Sve kategorije po listama

#419

auroralucidissima.blog.hr

zvijezde su pale

sjaji se dno jezera

tajnovitost sna

#418

auroralucidissima.blog.hr

osvanulo je

zarumenjelo jutro

ptice se bude

*kultura sjećanja

moody.blog.hr

...

#warmuseum.hr

#416

auroralucidissima.blog.hr

tuga sveg svijeta
nastanila se tiho
u mačjem oku

Kako nas je Michael Porter podsjetio na svrhu poslovanja

drustvenaodgovornostpoduzeca.blog.hr

U razgovorima o društvenim problemima najčešće se spominju država, politike, reforme ili razne udruge koje pokušavaju nešto promijeniti. Poduzeća se obično stavljaju sa strane, kao da njihov jedini posao treba biti stvaranje profita. Zbog takvog načina razmišljanja Porterovo predavanje djeluje osvježavajuće, jer pokazuje da poslovni sektor zapravo ima puno veću ulogu nego što se na prvi pogled čini.

Porter jasno ukazuje da neprofitne organizacije, koliko god se trudile, jednostavno nemaju kapacitete za velike promjene. Njihov rad često ostane ograničen na manja područja, bez mogućnosti da se proširi na širu populaciju. To ne umanjuje njihovu važnost, ali realno, bez resursa i stabilnog financiranja teško mogu mijenjati sustave. S druge strane, poduzeća imaju novac, tehnologiju, ljude i način poslovanja koji se može brzo širiti. Upravo zato Porter tvrdi da bi ona mogla biti ključni dio rješenja, a ne samo pasivni promatrači.

Najzanimljiviji dio predavanja je ideja dijeljene vrijednosti. To znači da poduzeće ne rješava društveni problem samo zato što „treba biti dobro“, nego zato što je to dio njegova poslovnog modela. Na taj način stvara se situacija u kojoj i društvo i poduzeće imaju koristi. Umjesto da društveni ciljevi budu dodatak, oni postaju ugrađeni u sam način poslovanja. Porter ovakav pristup opisuje kao bolju verziju kapitalizma, u kojoj profit i društveni napredak više nisu suprotstavljeni, nego idu zajedno.

Ovakav pogled posebno je važan za studente koji uskoro ulaze u poslovni svijet. Predavanje otvara pitanje kakva će se poduzeća birati, kakav rad ima smisla i što zapravo znači „doprinositi nečemu“. Radni vijek traje desetljećima, a Porter podsjeća da je važno provesti to vrijeme u organizacijama koje stvaraju neku vrijednost, a ne u onima koje samo troše energiju, resurse i ljude. U konačnici, današnji studenti sutra će biti oni koji će odlučivati kako će poduzeća izgledati i kakav će utjecaj stvarati.

Porterova poruka je da društvene promjene ne nastaju samo kroz politiku ili aktivizam, nego i kroz način na koji poduzeća djeluju svaki dan. Ako se poslovanje usmjeri na rješavanje stvarnih problema, umjesto samo na kratkoročne ciljeve, cijelo društvo može profitirati. Poduzeća već imaju sve potrebno – resurse, mogućnost rasta i utjecaj – samo ih treba usmjeriti u pravom smjeru.

Na kraju, predavanje potiče razmišljanje o tome kakav svijet poduzeća mogu graditi ako se prestane gledati na njih samo kao na „stroj za profit“. Kada se poslovanje uskladi s društvenim potrebama, pozitivne promjene postaju puno realnije i dostižnije. Upravo u tome leži snaga Porterove ideje.

Horor domoljublja

radivjetra.blog.hr

"Svake godine u ovo vrijeme kad mi počne zvoniti mobitel, za medije i ostale zainteresirane imam jednu, istu izjavu:

Zamislite osobu koju su teško pretukli i silovali, u mirnodopsko vrijeme, neka to bude mlada djevojka, naprimjer, koja je od nasilnika i ubojice uspjela pobjeći, jedva preživjevši traumu. Zamislite sad, idućih trideset godina, ona na svaku obljetnicu zločina sjeda za stol sa svojom obitelji, susjedima, sugrađanima i oni je potiču da im svake godine iznova i iznova prepričava detalje užasa. Sjedi tako pred kamerama, novinari postavljaju pitanja, zadižu joj majicu da vide ožiljke, ajde, sjetite se još kojeg strašnog detalja, kako vam je ono zabio nož, je li boljelo jako? Istovremeno, ispred njezine kuće postavljena je izložba s fotografijama zločinca, s opisom zločina, kako mu slučajno ne bi umaknula kad izađe, kako ne bi počela živjeti, kako joj ne bi palo na pamet da je ona više od žrtve. Čini li vam se to normalno? Čini li vam se to moralno? Iz kojeg onda razloga već trideset godina, a zadnjih desetak sve monstruoznije, izvlačite tu jadnu djecu u kaputićima iz kolone? Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da jedini njihov identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli, kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih da se osjećaju kako je njihovo najveće životno postignuće bilo to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata? To nikakve veze s pijetetom i suosjećanjem nema, ali ima s najgorim političkim profiterstvom, medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče, i s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava s plastičnim lampionima."

Ivana Bodrožić

Ma znadeš....

taango.blog.hr

#415

auroralucidissima.blog.hr

otvaram oči
čarobno maglovito
umrzlo jutro

Greenwashing

dop-blogatel.blog.hr

U svijetu u kojem potrošači sve više cijene održivost, a regulativa postaje stroža, mnoge kompanije žele ostaviti dojam da djeluju odgovorno. No, dok se neke zaista trude smanjiti svoj negativan utjecaj, druge se služe greenwashingom. Riječ je o marketinškoj taktici prikazivanja proizvoda ili poslovanja ekološki prihvatljivijim nego što stvarno jesu. Drugim riječima, greenwashing je lažna održivost upakirana u atraktivne slogane, zelenu ambalažu i lažna obećanja.

Ovaj tjedan naš je tim sudjelovao na 17. konferenciji o održivom razvoju, na radionici “Greenwashing pod povećalom”, koja nam je dodatno otvorila oči. Shvatili smo koliko je problem prisutan i koliko je važno da ga znamo prepoznati i kao potrošači i kao budući stručnjaci koji žele graditi odgovorno poslovanje.

Sigurno se pitate zašto je greenwashing problem? Ovaj „bezazlen“ marketinški trik zapravo ima ozbiljne posljedice. Loše djeluje na povjerenje javnosti u održivost općenito jer kada se otkrije laž, ljudi počnu sumnjati i u one kompanije koje zaista rade dobre stvari. Također, lažnim predstavljanjem odvraćaju pažnju od stvarnih ekoloških izazova. Umjesto da mijenjaju svoje poslovne modele, ulažu u PR kampanje. Istovremeno, iskreno održive kompanije gube konkurentsku prednost jer na tržištu izgledaju “jednako” kao i one koje samo glume da su odgovorne.

Na radionici smo analizirali nekoliko tipičnih oblika i primjera greenwashinga:
1. Nejasne i općenite tvrdnje koje uključuju izraze poput “eko-friendly”, “prirodno”, “održivo”, bez ikakvih konkretnih podataka. Što točno znači da je proizvod održiv? Ako nema objašnjenja najčešće ne znači ništa.
2. Korištenje zelene ambalaže i vizuala poput pakiranje puno listića, zemljanih tonova i prirodnih motiva koje „prodaje“ priču, iako proizvod uopće nije ekološki.
3. Fokus na sporedne prednosti, primjerice proizvod ima ambalažu od recikliranog materijala, ali je sam po sebi izrazito štetan ili dolazi iz upitnih dobavnih lanaca.
4. Selektivno prikazivanje informacija npr. kompanija ističe jedan mali “zeleni” iskorak, a skriva mnogo veće negativne učinke.

Najvažnije pitanje kako prepoznati greenwashing? Najbolje oružje je kritičko razmišljanje. Umjesto da vjerujemo velikim sloganima, potrebno je pogledati što stoji iza njih. Donosimo Vam kao našim čitačima nekoliko pitanja koja pomažu:
Jesu li tvrdnje konkretne i mjerljive?
Postoje li certifikati treće strane (npr. FSC, EU Ecolabel)?
Objašnjava li kompanija cijeli životni ciklus proizvoda, ili samo jedan dio? Jesu li informacije lako dostupne ili skriveno zakopane duboko na webu?
Ima li tvrtka jasne i transparentne ESG ciljeve, ili samo marketinške poruke?
Ako nešto zvuči predobro da bi bilo istinito najčešće i jest.

Možemo zaključiti da je razotkrivanje greenwashinga važno zato što održivost ne smije postati prazna riječ. Budućnost poslovanja ovisi o iskrenosti, transparentnosti i stvarnim promjenama, a ne o manipulaciji percepcijom. Kada potrošači znaju prepoznati lažnu održivost, pritisak pada na kompanije da zaista poboljšaju svoje procese. Radionica na konferenciji nas je podsjetila da je informiranost prvi korak prema promjeni i da svaki pojedinac može doprinijeti čišćem i odgovornijem tržištu. Greenwashing možda zvuči kao marketinška sitnica, ali u stvarnosti je to prepreka pravoj transformaciji. Zato je ključno da nastavimo učiti, propitkivati i birati svjesno jer jedino tako možemo stvoriti okruženje u kojem je istinska održivost norma, a ne dekor.

KUM

zemlja2.blog.hr

Uživajte u nezaboravnoj glazbi E. Morricone uz sjećanje na film

Djedovina

marival11.blog.hr

Moja se prabaka udala za mog pradjeda kojega nikad nisam upoznala. Naime, tijekom I svjetskog rata završio je na ruskoj fronti. Iz Rusije se nikada nije vratio, proglasili su ga mrtvim. Pradjed je bio jedan od dvojice sinova koji su posjedovali dosta zemlje Prabaka je rodila moju baku, a baka 5 sinova. Prabaka je naslijedila polovicu kuće i dosta zemlje koju je poduzetna baka još uvećala. Djed je radio, a baka je skrbila o domaćinstvu i blagu. Uvijek je u štali bilo 5 krava i boškarin. Kokoši su trčale dvorištem. Prodavalo se mlijeko, sir, telad… Muškarci su bili zaduženi za košnju trave i vinograd. Vino se nije prodavalo. Pilo se. Jer vode nije bilo. Kad se moja Kate udala u Istru, gotovo se onesvijestila kad je sa nonom išla po vodu za kuhanje na kol ( bara na koju se i stoku vodilo da se napije. Ona sa otoka gdje je svaka kuća imala gustirnu. A kad je stigla voda, najprije je došla špina na cesti, udaljena stotinjak metara od kuće . Po nju se išlo sa brentama koje su se nosile na leđima. Ja u sićima od aluminija, a moja Kate na glavi, kao prava dalmatinka.
Prvi unuk u obitelji bio je moj pokojni brat. Pa sam došla ja kao prvo žensko čeljade nakon sve te muške čeljadi. To prvo žensko čeljade imalo je privilegiju da se iz bolnice udaljene 60-ak kilometara, vrati iz rodilišta autobusom, umjesto pješke što je za ono vrijeme bilo normalno. Desecima kilometara hodali su natovareni svojim proizvodima da bi ih zamijenili za sol, ulje, mast….pa natovareni opet put pod noge u škarpetama… Jer cipele se nisu mogle kupiti. Škarpete je nona radila.

Dvojica sinova moje bake otišli su u Ameriku, jedan je još uvijek živ u Australiji, bez žene i potomaka.. Dvojica ( moj otac i stric ) ostali su u Istri. Njih dvojica održavali su imanje, a pomagao je i barba koji se vratio iz Amerike.

Zadnjih 15 godina moj sin održava kuću i masline koje je posadio moj otac. Pomažemo mu ja, sestra i prijatelji. Kosi sve bar 4 puta godišnje, popravlja krov - da se sve ne uruši i zaraste u korov. Posadili smo i mali broj voćki ( marelice, šljive, jabuku, krušku, trešnju ), a veliki orah, dud, šipak, mandarine, grožđe i dunje rastu u blizini kuće otprije. Dva su vinograda bila u polju. U kući nitko ne živi, ali sin obožava to mjesto i često je tamo, ja i moja sestra idemo često jer treba rezati i obrati masline, pomoći kad se uređuje okoliš…..
Trebalo je gotovo sto godina da stariji umru kako bi napokon prestale teritorijalne pretenzije. Susjedi su godinama stvarali probleme prabaki, baki, djedu, mom ocu i stricu. Godine svađa, čak i fizičkih napada, jer su eto bili uvjereni da je sve što je pripalo mojoj prabaki u stvari njihovo. Među praunucima i prapraunucima dviju obitelji više nema svađa, ali je došlo vrijeme da se unutar naše obitelji ne možemo dogovoriti oko podjele imovine.

Jer moji rođaci smatraju da je najbolje sve prodati i podijeliti novac. Kao da njihovi preci nisu prolili litre i litre znoja i suza, zacijelili tisuće žuljeva na rukama i nogama. Na sudu sam pisanim putem dala do znanja da moj dio, kao ni dio moje sestre - nije na prodaju. Napisala sam im da sam zainteresirana za kuću ( tako da oni dobiju više terena. Preko 22 hektara zemlje od kojih je polovica tik iznad mora. I da se nadam da nikome neće pasti na pamet poželjeti masline koje je moj otac sadio. Samo jedan mali dio kuće je zarastao u korov, jer sam nagovorila sina da taj dio ne kosi, kako bi moji rođaci stekli dojam na što bi sve to ličilo da nema moga sina. Plaćam struju i vodu. I čekamo da se odredi sudski vještak. Podjela će se izvršiti prije ili kasnije. Pa kad dobiju svoj dio neka sve prodaju. Moja dio djedovine nije na prodaju. Želim da pod ( još više ) stare dane mogu prebirati po tisućama sretnih trenutaka, živeći na djedovini. Ako ne u kući. Onda u montažnoj kući na terenu do maslina, koju ja i sin planiramo kupiti.

Ja sam za svoj dom i svoju djedovinu uvijek spremna. Još kad su ti dom i djedovina u voljenoj domovini. I prelijepoj i sigurnoj; i razrušenoj i izgrađenoj; i elitno izgrađenoj i zapuštenoj, zemlji sa svim vrlinama i manama. Mojoj zemlji i zemlji mojih predaka. Mojoj domovini….A vrlina ima…puuuno….

JUČER NAM JE BILO LIJEPO

starrynight2022.blog.hr

Jučer nam je bilo lijepo, parfektno, rekao bi Pop Larkin u Dražesnim pupoljcima svibanjskim. Ona je nešto razmišljala, o slatkišima brbljuckala, a onda je pitala kad ćemo ići van? Pogledala sam ju začuđeno, već je pala večer i obično nije bila raspoložena za izaći kao kad je bila mala, sad je igrala radije igrice na mobitelu ili gledala na TV crtiće. Stvarno ti se ide van? Da, želim ići van. Ah, tu smo, sigurno će me odvuć kupit joj slatkiše pod pričom da želi ići van, ali daj što daš, ja obožavam s njima ići van i na brzinu sam se istuširala, namirisala, nabacila ruž i haljinu i krenuli smo u šetnju. Ona me čvrsto držala za ruku i vukla kud je željela, krasna, snažna velika djevojčica koja ima plan umotan u priču o šetnji koju zna da volim. Jao, pa ja sam zaboravila torbu, odjednom zastanem, lažem. Ma nisi valjda, veli ona, gdje ti je torba? Šta će ti moja torba? Pa ja želim kupiti na kiosku slatkišeeeee, otkrije napokon taj svoj tajni plan zbog kojeg se digla s igrica i kauča. Aha, tu smo! rekoh. Ok, idemo kupiti slatkiše. Na kiosku je razočarano gledala ponudu, možda je nešto vidjela ranije ali sad toga tu nije bilo. Okice su bile razočarane, ali ja sam rekla: "Idemo u Konzum, tamo sigurno ima puno slatkiša za kupiti", pa smo okrenuli u obližnji Konzumić u kojem je baš radila jedna tako draga i ljubazna teta, divna blagajnica, tako srdačna i ljubazna, crnkica s naočalama uvijek nasmiješena i spremna pomoć trpat robu u vrećicu i obratit se ljubazno djeci, da izađeš uvijek ozaren van. Ona si je birala slatkiše, a on je kao pravo muško odmah našao što je želio i strpljivo čekao da nas dvije obiđemo dućan. Izašli smo u divnu novembarsku večer s još plavim nebom i djecom u igri i vožnji biciklićima i romobilima na glavnom trgu u naselju. Rekla sam da idemo sad malo prošetati, sjesti na klupu u park i u miru pojesti slatkiše, ali ona je rekla ne!, sladoled se ne smije jesti na hladnom!, i neumoljivo me, a molila sam cijelim putem da još malo uživamo u parku i vani, odvukla kući. Pa zar ste se već vratili?, bilo je posve logično pitanje djeda, jer bi satima ostali u šetnji inače. Da, pitaj nju, to je njezina odluka, i za to sam se spremala i sređivala pol sata, da me odvuče kupiti slatkiše i natrag kući. Onda smo svi jeli te slatkiše i stvarno je fine izabrala i bila je to "perfick" novembarska večer, a i mali uvod u bogat slatkišima i bajkama prosinac.





... i puna usta slatkiša, jučer nam je bilo stvarno lijepo

Montaža kao preporuka

nachtfresser.blog.hr

Nastradale su moje pratiteljice i pratitelji, vratio sam svoj Google račun, sad imam lozinku koju ni sam nikad više neću zapamtiti, otvoren je put mojim videima snimanih prije deset i više godina, poslije sam trajno prestao i snimati, jer što će mi snimke, ako ih nemam gdje predstaviti. Sjećam se da sam ovaj video negdje objavio, najvjerovatnije na isti način izgubljenom FB računu. Nek se i ovdje nađe, lakše mi je kad znam da mi je blog na stranici web arhiva gdje srećem i brisane pjesme s blogera hr.
Na videu se osim dokumentiranog snimka prvog susreta glavnog junaka još mlađahnog Jina s kravom i drugarice pojavljuje i profesor s praške filmske akademije naš prijatelj te mi se ukazuje povod za iznošenje par impresija o toj metropoli koju smo relativno često posjećivali birajući obično taj smjer na povratku iz Berlina, kad bi njegova drugarica i on bili tamo. Prvi put su stanovali na par koraka od glavnog kolodvora, ja bih ujutro nakon šetnje s Jinom odšetao do istog u kupovinu u Billu, nemam pojma jel još tamo, i fotkao, to sam već siguran da je bilo i postova, nemam pojma koje godine, uglavnom preko ljeta. Bit će i da je to isto bilo prije desetak godina, jer je aktualna bila Piratska stranka, a ja sam se "službeno" našao s tadašnjeom šeficom piratske internacionale Ruskinjom Lolom Voroninom, koja živi tamo i od prije nekoliko godina ima češko državljanstvo. Susret je isto tako ovjekovječen na blogu.
Inače manje je poznato da je tamo još jaka po Europi uglavnom propala Piratska stranka, da je gradonačenik od 2018-2023 bio pirat, po našoj Wikipediji još jest, pouzdana je poput portala, kojima naši "desni" blogeri toliko vjeruju. Danas sam provjerio, točan je njegov datum rođenja i da sad ima 44 godine. Inače susjed je mog prijatelja filmaša u njegovom sadašnjem stanu i kako mi je ovaj pričao, znao bi gradonačelnik popiti pivo i razgovarati s građanima ispred kvartovskog dućana na povratku kući. Zadnje dvije godine to nije bilo više tako, bio je pod stalnom policijskom zaštitom jer su otkriveni dokumenti da je na meti ruske tajne službe.
Inače moj "Genosse L." predaje Montažu na međunarodnoj akademiji i jedan dan me vodio na vježbe iz svog predmeta. Samo ću napisati kako sam ostao impresioniran smislenošću tog poziva, ide od jednog do drugog studentice i studenta, koji su potpuno ufurani u svoju zadaću, mladi različite boje kože i fizičkog izgleda, on pozorno sluša što su zamislili napraviti, gleda do sad urađeno i po potrebi nešto korigiraju, te savjetuje moguća buduća praktična rješenja, nema vremena za dosadu kao u uobičajenoj nastavi. Očito je omiljen profesor, barem onda bio, svi starimo i postajemo grintavi te nestaje nekadašnjeg bezgraničnog strpljenja.

Jučerašnje fotke dizalica, snimano ispred Zapadnog trgovačkog centra, dok smo Jin i ja čekali drugaricu koja je u Fini plaćala račune:



I omiljeni dućan blogerice Modrine neba, psi su u ZTC-u dobrodošli, kad je tek otvoreno, s bivšom upravom, nije bilo tako:

Step by Step

modrinaneba.blog.hr

Svaki put kad pomislim da više ne mogu,
otkrijem, da mogu napraviti još jedan mali korak, pa još jedan

Foto: Marianne Pheil (dozvola autora)

The Role of Business in Society - Kada poduzeće pokuša, ali ne uspije

lumina.blog.hr

Michael Porter u svojem TED talku "Why business can be good at solving social problems" razmatra koja je organizacija najbolja za rješavanje društvenih problema. Navodi kako unatoč tome što postoje neprofitne organizacije kojima je temeljni cilj rješavanje društvenih problema, one nisu najefektivnije u rješavanju samih problema, te da odgovor leži u poduzećima. Kao razloge navodi da poduzeća posjeduju najviše bogatstva u današnjim gospodarstvima zemalja, te da poduzeća imaju jednu izrazito unikatnu prednost naspram ostalih organizacija - skalabilnost.

Unatoč tome što poduzeća posjeduju najviše bogatstva i mogu napraviti najveće promjene, mnogo njih ne radi na tome. Postoje i poduzeća koja su pokušala napraviti značajne društvene promjene, ali je to loše završilo za njih. Primjer toga bila bi jedna od najvećih investicijskih tvrtki - BlackRock. To je firma koja upravlja različitim investicijskim fondovima, a imovina kojom upravljaju vrijedi preko 12.5 bilijuna dolara. Za usporedbu, BDP Njemačke iznosio je 4.66 bilijuna dolara u 2024.

BlackRock je 2018. godine odlučio poticati ESG (Environmental, Social, Governance), investicijski princip koji vrednuje ekološku održivost, rješavanje društvenih problema i odgovornost poduzeća. Prema tom principu, poduzeća koja ne postupaju dovoljno odgovorno u navedenim aspektima smatraju se rizičnijim od onih koja postupaju. Međutim obzirom da oni vode i sastavljaju investicijske fondove, te obzirom na neke njihove izjave (npr. 2020. godine CEO BlackRock-a Larry Fink je u pismu izvršnim direktorima kompanija rekao da će biti skloni glasati protiv menadžmenta i uprave kompanija koje ne rade na navedenim točkama), značajan dio populacije je negativno percipirao njihove namjere. To je eskaliralo na razinu gdje su mnogi političari se uključili i mnogi investitori povukli sredstva iz njihovih fondova. S druge strane Atlantika, drugi najveći nizozemski mirovinski fond, PFZW, povukao je svoja sredstva jer BlackRock nije učinio DOVOLJNO kako bi se potaklo održivo i društveno odgovorno poslovanje. Nakon negativne recepcije političara i publike, u samo par godina, BlackRock je drastično smanjio podršku za ESG-om.

Smatram da se iz toga može izvući mnogo zaključaka koji idu ruku u ruku sa Michael Porterovim govorom. Imali smo jednu od najvećih kompanija na svijetu koja je pokušala učiniti promjenu za koju smatram da bi mnogi rekli da je društveno odgovorna, međutim kako su nastojali izvršiti tu promjenu je bilo problematično. Mislim da je ključno razmotriti što društvo određene zemlje smatra bitnim, te isto tako ne zloporabiti svoju moć, pa čak i ako se ne koristi nužno za nešto loše. S jedne strane imamo američko društvo koje je izrazito politički i tržišno orijentirano - problemi koje mi možda smatramo globalnih i opće prihvaćenim u SAD-u se često znaju pripisivati određenim političkim partijama. S druge strane imamo europsko društvo gdje je veći fokus na društvenim problemima i održivosti. Na samome kraju ove priče s BlackRockom vidimo da će poduzeće nastojati biti društveno odgovorno tek nakon što zadovolji svoj temeljni cilj - maksimizacija vrijednosti dioničara. Tek kada je taj cilj zadovoljen, poduzeće će krenuti razmatrati druge ciljeve. U onom trenutku kada je taj cilj ugrožen, ostali ciljevi se zanemaruju.