Sve kategorije po listama

Odprto srce in oko

modrinaneba.blog.hr

Nežna bitja, ki s svojimi učkami očarajo
začarajo, res jih ni težko ljubiti.
Oni vračajo ljubezen brez besed

Foto: Sandrine Di - fraja Garcia (dovoljenje autorja)

Skrbničko vodstvo

5senses.blog.hr

Predavanje o skrbničkom vodstvu natjeralo me da preispitam način na koji inače razmišljamo o uspjehu u poslovanju. Kao studenti često učimo da je glavni cilj poduzeća maksimizacija profita i zadovoljavanje vlasnika kapitala, no ovo predavanje je pokazalo da takav pogled nije nužno dugoročno održiv. Skrbničko vodstvo polazi od ideje da lider nije vlasnik moći, već čuvar povjerenja, resursa i svrhe organizacije, s odgovornošću prema svim dionicima, a ne samo prema dioničarima.

Posebno mi je bila zanimljiva razlika između tradicionalnog, dioničarskog pristupa i dioničkog pristupa koji u obzir uzima zaposlenike, zajednicu, okoliš i buduće generacije. Kao studentici, taj mi se pristup čini realnijim jer živimo s posljedicama poslovnih odluka koje su često bile vođene isključivo kratkoročnim interesima. Skrbničko vodstvo pokušava biti most između profita i odgovornosti, naglašavajući da financijska održivost jest važna, ali sama po sebi nije dovoljna.

Primjeri kompanija poput Unilevera, Starbucksa ili Tata grupe pokazali su da je moguće istovremeno poslovati uspješno i odgovorno. U tim slučajevima održivost i briga za ljude nisu prepreka profitu, već njegov preduvjet. To je u suprotnosti s greenwashingom, koji se svodi na stvaranje privida odgovornosti bez stvarnih promjena. Dok greenwashing upravlja percepcijom, skrbničko vodstvo upravlja stvarnim posljedicama poslovnih odluka.

Predavanje je također otvorilo pitanje zašto ESG često ne funkcionira u praksi. Problem nije u samoj ideji odgovornog poslovanja, već u sustavima nagrađivanja koji i dalje potiču kratkoročne rezultate, dok se dugoročna odgovornost samo deklarativno zagovara. Organizacije na kraju dobivaju ponašanja koja nagrađuju, a ne ona kojima se nadaju.

Ono što nosim s ovog predavanja je spoznaja da skrbničko vodstvo nije metoda ili alat, već način razmišljanja. Ako želimo organizacije koje traju i stvaraju stvarnu vrijednost, lideri moraju preuzeti odgovornost ne samo za današnje rezultate, već i za svijet koji ostavljaju onima koji dolaze nakon nas.

Naši ljudi 1 (Meister Hucu umjesto odgovora)

nachtfresser.blog.hr

Ovaj komentar Meister Huca, koji sam jutros pročitao kao odgovor na moj komentar probudio mi je lavinu asocijacija. Moje riječi su označene kurzivom.

@NF –
„Nećemo se lagati, došao sam samo vidjeti tko ti je čestitao novu godinu…“

Ima B. Glumac tu knjigu, Moji ljudi… Ne mogu reći da imam svoje ljude,neki kulturni gang koji se međusobno podupire bez obzira na kvalitetu.
Pa ipak, svi koji su se ovdje oglasili u neku ruku Moji su ljudi.

„ne podnosim muškarčine s brčinama“

Muškarci s brčinama uvijek su estetski upitni, no ponajboljem evropskom brku – Nietzscheu - uvijek smo spremni oprostiti mrvice hrane zalijepljene za dlake pod nosom.

„… Moravijine žene ili ljubavnice…“

Mislim da je riječ o D. Maraini, tek sam nedavno nabasao na to ime. Nisam je čitao. Još neki tvrde da zna pisati.

„Popij jednu i za mene, živio!“

Kao što sam ti napisao, popio sam jednu za tebe.
A, onda još jednu…(Kraj citata!)

Nevjerojatno, ali prvi mi je pao na pamet naš u svijetu najuspješniji dramatičar, kojeg ja beznačajan ni najmanje ne cijenim, čak sam napustio dvoranu za trajanja jednog gostovanja u gradu, uostalom zašto bih se mučio to slušati, kad ni ulaznicu nisam platio :P Riječ je naravno o Miri Gavranu. Palo mi je na pamet čitajući blogera Huca, kojeg pak naravno zbilja cijenim, da bih se i ja u novom komentaru mogao razbacivati prezimenima poznatih, ne samo mrtvih ljudi, kao što to Gavran često čini i postiže očito pozitivan efekt kod svojih čitatelja. Pa ajmo probati na tragu Hucovog komentara mog komentara, sad su za promjenu Hucove riječi označene kurzivom:

Ima B. Glumac tu knjigu, Moji ljudi… Ne mogu reći da imam svoje ljude,neki kulturni gang koji se međusobno podupire bez obzira na kvalitetu.

Pođimo od Branislava Glumca autora kultne "Zagrepčanke" (nije greška u naslovu, Glumac je bio pismen za razliku od nekih suvremenih autora i blogera), kojeg sam imao zadovoljstvo upoznati neočekivano, na neobičan način. Naime moj drugar Matija je sa svojom udrugom istomišljenika "ParNas" organizirao u Rijeci sad nažalost pokojni festival književnosti "Kičma" (Knjige i časopisi na morskoj ariji)
Ja sam Matiji rekao da vjerojatno mogu na festival bez problema dovesti autora najznačajnijeg hrvatskog romana dvadesetog stoljeća (naravno mislim na urbanu književnost, varalice i ognjištari nisu u toj konkurenciji) Alojza Majetića, njegov Čangi je već povijesni junak jednog književnog razdoblja kod nas, jer itekako dobro poznajem Majetićevu novu književnu muzu i suradnicu blogericu Danielaland. (fotografija je pak iz povijesnih dana bloga haer):


(samoslik radila Danči)

Rekao sam da u paketu naravno ide i velika blog pjesnikinja Danči, što je Matija odmah objeručke prihvatio. Nazvao sam Danči da joj priopćim da zaokruže Rijeku na svojim kalendarima te da se spreme za promjenu za druženje ovdje, a s Matijom će se bez problema dogovoriti o refundiranju troškova. Ona je odgovorila, oke, super, ja neću čitati, zadnje vrijeme volim biti voditeljica (onda je moment zastala), ali imamo jedan problem. Pitao sam koji problem, sve se da dogovoriti, pa s Majetićem zadnje vrijeme uvijek putuje i Glumac. Koji glumac, pitam ja zbunjeno, pa Branislav. U jebote problema, kako neočekivano, dva kapitalca jednim udarcem, ne, ne trebam uopće sa šefom Matijom razgovarati. Ostalo je povijest, bilo je to odlično posjećeno književno druženje, poslije smo Matija, oni i ja završili u dobrom ribljem restoranu, Majetić se pokazao neobično darežljiv, darovao mi je čak četiri svoje knjige, Glumac je donijeo uz ljubaznost i svoj potpisani zaštitni znak "Zagrepčanku" na dar, od Danči sam tradicionalno dobio obećanja i šipak, ali to je već neki tradicionalni đir, osim legendarne blogerice s kojom od 2009. ne komuniciram, kod koje se mora dobro paziti kakvim ćeš joj darom uzvratiti na njen. Majetić mi je u povjerenju rekao, da on baš nije prije pratio blogove, da mu je Daniela rekla da sam ja najbolji, odgovorio sam, ako je rekla, valjda i jesam, te da i on s Danči vodi zajednički blog koji su nazvali Heidegger i da ga je nagovorila da objave zajedno prvi hrvatski blog roman, i bi tako...
Odužio mi se post, nisam se maknuo od početka, smislio sam ja odgovore i na primjedbu o brkovima velikog Nietzschea, to možda drugi put, a možda na sveto Nikadarevo
kako obično govore one koje me bolje poznaju...

bez sjenki

ehsaznala.blog.hr

volio si me najviše najslabiju
jaka sam te željela najviše
nema novih obećanja
u meni samo ja
tama grli jabučice oka
glad bol snaga smijeh
može se naravno izreći laž
tko sanja snove satkane za me

Dobro i zlo

thelightoftheuniverse.blog.hr

Postoje samo dva osjećaja koja definiraju dobro i zlo, a to su ljubav i mržnja. Po njima se definiraš. Po njima jesi. Prolaze kroz tvoje srce, a onda definiraju tvoje misli i tvoja djelovanja. Postaju tvoj svijet. Što je mržnja? Mržnja je zbroj svih tvojih nedostataka. Ona je ono sve što mrziš kod sebe. Sve ono s čime se ne možeš nositi. Ona je tvoj poraz neprihvaćanja svih svojih mana, nedostataka, straha, kojih si svjestan, ali nemaš snage suočiti se s njima.

Zato je teško biti dobar. Najteže je stati, pogledati sebe u ogledalu i suočiti se sa samim sobom.

Nema naslova

taango.blog.hr

DVORAC DRUGI

starrynight2022.blog.hr

Čitam Hesseove Male radosti, kratki mudri esejčić o svima pristupačnim i nadohvat ruke "malim radostima". Uživanje u blještanju snijega u noći, npr., u zimskoj šetnji kada se grad čini kao dvorac s ledenim dvoranama punim kristala i svjetlucanja inja i ukrasa po drveću kao vitezovima okruglog stola, okrugli stolovi kafića i srcaste stolice prekriveni snijegom, crkveni zvonik po čijem satu i kazaljkama je napadao snijeg, streha s koje vise prozirne sige koji prizor nisi vidjela od djetinjstva, raskošni ogromni borovi s bijelim šlagom na granama nasuprot ljubičastom zimskom nebu... Za male radosti samo treba puno mašte i eventualno iskrenog i autentičnog književnog teksta kakvog dobrog pisca čiji savjeti će nas pratiti u našim čarobnim nalazištima dragulja svakodnevnog života, gdje drugi vide samo običnu golu granu na kiši mi vidimo blistavu ljepoticu. Kristalizacija se to zove, po Stendhalu, kada ružno postaje nam dragulj, ali ne jer se je ružno izretuširalo u nešto što nije, nego jer je naše oko otkrilo ljepotu - istine. Cijeli tekst je tu, pa poslušajmo "razmišljanja i raporte" velikog pisca:

Male radosti

Veliki dijelovi stanovništva u našem vremenu žive u dosadi bez radosti i ljubavi. Profinjeni umovi smatraju naš neumjetnički način života opresivnim i bolnim te se povlače iz današnjice. U umjetnosti i književnosti, nakon kratkog razdoblja realizma, osjećaj nezadovoljstva opipljiv je posvuda, a najjasniji simptomi su čežnja za renesansom i neoromantizmom.

„Nedostaje vam vjere!“ viče Crkva i „Nedostaje vam umjetnosti!“ viče Avenarius. U redu, meni. Mislim, nedostaje nam radosti. Bujnost uzvišenog života, shvaćanje života kao radosne stvari, kao slavlja - to je, u biti, ono čime nas renesansa tako blistavo privlači. Visoko poštovanje prema minuti, žurba, kao primarni uzrok našeg načina života, nesumnjivo je najopasniji neprijatelj radosti. S čežnjivim osmijesima čitamo idile i sentimentalne putopise prošlih epoha. Za što naši djedovi nisu imali vremena? Kad sam jednom pročitao Schlegelovu Eklogu o besposlici, nisam se mogao oteti pomisli: Kako biste uzdahnuli da ste morali raditi naš posao!

Čini se tužnim, ali nužnim da ta žurba našeg modernog života ima štetan i napadački utjecaj na nas od našeg najranijeg odgoja. Nažalost, međutim, ta žurba modernog života odavno je zauzela naše oskudno slobodno vrijeme; naš način uživanja u životu teško je manje nervozan i iscrpljujući od aktivnosti našeg rada. "Što je više moguće i što brže moguće" je moto. Iz toga slijedi sve više zabave i sve manje radosti. Svatko tko je ikada svjedočio velikom festivalu u gradovima ili čak metropolama, ili mjestima za zabavu modernih gradova, sjećat će se ovih grozničavih, iskrivljenih lica s uprtim očima bolno i odvratno. I ovaj morbidni način uživanja u životu, potaknut vječnim nezadovoljstvom, a opet vječno prezasićen, pronašao je svoje mjesto i u kazalištima, opernim kućama, čak i koncertnim dvoranama i umjetničkim galerijama. Posjet izložbi moderne umjetnosti zasigurno rijetko predstavlja zadovoljstvo.

Čak ni bogati nisu pošteđeni tih zala. Mogao bi, ali ne može. Čovjek mora sudjelovati, biti informiran, ići u korak s vremenom.

Kao i svi ostali, ne znam univerzalni lijek za ove probleme. Jednostavno želim podsjetiti na stari, nažalost prilično zastarjeli, osobni lijek: Umjerenost je dvostruko zadovoljstvo. I: Ne previdite male radosti! Dakle: Umjerenost. U određenim krugovima potrebna je hrabrost da se propusti premijera. U drugim krugovima potrebna je hrabrost da se književni novitet ne sazna nekoliko tjedana nakon izlaska. U najširim krugovima, smatra se da je netko posramljen ako nije pročitao današnje novine. Ali poznajem neke koji ne žale što su imali tu hrabrost.

Svatko tko ima kino pretplatu ne bi trebao misliti da ima što izgubiti ako je koristi samo jednom svaka dva tjedna. Jamčim im: dobit će. Svatko tko je navikao gledati slike u masi trebao bi pokušati, ako je još uvijek u mogućnosti, provesti sat ili više ispred jednog remek-djela i zadovoljiti se time za taj dan. Dobit će od toga.

Isto tako, strastveni čitatelj itd. trebao bi to isprobati. Nekoliko će se puta iznervirati što se ne može pridružiti razgovoru o nečem novom. Nekoliko će se puta osmijehnuti. Ali uskoro će se i sam nasmiješiti i znati bolje. I svatko tko se ne može natjerati na bilo koje drugo ograničenje trebao bi isprobati naviku odlaska u krevet u 10 sati barem jednom tjedno. Bit će zadivljen koliko se briljantno nadoknađuje ovaj mali gubitak vremena i uživanja. Sposobnost uživanja u "malim užicima" usko je povezana s navikom umjerenosti. Jer ta sposobnost, izvorno urođena svakom ljudskom biću, pretpostavlja stvari koje su često atrofirale i izgubile se u modernom svakodnevnom životu, naime određeni stupanj vedrine, ljubavi i poezije. Te male radosti, posebno one koje se daruju siromašnima, toliko su neupadljive i toliko brojne u svakodnevnom životu da ih tupe umove bezbrojnih radnih ljudi jedva da više dotiču. One prolaze nezapaženo, ne reklamiraju se, ne koštaju ništa! (Čudno, čak ni siromašni ne znaju da su najveće radosti uvijek one koje ne koštaju novca.)

Među tim radostima, najpoznatije su one koje nam otkriva svakodnevni kontakt s prirodom. Naše oči, prije svega, mnogo zlostavljane, prenapregnute oči modernog čovjeka, posjeduju, ako se samo poželi, neiscrpan kapacitet za užitak. Kad ujutro idem na posao, brojni drugi radnici žure sa mnom i prema meni, upravo se probudivši iz sna i kreveta, drhteći brzo i preko ulica. Većina hoda brzo, držeći pogled na cesti ili najviše na odjeći i licima prolaznika. Glavu gore, dragi prijatelji! Pokušajte ponekad - drvo ili barem dobar komad neba mogu se vidjeti posvuda. Ne mora uopće biti plavo nebo; svjetlost sunca se uvijek može na neki način osjetiti. Naviknite se svako jutro na trenutak pogledati u nebo i odjednom ćete osjetiti zrak oko sebe, dah jutarnje svježine koji vam je darovan između sna i rada. Otkrit ćete da svaki dan i svaki krov ima svoj izgled, svoje posebno svjetlo. Obratite malo pažnje na ovo i imat ćete ostatak blagostanja i mali dio zajedništva s prirodom za cijeli dan. Postupno se oko bez napora uvježbava da bude posrednik mnogih malih podražaja, da promatra prirodu, ulice, da shvaća neiscrpnu komediju svakodnevnog života. Od tamo do umjetnički uvježbanog pogleda je manja polovica puta; glavna stvar je početak, otvaranje očiju.

Komadić neba, vrtni zid obrastao zelenim granama, lijep konj, prekrasan pas, skupina djece, lijepa ženska glava – nećemo dopustiti da nam se išta od toga oduzme. Svatko tko je napravio prvi korak može vidjeti prekrasne stvari unutar ulice bez gubljenja ijedne minute. Ovakvo gledanje nipošto nije zamorno, već jača i osvježava, i to ne samo oko. Sve stvari imaju živopisnu stranu, čak i nezanimljive ili ružne; čovjek jednostavno mora biti voljan vidjeti ih.

A s gledanjem dolazi vedrina, ljubav i poezija. Čovjek koji prvi put ubere mali cvijet kako bi ga držao blizu dok radi, napredovao je u svom uživanju u životu. Preko puta kuće u kojoj sam dugo radio bila je djevojačka škola. Razred desetogodišnjaka imao je svoje igralište na toj strani. Morao sam naporno raditi i patio sam od buke djece koja su se igrala, ali koliko mi je radosti i životnog žara pružio jedan pogled na to igralište neopisivo je. Ta šarena odjeća, te živahne, vesele oči, ti vitki, snažni pokreti povećali su moj životni žar. Jahaonica ili kokošinjac mogli su mi slično poslužiti. Svatko tko je ikada promatrao učinke svjetlosti na monokromatskoj površini, poput zida kuće, zna koliko je oko zadovoljno i sposobno za užitak. Zadovoljit ćemo se ovim primjerima. Mnogi drugi mali užici sigurno su se nekim čitateljima dogodili, poput posebno ugodnog mirisa cvijeta ili voća, slušanja vlastitih i tuđih glasova, prisluškivanja dječjih razgovora. Pjevušenje ili zviždanje melodije također pripada ovdje, zajedno s tisuću drugih sitnica od kojih se može utkati svijetli lanac malih užitaka u vlastiti život. Svakodnevno doživljavanje što više ovih malih užitaka i štedljiva raspodjela većih, napornijih užitaka na blagdane i lijepa vremena, savjetovao bih svima koji pate od nedostatka vremena i motivacije. Za opuštanje prije svega, za svakodnevno olakšanje i oslobađanje, dani su nam mali, a ne veliki, užici.
(1899)
Hesse, Hermann: Razmišljanja i izvještaji 1899–1926

Ekstaza beline

modrinaneba.blog.hr

Ko mraz riše tišino, jaz lovim srečo.
Ne da bi vedela kaj iščem, je moja sreča
nagrada ali samo občutek topline

Foto: Posa Tamas (dovoljenje avtorja)

:)

dusakojaluta.blog.hr

Ena pesem

modrinaneba.blog.hr

Nekaj pa je še takih ljudi, ki se jih človek razveseli

Rado ide Hrvat u ...

nachtfresser.blog.hr

U velikoj sam gužvi, za razliku od socijalističkih vremena i nestašica kava i deterdženta radi se o nestašicama vitalnih stvari, nužnih za opstanak. Još u staroj godini je počelo s traganjem za inzulinom, uspjeli smo ga naći u maloj privatnoj virovitičkoj ljekarni, oklijevali, jer smo ga mogli samo naveliko kupiti, na kraju nam se itekako isplatilo. Sad već tragamo za špricama,a po dućanima je umjetno izazvana i nestašica dijabetske pseće hrane, pokušava se stvoriti monopol one koju psi ne žele. Dovijamo se narudžbama, no paketi s prazničkim darovima su izazvali kaos kod svih naših dostavnih službi, a snijeg, potpuno neočekivan u ovo doba godine je problem dodatno potencirao. Ha, koju smo naivnu sliku imali o kapitalizmu i potrošačkom društvo "Trebat će samo novaca pa ćeš imati i biftek i dobar pršut te francuske sireve i sve što uzaželiš."Novca za nužno za preživljavanje bi se našlo, makar sve prodali lihvarima u pola cijene, ali malo sutra, istina je nešto drukčija. Završavam, idem na mail, još tinja nada za pronalaženjeg željenog paketa, gospođa iz središnjice privatne službe se zbilja trudi, ali teren je, kao u stara dobra vremena, nepredvidiv.
Ajmo na pjesmu i na za Hrvatsku bitnije stvari:

težimo li sreći ili uspjehu?

ehsaznala.blog.hr

kompromisi su uspješni ako se sve dobro odvija dalje, iako ni jedna strana nije potpuno sretna u tom procesu. vodi li sreća neuspjehu?

Artsy „ST-ćanistika“: pogledali smo „Crvenu vodu“ tako da vi – NE MORATE!!!

splicanistika.blog.hr

...ali bi bilo lijepo od vas da ipak pročitate ovaj osvrt na predstavu kojega pišemo kao redakcijsko priopćenje. I kao dokaz da smo, na razini redakcije, daleko iznad Gerinih grezunština umotanih u celofan verbalnih bravura. U ocjeni „Crvene vode“, predstave koja je napravljena prema istoimenom Pavičićevom romanu, nastojali smo pisati odmjerenim stilom kazališne kritike kakva se inače može pročitati u najeminentnijim tiskovinama. Budući da je povijesni okvir važan za razumijevanje radnje „Crvene vode“, također smo se potrudili biti što informativniji za slučaj da ste ili potisnuli, ili prespavali, ili pukim tajmingom susreta roditelja jednostavno nesvjesni krvavo bolne i glupe tranzicije osamdesetih i devedesetih na ovim prostorima. Jer ako je ova predstava, baš zbog panoramskog pristupa adaptaciji predloška, išta uspjela tako vjerno dočarati je koliko je bolna i glupa (a ne krvava) bila tranzicija na ovim prostorima. Točno tako – bolno i glupo – smo se osjećali nakon otprilike dva sata davljenja u „Crvenoj vodi“ uz jedan kraći predah zbog pišanja u tranziciji između zapleta i songa u izvedbi Saše Antića. A sad, idemo psihoanalizirati pozadinu naših osjećaja...

Pravilo „prvih 100 dana“ veže se uz Franklina D. Roosevelta, koji je preuzeo dužnost predsjenikovanja SAD-om usred Velike depresije. Zemlja je bila paralizirana, banke su propadale, nezaposlenost rasla, a povjerenje u institucije potrošeno. Rooseveltova zakonodavna ofenziva, kad je u prva tri mjeseca svog mandata progurao čitav niz mjera koje će kasnije biti objedinjene pod nazivom „New Deal“, pretvorila se u političku konvenciju – novoj vlasti se daje 100 dana fore da pokaže namjeru i elementarnu sposobnost upravljanja krizom. I ta ideja prijelaznog razdoblja, tog hodanja po rubu između starog koje se rapada i novog koje još nema oblik, čudno je bliska onome o čemu piše Jurica Pavičić. Njegova „Crvena voda“ je kronika jedne tranzicije – ne samo političke i ekonomske, nego i moralne, obiteljske, mentalne. Kao i u Americi tridesetih, i ovdje se društvo raspada brže nego što se može popraviti, institucije kasne za stvarnošću, a ljudi se snalaze kako znaju, često preko tuđih leđa jer to isto spada u kategoriju „kako znaš“. Međutim, na ovim prostorima ta tranzicija nije imala svoj završni crescendo u ratu, nego je rat postao njezin središnji dio, dio u kojem je sklopljen drugačiji New Deal. Jer ako je izvorni New Deal bio pokušaj da se šok-terapijom spasi društvo od krize, u balkanskoj verziji kriza je iskorištena da se ratnom šok-terapijom društvo spasi od – vlasništva. U toj balkanskoj perverziji od tranzicije, koja za razliku od američke nije izdignula srednju klasu nego pse rata, nastala je trajna društvena praznina u koju su zalutali svi ostali, ti gubitnici tranzicije. Isti oni koji cijenu toga skupo plaćaju dandanas. Jer i upad na „Crvenu vodu“ se plaćao.

U suvremenoj teoriji dramaturgije postoje dva pravila slična pravilu „prvih 100 dana“ u politici. Prvo pravilo glasi ovako – ako u kazališnoj predstavi istovremeno glume Nives Ivanković i Arijana Čulina (pri čemu je nebitno koja je glavna glumica), primjenjuje se pravilo „prvih 100 sekundi“. 100 sekundi označava razumno dug period u kojem se sjedi mirno, cinizam je prigušen, ne traže se greške i dopušta se da Nives Ivanković i/ili Arijana Čulina uspostave ton, ritam i jezik svijeta kojega igraju. Ali ako je jedino što se uspostavi nakon tih prvih 100 sekundi ton, ritam i jezik Nives Ivanković i/ili Arijane Čuline, onda je razumno otići s predstave. Drugo pravilo u suvremenoj teoriji dramaturgije slično pravilu „prvih 100 dana“ u politici glasi ovako – ako se želi odgledati do kraja i preživjeti kazališnu predstavu u kojoj istovremeno glume Nives Ivanković i Arijana Čulina (pri čemu je nebitno koja je glavna glumica), a ta predstava se zove „Crvena voda“, primjenjuje se pravilo „prvih 100 minuta“. U tom slučaju, 100 minuta je razumno dug period u kojem je cinizam prigušen, ne traže se greške i dopušta se da Nives Ivanković i/ili Arijana Čulina nastave s tonom, ritmom i jezikom svijeta kojeg su već uspostavile, ali za kojega vas zaboli kurac jer je „prvih 100 sekundi“ ionako davno prošlo i već ste u mislima o „prvih 100 sekundi“ nakon predstave koje znače slobodu do sukljanja prvog od 100 duvana ispred teatra. Možete se mentalno postaviti kao kazališni redatelj koji konačno riskira prvih 100 godina splitskog HNK i zamisliti što bi bilo kad bi, usred one tranzicijske obiteljske svađe koja eskalira, Jakov dao neglumljenu, nefingiranu trisku Nives Ivanković i bi li to u prvih 100 desetinki nakon triske promijenilo ton, ritam i jezik svijeta kojeg je uspotavila Nives Ivanković dok je Arijana Čulina čučala iza scene. Možete otići još dalje s razradom ovih dramaturških pravila i zapitati se bi li Maduru bilo lakše da primjeni pravilo „prvih 100 godina“ za američki zatvor u kojeg su ga strpali niti 100 sati prije ovog prikazivanja „Crvene vode“ po kojem dopušta crnadiji iz Bloka C da odrede ton, ritam i svijet u koji će bježati dok se tušira. Dakle, mogućnosti su razne i ako ništa, „Crvena voda“ je dovoljno široka da budete slobodni otploviti bilo gdje. U svakom slučaju, mi smo uspješno primijenili pravilo „prvih 100 minuta“ što nam je dalo dovoljno snage da izdržimo zadnjih 20 minuta tranzicije od monologa-priznanja Arijane Čuline do onog songa Saše Antića kojeg smo spomenuli na početku. Ili je tranzicija bila obrnuta? Zaboravili smo.

Međutim, treba biti pošten i osvrnuti se na elemente predstave koji su nas dotakli. Prije svega scenografija koja je vrlo ekonomično i elegantno riješena s četiri različite scene na pokretnoj platformi koje su se rotirale prema potrebama radnje. Što nas je podsjetilo na Kolo sreće. Naime, pitali smo se hoćemo li imati sreće da se platforma zaustavi na segmentu u kojem slučajno nema ni Nives Ivanković ni Arijane Čuline. Također, vrlo upečatljivo je bilo obraćanje lika Silve Vele u zadnjih „100 sekundi predstave“ (ne računajući vrijeme za naklon glumaca i ovacije publike). To obraćanje nećemo parafrazirati. Ovdje samo iznosimo poantu, a to je da je svuda oko nas crvena voda koja će nas svih preplaviti ili tako nešto. I u tom trenutku smo ostali pogođeni apokaliptičnošću te poante, iako s malo daltonizma. Jer u stvarnosti, nakon „prvih 100 sati“ jače kiše u Splitu, iz svake špine curi smeđa voda. Koja nas preplavljuje i potvrđuje onu tranzicijsku mutnoću što se vuče još od devedesetih. I koju uredno plaćamo. Pa zato, na kraju ovog osvrta, mišljenje o predstavi (što ćemo potvrditi rezolucijom na idućem sastanku redakcije „ST-ćanistike“ bez Gere) ipak mijenjamo za 180 stupnjeva. Zanemarite sve što je napisano u prethodnim odlomcima. Jer „Crvena voda“ je zapravo genijalno kazališno uprizorenje kojim je melodramatski prenesena bit tranzicije na Balkanu – kao čistog gubitka vremena.

O knjigama, serijama i internetu

samolagano.blog.hr

Kako starim, shvatila sam da se zaista transformiram. Sigurno ne u tolikoj mjeri da ću se pomladiti, kao što to mnogi žele za sebe, a to ni ne želim. Iako ima i takvih primjeraka, odnosno hodajućih karikatura.
Nisam usamljena u tome jer sam čula od mnogih mojih vršnjaka kako postaju selektivniji u onome što puštaju u svoj život. Tako i treba.

Obožavam činjenicu što mogu birati čime ću popuniti slobodno vrijeme. Sjećam se da sam kao mlađa za mnoge stvari mislila da ih "moram" pročitati, vidjeti, proživjeti itd. i kada to ne bih stigla uraditi, eto frustracije.
Zato sada i jesam samolagano, :))

Neku večer sam slučajno nabasala na seriju Grof Monte Cristo na jednome od TV programa i isto tako slučajno (ili možda ne) nastavila gledati. Rekoh, nekoć sam to čitala i pročitala pa zašto ne vidjeti kako ću to doživjeti sada. Nisam sigurna je li bila koja ekranizacija i jesam li je gledala, ali prošlo je dovoljno vremena i ne bi mi trebalo biti dosadno. I nije.

Povratak u vrijeme kada smo i gledali i čitali - Dumasa, Hugoa, Dickensa, Vernea ... i to ne samo kao lektiru nego kao ulazak u svijet prošlosti i ljudskih karaktera. Čitalo se više, to je danas općepoznata činjenica. Neki ni tada nisu voljeli čitati, ali to je valjda do osobnih tvorničkih postavki. Nije osuda, nego činjenica. Ne doživljavaju svi isto čitajući neku knjigu, ne uspijevaju vizualizirati tu priču u svojoj glavi. Mislim da je to jako lijep dar na kome treba biti zahvalan.

U mojoj obitelji se puno čitalo i bilo je puno knjiga, ali ne toliko da ne bih odlazila u knjižnicu. Bilo je čarolije u tome da mi početkom godine izdaju novu kartonsku iskaznicu koja će za nekoliko mjeseci dobili brojne žigove s datumima posudbe i vraćanja i koja će se prilično brzo pohabati.

Knjige tada nisu baš zadovoljavale današnje kriterije očuvanosti, a ni korisnici nisu baš bili civilizirani (šteta). Bilo je iskidanih listova, mrlja od hrane, kojekakvih upisa kojima su neki željeli pokazati svoju duhovitost i nisu uspjeli u tome. Često je bilo selotejpom zalijepljenih listova i PVC omota oko korica.

Čudna, davna vremena, ali ono što je bitno je sadržaj tih knjiga. Nekome zanimljive, nekome dosadne, ali za svakoga ponešto.

Šteta što se danas više ne čita kao nekada. Tim više što je ipak moguće uspješno pomiriti stare i nove hobije. Jednako koliko volim čitati, toliko volim i proširivati znanja ili jednostavno opuštati mozak na internetu.

Ne treba biti isključiv.

*Bella-1" Ciao...

moody.blog.hr

Život nerijetko nudi zanimljivije scenarije od onih pisanih za knjige i filmove.
Špijunski triler iz 1990. "The Hunt for Red October" nadmašila je današnja stvarna pomorska potjera za korodiranim tankerom "Bella-1" (aka "Mariner") na Atlantiku koja se privodi kraju između obala Islanda i UK.

Ukratko, taj brod je kao jedan od "ruZZke flote iz sjene" (dakle pod američkim sankcijama!) još prošle godine krenuo iz irana prema Venezueli pred čijim obalama je odbio provjeru amričke obalne straže, isključiivši transpondere okrenuli se i (privremeno) nestali s radara.

Za vrijeme te "tihe plovidbe" preimenovali su brod u "Marineru" s domiclinom lukom Sochi i nevješto prefarbali panamsku zastavu ruZZkom trobojnicom.

U američkoj potjeri sudjelovali su zrakoplov za opskrbu gorivom u zraku Boeing KC-135T Stratotanker, pomorski patrolni zrakoplov Boeing P-8A Poseidon i nekoliko zrakoplova za specijalne misije Pilatus U-28A Draco, uz još neke savezničke snage.

RuZZija je panično i s ljutnjom reagirala šaljući podmornicu i ratne brodove kako bi zaštitila tanker i pretekla USCGC "Munro" u zaposjedanju plovila (!? tko bi tako štitio prazni tanker)!

Prića je donekle nalik onoj oko broda Ursa Major, ali to bi se tek trebalo razjasniti kad se vidi što je (ili koga) Bella-1 prevozila.
Oprema može biti uništena.
Brod može biti potopljen.
Teret može biti izgubljen.
RuZZija je već pokazala tu spremnost.

Očigledno skretanje Belle-1/Marinera prema sjeveru, prema Islandu, Grenlandu i potencijalno Barentsovom moru, u skladu je s prekidom misije s osobljem ili izviđačkim istraživanjem.
Komercijalno brodarstvo ne mijenja naglo kurs u vode visokih geografskih širina.
Operativna sredstva to čine.

Da je Bella-1 uspjela pristati u Murmansku, lekcija je brutalna: zastave i papirologija mogu kupiti vrijeme, ali također pretvaraju jedan brod u geopolitički izazov.
Sljedeći put kada netko kaže da su sankcije samo papirologija, neka pogledaju rutu plovidbe ovog broda.

Tijekom potjere, brod jest promijenio jurisdikciju i ponovno je registriran pod ruZZkom zastavom.
Međutim, američke vlasti kažu da je početna naredba za zaustavljanje dana kapetanu prije promjene zastave te se stoga operacija ne može smatrati napadom na ruski brod.
SIC!

"Zona interesa" je izgleda dobila obrise.
#HakonRimmeraid