj predstave drugi dio počinje ponovnim dolaskom glumica na pozornicu pod svjetlima samo sad sa interakcijom prilagođenom povratku publike "ipak ste došli" "niste otišli" "pogledat ćete nas do kraja".... nakon čega se svjetla prigušuju i jedna od njih počinje neki oblik svoje monodrame prvo kritizirajući (kao šatro sve je to dio scenskog nastupa) svoje kolegice počinje priču o progresivnoj misli dok ne dođe do poante-kazališta kroz povijest nekad i sad. Ima reference na vremena kad su i ženske uloge igrali muški glumci i tu počinje neka natruha feminističkog aspekta koji je u kompletnoj predstavi-kao i sloboda društva pojedinca pod represijom puritanskog nazadnog zakona po kojem su svi koji su imali seksualne odnose izvan braka-osuđeni na vješanje. Svidio mi se taj koncept izravnog kontakta glumica s publikom što zbog same činjenice kontakta što zbog toga što taj koncept dodatno pojačava i naglašava poantu aktualnosti Shakesperovog vremena našem modernom. A baš je to bila konfuzna situacija-u finalu prvog djela predstave dobrom djelu publike. Kad sam im na kraju prve interakcije glumica s publikom skrenuo pažnju da je samo pauza i da je ovo obraćanje njih četvrtom zidu dio scenarija samo su blenuli u čudu i nakon pauze ih više nije bilo vidjeti-mislili da ih zajebavam da se predstava tako ne može koncipirati. To je ono što mi jako baca pretpostavku da su u pitanju okolokazalištarci došli na predstavu jer zna se kad je kraj-kad glumci dolaze na bis i dobivaju aplauz. Toga ovdje nije bilo mislim bisa a i iz same radnje do njihovog prvog izravnog obraćanja publici svi indikatori da predstava nije ni blizu kraja su bili vidljivi i sa Marsa.



HRT

Kad je pauza a kad je kraj nije komplicirana stvar-treba koncentrirano partit protok radnje, prvo padanje zastora pod komplentim osvjetljejem znači kraj prvog djela i pauzu. Konept u kojem glumice ulaze u izravnu interakciju s publikom dio je drame koja otrkiva poantu u nastavku nakon pauze. Iz ni jednog njihovog obraćanja-makar riječi koje govore impliciraju da je kraj predstave se ne ispostavlja da je stvarno kraj-"dosta je" "možete ići" "gotovo je" odnosi se na prvi dio predstave ne na predstavu u kompletu. Sagledati stvari izvan doslovnog kuta je propisnom djelu publike bio problem. Kad sam prvi put postpremijerno gledao i doživio tu interakciju i meni je bilo čudno-prvo pitanje koje mi se motalo po sivim stanicama kako je to moguće? Ali ne u uvjerenju da je stvarno tako nego kako je to moguće ovo je neka zajebancija, ne može biti kraj predstave. Zapitananost mi je bila po principu što je tu smišljeno s redateljske strane da one ovako najavljuju kraj prije kraja prije raspleta? Koja je poanta forme i zašto cimaju na ovaj način? A nikako kao stvarnu zapitanost po principu gotovo je je da je bizarno ali eto. Zaplet je napravljen, situacije odnosi intrige su se tolko zaplele a ništa konkretno nije još raspleteno i sad one izlaze s ovakvom interakcijom pred publiku-znači sve je to dio scenskog nastupa. Simple as that nema tu filozofije kad ti od 140 ukupnih minuta predstave odigra sat i pol a još se nije došlo ni blizu raspleta to može značiti samo jednu stvar-dio scenske interakcije koja je važna za rasplet s novim osvježenjem u načinu izvođenja-izravnim kontaktom glumica s publikom. Ali to me sjetilo i na jedan slučaj koju godinu unazad mislim da već ima sad i deceniju od izvođenja predstave "Kralj Lear" to je klasik za koji svi znaju kad je isto bilo situacija kad je pol publike nakon prvog djela predstave otišlo s nje kompletno. Lear je egocentrik jebe ga ego preko svake granice a jedinu kćer koja je bila iskrena je zakinuo za nasljedstvo i odrekao se je a ostavio sve starijoj i srednjoj koje su mu se ulizivale. Tragedija prave Shakespirijanska sa vrhunskom ekipom u zagrebačkom HNK. Do kraja prvog djela-više se ne sjećam koliko ima činova se izdogađaju raznorazne turbulentne situacije tučnjave ubojstva a zastor pada nakon što Regan-Learova srednja kćer zabija nož u želudac jednom od njenih antagonista. Za očekivati je bilo od publike da svati da nakon toga-ako je zastor pao svate da je predstava dužeg vremenskog raspona i da je pauza a ne kraj. Kao i u mjeri rasplet nije niti blizu samo se unutar zapleta otvorilo još mali milijun drugih manjih zapleta koji tek trebaju do raspleta dovesti. Ali naravno i onda kao i sinoć i općenito dobar dio publike je to svatio kao kraj predstave jer nakon pauze moj red i onaj iza a možda i više su bili poluprazni. Pitanje je-jesu li ti od onih koji odlaze na film uživo samo da bi bili viđeni ili stvarno nemaju kapaciteta razlučit situaciju? I ako nemaju-koji njihov postotak spada u ovaj prvi klatež ili su ipak samo od onih kojima je do toga da budu viđeni?



VEČERNJI

Miki i Roki, naše drage mace

sakurra.blog.hr

Kao mala često sam imala različite kućne ljubimce (svraku, peseka, goluba, mace, kornjače) jer oduvijek sam voljela životinje ali najviše sam bila sretna s macama.

Jednog dana, kad smo se doselili u Osijek, Morski mi je poklonio za rođendan sivo-bijelog mačića. Bila sam presretna i nazvala sam ga Roki. Kasnije je i susjeda nabavila tigrastu macu koja je neprestano dolazila kod nas. No, susjeda se morala odseliti pa smo mi uzeli mačkicu i nazvali je Miki. Ona je cca 3 mjeseca mlađa od Rokija i savršeno se slažu i jako se vole.



Ne moram ni naglašavati da smo obje mace uredno zbrinuli kod veterinara od cjepiva pa sve do kastracije i sterilizacije itd. jer sam uvijek naglašavala da ako ikada budem opet imala kućnog ljubimca pobrinut ću se za njega onako kako treba.

Uvijek sam tvrdila da nijedno dijete ne bi trebalo odrastati bez nekog kućnog ljubimca a to i dalje mislim. Životinje vole bezuvjetno, prirodni su antidepresivi bez nuspojava i obogaćuju naše živote. Jednostavno, čine nas boljima i sretnijima.

Već samim pogledom na njih čovjek se može rastopiti od miline a da ne spominjem kako na nas utječu dok se igraju pa i kad se međusobno zafrkavaju (grickaju, grebu, love...).

Naravno, ima i negativnih situacija kad npr. neki pas napadne dijete ali to nije do kućnog ljubimca već do osobe koja nije na pravi način socijalizirala životinju.

Sivi kavez

fragmenti2.blog.hr

Berošova vjera i znanost

betel.blog.hr

Čovjek, koji je predstavljao visinu vaxerske produhovljenosti, je uhićen.

Vaxerska je jutros tuga pregolema. Sve nade i snovi u neke buduće igle, sretno dočekane ponosno uzdignutim rukavima, rastopile su se poput Snješka Bjelića u ovom globalnom klimatološkom ludilu.

Tko će više ikad imati hrabrost, koja izvire iz snage vlastitih pleća, da u nekoj novoj neizbježnoj pandemiji naruči milijune i milijune doza američkih cjepiva?

Hoćemo li biti prepušteni nekim tamo nevjernicima, koji naše medicinsko uvjerenje važu nekim znanstvenim dokazima? Zar ne znaju da znanost i dokazi vrijeđaju vjeru? Jer kad bi se vjera mogla dokazati, ne bi više bila vjera, već puka, jeftina i besmislena spoznaja.

Mi vaxerski vjernici ultimativno zahtijevamo da naš Sveti Vili bude trenutno otkovan iz lanca onih koji misle da su neke druge stvari važnije.
Ništa, ali ama baš ništa nije važnije od našeg prava da se bodemo do mile volje!
Amen.

Via Adriatica 1

moreplanina.blog.hr

Oni opet zvali, a ja opet išao. A što nebi.

Ideja je proći stazu Via Adriatica ili barem jedan njezin dio. Što je Via Adriatica? Morao sam se i ja informirati pa prenosim. Via Adriatica je staza duga 1070- 1100 km kreće iz Istre arte Kamenjak pa do granice sa Crnom Gorom Prevlake.
Staza prolazi preko najviših vrhova Hrvatske, preko nacionalnih parkova (Risnjak, Sjeverni Velebit i Paklenica), tri parka prirode (Biokovo, Velebit, Učka), dotiče 12 rijeka. Staza je u blizini mora, a prolazi preko najvišeg vrha Hrvatske.



Prošli vikend smo izabrali prvu dionicu Via Adriatice od Arte Kamenjak do Ližnjana u dužini od 25 km.



Do rt Kamenjak postoje tri ulaza na svima je rampa. Mi smo izabrali ulaz kroz camp Premantura. Ovim putem je malo nezgodno jer moraš proći kroz kamp, do uvale pa uz visoki zid po uskom putu ispod zida. Sve zato jer je kamp ograđen. Možda je bolje izabrati srednji ulaz.

Iz kampa smo izašli kroz ovu gustu šumu pa uz ovaj visoki zid prešli na drugu kraj uvale.



Lijevo otočić Trumbuja, desno otočić Ceja, a u sredini Bodulaš.



I tako krećemo prema krajnjoj točki Istre i početku Via Adriatice.



Uvala Portić. Malo po škrapi, malo kroz borovu šumu.



Otočić Šekovac iz uvale Portić



Uvala Portić



Malo probijanja kroz nisko i gusto raslinje, mada se to na ovom dijelu ne vidi.





Nas trojica na najjužnijoj točki Istre, rt Kamenjak.



Uvala Velika Kolumbarica i spilja





Na rubu.



Pogled prema jugu i pučini mora.



U pozadini otočić Fenoliga (desno) i svjetionik Pomer (lijevo)



Senjal, iz doba Austrougarske od prije 150 godina i još stoji.
Služio je za određivanje brzine broda. Postoji niz ovakvih senjala (piramida) od Kamenjaka do Muzila.



Gledajući u valove i pjenjenje mora prisjetih se ljeta i stihova pjesme:

Samo more sve je znalo
I o tebi, i o meni
Ostali smo sve do jutra
Zagrljeni, zagrljeni

Zagrljeni mi smo bili
Onog časa, onog trena
Kad je pokraj mene prošlo
Tvoje lice, tvoja sjena

Zagrljeni, zagrljeni
Kamen gori, val se pjeni
Govorili nismo ništa
Zagrljeni, zagrljeni



Pomer u daljini, pogled sa druge strane.



Na poučnoj stazi Tragovima prošlosti



Bolje da me posere nego da me pojede



Na vrhu Gomile (74 m), najviši osvojeni vrh danas. Pogled n Fenoligu i Pomer iz drugog kuta, sa sjevera.

Sutra i problematično bolje

nachtfresser.blog.hr

Nikad previše nisam volio zanimljive i uzbudljive dane. Možda je dosada prezahtjevna, što reče naš uvaženi bloger, ne onaj što samo uobražava da je to, ali ona, ta i takva dosada, je meni ugodniji izbor. Kao za vraga zadnjih dana događaji se nižu jedan za drugim i nemam vremena za blaženu lijenost. Kako sam ja shvatio Sloterdijka u neformalnom pulskom razgovoru s novinarima, domaćim filozofima, kao i onima koji umišljaju da su vješti u mudroslovlju i nas koji smo se uvalili u društvo preko veze, i to s psom, svima simpatičnom osim onoj oštroumnoj antipatičnoj popularnoj sad i stvarno bolesnoj spisateljici, oni koji uživaju u uzbudljivom pustolovnom životu, avanturisti svih fela, su u biti kukavice koje se ne usuđuju suočiti s promišljanjem tajne životne prolaznosti i ako stradaju, bože moj, nije bilo samoubojstvo.
Inače Jin i ja se smjenjujemo po doktorima, jučer sam bio i na njegovom ultrazvuku, inače jako teško se navikava na novi način prehrane.
Uza sva stvarna za pisanje na blogu ipak neatraktivna iskušenja, bio sam primoran rušiti komp na izvorne postavke i reinstalaciju windowsa. Već umoran od svega zaboravio sam bitnu stvar, ostavio sam svoje stvarne podatke, uključujući i zaraženi račun. Rušenje i reinstalacija sustava su predugo trajali, ja sam ostavio komp uključen i išao spavati, naravno ujutro su me čekali problemi, iako nisam imao vremena, odmah sam u postavkama obrisao već dodanu vezu s udaljenim računalom te prekinuo neke skripte u nastajanju. U međuvremenu su me poučili da je preglednik Brave s ugrađenom Tor tražilicu sigurniji i brži od Opere koja se dobro držala, Samo je problem što Tor poznat kao izbor onih s prljavom maštom i pokvarenim strastima ne da mi se ulogirati u glede privatnosti jako indiskretan blog.hr, pa ovo pišem ipak na zadanom Edge pregledniku.