Sve kategorije po listama

Blagdani i tradicije koje mi nitko ne brani

dusakojaluta.blog.hr

Zanimljivo je kako se tradicije mijenjaju. A najdraža je, na kraju, ona koju sami stvorimo. Jer možemo. I jer nam se da.

Kad sam bila mala, bor se kitio isključivo na Badnjak.
Pravilo je bilo jasno i neupitno. Nisam znala za Djeda Mraza.
Na Badnjak bi se okupila obitelj na večeri (baka, djed, tetka…).
Nakon večere mi djeca bismo otvarali poklone i igrali se,
dok su odrasli slavili dugo u noć.

Na Božić je bio ručak kod bake, i tamo su nas čekali novi pokloni ispod bora.
S godinama je ta tradicija nestala.
Pravila su se promijenila, a ja nisam razumjela
zašto više ne smijem otvarati poklone na Badnjak.
Kasnije sam shvatila da je to zapravo bio moj tata koji je to dopuštao,
ne mama.
Sitnica, ali meni ogromna. Volim rutinu. Volim da su neke stvari nepromjenjive. I kad se promijene bez objašnjenja,
to mi ostane pod kožom dulje nego što bi trebalo.

S prvim mužem bor se nije kitio uopće.
Nisam smjela kupovati djeci poklone,
pa sam ih švercala mami da ih otvore na Božić.

Danas, sa svojim dragim, imamo novu tradiciju.
Bor se kiti početkom prosinca.
Odrasli kupuju poklone jedni drugima, a djeci poklone donosi Djed Mraz.
Muž i ja teoretski otvaramo poklone nekoliko dana prije Božića.
U praksi, čim ih kupimo. Jer se ne možemo strpjeti.
Poklanjamo si sitnice za smijanje do idućeg Božića ili nešto korisno za kuću.
Sa djecom je, zanimljivo, puno lakše.
Djeca poklone dobiju na božićno jutro, dok čarolija traje.
Odnosno, dok još vjeruju. 

Nova Godina

Kad sam bila mala, Novu godinu nisam dočekivala. Nikad.
Morala sam spavati. Jer je bila noć. I jer djeca spavaju. Točka.

U prvom braku smo par puta išli van na doček.
Ja bih uglavnom bila sama, a on bi bio tko zna gdje.
Ostalih godina sam Novu godinu dočekivala doma, spavajući s djecom. Romantično? Ne. Mirno? Tako-tako. Zapamćeno? Nažalost.

Danas je drugačije.

Danas Novu godinu dočekujemo svi skupa. Doma.
Imamo disko u dnevnom boravku. Plešemo. Glupiramo se. Skačemo po krevetu.
To je ona noć u godini kad smijemo raditi (skoro) sve... Kasno ostati budni, biti glasni, jesti gluposti i ponašati se kao da sutra ne postoji.
U ponoć pijemo šampanjac (djeca dječji, ali iz istih čaša, jer pravda mora postojati), gledamo vatromet i smijemo se.
I napokon, Nova godina mi ne znači grč u želucu, nego noć koju jedva čekam.

Podroom

nachtfresser.blog.hr

EPILOG
Dies ist ein Keller Ovo je podrum
hier lebe ich ovdje živim ja
dies hier ist dunkel ovo ovdje je mračno
feucht und angenehm vlažno i ugodno
dies hier ist ein Schoss ovo ovdje je pucanj

Songwriter: Blixa Bargeld "Kuća laži"

U gradiću iseljenih, gradiću u kojem sam završio gimnaziju i odmah počeo samostalni život, paralelno sa studijem u obližnjem gradu, iscijeđenom i ispaćenom u prethodnom ratu, otvorena je prije par mjeseci replika "Starog podruma", birtije u kojoj sam započeo put truleži i propadanja i vidim po video snimcima odlično posluje, za vikend se traže rezervacije, štimung je savršen, pjevaju i lumpuju, što bi mali Perica rekao, sretni ljudi. I omjer žena i muškaraca je savršen, što dodatno daje patinu starih vremena. Vikendom tambura tip iz mog vremena, jedino su pjevačice mlađe, kod pjevačica i stjuardesa se i u nova vremena starost loše trži, ali zato među gošćama razabirem i ozarena lica djevojaka svoje mladosti, čija obličja su prekrile maske besmisleno grubih vremena. Sve generacije su unutra, idealno, skoro kao na Instagramu, izmiješane.
Jedino iz snimaka ne mogu nazrijeti, jesu li još na zidu stihovi, a vjerojatno su pri restauraciji zaboravljeni, stihovi s kojima sam ja, s društvom uglavnom preminulih, uz stol u kutu, mlađahan oplakivao sudbinu kletu:
Nek' se ruke vinu,
njima kuni sudbinu i srecu ...
Neka ide sve u materinu ...
Nikad, druze, ja umrijeti necu.
S.Jesenjin
Ništa me ne privlači odlasku u tu birtiju. Kad su u njemačkom zatvoru Stammheim likvidirali Gudrun i Baadera, znao sam da je sve gotovo, priključio pionirima "Novog vala", odživio svoj nespokoj i eto, još, naravno nekima neprepoznatljiv, trajem i lijepo mi je dok ljeti ponekad sjedim meditirajući uz jezero i kuću na koju su stavili spomen ploču da su u njoj svojevremeno živjeli Sergej Jesenjin i Isadora Duncan, magarac na prvom mjestu, mada mi je i u Berlinu uz Brechta ljepše, on nikad nije bježao.

Ta strašna igračka um

radivjetra.blog.hr

Prošle noći, one s nedjelje na ponedjeljak, legao sam spavati pod temperaturom. Suprugu sam "otpravio" u spavaću sobu, a sebi sam napravio krevet u dnevnoj, znajući dobro što me čeka (bude to otprilike jednom godišnje). Prije toga gledali smo - po tko zna koji put - film Dozvola za brak (eng. Meet the Parents) s Benom Stillerom i Robertom De Nirom, koji je za mene uvijek iznova jednako smiješan i zanimljiv kao naš Tko pjeva zlo ne misli. No petnaestak minuta iza ponoći shvatili smo da ga nema smisla gledati do kraja jer su preduge reklame bile svako malo i film je trebao završiti tek oko 0:40. Pogasili smo sve i otišli na spavanje.

S eteričkim tijelom u kaosu, ležao sam osjećajući svaku sekundu kao puno predugu, tijelo kao sveprisutnu pobunu živaca i hladnoću kao prijeteću neman ako samo razmaknem poplun u nekom trenutku. Dobro mi poznato stanje, ali, na sreću, jedanput ili dvaput godišnje. A onda je počelo - noćna mora koncepata i ideja. Već desetljećima to tako biva, ali svaki put na neki nov način. Krene s onim što je moja najsvježija asocijativna ili konceptualna nit, a to je u ovom slučaju bio upravo gledani film. U njemu je lik kojeg je glumio Ben Stiller malo pomalo ulazio u sve teže situacije spram oca svoje zaručnice i radnja je fino gradirala tu napetost prema kulminaciji. To fino gradiranje napetosti preuzeo je moj um pod temperaturom i započeo svoj konceptualni košmar: osmislio je, naime, ili počeo osmišljavati, "kompjuterski program" koji bi se u filmovima bavio upravo tim segmentom, gradiranjem napetosti prema kulminaciji, uzimajući u obzir samo one scene koje s tim "gradiranjem napetosti" imaju veze. Tako sam stalno iznova u sjećanju vrtio slike rasta napetosti iz upravo gledanog filma, sve dok nisam zgotovio proizvod u obliku, recimo, crvene verzije. A onda sam počeo ispočetka, smišljajući novu, možda malčice nježniju verziju koja bi naglašavala neke druge dionice filma, ali bi isto imala za zadatak zgotoviti neku finalnu verziju "gradiranja napetosti prema kulminaciji". Dakle, isti film, ali malo drugačiji izbor scena, ne toliko drugačiji da se izbriše bit "gradiranja napetosti", dakle tek neznatno drugačiji, ali ipak drugačiji. Trebalo je uložiti velik napor da se to nijansiranje osmisli. Na koncu sam novu verziju "gradiranja napetosti" nazvao plavom verzijom. Nježnijom, suptilnijom, pa ipak jednako u istom konceptu. Ponadao sam se da je to sada valjda to i da ću konačno moći zaspati. Ali ne! Pojavila se ideja da bi se možda mogla uspostaviti neka treća verzija koja bi pomirila prve dvije, ali na veoma suptilan način, i koja bi onda zapravo bila vrhunac prikaza ili neke vrste kritičkoga osvrta samoga filma. Pa sam počeo raditi na njoj i nakon mnogo vremena provedenog u osjećaju konceptualnog užasa i krajnjeg mučenja duše konačno osmislio tzv. zelenu verziju, koja bi bila ne samo obična sredina između crvene i plave, nego i njihovo umjetničko nadmašenje. Bio sam zadovoljan zelenom verzijom, smatrao sam je istinskim konceptualnim majstorstvom svog uma, ali u tom "zadovoljstvu" i "smatranju" nije bilo ničeg doli užasa i mučenja, košmara koji prisiljava um da sudjeluje u nečemu u čemu ne želi sudjelovati. Istovremeno sam znao da u bilo kojem trenutku mogu otvoriti oči, ustati iz kreveta i prekinuti taj košmar jer sam sve vrijeme zapravo bio u polusnu. Ili sam samo mislio da to znam i da mogu prekinuti taj košmar?

Od ponoći i petnaest do šest i petnaest ukupno sam išao šest puta mokriti. Tek nakon trećeg mokrenja ovaj se košmar s crvenim, plavim i zelenim "gradiranjem napetosti" prometnuo u nešto drugo. To drugo očito je bilo na dubljim razinama jer ga više ne mogu prepričati, no znam da je bilo prepuno povijesti, i to svakako one vezane uz Bliski istok, Grke, Rim, kršćanstvo itd. Ono što je bitno naglasiti jest da se osjećaj košmara ili duboke duševne nelagode promjenom teme nije završio, nego je zapravo i porastao. Bile su tu neke građevine kroz povijest, neki važni povijesni momenti, neke konstelacije koje se mogu primijetiti tek nakon dugih vremenskih i povijesnih perioda, no sada, u ovom trenutku, više ništa od toga ne mogu obuhvatiti svojom pažnjom. Ono jedino što ipak sa sigurnošću znam jest da je cijeli taj košmar s drevnim civilizacijama, gradovima i društvenom zbiljom u mojemu umu trajao stoljećima, zapravo tisućljećima, mislim da sam po buđenju imao osjećaj o najmanje 50 zadnjih inkarnacija.

Pred kraj imao sam doživljaj ili viziju nekog Srbina (baš tako, samo Srbina) koji je prije mene već doživio sve ovo što sam i ja te noći i o tome načinio izvještaj u obliku riječi, slika i maketa. Te njegove makete bile su fascinantne jer su prikazivale upravo one građevine i zdanja koje sam i ja vidio u svojim košmarima, baš tim redom i na taj način. Njegovo je izvješće bilo kao neki precizan materijalni, vidljiv vodič kroz sve ono kroz što sam ja tisućljećima prolazio. I opet ponavljam: sve vrijeme uz mučenje i veliku duševnu patnju kakvu košmari već sa sobom nose.

I kad je došlo to konačno otpuštanje, negdje iza sedam ujutro, rekao sam ženi mrtav ozbiljan: "Znaš što, noćas sam doslovno proživio tisuće i tisuće godina." I to i sada mislim. Fizičko tijelo vrlo je ograničeno u pogledu mogućnosti podnošenja patnje, no um izgleda nema takva ograničenja. Ja sam vrlo doslovno imao doživljaj ili iskustvo ili znanje o tome da sam otprilike pedesetak zadnjih inkarnacija, ili svakako nekoliko tisuća godina, u tim košmarima proživio, i sve te živote u užasu prisile doživljaja, prisile vizije, svakako nečega što nisam ni želio ni odabrao doživjeti. Pa ipak, nakon buđenja iz tog "trajnog polusna" moj um - iako je bio duboko uvjeren u to da je upravo kroz nekih šest ili sedam sati zapravo proživio tisuće i tisuće godina iskustva - nije bio u stanju fatalne iznurenosti iskustvom, bio je manjeviše isti kakav je i inače. :) Jesam li si umislio sve to? Tko može reći da jesam ili nisam, kad ne mogu ni ja sam? :)

Tell Me There's A Heaven

samolagano.blog.hr

Ova pjesma izvlači iz dubina i tugu i dobrotu.

U vrijeme Božića ljudi su možda isforsirano dobri, zato treba tu dobrotu zapamtiti i pružati ju cijele godine, koliko god je moguće.

A moguće je samo ako smo dobri prema sebi i ako se izlažemo dobrim stvarima - poput ovje pjesme. I eto nas u jednom lijepom krugu.

Chris Rea - počivaj u miru.

Čestitka

bijele-pahulje.blog.hr

Sretan Vam Božić! Neka Vas i vaše obitelji prati kroz život svaka sreća i lijepo zdravlje. Takođe Sretna i Nova 2026 godina.!

Moja odgovornost, moja snaga

liviodinspiracija.blog.hr

Nitko ne živi moj život umjesto mene.

Svaka pogreška, svaki izazov, svaka teška odluka – moja je odgovornost.

I upravo zato u njima vidim svoj rast.

Preuzeti odgovornost znači prestati kriviti druge, okolnosti ili sustav.

To znači suočiti se s neugodnim istinama o sebi – i upravo u tom suočavanju rađa se snaga.

Snaga da djelujem unatoč strahu.

Da brzo učim iz svake pogreške.

Da gradim svoj put vlastitim odlukama.

Korak po korak.

Odluka po odluci.

Tu se rađa istinsko samopouzdanje i sloboda.

Athina

modrinaneba.blog.hr

3 dana do Božića

kockavica.blog.hr

Nastavkom strpljivog promatranja
došli smo do novih saznanja.

Subjekt istraživanja
samozatajan i skroman,
kakav već je,
vrlo malo toga odaje o sebi.

Štoviše,
morali smo se uteći nezahvalnoj metodi
- provokacije.

Ali upornost se isplati.

Pa smo tako došli do
same srži subjekta,
njegovih strahova.

Strahovi su ono što ljudi skrivaju,
ali i ono što ih pokreće,
što suptilno,
nesvjesno,
usmjerava njihovo djelovanje.

Stoga je od izuzetne važnosti
njihovo poznavanje i razumijevanje.

Najveći strah jednog Brgljeza je
da će biti skuhan.
(vidjeti slikovni prikaz)

Nešto manji,
ali ništa manje važan,
je strah od zadržavanja
Pojam zadržavanja
shvaćen u najširem mogućem smislu:
prostorno,
vremenski,
emocionalno,
duhovno,
prehrambeno
...


Bojim se da ćemo
uskoro morati napustiti istraživanje,
jer počinje utjecati na istraživani subjekt,
a opće je poznata činjenica,
i znanstveni pristup,
da kad sletite na strani planet,
ne smijete kontaminirati okruženje,
i osobito ne smijete poremetiti
prostorno vremenski kontinuum.

Ajmo na more

nachtfresser.blog.hr

More gledam kroz ogromne prozore, s balkona, iz vrta, razbuđujući se za jutarnjih šetnji, a tako rijetko se spustimo do njega, eto možda ni jučer ne bismo, ali eto, nevolja natjerala, nedostaje sastojak za ono što mislimo pripremati, dućani s veselim trgovkinjama adventskih nedjelja svi rade, pa kad već moramo autom u nabavku (to što nam treba ima samo udaljeni centar), zašto ne bi prije skoknuli u šetnju uz more, parkiranje na obali je nedjeljom besplatno, inače cijenom nepriuštivo. Neki još nisu vidjeli ni ovaj nasip s privezima:



Meni po omiljenosti drugi lučki fotografski motiv, nakon rašetanih djevojaka i pasa.



Još ako svojom antisexy oblekom djeluju egzotično...



Kad namjerno snimam kontra sunca, jer mi svi ponavljaju godinama da se to ne smije, meni i moj ljepotan uvijek super ispadne.



Advent na Korzu i okolo smo samo bacili površan pogled, meni djeluje gore i od onog razvikanog u Agramu. Uputili smo se do našeg stvarnog cilja, najprije idem podebljati budžet vraćanjem praznih boca i vidi vraga, oba automata u kvaru. Ulazimo u auto produžiti dalje, kad netko bjesomučno maše s ulaza u prostor za vraćanje boca, ponovno uparkiravamo, idem vidjeti što sam skrivio, a ono stigla djevojka za popraviti automate, i zbilja prvi brzo stavlja u funkciju i otvara drugi, ja ubacujem u prvi, treća boca, vraća je i izbacuje mi račun, opet blokirano. Cura prekida popravak onog lijevog, sad ovaj moj ne može ni otključati i sočno svečarski čujem ali ne stignem snimiti: "A u p...u m......u!", nešto kako mali Perica zamišlja da bismo drug Euro ili ja izgovorili popravljajući. Kaže, bez brige, s ovim drugim smo sad gotovi i zbilja, ubacujem u drugi dok ona petlja oko prethodnog, ne zna ga ubaciti, mlado je to, zove pomoć, meni kod dvanaeste opet vrati bocu, ali ne izbacuje ni račun, ma neka, baš je lijepo bilo čuti reagiranje iz dražesnih usta, kad sam objasnio dvostruki problem:"A u k...c!" Ipak pomoć stiže, starija dama, kod onog brzo odustaje od otključavanja, ovaj ipak osposobi, a onih dvanaest dodaje ručno kemijskom, recite blagajnici neka zove, ako joj nije jasno, znat će ona koga.
Jutros šetamo, baš se lijepo vide more i otoci, moram snimiti za romantične blog dušice, doma vidim, fotić ništa nije vidio, a u ...

O jurisdikciji

baton.blog.hr

Dana 12 prosinca 2025 Ruska središnja banka ušla je u moskovski trgovački sud i podnijela tužbu tražeći 18,2 bilijuna rubalja, što je 229 milijardi dolara, odštete od Eurocleara.
Tim činom Rusija traži više novca nego što je EU u početku zamrznula od ruskog depozita u sklopu svojih sankcija.
Rusija tako, na briljantan način, traži povrat svojih sredstava, ali i izgubljenu dobit zbog nemogućnosti raspolaganja vlastitim sredstvima, jer Rusija je godinama izračunavala gubitak od ukradenih sredstava i zaračunavala kamate.

Mogli biste se pitati "pa što, to je presuda ruskog suda protiv belgijske tvrtke, koga brige?", ali evo što propuštate. Prema međunarodnom pravu, ako Euroclear izgubi ovaj slučaj, a na ruskom sudu sigurno hoće, Rusija dobiva pravno opravdanje za zapljenu europske imovine bilo gdje u svijetu gdje ima jurisdikciju.
Europa na svoju žalost ima ogromna ulaganja u Rusiji, Kini, Indiji i desecima drugih zemalja koje su sve više povezane s Rusijim.
Ovdje stoga više nije riječ samo o imovini koja se fizički nalazi u Rusiji, riječ je o svakom zajedničkom ulaganju, svakom partnerstvu, svakoj podružnici s kojom europske tvrtke posluju u zemljama BRICS-a, i koje se procjenjuju od 800 milijardi do bilijun €.

Euroclear je Fort Knox europskih financija, drži oko 42,5 bilijuna € ukupne imovine u skrbništvu mirovinskih fondova, središnjih banaka i financijskih institucija diljem svijeta. Euroclear nije samo neka slučajna banka, ona je ključna infrastruktura koja omogućuje funkcioniranje europskih financija. Svaka veća trgovina obveznicama, svaka transakcija državnih vrijednosnih papira, svako ulaganje mirovinskih fondova prolazi kroz ovaj sustav. Kada napadate kredibilitet Eurocleara, napadate temelje europskog tržišta kapitala.
Euroclear i EU su prst i nokat, EU stoga ne može izbjeći sudbini onog što Rusija sprema Euroclearu.

Svetloba jutra

modrinaneba.blog.hr

Ko dam sebi prostor svetloba zasveti.
Sreča se vrne,
tudi če se ne vrnejo ljudje

Foto: moja osebno

(pred)božićno čudo

ehsaznala.blog.hr

ona
uza zid neke zgrade sa obnovljenom fasadom u centru grada, raspoložena, čeka sa sinom i snahom uber vožnju, nakon sudjelovanja na predbožićnoj likovnoj radionici.

on
stoji uz otvoren prozor na prvome katu iste te zgrade, puši i pjeva na sav glas (ne baš s previše sluha, ali radosno) refren "moj lipi anđele". iz osvijetljene prostorije iza njega dopire zvuk klavira i drugi raspjevani glasovi, većinom ženski, mlađi.

pogledi im se susretnu, on joj se široko nasmiješi, a ona se spontano pridruži pjesmi. i pjevaju tako zajedno, nepoznati romeo na prozoru prvoga kata i julija nekoliko koraka ispod prozora. publika nasmiješeno sluša. shakespeare, miruj, trenutak je radostan, savršen. baš kao i oliverova pjesma.

uber
pristiže kao deus ex machina. ona slegne ramenima, on i dalje nasmiješen i raspjevan, mahne joj. trojac ulazi u taxi i odlazi, veselo komentirajući događaj.

ona
tijekom vožnje, razmišlja o tom krasnom, nenadanom poklonu univerzuma. poruci? divno, voli izazove, zašto ga ne bi pokušala pronaći.
..................

raspjevani ženski glasovi
ovaj naš domar jura po cijeli božji dan visi na tom prozoru i pravi se da zna pjevati, a još i puši. treba o tome obavijestiti ravnateljicu.

oliver
šta su mi uradili od pjesme, mama.

Partija tjedna - spektakl!

e-linija.blog.hr

Partija 3 (51/25)

Vezano uz pretposljednji post (Pregled tjedna) ovdje je jedna spektakularna partija odigrana na proteklom turniru u Buenos Airesu između A. Shirova i I. Cheparinova u kojoj obje strane nisu štedjele vlastite figure kako bi došle do napada na protivnikovog kralja.

Igrala se agresivna Sicilijanska obrana (Najdorfova varijanta), a crni je prvi započeo paljbu žrtvom dvije figure, a onda je krenuo i A. Shirov (bijeli)...

Shirov, A. (2610) - Cheparinov, I. (2625), Buenos Aires 12/2025

Crni se upustio u (privremenu) dvostruku žrtvu figura:



16...Sf3+!?

Crni je lansirao udar na bijeloga po a1-h8 dijagonali. Izgleda avangardno, ali igrač klase 2600+ sigurno nije ovim iznenađen, sve je to još dio teorije otvaranja. Ideja svakako privlači pažnju jer nastaje otvorena pozicija bogata taktičkim motivima.



Pozicija nakon žrtve druge figure 17...Lxc3+. S obzirom da bijeli mora prihvatiti i ovu žrtvu (18.Ke2 Sd4+ bijeli kralj bi se našao u centru pod teškom paljbom crnih figura), crni vraća dio uloženog materijala.



U poziciji na dijagramu, crni je igrao 20...Tc8? i mislim da je pogriješio jer je bilo i drugih rješenja i nije trebalo bijelome dozvoliti da dama uzme pješaka na d6 i krene u protunapad.



Bijeli je upravo odigrao 24.0-0 i crnom ponudio "čistog" lovca na c4! To je Alexey Shirov! Poziciju crnog topa na c4 uskoro će iskoristiti za dobivanje na vremenu jer će mu omogućiti da u dva poteza beskorisnog skakača na d1 pretvori u jaku napadačku figuru...

Cijeli partiju može se pogledati na ovom linku.

Ljubav

supatnikll.blog.hr

Upaljena je i četvrta svijeća, anđeoska koja simbolizira ljubav.

Nije lako voljeti Boga.

Čovjek je razumno biće, iako je gledajući neke blogere teško u to povjerovati, a razumna bića sumnjaju, osjećaju bol, pate, preispituju, i imaju ograničen kapacitet prihvaćanja datog im križa koji trebaju iznijeti.

Nije lako voljeti Boga, kad se osjećamo iznevjerenima, napuštenima, povrijeđenima.

Nije lako voljeti Boga kada bi najradije zavapili Bože moj zašto si me ostavio.

Nije lako voljeti Boga kojeg tražimo u najdubljim zakutcima duše, i nerijetko ga ne nalazimo, jer se oglušuje na naše molitve i vapaje.

Valjda zato ljudi i mijenjaju toga bešćutnog Boga za šarene šljašteće vašare, ljudi su takvi, čim postane teško odustaju i ne podnose bol, i žuljanje križa.

Jednog Božića pričao sam vam o tome, paraliziran strahom, izmučen napadajima panike, u tuđem svijetu slušao sam u jednoj crkvi božićne pjesme na tuđem jeziku, i učio se prihvaćanju križa sa zahvalnosti.

Nije lako voljeti Boga, jer voljeti Boga znači voljeti križ i krvave žuljeve na ramenima.

Somethin' Stupid

modrinaneba.blog.hr