Sve kategorije po listama

Crveni se mrak

nachtfresser.blog.hr

Vrt je dovoljno velik, da te uvijek, nakon što je sve kao probrano, nešto razveseli. Što se to tamo crveni, a nije berlinska komuna?



Šetnja kroz mrak prošlih vremena.

Ja, ja ću biti kralj
A ti, ti ćeš biti kraljica
Iako ih ništa potjerati neće
Možemo ih poraziti samo na jedan dan
Možemo biti heroji samo na jedan dan

Zen i umijeće stvaranja ugode

usputne-biljeske.blog.hr

Sjednemo povremeno moj mlađi sinovac i ja tek tako u auto i vozimo se. Prakticiramo to još od vremena kad je on bivao vrtićanac. Bez nekog posebnog razloga prevalimo pokoji kilometar tek toliko da nam guzica vidi puta odnosno da makar za stupanj promijenimo klimu. Lokacije koje pritom posjećujemo nisu daleke niti spektakularne. Obično se radi o dnevnim izletima i mjestima koja kolokvijalno možemo svesti pod onaj starinski pojam širi zavičaj. Zadamo pritom sebi neki cilj puta odnosno isplaniramo rutu, ali ne držimo se slijepo iste. Ako nas okolnosti ili sklonosti povedu u nekom drugom smjeru dovoljno smo fleksibilni da je promijenimo. Krajnja mjesta odnosno ciljeve putovanja biramo nasumično ili, jezikom današnjih klinaca rečeno, random. Igrom riječi skovali smo zajedno glagol rendomirati. Često izbor pada na one gradove ili lokacije na kojima prije još nismo bili, ali ne uvijek. Međutim ti zadani targeti nisu jedina poanta poduzimanja puta. Djelomično se držimo one: Putovati je nekad bolje nego stići.

Ovog utorka neradni dan odnosno državni praznik iskoristili smo kako bi posjetili Požešku kotlinu. I jednom i drugom bio je to prvi odlazak u taj dio naše Domaje. Krećemo oko osam i kroz brojna sela, Popovaču i Kutinu stižemo u Lipik. Tamo u centru nalazimo otvoren kafić i stajemo na kratku kavu. Onog trena kad smo kročili unutra svi lokalci pogledali su u našem smjeru i prekinuli razgovore kao u kaubojskim filmovima. Međutim to nas nije omelo u namjeri komodanja i ispijanja kave u njihovom salonu. Dok pijuckamo istu na tv-u se vrte kadrovi direktnog prijenosa ceremonije iz Vukovara. Svi povremeno pogledavamo u tom smjeru, ali nitko ništa na komentira. Vozimo dalje kroz pusti Pakrac nakon kojeg se nižu uglavnom prazna sela obrubljena šumom i lijepim, brežuljkastim krajolikom. Dok se na radiju redaju domoljubne pjesme komentiram kako bi u nekim boljim okolnostima ovo bila hrvatska Toscana. Na tu moju opasku nadovezuje se J. tinejdžerski brutalnim komentarom: Da, samo da mi Hrvati nismo toliko glupi i lijeni.

Kad nam se pred očima konačno rasprostre iščekivana Požeška kotlina skoro je podne. Na ulazu u grad vidimo jumbo plakat na kojem stoji: Požega grad dobre pizze! To nas podsjeća kako smo neodgovorno preskočili doručak. Parkiramo blizu centra i krećemo u kratki obilazak glavnog trga nad kojim dominira visoka katedrala i okolne zgrade. Našu pažnju međutim privlači stablo Ginka usred trga. Na njemu jesenji sjeverac treperi kroz preostalo žuto lišće kojeg se glavnina proteklih dana rasula uokolo kao sag. I okolne ulice u centru ostavljaju na nas ugodan i pitom dojam. Šalimo se da smo kao Đuro iz pjesme slavonskog repera Kandžije koja ide otprilike ovako: Znaju me u općini / Na moru i u Požegi. Zastajemo kod izloga trenutno zatvorenog gift shopa Zvečevo. Tražim od J. da me slika na ulazu. Dok poziram kraj velikog Mikada ljudi iz kafića preko puta smješkaju se toj mojoj navadi. Probuđeno sjećanje na okus baš te čokolade učinio je da se u gradu iz kojeg je potekla ćutim kao doma. Jednako ugodno i počašćeno osjećamo se nešto kasnije u pizzeriji Bolta. Tamo punih usta zadovoljno mumlamo i komentiramo kako onaj jumbo plakat na ulazu u grad uopće nije pretjeran.

Nakon ručka većina ljudi bi za povratak doma odabrala neku kraću, manje zahtjevnu rutu, ali mi nismo većina. Barem kad su ovakvi izleti u pitanju. Mi rano popodne presjecamo kotlinu u smjeru sjevera i napadamo Papuk. (za neupućene, obližnja gora visoka iznad šesto metara) Na izlazu iz Velike kod kamenoloma počinje zavojiti uspon i da bude zanimljivije prestaje asfalt. Zaustavljamo jedan auto iz suprotnog smjera i pitamo možemo li preko Jankovca izbiti na podravsku magistralu. Ljubazni bračni par govori nam da je izvedivo, ali nije blizu ni jednostavno kako se čini na karti. Osokoljeni donekle njihovim potvrdnim odgovorom tjeramo dalje uzbrdo. Početno solidan makadam na višim dijelovima pretvara se u razlokanu, šumsku kaldrmu na kojoj naša Fabia nervozno poskakuje. Priznajemo oprezno sebi da smo možda zagrizli ambiciozan komad brda, ali povratak nije bio opcija. Na vrhu prijevoja dočekuje nas snijeg i zimski, planinski ugođaj. Kad kratko izađem kako bi ga slikao uvidim koliko smo visoko i duboko u šumi kroz koju fijuče hladan sjeverac. Bojim se zamisliti scenarij u kojem bi nam auto na tom mjestu otkazao poslušnost. Na naše olakšanje brzo nakon toga kreće spust na drugu stranu i to u vidu novo-asfaltirane ceste. S olakšanjem pratimo brojne serpentine i dugo se kroz šumu, livade i sela spuštamo do Slatine. Rasterećeni i već malo umorni od prethodne dionice izbijamo na Podravsku magistralu. Kad usput ugledamo natpis Put paprika opet se sjetimo Kandžije koji repa: Kruva, masti, paprike / Nema bolje taktike!

Plovimo popodne dalje podravskom ravnicom do Virovitice. Stajemo u centru kako bi se počastili provjereno dobrim palačinkama u jednoj slastičarni. Po izlasku iz auta stojimo i smijemo se u kakvom je stanju nakon Papuka. Pošprican i blatan do stakala. Nema veze, vrijedilo je probati i taj bajpas. Međutim naši nesuđeni slatičari odlučili su praznikovati ovaj utorak do tri, a nama curi vrijeme pa smo prisiljeni voziti dalje. Kroz Pitomaču i manja mjesta dolazimo u prohladni Đurđevac. Parkiramo podno zidina starog grada iz kojeg su (tako kaže legenda) mudri Picoki ispalili pijetla na Turke i tako ih zavarali. Kroz akustični atrij ulazimo u skladno uređenu pivnicu u kojoj poslužuju i deserte. Naručujemo kavu i palačinke. Iako fine nisu na tragu onih virovitičkih koje su nam ovaj put zamalo izmakle. Za kraj puta preostaje nam magistralom preko Bjelovara i Čazme doći doma. Negdje oko Narte lovi nas mrak, a na potezu Štefanja primjećujem kako J. spava. Ja uprežem svu preostalu energiju i koncentraciju kako bi održao budnost i sigurno nas dovezao doma. U Graberju dugo stojimo na privremenom semaforu zbog neoprostivo dugotrajnih radova na kanalizaciji. Razmišljam čekajući kako smo dotad vozili oko tristo pedeset kilometara i nigdje nismo čekali duže od pola minute. A tu pred kućom praktički čubimo deset minuta u koloni kako bi konačno ugledali prva svjetla Ivanića.


Pišući ovaj mini-putopis prisjetio sam se knjige Zen i umjetnost održavanja motocikala američkog pisca Roberta M. Pirsiga. Davno sam je čitao i već djelomično zaboravio. Međutim sjećam se dobro da suprotno mojim početnim očekivanjima to nije knjiga o mehanici i popravcima iako ima i toga. Radi se o zanimljivom putopisu i još boljoj priči o ocu i sinu. Zapravo vozeći se po Americi njih dvojica grade i produbljuju odnos. U tom smislu mogu nam biti uzori. Ono dobro što poduzimamo nadograđuje se u društvu bliskih ljudi. I ugoda puta je veća ako je dijelimo s nekim koga u emotivnom pogledu posvajamo. Kad se na kraju dana ugasi i ohladi motor ostaje nam zajednički doživljaj viđenog i iz tog proizašle emocije.

Međunarodni dan muškaraca

dusakojaluta.blog.hr

Danas je Međunarodni dan muškaraca i, iskreno, to je savršena prilika da posvetim post muškarcu u svom životu...
O čovjeku koji je ušao u naš dom kao da ulazi u minsko polje, s hrabrošću, ljubavlju i malo upitnim smislom za humor.

Ne samo da je prihvatio moju djecu iz prvog braka kao da su njegova, nego je od prvog dana odbio raditi razliku između “moje djece” i našeg zajedničkog djeteta. Sve su to njegova djeca. To nikad nije morao reći, jednostavno je živio tako.
I možda je baš to njegova najveća kvaliteta: ljubav ne pokazuje riječima, nego svakodnevnim sitnicama koje ne vidi nitko osim mene. Tihi zagrljaj kada je najpotrebnije, tišina kada riječi nisu potrebne, pretvaranje sebe u klauna kada su djeca tužna i još mnogo toga.

Bio je uz mene kada su mi svi drugi okrenuli leđa.
Bio je uz mene čak i kad sam ja bila protiv svih, pa i protiv njega.
I nikada, ali baš nikada, nije ni pomislio odustati od mene, ni od naše kaotične male obitelji koja ponekad funkcionira kao loše organizirani cirkus.

Ne kažem da je savršen. Nitko nije.
Ali njegove kvalitete toliko nadmašuju njegove mane da ih ponekad i zaboravim. (Dobro, osim onog lošeg humora. To je teško zaboravit.)

MOLIM POMOĆ

starrynight2022.blog.hr

Iako uredno na imgbox servisu za fotografije biram opciju Family Safe Content, opciju Sadržaj siguran za obitelj, odjednom su mi galerije pune pornjave, negdje čak eksplicitne. Vrlo, vrlo neugodna stvar, cijeli blog mi je pretvoren u reklamu za pornjavu, kako to riješiti?



Zahvaljujem.

Danijel Procek obranio naslov osvojivši 83. Folku

gogame.blog.hr

83. Folka otvoreni go-turnir
Knjižnica 'Ivane Brlić Mažuranić'
Zagreb, Folnegovićevo naselje
08. 11. 2025. ( subota )


Nastavak jesenske sezone turnira dogodio se na 83. izdanju turnira u Folki. Knjižnica Ivana Brlić Mažuranić ugostila je poprilično zanimljivo izdanje turnira, kojim je u potpunosti dominirao Danijel Procek iz Velikog Grđevca, te obranio pobjedu sa 82. Folke iz svibnja.

Kako sve događaje opisati? Bio je to jednostavno Danijelov dan. Prvo je nadjačao Martu sa jednim kamenčićem prednosti, zatim je nadjačao Zvonka sa dva. Obje partije bile su prepune obrata, za kojih bi većina igrača jednostavno odustala. Aspekti Danijelove igre kojima je zaslužio turnir svakako su bili odlučnost i ustrajnost, ali i čisto dobro pronalaženje tesujia u ključnim trenucima. Iako je došlo do određenog opuštanja u posljednjem kolu sa Marijanom, pobjeda je bila i više nego zaslužena.

Mj. Ime Prezime Kat Drž Klub MM SOS SOSOS 1.k 2.k 3.kProcek Danijel 6k HR VGrd 2 9 9 2+ 4+ 3-Miksa Marta 2k HR GKIN 2 2 2 1- 3+ 4+Svilicic Marijan 13k HR GKIN 1 13 4 4- 2- 1+Bednjanec Zvonko 1k HR GKIN 1 0 0 3+ 1- 2-Damjanovic Adam 21k HR Stri 3 5 5 7+ 6+ 8+Vucica Antun 23k HR Zagr 1 15 3 8+ 5- 7-Banic Valerija_Iva 20k HR GKIN 1 3 0 5- 8- 6+Procek Mihael 18k HR VGrd 1 0 0 6- 7+ 5-

Drugu skupinu natjecatelja suvereno je predvodio Adam, student koji sudjeluje u nastavi igre go na Katedri za kineziologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Prijavio se na turnir sa kolegom Antunom, te krenuo sakupljati pobjede.

U skladu sa neočekivanim okolnostima i druga skupina je zaredala sa iznenađenjima, pri čemu favorizirani Mihael nije uspio nadvladati Antuna, niti Valerija Adama. U drugom kolu su pobjeđivali favoriti, dok je u posljednjem Adam nadjačao Mihaela, koji nije dijelio bratovu rezultatsku inspiraciju. Tablica na EGD-u.

Studentima se razvoj događaja kao i format aktivnosti izrazito svidio, te su obećali češće sudjelovanje.

Uskoro nas očekuje drugo izdanje Međuškolske go lige, kao i turnir u Poreču, te Prvenstvo Hrvatske za mlađe kategorije. Uzbudljiva natjecateljska jesen se nastavlja!



Izvijestio: GoZvonko

INCIPIT HITLER

starrynight2022.blog.hr

"Incipit Hitler" je 15. poglavlje u djelu Stefana Zweiga *Svijet jučer: Memoari jednog Europljanina*, objavljenom 1942. godine.
Stefan Zweig, rođen u Beču 1881., jedan je od najvažnijih njemačkih autora 20. stoljeća. Godine 1934. emigrirao je prvo u London, zatim u SAD, a na kraju u Brazil, gdje su on i njegova supruga 1942. oduzeli sebi život.

“Nepromjenjivi zakon povijesti ostaje da suvremenicima uskraćuje sposobnost prepoznavanja velikih pokreta koji definiraju njihovo vrijeme u samim njihovim počecima. Stoga se ne mogu sjetiti kada sam prvi put čuo ime Adolf Hitler, to ime o kojem smo prisiljeni razmišljati ili izgovarati u nekom kontekstu već godinama, svaki dan, zapravo gotovo svake sekunde, ime čovjeka koji je našem svijetu donio više nesreće nego itko drugi u povijesti. U svakom slučaju, moralo je biti prilično rano, jer je naš Salzburg, s dva i pol sata putovanja vlakom, bio svojevrsni susjedni grad Münchenu, tako da su nam čak i njegovi puki lokalni poslovi brzo postali poznati. Znam samo da je jednog dana - više nisam mogao rekonstruirati datum - došao poznanik i požalio se da München ponovno postaje nemiran. Posebno je bio tu žestoki agitator po imenu Hitler, koji je održavao skupove s divljim tučnjavama i poticao mržnju protiv Republike i Židova na najvulgarniji način.
Ime mi je palo u misli prazno i bestežinski. Nije me dalje zaokupljalo. Koliko se imena agitatora i pučistija, danas odavno zaboravljenih, pojavilo u ratom razorenoj Njemačkoj u to vrijeme, samo da bi jednako brzo nestalo? Ime kapetana Ehrhardta s njegovim baltičkim trupama, ime generala Kappa, imena osvetničkih ubojica, bavarskih komunista, rajnskih separatista, vođa Freikorpsa. Stotine takvih malih mjehurića plutale su uokolo u općem vrenju, koje, jedva puknuvši, nije ostavilo ništa više od neugodnog mirisa koji je jasno odavao tajni proces propadanja u još uvijek otvorenoj rani Njemačke. Letak tog novog nacionalsocijalističkog pokreta također mi je jednom proklizao kroz ruku, "Miesbacher Anzeiger" (iz kojeg će kasnije izaći "Völkischer Beobachter"). Ali Miesbach je bio samo malo selo, a novine su bile pisane vulgarnim jezikom. Koga je to briga?
Onda, odjednom, u susjednim pograničnim gradovima Reichenhallu i Berchtesgadenu, koji sam posjećivao gotovo svaki tjedan, viđao sam manje pa sve veće skupine mladića u jahaćim čizmama i smeđim košuljama, svaki s jarko obojenom svastikom na rukavu. Održavali su sastanke i marševe, paradirali ulicama s pjesmama i skandiranjem, lijepili zidove ogromnim plakatima i unakazili ih svastikama. Po prvi put postao sam svjestan da iza tih iznenada nastalih skupina moraju stajati financijske i druge utjecajne sile. Nije mogao biti Hitler, jedini čovjek koji je u to vrijeme još uvijek držao svoje govore isključivo u bavarskim pivnicama, koji je mogao izgraditi te tisuće mladića u tako skup aparat. Morale su postojati jače ruke koje su gurale ovaj novi "pokret" naprijed. Jer uniforme su bile besprijekorne, "jurišnici" koji su slati iz grada u grad, usred vremena siromaštva kada su pravi veterani vojske još uvijek hodali u pohabanim uniformama, imali su zapanjujuću flotu besprijekornih novih automobila, motocikala i kamiona. Štoviše, bilo je očito da je vojno vodstvo taktički obučavalo ove mladiće - ili ih, kako se tada nazivalo, "paravojno" discipliniralo - i da je to morao biti sam Reichswehr, u čijoj je obavještajnoj službi Hitler bio špijun od samog početka, koji je ovdje provodio redovitu tehničku obuku na materijalu koji mu je lako dostavljen. Slučajno sam ubrzo imao priliku promatrati jednu od ovih unaprijed uvježbanih "borbenih vježbi".
U jednom od pograničnih gradova, gdje se na najmirniji način održavao sastanak socijaldemokrata, iznenada su se pojavila četiri kamiona ubrzavajući, svaki pun nacionalsocijalističkih momaka koji su nosili gumene palice, i baš kao što sam to tada vidio u Veneciji na Trgu svetog Marka, svojom su brzinom preplavili nepripremljene. Bila je to ista metoda naučena od fašista, samo uvježbana s još većom vojničkom preciznošću i sustavno pripremljena do najsitnijih detalja u njemačkom smislu. Na zvižduk su munjevito iskočili SA-ovci iz automobila i tukli su svakoga tko im se našao na putu gumenim palicama i, prije nego što je policija mogla intervenirati ili se radnici mogli pregrupirati, već su skočili natrag u automobile i odjurili. Ono što me zadivilo bila je precizna tehnika ovog skakanja i silaženja, koja je uvijek slijedila nakon jednog oštrog zvižduka vođe odreda. Moglo se vidjeti da je svaki momak unaprijed znao, do srži, koji hvat koristiti, koji kotač automobila i na koje mjesto skočiti, kako ne bi smetao sljedećoj osobi i time ugrozio cijelu operaciju. Nipošto se nije radilo o osobnoj vještini, ali svaki od ovih pokreta morao je biti uvježban desetke, možda stotine puta prije u vojarnama i na poligonima za parade. Od samog početka - kao što je ovaj prvi pogled pokazao - ova je četa bila obučena za napad, nasilje i teror.
Uskoro se više čulo o ovim podzemnim manevrima u Bavarskoj. Kad bi svi spavali, mladići bi se iskradali iz kuća i okupljali na noćnim "terenskim vježbama"; Časnici Reichswehra, na dužnosti ili izvan nje, plaćeni od strane države ili misterioznih financijera stranke, uvježbavali su ove skupine, a da vlasti nisu obraćale puno pažnje na te čudne noćne manevre. Jesu li doista zatvarali oči pred tim ili su ih jednostavno ignorirali? Jesu li pokret smatrali ravnodušnim ili su čak potajno promovirali njegovo širenje? U svakom slučaju, čak su i oni koji su podržavali pokret u podzemlju bili uplašeni brutalnošću i brzinom kojom je iznenada skočio na noge. Jednog jutra vlasti su se probudile i München je bio u Hitlerovim rukama, svi vladini uredi okupirani, novine prisiljene pod prijetnjom oružjem trijumfalno objaviti dovršenu revoluciju. Kao da se iz oblaka, u koje je ništa ne sluteća republika samo sanjivo gledala, pojavio deus ex machina, general Ludendorff, prvi od mnogih koji su vjerovali da mogu nadmudriti Hitlera, a koji su umjesto toga bili prevareni njime.
U podne je započeo poznati puč, koji je trebao osvojiti Njemačku; Do podneva (nemam svjetsku povijest koju bih ovdje prepričao) već je bilo gotovo. Hitler je pobjegao i ubrzo uhićen; time je pokret izgledao kao da je izumro. Godine 1923. svastike i jurišnici su nestali, a ime Adolfa Hitlera gotovo je palo u zaborav. Nitko ga više nije smatrao potencijalnim faktorom moći.
Tek nakon nekoliko godina ponovno se pojavio, a sada ga je rastući val nezadovoljstva brzo nosio uvis. Inflacija, nezaposlenost, političke krize i ne najmanje važno ludost stranih zemalja uzburkali su njemački narod; ogromna čežnja za redom bila je u svim krugovima njemačkog naroda, za koji je red uvijek bio više cijenjen od slobode i pravde. I tko god je obećao red - čak je i Goethe rekao da mu je nered neugodniji od nepravde - imao je stotine tisuća iza sebe od samog početka.
Ali još uvijek nismo shvaćali opasnost. Rijetki pisci koji su se zapravo potrudili pročitati Hitlerovu knjigu ismijavali su, umjesto da se bave njegovim programom, bombastične tekstove njegove ozbiljne proze. Glavne demokratske novine - umjesto da upozoravaju - svakodnevno su uvjeravale svoje čitatelje da će pokret, koji je jedva uspijevao financirati svoju ogromnu agitaciju novcem teške industrije i nepromišljenog zaduživanja, biti osuđen na propast sutra ili prekosutra. Ali možda pravi razlog zašto je Njemačka toliko podcijenila i umanjivala Hitlerovu osobu i rastuću moć tijekom svih ovih godina nikada nije shvaćen u inozemstvu: Njemačka nije samo oduvijek bila klasna država, već je unutar tog klasnog ideala bila opterećena i nepokolebljivim precjenjivanjem i idolizacijom "obrazovanja". Osim nekoliko generala, visoke pozicije u državi ostale su isključivo rezervirane za takozvane "akademski obrazovane". Dok se u Engleskoj Lloyd George, u Italiji Garibaldi i Mussolini, u Francuskoj Briand doista uzdigao od običnih ljudi do najviših državnih dužnosti, Nijemcu se smatralo nezamislivim da čovjek koji nije završio ni osnovnu školu, a kamoli sveučilište, da netko tko je spavao u muškim hostelima i, na načine koji još uvijek nisu u potpunosti shvaćeni, godinama zarađivao za život, ikad može pristupiti položaju koji su zauzimali baron vom Stein, Bismarck, princ Bülow. Ništa kao ta intelektualna arogancija nije navelo njemačke intelektualce da Hitlera vide samo kao pučkog agitatora koji nikada ne može postati ozbiljno opasan, kada je odavno stekao moćne pomagače u raznim krugovima zahvaljujući svojim nevidljivim konopcima. Čak i kada je tog siječanjskog dana 1933. postao kancelar, velika većina, pa čak i oni koji su ga gurnuli na tu poziciju, smatrali su ga samo privremenim zamjenskim dužnosnikom, a nacistički režim kao epizodom.
U to vrijeme, Hitlerova cinično briljantna tehnika prvi je put otkrivena u velikim razmjerima.
Godinama je davao obećanja svim stranama i pridobivao važne osobe u svim strankama, od kojih je svaka vjerovala da mogu koristiti mistične moći "neznanog vojnika" za vlastite svrhe. Ali ista tehnika koju je Hitler kasnije prakticirao u visokoj politici - sklapanje saveza s prisegama njemačke odanosti upravo s onima koje je želio uništiti i istrijebiti - proslavila je svoj prvi trijumf. Tako je savršeno znao prevariti sve obećanjima da je na dan kada je došao na vlast slavlje vladalo u najsuprotstavljenijim taborima. Monarhisti u Doornu mislili su da je carev najodaniji pomagač, ali bavarski i wittelsbachovski monarhisti u Münchenu radovali su se jednako; i oni su ga smatrali "svojim" čovjekom.
Njemački nacionalisti nadali su se da će posjeći drva koja su ložila njihove peći, njihov vođa Hugenberg ugovorno je osigurao najvažniji položaj u Hitlerovom kabinetu i vjerovao je da je time dobio nogu u uzengiji – naravno, unatoč zakletom sporazumu, svrgnut je nakon prvih nekoliko tjedana. Teška industrija osjećala se oslobođenom straha od boljševika pred Hitlerom; vidjela je na vlasti čovjeka kojeg je godinama potajno financirala; a istovremeno je osiromašena sitna buržoazija, kojoj je na stotinu sastanaka obećao "razbijanje kamatnog ropstva", odahnula. Mali trgovci sjetili su se obećanja o zatvaranju velikih robnih kuća, njihove najopasnije konkurencije (obećanje koje nikada nije ispunjeno), a Hitler je bio posebno dobrodošao u vojsku jer je razmišljao militaristički i osuđivao pacifizam. Čak ni socijaldemokrati nisu njegov uspon gledali tako neljubazno kao što bi se moglo očekivati, jer su se nadali da će otpustiti njihove zaklete neprijatelje, komuniste koji su ih tako neugodno pritiskali. Najrazličitije, čak i suprotstavljene stranke smatrale su ovog "nepoznatog vojnika", koji je obećao i zakleo se svakoj klasi, svakoj stranci, svakoj frakciji, svojim prijateljem - čak ni njemački Židovi nisu bili jako zabrinuti. Zavaravali su se misleći da "ministar Jakobin" više nije Jakobin, da bi kancelar Njemačkog Reicha prirodno odbacio vulgarnosti antisemitskog agitatora. I konačno, što bi on uopće mogao nametnuti nasiljem u državi u kojoj je zakon čvrsto uspostavljen, gdje je većina u parlamentu protiv njega, a svaki građanin vjeruje da su njegova sloboda i jednakost osigurani svečano položenim ustavom?
Zatim je uslijedio požar Reichstaga, parlament je nestao, Göring je pustio svoje nasilnike i jednim udarcem sva pravda u Njemačkoj je uništena. S užasom su ljudi saznali da koncentracijski logori postoje usred mirnodopskog vremena i da su u vojarnama izgrađene tajne sobe u kojima su nevini ljudi pogubljeni bez suđenja ili formalnosti. To je mogao biti samo izljev prvog besmislenog bijesa, govorili su ljudi sebi. Takve stvari ne mogu se nastaviti u dvadesetom stoljeću. Ali to je bio samo početak. Svijet je slušao i isprva odbijao vjerovati u nevjerojatno. Ali čak i u tim danima vidio sam prve izbjeglice. Noću su se penjali preko Salzburških planina ili plivali preko granične rijeke. Izgladnjeli, otrcani, zbunjeni, zurili su u mene; s njima je započeo panični bijeg od nečovječnosti koji se potom proširio cijelom zemljom. Ali još nisam slutio, kada sam vidio te prognane ljude, da njihova blijeda lica već nagovještavaju moju sudbinu i da ćemo svi, baš svi, biti žrtve požude za moći ovog jednog čovjeka.
Teško je odbaciti trideset ili četrdeset godina unutarnjeg svjetovnog vjerovanja u nekoliko tjedana. Usidreni u našim pogledima na pravdu, vjerovali smo u postojanje Nijemca, Europljanina, svjetsku savjest i bili smo uvjereni da postoji stupanj nečovječnosti koji će se jednom zauvijek eliminirati pred čovječanstvom. Budući da ovdje pokušavam ostati što iskreniji, moram priznati da 1933., pa čak i 1934. u Njemačkoj i Austriji, svi mi nismo smatrali mogućim ni stoti dio, ni tisućiti dio onoga što će se dogoditi samo nekoliko tjedana kasnije. Međutim, od samog početka bilo je jasno da ćemo mi, slobodni i neovisni pisci, morati očekivati određene poteškoće, neugodnosti i neprijateljstva. Odmah nakon požara Reichstaga, rekao sam svom izdavaču da će moje knjige u Njemačkoj uskoro nestati. Neću zaboraviti njegovo zaprepaštenje. „Tko bi zabranio vaše knjige?“, rekao je tada, 1933., još uvijek prilično zapanjen. „Nikada niste napisali ni riječi protiv Njemačke niti se miješali u politiku.“ Kao što vidite, sve monstruoznosti poput spaljivanja knjiga i festivala srama, koje će postati stvarnost samo nekoliko mjeseci kasnije, još uvijek su bile izvan shvaćanja čak i za dalekovidne ljude mjesec dana nakon Hitlerovog dolaska na vlast. Jer je nacionalsocijalizam, sa svojom beskrupuloznom obmanom, pazio da ne otkrije puni radikalizam svojih ciljeva prije nego što se svijet otvrdne. Stoga su oprezno prakticirali svoju metodu: uvijek samo jedna doza, a nakon doze kratka pauza. Uvijek samo jedna tableta, a zatim trenutak čekanja da vide je li bila prejaka, može li svjetska savjest još uvijek podnijeti ovu dozu. A budući da je europska savjest – na štetu i sramotu naše civilizacije – revno naglašavala svoju neutralnost, jer su se ta nasilna djela događala „izvan granica“, doze su postajale sve jače dok konačno cijela Europa nije od njih stradala. Hitler nije postigao ništa domišljatije od ove taktike polaganog ispitivanja i sve većeg nasilja protiv moralno, a ubrzo i vojno slabeće Europe. Akcija, odavno odlučena interno, da se uništi svaka slobodna riječ i svaka neovisna knjiga u Njemačkoj provedena je prema ovoj metodi ispitivanja. Nije odmah donesen zakon – koji je došao dvije godine kasnije – koji je izravno zabranio naše knjige. Umjesto toga, u početku su izveli samo tihi test koliko daleko mogu ići, kriveći za prvi napad na naše knjige službeno neodgovornu skupinu, nacionalsocijalističke studente. Koristeći isti sustav kojim su orkestrirali „narodno ogorčenje“ kako bi proveli davno odlučeni židovski bojkot, dali su studentima tajni signal da javno pokažu svoje „ogorčenje“ protiv naših knjiga. A njemački studenti, željni svake prilike da izraze reakcionarne osjećaje, poslušno su se okupljali na svakom sveučilištu, uzimali primjerke naših knjiga iz knjižara i marširali pod mašućim zastavama sa svojim plijenom do javnog trga. Tamo su knjige, po starom njemačkom običaju - jer se sad slavio srednji vijek - prikivane za stup sramote, na javni kolac sramote - i ja sam posjedovao i sam jedan takav čavlom probušen primjerak jedne svoje knjige, što mi ga je neki prijatelj - student spasio i poklonio poslije izvršenja presude - ili su, s obzirom da spaljivanje ljudi na žalost nije bilo dozvoljeno, spaljivane na velikim lomačama uz skandiranje domoljubnih izreka."

Ovo je Google prijevod njemačkog pdf-a, uglavnom se podudara s mojom knjigom, esej u mojoj knjizi ima 33 stranice, ovo je prvih osam, svakako preporučujem pročitati cijeli, impresivno je napisan, s još puno detalja iz "jučerašnjeg svijeta", najprije su stradali umjetnici i njihova djela, opere, pjesme, predstave, knjige, zatim i ljudi, s Zweigovim upozorenjem - "neoboriv je zakon povijesti po kojem ona upravo suvremenicima, uskraćuje da već u prvim počecima, shvate pokrete koji određuju njihovu epohu."

Nazi book burnings https://en.wikipedia.org/wiki/Nazi_book_burnings

Red u svemu, mir u svemu

liviodinspiracija.blog.hr

Zbog ubrzanog tempa života lako je zaboraviti koliko nered oko nas i u našim mislima utječe na unutarnji mir. Redovito pospremanje novčanika, ormara, stana, ureda, ali i glave izuzetno je važno za jasnoću, fokus i emocionalnu ravnotežu.

Novčanik odražava kontrolu nad financijama; stari računi, kojekakvi papiri i nevažne kartice stvaraju podsvjesni kaos, a održavanje reda u njemu oslobađa prostor za svjesne odluke i smanjuje osjećaj nesigurnosti.

Ormar i garderoba olakšavaju svakodnevnu rutinu i smanjuju stres pri odabiru odjeće, a redovito pospremanje i uklanjanje stvari koje ne koristimo stvara osjećaj kontrole i slobode.

Stan i životni prostor reflektiraju naš unutarnji svijet, a redovito pospremanje olakšava fokus, smanjuje stres i stvara sklad u svakodnevici.

Ured je ključan za produktivnost i kreativnost; uredan radni prostor omogućuje brže pronalaženje informacija, bolju koncentraciju i mentalnu jasnoću, a redovito pospremanje ureda povećava učinkovitost i osjećaj kontrole.

Glava, odnosno naš unutarnji prostor, jednako je važna kao i svi vanjski prostori. Redovito pospremanje misli, prepoznavanje prioriteta i oslobađanje od nepotrebnih briga povećava fokus, olakšava donošenje odluka i potiče osjećaj unutarnjeg mira. Preporučuje se duboko poslagivanje misli svaka 3–6 mjeseci, uz kraće dnevne ili tjedne provjere.

Kada su svi ovi segmenti – fizički i mentalni – redovito posloženi, djeluju u sinergiji. Benefiti su višestruki: smanjuju stres, povećavaju produktivnost, jačaju osjećaj kontrole i podižu kvalitetu svakodnevnog života.

Redovito pospremanje nije samo praktična radnja; to je ritual osvještavanja i stvaranja harmonije između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Kada sve stoji na svom mjestu, naš um i život postaju skladniji, a mentalna snaga i jasnoća misli vidljiviji.

Ja više....

taango.blog.hr

Ona je moja, samo moja

modrinaneba.blog.hr

Ula i ja idemo u šetnju rano ujutro dok svi još spavaju,
u podne i kasno poslijepodne. Nije je briga sja li sunce, pada li kiša ili snijeg,
uzima igračku i daje mi signal bipanjem govoreći idemo.
Ponekad je pravi fotomodel

Foto: moja osebno

Simbol "jučerašnjeg svijeta"

radivjetra.blog.hr

rođena 1994e

anchee24.blog.hr

nisam mogla znati...



danas, znam

OŽILJAK OPOMENE

shadowofsoul.blog.hr

slika: https://www.artstation.com/artwork/qOQPD


Izrezati nekrozu života
oštrim skalpelom.

Ne sašiti otvoreno mjesto,
neka sve bolesno iscuri van
da bi nekad bolesno mjesto
zdravo zaraslo
i ostavilo
ožiljak opomene.


napisano: 01.09.2024. u 14:39h iz moje 28. zbirke poezije CVJETANJE U TAMI
http://www.digitalne-knjige.com/varga28.php
ISBN kod NSK RH 978-953-354-352-9


@Copyright - https://www.facebook.com/varga.jadranka Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

@Copyright https://www.facebook.com/varga.jadranka All copyrights reserved. No part of this book may be reproduced or transmitted in any form or by any means electronic or mechanical, photocopying, recording or reproduction in any computer system for storage or use without the prior consent of the owner.

LOV OD FAZANA DO LJUDI

zemlja2.blog.hr

LOV OD FAZANA DO LJUDI





Često sam, od poslovnih partnera, nakon lova na fazane u fazaneriji kraj Varaždina, dobivala ustrijeljene fazane.
Nitko u kući nije bio veliki ljubitelj divljači, a trebalo je skinuti perje i očistiti pticu od sačme, da se ne polomi zub.
Nisam baš bila oduševljena. Bilo bi nepristojno odbiti
poklon, pa smo jeli fazane, pripremljeno na razne načine.


Uzgoj fazana u fazaneriji počeo je grof Bombelles
koji je 1870 došao iz tadašnje Moravske.


U fazaneriji se i danas uzgajaju fazani za lov. Kad fazan postigne odgovarajuću težinu pušta se u lovište za odstrel.
Jadni fazani dolaze u nepoznatu bum bum sredinu, u strahu, naučeni na ljude bježe k lovcima očekujući
pomoć.


To se zove lov.
Protivnik sam lova, iako su ljudi oduvijek lovili životinje.
No to je bilo nešto drugo, bilo je to osiguravanje hrane.


“Prijatelji životinja” izjavljuju “Lov je sadistička razbibriga superiornih nad nemoćnima.”
Kakvu šansu ima zec, lisica, fazan, srna pa i druge životinje protiv naoružanog lovca. Ako se lovi medvjed, lovac je na sigurnom u čeki, a organizatori lova, za nemalu cijenu domame medu pod čeku.
A u Africi, u lovu na opasne zvijeri, unajmljuju se ekipe goniča, koje životinju serviraju lovcu.
Životinje nemaju nikakvu šansu.
Lovci su pretežno vrlo imućni ,politički moćni i
ubojice životinja.


Razgovarala sam s lovcima. Oni imaju drugačiji stav.
Tvrde da čuvaju prirodu, da ubijaju opasne, stare i
bolesne životinje, a po zimi ih hrane.


Je li to baš tako?
Strastveni lovci, koji su isprobali sav legalni lov, traže još adrenalina, pa su se našli zainteresirani za
“Odmor u Bosni, s uključenim pucanjem” Vrijeme
Miloševićeve okupacije Sarajeva, mjesto okupirano Sarajevo. Polazak iz Trsta.
Bio je to “Safari na ljude” . Cijena za čovjeka ubijenog snajperom DEM 80.000, a za djecu više./Gotovo ne mogu vjerovati u cifre, ali znam tadašnju cijenu za odstrel medvjeda od DEM 20.000/
Našlo se je zainteresiranih lovaca psihopata iz Italije, ali ne samo iz Italije.


Prvo saznanje o safariju na ljude, došlo je iz dokumentarca Slovenca Mirana Zupančić iz 2022. i talijanskog pisca Ezzia Gavazzeni, koji je podnio i kaznenu prijavu u Milanu. Navodno se naziru neki od učesnika lova.
Danas je pola Europe uznemireno.
Slučaj je medijski popraćen.
Ledi nam se krv u žilama.
Lov bi trebalo zabraniti.

Prva postaja

dusakojaluta.blog.hr

Prvi postaja u mojoj avanturi “radim više stvari koje me vesele, jer valjda negdje duboko u sebi još imam hobije” bio je: rastavljanje, sastavljanje i popravljanje svega što izgleda kao da bi moglo umrijeti pod mojim odvijačem.

Krenula sam skromno, autić na daljinsko. Sitnica. Rebrasta plastika (letva volana) je pala s mjesta, kotač ispao, a onaj dio koji izgleda kao opruga iz jeftine štipaljke isto je izletio van. Navodno to služi za okretanje kotača lijevo–desno, ali meni izgleda kao dio koji bi najradije dao otkaz. Uglavnom, vratila sam sve na mjesto i autić je opet prodisao. Dobar osjećaj, kao da sam mu dala drugu šansu, a on se pravio da mu nije neugodno.

Onda sam prešla na veliki projekt: stari, pregorjeli DVD. Nema mu spasa, ali ima mu se što gledati iznutra. Prvi put u životu sam vidjela unutrašnjost i otkrila: bonbone na žicama, male bombice, velike bombice (kondenzatori? Diode? Tko će ga znati), i jedna velika “krofna” — već sam zaboravila kako se to zove, ali znam da mi je izgledala ukusno. Malo sam se igrala s mehanizmom gdje ide CD, središnji dio se spušta i diže, zupčanici rade svoje, sve skupa jedno vrlo simpatično malo kazalište.

A onda… vrh vrhova. Vratila sam sve na hrpu (ne kažem “na mjesto”, da se ne lažemo), odnijela DVD u podrum, stavila ga na panj i pretvorila ga u moderan konceptualni komad koji bih mogla nazvati “Radost i tuga elektroničkog otpada”. Ili kraće: razbila sam ga do neprepoznatljivosti.
Djeca su bila šokirana na početku pa se pridružili razbijanjem smeća koje smo čuvali za "Možda zatreba jednog dana". Muž je gledao sa sigurne udaljenosti i na moja pitanja "Treba li nam ovo?" vikao "Ma razbijaj, bolje to nego mene." :D

Iskreno? Fenomenalan osjećaj. Terapija kakvu self-care blogovi nikad neće preporučiti jer se ne uklapa u estetiku matcha latteja.

I što sad? Nemam odgovor. Ali nakon ove faze “popravi–rastavi–uništi”, mislim da je potpuno sve moguće.

"Sećam se..."

moody.blog.hr

Sećam se: Vukovar - Novembar 1991. godine

"Ovako je izgledao Vukovar kada ga je JNA, kako je objavila Miloševićeva vlast u Beogradu, “oslobodila”.
U jednoj ulici sreo sam ovu kucu.
Stajala je na sredini puta razrogačenih očiju i drhtala...."

#DragoljubZamurovićPhotography