Sve kategorije po listama

Šamarati pticu rugalicu

nachtfresser.blog.hr

.

Šamarati pticu rugalicu

nachtfresser.blog.hr

Najprije nas je strefio strujni udar, zima je hladna i skupa u starim kućama, bacila nas u knockdawn, zatim me poruka na nokiji digla, u Tisku imamo paket. Naravno nevolja nikad ne dolazi sama, nestalo je i plina, valjalo je, prije spuštanja do kioska, pričekati bocu za plin.



Idem putem do škole pa nizbrdo prema kiosku. U susret mi ide časna, je li to loš ili dobar znak ne znam, za svaki slučaj malo zamagljujemo lice, znate kakvim fundamentalističkih kršćanskih baba imamo na blogu. Pohvala Tisku, paket zdravlja i solidarnosti je stigao za jedan dan, pokuda, očito je, valjda iz sigurnosnih razloga, otvaran s obje strane. Lijepo se osvjedočiti da još imaš prijateljica, a i da neprijatelj budno bdije za tvoju sigurnost.



Povratak ipak pješice poprijeko, znate da sam ispod nebodera. U prvom neboderu s lijeva na samom vrhu žive prijatelji, bili smo tamo, uz treći često šetamo Jin i ja, omiljena kaka zelena površina, s četvrtog se, subjektivni dojam zbog čestih ljepljenja policijskih traka, najčešće skače.



Koliko god potrošili na struju, prostori se ne mogu zagrijati, griju nam barem dušu druge stvari, bića i spoznaje, okusu naših kolača se ništa ne može približiti, kao i osjećaju da i u daljini imaš neke koji misle na tebe.
p.s.
Inače jučer sam počeo pisati sasvim drugi post sa Staljingradom u naslovu, pričekat će, za Staljina itekako vrijeme radi...

....

liviod2.blog.hr

13 angina zaredom i terapija Ospenom, antibioticima u 2. srednje.
Temperatura 39, 40 zaredom.
Sestra se spasila. Vrijeme je provodila u toplom stanu sa dečkom, bakom njegovom i majkom.
Nije ni bila kod kuće.
Ja se ne mogu sastaviti zdrava za operaciju krajnika.
Inekcije penicilina, nema kraja.
Majčica kaže to je neki stafilokok.
Doktorica je glupa, ne zna.
Kuću od 200 kvadrata grijemo na dva radijatora.
Otac ili je na poslu, ili na drugom poslu, ili kod ljubavnica u toplim gnijezdima.
Ne pojavljuje se doma.
Majčice, hladno je ko na jebenom Grenlandu.

Majčice, nije stafilokok, nego mi je hladno, od toga mi je upaljeno grlo cijelu godinu.

Tvoj smjeh....

taango.blog.hr

...

liviod2.blog.hr

Majčice, majčice, ajmo se igrati tvoje omiljene igrice.
Npr. mrziš susjedu i naporna je i nepristojna i trača i ulazi u kuću bez kucanja.
Ali ti njoj skuhaš kavicu i trpiš je svaki dan, umjesto da je istjeraš iz kuće.
Ali ti imaš tu svoju Natašicu,
tu svoju vreću za boks,
tu svoju strunjaču po kojoj ćeš iskaliti svu svoju ljutnju.
Pa, tebi nitko ništa na svijetu ne može.
Susjeda će otići, a Natašica će te pokorno slušati.
Ili recimo mrziš susjedu od svoje mame,
a čim joj dođeš u posjet, evo susjede od mame koja naivno misli da je voliš pa je došla čim prije da te vidi.
Nemoj joj reći u oči da ti smeta.
Majčice, majčice, ti imaš svoju Natašicu, svoju vreću za boks, pa ćeš njoj sve reći što te tišti.
Nemoj nikom ništa reći u oči, ti tako savršena, da se ne zamjeriš.
Natašica ima 8 godina, ta tvoja vjerna vreća za boks ima razumijevanja za tvoje probleme.
Sve joj reci.
I onda joj odrasloj reci: Ne znaš ti kakvih roditelja ima.
Majčice, majčice, ajmo tvoju omiljeni igricu:
Ja sve trpim zbog tebe, zbog tebe sam u braku, ne jedem topli obrok, nisam si kupila čizme 10 godina zbog tebe.
A glupa Natašica, će majčice povjerovati u sva tvoja govna, sve će ih progutati.
Dok ne završi na operacionom stolu gdje joj doktor veže vene da preživi.

Ima li mržnje među nama?

bijele-pahulje.blog.hr

Mržnja u današnjem svijetu
Nažalost, svjedoci smo ratne kulture koja promiče nasilje, u kojoj se natjecanje promatra kao način života. Ranjivost i empatija, razumijevanje i tolerancija nisu nešto čemu smo naučeni, nego nešto što tek pokušavamo spoznati, usvojiti, prenijeti na buduće generacije.

Naučeni smo tražiti opasnost i mrziti neprijatelja (ili sve ono što je drugačije od nas), a izgleda da se naše društvo bolje snalazi kada vidi krv nego kada vidi suze. Protuotrov mržnji su suosjećanje i opraštanje, kako drugima, tako i samima sebi.

Povezivanje s drugima podrazumijeva otvaranje i suosjećanje. To ujedno znači da moramo otkriti i dati nešto od sebe da bismo mogli primiti od drugoga. Mržnja tome ne ostavlja prostor, nego odvraća osobu od bespomoćnosti, ranjivosti, nemoći, straha i srama.

Stalno osluškujući opasnosti i percipirajući prijetnje iz okoline teško možemo čuti što nam netko drugi govori. Zašto smo spremniji na borbu nego na rješavanje sukoba? Zašto se ne trudimo više oko uspostavljanja mira i pravde, nego pristajemo na lake i moralno upitne prečace samo kako bismo postigli cilj?

Najveća sreća u životu jest uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmo, ili još više, usprkos tome kakvi jesmo. (Victor Hugo, pisac i političar)

Prof. Marčinko objašnjava da treba biti oprezan s mržnjom, na način da je se proba prepoznati i razumjeti, što je bolje adaptivno rješenje nego da je se zaobilazi, kao da ne postoji. Onaj tko dopusti da mržnja njime ovlada stavlja preveliki teret na sebe i tada njegovo tijelo i psihosomatske reakcije preuzimaju račun neriješene mržnje.

Cilj mržnje je uništenje, a ne oporavak. Ovo uništenje koje osoba koja mrzi upućuje drugome vraća se u konačnici suptilnim psihološkim mehanizmima njemu samom te stvara samouništenje.

Upravo rad na sebi omogućuje suočavanje i s ovakvim kompleksnim emocijama, a koje su sastavni dio narativa koji se zove život. Zato je bitno, zaključuje prof. Marčinko, da se mržnja ne doživi isključivo kao jednosmjerna cesta, nego kao nešto što predstavlja izazov na koji treba odgovoriti.

Šire opservirajući mržnju promatramo i “drugi smjer ceste” te shvaćamo da je mržnju moguće prevladati ili je barem staviti u podnošljive okvire. Tada i život postaje bolji.

*Članak o psihologiji mržnje nastao je u suradnji sa psihijatrom i psihoterapeutom Darkom Marčinkom, predstojnikom Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb te redovitim profesorom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

KAJZERŠMARN

zemlja2.blog.hr

Poželimo li nešto slatko, brzo , domaće i fino, možemo
napraviti palačinke. Trebaju nam jaja, brašno i mlijeko, te nekoliko minuta za pečenje željenog broja
palačinka.

Ima slična slastica, koja se radi uglavnom, iz istih sastojaka. Peče se nešto deblja palačinka ,koju se vilicom razdvoji na komade i posipa šećerom.
To se zove carski drobljenac ili slavni “Kajzeršmarn”

Desert ima svoju priču.
Nastao je na bečkom dvoru, u vrijeme cara Franje Josipa.
Car je volio palačinke. Kuhar nije ima dobar dan. Palačinke su se raspale. U nedostatku vremena, domišljati kuhar je razdvojio sve palačinke , dodao rozine i posipao šećerom.
Car je bio iznenađen desertom i pitao “Kakav je to šmarn?” Šmarn znači nešto bez veze.
Caru se je desert sviđao , često ga je jeo i tako se je rodio Kajzeršmarn.

Kajzeršmarn se i danas jede u Bavarskoj i zemljama bivše Austro Ugarske Monarhije kao Austriji, Hrvatskoj Sloveniji, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj.

Originalni recept:

3 jaja
2 žlice kristal šećera
1,5 dcl mlijeka
180 gr glatkog brašna
žlica rozina
putar za pečenje
šećer u prahu za posipanje

Odvojiti žumanjke od bjelanjaka
Miješati žumanjke sa šećerom, dodati mlijeko ,brašno i rozine.Dobro promiješati. Dodati čvrst snijeg od bjelanjaka u koji se doda mrva soli i umiješati u smjesu s žumanjcima.
Cijela smjesa ulije se u tavu, i peče na putru s obe strane.
Najprije se kuhačom razreže unakrsno na 4 dijela, a onda vilicom razdvaja na manje dijelove i sve peče vodeći brigu da ne ostane sirovo.
Posipa se šećerom u prahu i servira s kompotom.I


Izvor: Slatkopedija

Z dušo na vetru

modrinaneba.blog.hr

Največ razumevanja in nežnosti
vedno najdem pri tistih,
ki jih življenje ni razvajalo

Foto: Oliver Barnjak (dovoljenje autorja)

Junaci današnjice

nachtfresser.blog.hr

Jučer u dugoj mračnoj večernjoj šetnji meditacije o dvije smrti, vijesti su me kao namjerno dostigle uoči iste, osim naše neponovljive Dinaje, vizionarke ljubavi, otišao je još jedan navjestitelj mogućeg boljeg svijeta, Vejvoda, riječka urbana legenda, kako se obično veli, profesor u suknji, ajme meni sablazni za desnu blog scenu.
Scene pak, kakvoj smo svjedočili, uvijek me ganu i odagnaju zle misli, Jina koji je očito bio zaokupljen samo time kako savladati uzbrdicu, prešišalo je par maca koje je nekamo žurilo, bilo je vrijeme večere.



Par koraka dalje na trotoaru me prestigao otac s mališom na ramenima, čuo sam samo teško pitanje:" Tata, zašto more izgleda mračno iako je plavo?"

Medij

radivjetra.blog.hr

Bogat sam. Jako sam bogat. Ako biste me sada pitali, ne bih vam baš znao odgovoriti kako je do toga došlo. Sjećam se da sam - još kao student ekonomije - imao prijatelja, vječno napušenog ali briljantnog uma, koji mi je povremeno dojavljivao u što da ulažem. Ulagao sam male svote, par hiljada dolara, ali bi mi to donosilo velik novac. A onda su mi, preko svih tih poznanstava koja su mi danas u magli, počeli dojavljivati i neki drugi, iskreno - meni sasvim nepoznati ljudi. Možda smo bili skupa na nekim partijima, studentskim i onim za odrasle, na tim se partijima puno pilo i uzimale su se droge (koje ja u to vrijeme nisam uzimao, a bio sam i priličan trezvenjak, živio sam zdravo, što tada nije bilo logično za moje godine). Tko nikada nije bio na takvim zabavama, koje uvijek traju do svitanja pa i dalje, taj ne zna kakva se nevjerojatna atmosfera zna stvoriti među participantima, neko magično zajedništvo, svakako nešto veoma romantično, jednostavno i iskreno. Kako noć odmiče i kako su ljudi sve pijaniji i sve više drogirani, tako se kao magla malo-pomalo na sve spušta poseban duh zajedništva. U takvom je duhu meni bilo nejedanput - a danas nemam pojma zašto baš meni - došapnuto od strane nekih meni zapravo nepoznatih ljudi u što da ulažem. Što su vidjeli u meni? Je li moja aura bila posebnog sjaja? A onda se jedne takve noći dogodilo da mi je prišao netko tko mi se činio čak i mlađim od mene, ne znam je li imao više od 20, sjeo je do mene u separe i priopćio mi da ima za mene jednu ponudu. Za razliku od svih drugih, on je - baš kao i ja - bio trijezan i sabran. To mi je odmah bilo upalo u oči. Predložio mi je - bez ikakva okolišanja - ulaganje u naftu jedne sjevernoafričke države. Pitao sam ga: zar ona nije pod sankcijama? Nasmiješio se, ali ne arogantno i nadmoćno, tek u smislu da se pripremim na ono što će uslijediti. Rekao mi je da postoji tajni fond, u njemu ih je tek devetero, no postoji jedno neobično proročanstvo koje kaže da ih mora biti deset, i dugo su čekali na desetog, sve dok noćas nisu ugledali mene. Meni je zapisan uspjeh i mene žele da im se pridružim. A ako im se pridružim, svih nas desetoro bit ćemo u vrlo kratkome roku, manjem od sedam godina, milijarderi. U tom sam trenutku - što da vam lažem - imao osjećaj da sam se upravo zbog ove ponude rodio. I naravno da sam već u šestoj godini našeg tajnog saveza postao milijarderom. I danas se smijem zbog svega onoga što su novinari o meni tih godina pisali, čudeći se mojemu uspjehu i nagađajući o njegovim uzrocima. Jesam li nakon toga postao pošten igrač? S tim silnim "početnim" kapitalom s kojim možete dalje legalno što god poželite? Naravno da ne. Ali sam uvijek bio veoma pametan, a i do dana današnjeg imam jako pametne mentore, koji se samo stvore kad mi trebaju.

Jesam li dijelom neke masonske lože, neke okultne grupe? Ako i jesam, o tome nemam blagog pojma. Mišljenja sam da se prave stvari događaju iznutra, kroz osjećaj, misao, impuls volje i spremnosti, kroz vrlo suptilno vođenje koje to možda jest a možda i nije, tko bi ga znao. Ništa se ne smije eksplicirati, vulgarizirati. Ne kažem da možda nema i bogataša koji se tako sastaju po nekim rančevima daleko od pogleda javnosti i dogovaraju kojekakve stvari, ali vjerujte mi: njihovo se bogatstvo nikada ne može mjeriti s ovim "našim". To njihovo je mizerija i silan trud oko mrvica. Isto tako ne kažem da ne postoje multimilijarderi, njih jedan ili dva, koji ne pripadaju nijednoj od ove dvije grupe. Njima su se neke stvari poklopile skroz slučajno.

I kad ste tako silno bogati, toliko bogati da vam je i samom jasno da je to potpuno besmisleno i izopačeno, iako vam ne pada na pamet da se protiv toga bunite, tada nužno počinjete razmišljati na jedan nov način. Ako ste pomislili: na način da se riješi svjetsko siromaštvo, moram vas spustiti na zemlju. Ne na taj način. Rekao bih: na način da počnete propitivati, istraživati svoj prezir prema Stvarnosti i onda dolazite do pomisli da je izazovete, da joj se dodatno narugate, da je pozovete u neku vrstu okršaja. Tri sam godine meditirao o tom okršaju, duboko sam uranjao u tu temu. Jesam li tijekom svojega života ikada uživao u stimulansima? Ne. Jesam li imao posebne seksualne potrebe? Ne. Jesam li bio svjetski avanturist, penjući se po planinama i leteći ili ploveći preko svijeta? O bože moj, dakako da ne. Bio sam onaj isti običan trezvenjak iz studentskih dana. I vjerujte mi - zaista nisam naročito uživao u svojemu bogatstvu. Volio sam ljepotu koju je luksuz omogućavao, ljepotu okusa, pogleda, zvuka, visokih standarda življenja, ali ništa više od toga. Za to sam mogao biti i običan milijunaš. Pa i manje od toga. Vidite, ako ste veoma trezveni, tada ne možete biti nesretni ili nezadovoljni ili razočarani, trezvenost vam naprosto ne dopušta da se spustite u emociju. Zato sam ja uvjeren da ne bih bio nesretan i da živim od jednog dolara dnevno, kako se to već kaže. Nakon tri godine meditiranja otkrilo mi se kako da izazovem Stvarnost.

Bio je ondje jedan čovjek s inicijalima J. E. Jebivjetar samo takav, ali neobično šarmantan i na neki poseban način karizmatičan. Imao je onu posebnu vrstu otmjenosti s kojom se čovjek valjda rađa, to se ne može naučiti. A istovremeno je bio i budala. No - budala s veoma velikim kapacitetom. Kontaktirao sam ga, ali ne direktno, niti preko druge osobe, niti preko treće, četvrte, pete, šeste. Doslovno - tek preko sedme. Budući da je on bio medij, netko tko osjeća tzv. astralne dubine utjecaja (dakle: zna razlikovati neposredan od dalekometnih utjecaja pa se posebno dade impresionirati ovim potonjim), znao sam da mi je taj astralno duboko "odgođen" prvi kontakt, kontakt tek preko sedme osobe, najbolji za učinak koji sam želio postići. Tek sam mu godinu dana kasnije, u jednom sasvim usputnom "upoznavanju", dao do znanja - a i to indirektno - da sam ja bio taj koji ga je zapravo kontaktirao, a on je meni pak veoma spremno, i upravo žeđajući za još i još, dao do znanja da mi potpuno vjeruje na riječ. Bio je, dakle, savršen kandidat za moj naum. Od tog trenutka vrlo doslovno mogao sam činiti s njim što god mi je bilo volja. "Na daljinu" sam ga navodio da stupi u kontakt s američkim predsjednikom, s njemačkim kancelarom, s izraelskim vođama, s ruskim agentima, s britanskim i francuskim ministrima, s moćnicima diljem Južne Amerike i istočne Europe, s lakovjernim japanskim biznismenima, s utjecajnim Kinezima (većina od njih završila je u zatvoru, na cjeloživotnoj robiji, jer je Kineza kao Kolektivno Biće teško prevariti, čitava Kina je jedan pretpotopni, silno osjetljiv i rezonantan medij koji lako razotkrije svaku prevaru koja ide na njegovu/njezinu štetu).

Je li J. E. bio seksualni predator? Ajoj, naravno da nije. Upravo zbog toga su mu ljudi i vjerovali, osjećali su podsvjesno da je OK, da nije izopačen. No - ipak je bio seksualni predator, samo takav, zahvaljujući činjenici da je bio moja lutka na koncima. Kao i velika većina medija, kad god je od mene bio nagnan da nešto učini, veoma je lako to sebi objasnio, uopće o sebi nije mislio da čini nešto strašno, zabranjeno, naopako. I nije činio. To sam ja činio kroz njega, a ja sam bio osobno potpuno nezainteresiran za bilo kakve užitke. Vjerujte mi - to je tajni recept uspjeha nedužnog J. E.-a. Zar zaista vjerujete da bi neki izopačeni hedonist koji nije u stanju kontrolirati svoje najniže porive mogao imati takav silan globalni utjecaj? J. E. bio je - bazično gledano - neviniji od svih vas koji ovo sada čitate. No, bio je pod mojim utjecajem. A ja sam imao okršaj sa Stvarnošću.

Vi ne možete ni zamisliti kakvu sam mrežu ispleo oko tog dječaka i njegove družice, koja, btw., za razliku od njega, nije bila medij, ona je bila zaista zla. Nerijetko mi je kvarila igru jer je brzala sa zlom pa sam morao na posebne načine utjecati na J. E.-a kako bih je ukrotio. I nikada nisam dovoljno u tome uspio. Želim vam reći da ja zapravo kroz J. E.-ja nisam primarno htio generirati zlo, zlo me kao takvo uopće ne zanima. Htio sam samo i jedino imati okršaj sa Stvarnošću. Dječak i medij J. E., na čijem se licu - budite iskreni - ne vidi nikakvo zlo, na koncu se zaista sam ubio u zatvorskoj ćeliji. Nitko drugi u tome nije sudjelovao. Čak ni ja. Na neki jako dalek način, ili kako da to nazovem, recimo iz velike, velike udaljenosti mojega uma, bilo mi ga je žao, otprilike kao što mi je žao mrava ako ga nenamjerno zgazim.

Zašto postoji toliko silan broj e-mailova, fotografija i dokumenata u vezi djelovanja J. E.-ja? Upravo zato što je to bila moja osnovna svrha, to sam želio, to je bio moj konačni ili, možda preciznije, pretkonačni cilj, jer onaj konačni trebao bi imati dramatične učinke na čitav politički poredak i ustroj svijeta. Ako u tom konačnom cilju ne uspijem, to će značiti da me je Stvarnost pobijedila. I ja ću biti veoma sretan zbog toga. Puno sretniji nego da sam ja pobijedio.



Nije kraj, ima još. Upravo kad sam htio ovaj tekst, ovu "ispovijed" bez kajanja i grizodušja, poslati papi Lavu XIV, dobio sam misao da iziđem na ulicu, bez obzira na hladnoću i snijeg, i da prošećem Petom avenijom u smjeru sjeveroistoka sve do Marcus Garvey Parka. Ondje me je čekao mladić jednakih godina kao onomad onaj o kojem sam mislio da nema ni 20. Bio je veoma fino i otmjeno odjeven, a takvo mu je bilo i lice - profinjeno, ali ne i razmaženo. Trenutno sam u glavi imao mentalnu sliku: novi level. "Da, novi level. Od vas desetorice s početka ti si odabran da sudjeluješ u novoj, višoj desetorici. Prihvaćaš li?" "Ne prihvaćam." Mladić je blago podignuo obrve, a onda se nasmijao. Slatko i od srca. "Ha ha, znam, samo si znatiželjan. Prihvaćam znatiželju. Objasnit ću ti, prošećimo..."

DINAJINA SJEĆANJA, moj podsjetnik na vrijeme

onaodprije.blog.hr

prvo je bila šutnja, evo danas, 5.veljače je točno dva mjeseca od zadnje Dijanine objave na blogu.
Kad netko zašuti iznenada, a govorio je postovima svaki dan onda se prvo malo brineš "zašto šuti a navikla nas je na "šutljivi" poetski govor svaki dan.
Pa te tresne vijest da je zašutjela zauvijek - a zauvijek je riječ slična posljednjoj a ne zadnjoj večeri . Posljednji post 5. prosinca je dan kad nastupi njena nemoć za ostale dane - nama, to je simbol posljednje večere.
Kraja jednog poetskog razdoblja, kraja jednog znanja, kraja duhovne ljepote, kraja jednog tijela.
Toliko krajeva u jedan mrtvi kraj bez nade...
Upoznale smo se jednu lijepu zimsku večer u jednoj Splis'koj konobi u, sa Zdenkom i još nekolicinom , par mjeseci prije korone.
O toj večeri ona je pisala u svom postu , ja nisam.
Sad je red da kažem : upoznala sam ženu sa smiješkom , jer, dok smo nas nekolicina razgovarali od Jeruda do Pilata ( Zdenko je bio takav ) ona je smiješeći se pratila , tek koju prozborila.
Ako postoji drugo ime za Dijanu ona bi bila Žena sa smiješkom u očima

E...ta i takva Dijana sa stilom fragilne dame je otišla bez glasa, najave a ni spoznaje da je njen put s nama završio

Dodir neba

filiparumenovic.blog.hr

Kad ne znam, kamo vodi moj put,
Kad je dan dug, a korak krut,
Ne tražim znak ni odgovor putem snova,
U tišini srca nalazim Boga.

Ne moram znati što donosi novi dan,
Ni kuda me vodi Božji plan,
Dovoljno je vjerovati, pustiti sve,
I znati da nebo, vodi me.

Kad snaga oslabi, a nada se skrije,
Kad srce zaboli, a suza niz lice klizne,
U tihoj molitvi nalazim glas:
Spas dolazi u pravi čas.

...

liviod2.blog.hr

Majčice, majčice, ajde da se igramo tvoje omiljene igrice.
Pa ja imam samo 7 godina.
A tvoje igrice su urnebesno ugodne.
Npr. nabrajaš da je deda kurvar, da nas ne voli, da daje novce svojoj kćeri.
A ta kćer je dobra ko kruh i nikad ne bi mogla zamisliti da ti ideš za mnom po kući u magnovenju i govoriš:
Ljenčugo, ista si ko tetka.
Ajmo, majčice, onako kako ti voliš u autu.
To ti djeca od 7 godina obožavaju, nemaju kud pobjeći i super im je dok ti nabrajaš kako deda jebe.
To ti je meni bilo ful super, majčice.
Ti govoriš, a ja se davim.
Ajmo se majčice, igrati.
Pa te teme su ti divne za dijete od 7 godina:
Jebo ovog, jebo onog, ne voli te.
Ajmo, majčice, onako kako ti najbolje znaš, a onda pređeš na seksualni život oca.
To je mene sa 7 godina jako zanimalo.
Pa dok jedem, obožavam tvoja vrijedanja:
Vidi je, svinja, prljava Nježićka, svinje...
To tak hrana legne. Milina.
Ajmo, majčice.
Da mi bolje želudac probavlja.

Zbogom Blogerici

nachtfresser.blog.hr

Sve su knjige opasne. Posebno knjige poezije.
Poezija uništava vlast.
Poezija uništava niskost.
Moja žena također piše poeziju. Upoznala me je s pjesnicima. Preko nje sam upoznao, dakle, najljepši, najbolji i najzdraviji dio hrvatskog stanovništva.
Tisuće Hrvata piše poeziju. To je cijeli podzemni, protudržavni pokret. Političari ih oštećuju, muče, smišljaju nove načine mučenja, a oni pišu o ljubavi. Najčešće o ljubavi, o ljepoti i ljepoti ljubavi.Zahvaljujući njoj upoznao sam pjesnički pokret, diverziju koja se širi. Teror pjesništva – terorizam...jedino što može spasiti Hrvatsku – uistinu spasiti.
Dok je poezije bit će i ponosa i otpora.
Oduzmi narodu pjesnike i on je roblje bezumnika u politici.

Zdenko Jelčić, MOLITVA SUPROTIVA PJESNIKOM... naslov stiliziran po Marku Maruliću (s Dinajinog bloga)

Od AnnaBonni mi je stigla kratka i nemilosrdna poruka, uvjerio sam se na Vjetrovom blogu, osjećaje neću dijeliti s blogerskom zajednicom, Sewen je kao poetska duša prije par dana predosjetio i posvetio našoj Blogerici pjesmu, ja sam čim je nestala s bloga napisao post apel, Blogy je čak stavio na naslovnicu, Modrina i Euro su se stalno raspitivali i eto, nelagoda je bila opravdana, vječna ljubav je barem ostala zabilježena na ovom prolaznom mjestu...

Za Dinaju koje više nema...R.I.P.

modrinaneba.blog.hr

Za Tebe draga Dinaja...Počivala u miru