Sve kategorije po listama

Rušenje kula od bijesa

nachtfresser.blog.hr

Očaj nam katkad razbija dane
Kao ja nekad isprazne flaše
Vlaga od juga otvara rane
Vjetar raznosi grijehe naše.

Zajedno u nemoćnom bijesu
Lupamo po zidovima gnjevno
Prošlost je u šarenom lijesu
Budućnost nam bježi svakodnevno.

Okovani u jutra beznađa
Prezreni u nemoći svog bola
Rezači smo potonulih lađa
Hvatamo zrak jadni odozdola.

Zlo nas je sustiglo natenane
Gurnulo nas grubo s površine
Ronimo u dane odbrojane
Pobrisane su životne šine.

Zajedno odlazimo drug i ja
Sve iza nas će ostati isto
Izdajničko sunce i dalje sja
Stranica života zjapi čisto.

Još mnogo....

taango.blog.hr

Guštan

delicatus.blog.hr

Snovi

matebalota.blog.hr

Snovi i Sanje
U kojima sam ljubljen
Sve je što mi ostade
Od tebe.

Dok djeca i unuci rastu
Ja polako nestajem
Sa tužnim osmjehom
na licu.

Neću nositi svu i za svakoga
krivnju na svojim leđima.

Dok god dišem,
Nisam dužan nikom
Davati objašnjenja
Niti suditi.

" Ne marim za vaš sud.
Ne marim za ičiji sud.
Niti sam sebi sudim.
Ima sudac na nebu.
On će mi pravedno suditi."

Ja znam tko sam.
Ja znam što hoću.
Život je često nepravedan,
Zato ne pitam zašto.

Ja nisam od onih
Koji odustaju.
Niti se povlačim.
Trpim i ustrajem.

Ulazim u snove i Sanje
U kojima sam ljubljen.
To mi jedino ostade,
Od tebe dok trajem.

Človek sem, to je pomembno

modrinaneba.blog.hr

Človek sem, ki ima svojo zgodbo i prehojene poti.
Motim se in delam napake a niso važne napake
niti zapravljen čas,
četudi proti sebi, na napačen način.
Vem kdo sem kdaj in kdaj sem to, kar so me naučili.
Trudim se biti vedno samo jaz, jaz,
ker samo to šteje

Foto: Gill Brooks (dovoljenje autorja)

Rogačevo pecivo

modrinaneba.blog.hr

SESTAVINE:
4 jajca, 1/2 skodelice sladkorja, 1/2 skodelice olja, 1 skodelica moke,
1/2 skodelice mleka, 10 dkg rogača v prahu, 10 dkg rozin,
4 jabolka in malo sode bikarbone.
DELO:
Jabolka olupimo in naribamo, v posodi zmiksamo skupaj rumenjake,
sladkor, olje, moko, rogač in mleko, dodamo sneg beljakov,
rozine, naribana jabolka in sodo bikarbono.
VSE SKUPAJ zmiksamo, ter damo v pekač na peki papir,
pečemo 45 minut pri 180 st.
Ko je ohlajeno narežemo na kocke

Foto: moja osebno

postoji razlog zašto se više ne usudimo stati

ehsaznala.blog.hr

postoji razlog zašto više ne tragamo za najboljim mjestima
postoji razlog zašto više ne želimo hodati ispod zvijezda
postoji razlog zašto više ne umijemo stvoriti nove uspomene
postoji razlog zašto više ne znamo pisati nove pjesme
postoji razlog zašto više ne možemo okrenuti leđa svemu
postoji razlog zašto više ne nalazimo savršeno opravdanje

KRLEŽA O BISKUPIMA

starrynight2022.blog.hr

PRIJE TRIDESET GODINA (1917-47)

Nije svrha ovih redaka da budu historijom onih davnih dana, ali kako je zagrebačka biskupija prije trideset godina stala da igra svoju fatalnu političku ulogu, potrebno bi bilo ipak i uprkos svemu ipak posvetiti neku, ma i minimalnu pažnju tim našim biskupima koje politika već trideset godina zanima više od njihovih pastirskih vrhunaravnih dužnosti.

U našoj biskupiji, osnovanoj u dvanaestom stoljeću među »slavenskim poganima i idolopoklonicima«, razmišljalo se godine 1917 o mnogim suvremenim zemaljskim pojavama i stvarima na prilično staromodan način, koji se od Krčelićevih marijaterezijanskih dana, nažalost, u svojim elementima nije ni u čemu izmijenio. Ova barokna, feudalna metoda mišljenja, po kojoj su biskupi pozvani da budu boljari i - kao takvi - narodni voždovi, nije više bila podesna za snalaženje u prostoru i u vremenu. Poslije petnaestovjekovne tragične plovidbe, mi smo se u stvarnosti godine 1917 nalazili kao narod u potpunom brodolomu, a u našoj biskupiji, međutim, o stvarnim opasnostima naše ovozemaljske egzistencije kao da nisu imali pojma. Nadbiskup, koji je prije trideset godina tvrdo odlučio da sruši babilonski, grešni toranj boljševizma, najavio je tome pokretu križarsku vojnu do istrebljenja. Reklamiran od svoje vlastite štampe kao »veliki duh«, »organizator«, »stvaralac i ideolog«, taj »mislilac udubljen u problem kršćanske filozofije« tako duboko da je »s lakoćom prelazio preko najtežih pitanja metafizike«, taj »mistik« koji je stvorio »neprolazno djelo teodiceje«, taj »akademik« i »pokrovitelj Akademije«, »učenjak i silogistik«, taj »enciklopedist«, od koga »divovski raznolikijeg i univerzalnijeg imena u našoj historiji nije bilo«, taj naš »meditator grandioznog uma« ušao je u borbu protiv boljševizma od straha pred agrarnom reformom.

Takoreći u predvečerje lenjinskog Oktobra, naš Nadbiskup prisustvovao je, kao jedan od krunitelja, krunisanju posljednjeg Cara i Kralja austrijskog i hrvatsko-ugarskog, u Budimu; kao »starčevićanac«, on je hladnokrvno glasao grofu Tiszi ratne kredite, a za financiranje austrijskih topova zabijao je zlatne čavle u Slavensku lipu na Trgu Bana grofa Jelačića, ali u pitanju »ljudskog majmunskog podrijetla« i »boljševičke« agrarne reforme bio je idealno i postojano beskompromisan protivnik. Taj naš »Sacerdos Maximus«, pred kojim su orgulje himnički intonirale: Vos posuit Spiritus Sanctus regere Dei Ecclesiam, taj naš natpastir, »knez i vladar naših duša« kome je ovozemaljski put bio »veličanstvena via triumphalis«, taj naš »graditelj duševne kulture« koji je zaustavio »prvu ofenzivu slobodoumlja i slobodnog zidarstva«, taj naš slavni antidarvinist, antišulekovac i antibrusinovac, narodni dobročinitelj i bankir, »koji je u svojoj Poljodjelskoj banci organizirao kapital za davanje jeftinog kredita« - on je na čitavu dramatsku problematiku oktobarskih dana reagirao po shemi najbanalnijeg tvrdoglavog zemaljskog Gospodina iz šesnaestog ili sedamnaestog stoljeća. Ovi naši kaptolski veleposjednici, uvjereni da su biskupske, tj. njihove desetine, činži, gornice i dežme »juris divini« - božanskog pravnog podrijetla, za svoje livade, lukno, daće i vinograde u stanju su da se bore ne samo enciklikama već isto tako i topovima. Ti milosrdni zaštitnici djevica sv. Vinka Paulskoga patetično su zaprijetili godine 1917 svim agrarnim interesentima oko sebe ognjem i mačem, kao Toma Bakač kada je branio Sisak od Turaka. Ne razmišljajući, po svoj prilici, ni o čemu drugom nego o čitavom nizu svojih stečenih agrarnih privilegija i prava, naši biskupi u ovoj madžarskoj biskupiji nisu se osam stoljeća zapravo bavili nikakvim drugim pitanjem nego stjecanjem, povećavanjem i obranom svojih feudalnih dohodaka. U svetome Evandelju po Luki, X, 7 i 8 i u Poslanici svetoga Pavla Korinćanima I, IX, 4, 7, 11, 13 i 142 jasno je rečeno kako je pravo dušobrižnikâ da od svoga stada primaju nagradu, da čineći svetu službu imaju pravo i hraniti se od te svete službe, da propovijedajući Evanđelje od njega i žive i da služeći oltaru logično pokusaju sve ono što se na oltarima nađe... Da je smiješno hraniti se od vrhunaravnih čaranja i od smokava, jarića i ulja po žrtvenicima, to je bilo jasno već Aristofanu, ali Hrvatski sabor nije na evanđeoske zapovijedi gledao okom helenskoga komediografa, pak su hrvatski saborski zaključci o biskupskim tributima i o biskupskoj desetini od godine 1273, 1353, 1480, 1481, 1537, 1567, 1608, 1621 i 1660 imali punu zakonsku i evanđeosku snagu sve do godine 1848, kada je zagrebački kaptol pobio i povješao prilično mnogo seljaka, gladnih kaptolske zemlje, a za koje se već onda govorilo i u štampi biskupskoj pisalo da su komunisti!

U ovih trideset godina dva zagrebačka biskupa, sedamdeset i prvi i sedamdeset i drugi, djeluju u okviru naše suvremene političke stvarnosti na staromodan, a pomalo i dosadan način sedamdesetorice svojih predšasnika. Zagrebački su biskupi ljubav spram bližnjega propovijedali kroz vjekove pljenidbom, globom, sekvestrom, prodajom, bubnjem, zakonom, puškama, topovima, sudom, verigama, kaznama, hapsom, batinanjem, Verböczyjevim Tripartitom, paragrafima, izgonom i smrću na vješalima ili na lomači, izopćenjem i crkvenim prokletstvom, štampom, ideologijom, pamfletima, bankama, drvenim lutkama koje miču očima, čudesima, kokošjom krvlju kao krvlju Kristovom i provincijalnom politikom. O toj sedamdesetorici zagrebačke gospode biskupa dala bi se napisati zanimljiva knjiga na temu socijalističkog realizma, kada se već traži da taj realizam ima da bude doista - i socijalistički. Sve do šesnaestog stoljeća zagrebački biskupi su, prije svega, sami stranci: Talijani, Nijemci, Madžari, Anžuvinci, Kolomanovci, Arpadovci, svjetovnjaci, simonisti, baruni, kraljevski favoriti, zagonetni pustolovi i jalovi teolozi. Za osam stotina godina ti Fancike. Ugrini, Debrentheji, Zoliji, Scolariji, Monoszli, Wolfgangi, Osvaldi de Szentlaszlo ne rade drugo nego kupuju kmetove, robe zemlju, otimaju prebende, pale gradove, ubijaju i gaze kroz vjekove to seljačko meso oko sebe i tove se od desetine, a čitava ona serija baroknih grofova s mitrom u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću uvijek se borila protiv svog naroda dosljedno. Sa svojim biskupskim jagarima, haramijama, drabantima, pandurima, španima, dvorskim kaštelanima, kanonicima i prebendarima ti biskupi ubiru desetinu vinsku, pšeničnu, žitnu, prosenu, hršulju, jačmenku, zobenicu, kukuruznjaču, kruškovnjaču, povrtnu jalovicu, jaricu, kablenku, katansku, hljebnu, gornicu, govedščinu, dinarščinu, filjarščinu, arendu, harmicu i egzekucionalni groš! Pod zaštitom pozitivnih zakona ti naši biskupi gutaju vjekovima krave, konje, med i mlijeko, maslac, sirove, svinje, janjce, konoplju, lan, predivo, voće, perje, vinograde, sjenokoše, purane, zečeve, guske, perad uopće, i divljač sezonsku, grožđe i povrće, i kad bi se sabralo sve, čime su se ta gospoda pogostila na račun svojih bližnjih, jedva da bi ono što su oni »duhovno posijali« predstavljalo neku vrhunaravnu protuvrijednost za tu nepreglednu količinu zemaljskih dobara. Oni stoje doduše na principu da imaju pravo da žanju tjelesne stvari za nagradu što su posijali duhovne vrijednosti: Si nos vobis spiritualia seminavimus, magnum est - si nos vostra carnalia messuerimus? Kada nas biskupi sa svetim Pavlom pitaju, zar su sve te zemaljske sitnice zaista tako nešto ogromno te se ne bi smjele požnjeti za ono što se duhovno posijalo, mi im isto tako odgovaramo pitanjem: a što je to što se posijalo duhovno godine 1917? Posijala se kardinalska, vatikanska, papinska teza: boljševizam je kula babilonska koju valja srušiti! Tom rušenju paklenih vrata dodali su naši biskupi vrlo mudro i lukavo još i tzv. narodnu parolu: »u interesu hrvatskog naroda«. Nisu se biskupi pobunili protiv boljševizma jer Darwin ima ili nema pravo kad pretpostavlja da je čovjek »majmunskog podrijetla«, nego zato što je do gospode biskupa dopro glas da Lenjin sklapa mir, da dijeli zemlju i da socijalizira banke, pa će, u slučaju da dopre do Zagreba, socijalizirati i Katoličku poljodjelsku banku. Po svojoj moralnoj i intelektualnoj strukturi ti biskupi reagirali su na novootvorene probleme godine 1917 sa dvjestagodišnjim zakašnjenjem. Kao tipični boljari i velmože iz početka sedamnaestoga stoljeća, ti su biskupi godine 1917 procijenili situaciju tako te su došli do genijalnoga političkog zaključka da je »jačanje katoličke svijesti na slavenskom jugu« jedina hrvatska politika, koja treba da bude »u službi politike Kraljevstva Božjeg«. Po formuli krčkoga biskupa dra Antuna Mahniča, mi smo se - kao narod - jeseni godine 1917 u osmom mjesecu ruske revolucije našli »na pragu nove dobe«:

Stojimo na pragu nove dobe(!). Težište svjetovne politike prelazi od Zapada na Istok, a tu, kako pokazuju svi znakovi, namijenjena je hrvatstvu uloga nalik na onu, što se označava riječima »Antemurale Christianitatis«... Njiva na Istoku dozrijeva. A tko će biti prvi, koga će gospodar poslati na katoličku žetvu istočne njive, ako ne opet narod hrvatski, koji neposredno međaši s Istokom, koga uz to s istočnim narodima vežu veze krvi i jezika? Evo, narode hrvatski, na umu Providnosti, u savjetu je Trojednog Boga zaključeno, da preuzmeš među rođenom braćom, koja bijahu krivnjom kobnih slučajeva kroz tisuću godina podijeljena, poslanstvo ujedinjenja.

Novo, veliko vrijeme Oktobarske revolucije trebalo je i riječima veličanstveno izraziti! Ako je netko među nama uspio da nađe adekvatan monumentalan izraz za grandioznost historijskog trenutka, to je bio, nema nikakve sumnje, naš gospodin »krčki biskup«.

Povampireni »antemurale« u tom biskupskom remek-djelu od poslanice, ove njive i ove žetve koje na Istoku dozrijevaju, i to upravo godine 1917, ovi strateškopolitički zaključci koji su pali u Savjetu Trojednoga Boga, ova katolička aneksija naše po krvi i jeziku srodne šizmatičke braće, ovo milenijsko naše latinsko poslanstvo da budemo carski i vatikanski graničari, ova nepismena kapelanska retorika nad grobljima, na ratištima i po stratištima, a to sve zato jer »se težište svjetske politike premjestilo na Istok« i jer je došlo do sloma ruske carske vojske, pak je prema tome dospio onaj slavni trenutak da u službi politike grofa Czernina i kraljevstva božjeg prijeđemo u navalu na slavenske krivovjerce! Krčki biskup pri slaboj svjetlosti vatikanskog lukijernara piše i sastavlja svoje dalekovidne političke strategeme, a oko njega je noć, neproziran, mračan, olujni ratni hrvatski nokturno kroz koji jure nerasvijetljeni vozovi smrti, vojnički transporti krcati gladnog i ranjenog narodnog mesa. I što pjeva ovo umorno, potpuno osamljeno, samome sebi prepušteno narodno meso, koje gone od Galicije do Venecije iz hajke u hajku, iz pogibije u pogibiju, iz dana u dan, već treću godinu (1914-17)? Bez svojih političara, mislilaca i pjesnika, bez svojih knjiga i pjesama, narod se po grabama, po rovovima, po bolnicama i po vozovima tješio svojom vlastitom političkom lirikom, a to je bila poezija tendenciozna, i jeseni Devetstotinaisedamnaeste nesumnjivo buntovna, zelenokaderaška, po biskupe, po banke, po grofove i po carske generale porazna.

Od poznate carske ratne: »Marširala, marširala Pedesetitreća« i veselog skerca »Udaralo Ture u tambure« narod je duhovito kompilirao rugalicu punu sarkazma i gorčine:

Marširale, marširale kurve uz pandure,
marširale pak se rasplakale…”

Miroslav Krleža, DNEVNIK 1914-17

U iščekivanju vješanja

nachtfresser.blog.hr

Težak dan od jutra do sutra. Na prvoj fotografiji snimljenoj rano jutros, vježbam malo mrtvu prirodu, budući da su preostale blogerice većinski alergične na živu, zbunjuje me fotić, kao da nema prostim okom vidljive sumaglice, a ni svjetla na stupu. Ali eto, uz malo vlastite obrade, ne AI, izgleda pristojno.
Opet smo morali u hitnu nabavku, Jin dobio oslobođen termin za šišanje sutra, moramo ga oprati, a potrošen njegov šampon. Ja pokušavam postići da ga zbog upale uha švercamo sutra, no nemam podršku. Frizerka ga po zimi ne želi prati.
Ponestalo i meni sladoleda pa nije bilo izbora, odgađamo neugodnije stvari, žalbe birokraciji i to. Opet me nešto nasmijalo dok smo čekali ispred super marketa, starija žena u pratnji s obje strane po jedne dame nešto mlađe od mene, se nešto njima suprotstavlja i govori:"Nećete me uvjeriti, zadnji put kad sam bila u Rijeci tu je bila Jugokeramika."
Eto, Jugokeramike se ni ja ne sjećam, ali znam da nije u pravu, tu je za Jugoslavije bilo brdo bez igdje ičega, osim velikog natpisa na vrhu Tito.
Dok je trajalo zagrijavanje prostora za Jinovo kupanje, otišao sam vidjeti na Bluesky mreži što se događa u svijetu, pratim tamo sve relevantne svjetske portale, koji polako napuštaju Muskov x, ja sam još tamo samo za pročaskati s njegovim Grokom, umjetna inteligencija koja ne prezire golotinju i duhovito te vodi prema onome što Grok eto više ne smije reći, ali uvijek želi pomoći, no o tom drugi put.
Na nešto pak ozbiljnijoj mojoj mreži svi se uzmuvali zbog najavljenih masovnih pogubljenja prosvjednika. Pitao sam AI koje je bilo najbrojnije posjećeno javno vješanje žena u Europi, s tim da je i foto dokumentirano, navedeno mi je javno vješanje čuvarica jednog koncentracionog logora u Poljskoj 1946., a od više izlistanih fotografija odabrao sam tu dolje. Javno vješanje je izvršeno nakon suđenja, da bi se izbjegao linč rulje, u ovom je guštalo, ako sam dobro upamtio, oko 40000 posjetitelja, broj se da provjeriti. Iako je eto kako priliči bilo i suđenje kao u pravnim državama, meni su detalji na ovoj monstrumici odmah upali u oči.
Tu fotografiju sam odabrao jer me podsjetilo na jednu pjesmu Ericha Frieda, kako normalno nacisti među nama izgledaju u normalna vremena.

Nov pogled

modrinaneba.blog.hr

Tudi ta noč bo minila
in jutro bo prineslo nov pogled

Foto: moja osebno

Sjećanje na jedan drugi blog

inspirationsart.blog.hr

7.1.2009. (12:24) pazi-staklo.bloger.hr napisao je


Amplitude tvojih dolazaka

što si mislila da ćeš naći?
zar od krhotina možeš ponovo sastaviti staklo
i kroz njega kao nekada vidjeti otkucaje
iako znaš da oni u meni postoje i
zvuče baš kao tvoje ime?
zar si očekivala riječi koje odbacuju nježnost
iako znaš da takve ja ne znam stvorit u sebi?
možda prazninu na mjestu misli koje si ostavila
kuda si nakon svega morala poći
ili prazne dlanove koji više ne žele
moliti na dar novi dan?
oduvijek si znala gdje počinju moje tame
ali i da u sebi krijem svjetlo
i sve što si očekivala sigurno nije bila
laka predaja
kojom sam te poslao u neki drugi život
i sada te opet dugo neće biti
sunce će se dizati i padati rasti i tonuti
stvoreno da izmjenjuje proljeća, ljeta i jeseni
samo će zima zauvijek ostati kakva je
i onda bila
kao što si i ti
prelijepa u mome sjećanju

I onda kad pročitaš takvu pjesmu potražiš one svoje i kažeš piši dalje.... :D

Budna ko dan

kockavica.blog.hr

- Mama ja bi papati.

šapuće moje malo u mraku spavaće sobe.

Odbijam ju čuti,
šutim,
glumim da spavam,
možda odustane.

- Mama, ja bi papati.

tiho ponavlja moje malo u mraku spavaće sobe.

Moje misli jure...

... jela si prije pola sata,
zdjelicu juhe sa mrkvicom i kuhanom piletinom,
piškila si,
obukla sam te,
u vreći si,
nema šanse da se sada ustanem
i opet ponavljam cijeli postupak!
Umorna sam ko pas,
dva zadnja sata jedva držim oči otvorene!
Neću,
neću se ustati!

- Papala si. - kažem tiho.

- Mama, ja bi papati.

poput molitve kaže moje malo u mraku spavaće sobe.

Kaže to nježno i uvjereno,
s potpunim povjerenjem,
bez naznake,
ma ni daška
ni najmanje sjenke sumnje,
potpuno izložena,
čista.

"Možda nisam dobro izgovorila,
ali to su te riječi,
točne su,
a mama uvijek čuje,
znam,
to je moja mama,
i ona me čuje."

Čitam njene misli.

- Ti bi papala?

konačno pitam.

- Da. - kratko i veselo.

Palim svjetlo,
a ona me gleda sjedeći
ozarena,
poput najslađeg bombona,
budna ko dan.


Izvlačim ju iz vreće,
odlazimo u kuhinju,
vadim kruh i maslac,
i ona jede,
stvarno jede.

Moje sretno dijete.

MISAO

onaodprije.blog.hr

Legenda kaže da su se jednog dana Istina i Laž srele na putu.
- Dobar dan, reče Istina.
- Divan dan, reče Laž.
Istina stoji da vidi da li je istina i da bi bila istinita.
- Divan dan, odgovori Istina.
- Jezero je još ljepše, reče Laž.
Tako istina provjerite opet da li je istina i da bi bila istinita.
Laž dotrča do vode i reče: Voda je najlepša. Hajde da plivamo.
Istina dotakne vodu prstima i vide da je zaista divna te se složi sa laži.
Skinuli odjeću i ušli u vodu. Nakon nekog vremena Laž izađe iz vode, obuče odijelo Istine i ode. Istina uopće nije mogla obući odijelo laži, i počne hodati gola, i svi se počnu šokirati kad je vide.
I od tada ljudi više vole vidjeti laž odjevenu u odijelo Istine nego golu Istinu. "

Saga o Sumraku

baton.blog.hr

Nakon što se Zelenko nakupovao i nakupovao aviona svake vele (vrste) po Švedskoj i Francuskoj, napokon je dobio i jedan poklon... SUMRAK!!

Sumrak ili Nightfall je zamišljeni balistički projektil kratkog dometa koji, maštoviti Britanci, zamišljaju pokloniti Ukrajincima kako bi ovi gađali mrske Ruse po gradovima koji im sada nisu u dometu. Maštoviti Briti su odredili da taj raketlin mora imati domet veći od 500 km., mora nositi teret eksploziva veći od 200 kg. i mora koštati 800.000 Funti po komadu.

Industrijski partneri koji su potpisali sporazume o povjerljivosti dobili su zahtjeve 19. prosinca 2025. godine. Rok za dostavu prijedloga projekata je 9. veljače 2026. i namijenjen je dodjeli razvojnih ugovora u ožujku 2026. Namjera je da se tri partnera dodijele Ł9 milijuna razvojnog ugovora i proizvedu svoje prve tri rakete prije travnja 2027. za ispitna lansiranja.

Drugim riječima, maštoviti Briti (besmislen naziv za raju koja odavno više ne postoji, jer su ih zamijenili najprije Švabe zvane Saksonci ili Stari Sasi, pa Vikinzi, zatim drugi Vikinzi polu-Francuzi zvani Normani, a čini mi se da su danas, poput njihove kraljevske obitelji, svi opet Švabe) planiraju promijeniti tijek rata tako što će darovati (dragi ljudi) Ukrajincima nešto raketa u travnju 2027.. (tko živ tko mrtav).

Ali taj plan ima isti problem kao i Zekina maštovita kupnja borbenih aviona (avioni koji ne postoje, kupljeni novcem kojeg nema).
Uloženih 9 milijuna Funti dovoljno je tek da raketni stručnjaci stave nacrt takvog projektila na papir, i što onda?
Onda treba napraviti takav projektil kako bi se izvela probna lansiranja, napravile korekcije, vratili koncept na radnu ploču itd. itd.. Zatim treba uložiti novac u proizvodnu liniju, a što je daleko najveći izdatak, zaposliti kvalificiranu radnu snagu i upoznat je s projektom, i na kraju bi trebalo uložiti rečenih 800.000 Funti za svaki projektil koji bi se poklonio Ukrajini (i tako njih deset svaki mjesec he-he).
Sve to naravno od države čiji brodovi trunu u lukama jer nemaju novaca za plaćati mornare, sve to od države čija je ekonomija u kolapsu i više nije u mogućnosti pošteno financirati škole, vrtiće, medicinske institucije i tako dalje i bliže.

Drugim riječima, mašta političara je za sada odredila kakva raketa mora biti, ali valjda postoji razlog zašto, takvu raketu, za sada u Europi ima samo Njemačka.
Od političke mašte do rakete u Ukrajini može proći i cijelo desetljeće, tako da će Ukrajinci te rakete dobiti u isti vrijeme kad i kupljene borbene avione! A tad će Rusi vidjeti svoga Boga!!

Tri zadatka i raspad sistema

dusakojaluta.blog.hr

Imala sam jučer tri zadatka.
Tri... Bar sam tako mislila.
Oprati suđe, oguliti krumpir i pripremiti meso.
Tri zadatka.
Ne raketu za Mars.
Ne operaciju na otvorenom srcu.
Krumpir. Suđe. Meso.
Ulazim u kuhinju i u roku od deset sekundi moj mozak napravi hard reset. Stojim tamo i nemam pojma zašto sam došla. Znam da sam imala razlog. Znam da je bio važan. Ali on je otišao. Kao ljudi koji kažu “čujemo se” i nikad se više ne jave.
Produžim u kupaonicu jer očito sam tamo krenula. Logično. Tamo vidim ormarić i ogledalo koje sam planirala očistiti prije dva sata. Krenem čistiti. Usred ribanja me pogodi misao: KRUMPIR.
Pustim kupaonicu i idem po krumpir.
U kuhinji vidim suđe.
Ne oprano. Prljavo. Optužujuće.
Perem suđe i sjetim se mesa. Meso treba odstajati. Meso ima potrebe. Pustim suđe, idem po meso. Pripremim sve na stol i u tom trenutku mi se mozak dere: KRUMPIR, ŽENO.
Idem po krumpir da ga ovaj put stvarno ogulim i naravno vidim suđe koje nisam završila. Krećem riješiti suđe kad se sjetim ormarića u kupaoni. Pa mesa. Pa krumpira. Pa suđa. Pa svega. Pa ničega.
U tom trenutku se raspadam.
Ne metaforički.
Stvarno.
Trčim u kupaonicu kao kriminalac koji je upravo opljačkao banku.
Počinjem plakati jer ne znam što prvo napraviti
i imam osjećaj da će mi glava eksplodirati, a komadi mozga završiti po pločicama koje, usput, također nisam očistila.
Smirim se nakon 20 minuta.
Udahnem.
Složim PLAN.
Redoslijed.
Struktura.
Kontrola.
Suđe.
Meso.
Krumpir.
Dok se kuha, kupaonica.
Vraćam se u kuhinju puna optimizma i tamo… čaj.
Čaj koji sam zaboravila.
Uzimam čaj i vraćam se u dnevni boravak da ga popijem.
Jer… pazi sad...
po čaj sam i krenula kad sam ustala s kauča.
Ne da perem suđe.
Ne da gulim krumpir.
Ne da pripremam meso.
Ne da čistim kupaonicu.
Da pijem čaj.
Sjedim na kauču, sabirem misli, umirem od smijeha.
Ne onog sretnog, zaraznog smijeha.
Nego onog očajnog, histeričnog, kad se smiješ jer je sustav potpuno kolabirao i više nema smisla ni pokušavati.
Tri zadatka.
Jedan čaj.
I potpuni mentalni kolaps.