Sve kategorije po listama

Blagdansko raspoloženje

dusakojaluta.blog.hr

Tjedan je krenuo katastrofalno. Ono, od ponedjeljka sam znala da se sudbina probudila na krivoj nozi i odlučila meni razvaliti kičmu. Sve što je moglo krenuti nizbrdo, krenulo je sprintom, kao da moj život sudjeluje u ekstremnom sportu, disciplina zvana „Koliko još možeš izdržati prije nego se pretvoriš u vrišteći gif?“.

Svaki dan je bio nova razina silazne putanje: ponor, pa podrum ponora, pa još jedan sporedni tunel koji nisam ni znala da postoji.
I taman kad sam uhvatila jednu sitnu, klimavu stepenicu prema gore, onu koja ti da mrvicu optimizma, kao „ma možda se ipak sve smiruje“ eto iznenađenja: to nije bio izlaz. To je bila odskočna daska. Za ljepši, elegantniji, profesionalniji pad na dno.

I tu negdje shvatim: okej, valjda je tema ovog tjedna „kaos“.
Ali barem je prosinac.
Pa moj kaos barem ima lampice.

Polagano odlaženje E.Frieda

nachtfresser.blog.hr

Razvojni proces

Najprije su voljeli svoje misli
i svoje ljubavnice
sretno

Onda su voljeli svoje misli
i svoje ljubavnice
nesretno

Onda su otkrili
da ih mrze

Onda ih više
nisu mogli prepoznati

Onda su otkrili
da ih uopće nisu ni imali

Onda su voljeli svoje misli
Na svoje misli
i svoje ljubavnice

Onda su počeli svoje misli
na svoje misli i svoje ljubavnice
držati besmrtnima

Onda su umrli

(1982)

Prijevod iz knjige Maleš/Karaman: Goethe u samoposluživanju

Erich Fried (1921-1988) je ovu knjigu napisao 1982. godine, iste godine mu je dijagnosticiran rak, nakon toga je više puta operiran dok 1988. nije nakon jedne od operacija i preminuo. Od nacista je kao židov pobjegao u London gdje je živio do kraja života. Bio je kritičar fašizma, kapitalizma općenito i intervencionističke politike tadašnjeg SSSR-a u svom lageru, kao i politike države Izrael.
Pokušao sam s umjetnom inteligencijom na njemačkom jeziku proćaskati o Friedu i interpretirati ovu pjesmu i inače kronološki rasporediti vrijeme nastanka nekih zbirki usporedo s događanjima u njegovom životu, dobio sam očekivano površne odgovore. Na moje izravno pitanje da li se sreo početkom sedamdesetih u Londonu s radikalnom ljevičarkom i kasnije gerilkom ili teroristicom, kako vam drago, Ulrike Meinhof dala je UI(KI) potpuno nesuvisle odgovore. Nije dokazano da je Ulrike Meinhof boravila u Londonu početkom sedamdesetih (naravno da nije dokazano kad je u to vrijeme bila u dubokoj ilegali kao najtraženija teroristica) i onda još blesavije, da se vjerojatno radi o zabuni jer je u blizini Londona živjela žena istog imena i prezimena. Erich Fried je više puta potvrdio da poznaje U.M. (teroristicu) i poimence je spominje u nekim pjesmama, moja poznanica tadašnja novinarka je boravila tad tjedan dana kao gošća u velikom Friedovom stanu i gotovo je sigurna da je jedna od prisutnih bila i najtraženija žena Europe. Izvori radikalne ljevice dostupni na internetu iznose pretpostavku samo da se ona u tom periodu krila u Londonu, no UI je očito programirana koje izvore smije koristiti.

Odlutao sam od ove moćne pjesme i njene interpretacije, koja mislim dalje nije ni potrebna, pjesme su kao i slike, u njima čovjek ili pronađe ili ne pronađe sebe.

Kao arhivska naravno moja ilustracija danas jedan berlinski javni zahod:

muški

ehsaznala.blog.hr

zamišljat ću da me negdje dočekuješ.
ili ja tebe. svejedno je.
nemoj biti stroga prema meni
umišljam da ima to nešto moje
što viri iz tebe
možda te skroz i ne shvaćam
nemoj mi ni to zamjeriti
ako konce tvoje lijepe
neću ubrzo pohvatati
u tebi je sve što znaš

vučeš me u sebe, tjeraš me
da nekako čudno razmišljam o tebi
nokte si mi zabila u dušu
pogled tvoj opojni, sanjam ga sad
upijaš me sistematski
riktaš me, osvještavaš me

osjećam prostor u tebi
želim trčati tim zlatnim poljima
samo pogled da me vodi
cijelu povijest svijeta
bih ljubio u tebi

ispod sebe
uzeo bih te od tebe
da zaboraviš na sve što znaš
i želiš mi šapnuti
tu tajnu svoju

Nikto ne zna gdje je ona

radivjetra.blog.hr

Davno jednom otkrio sam, spoznao, da je običnost najveća vrlina, i svi Putevi Božji nužno vode samo do toga božanskog oceana običnosti, u kojem smo svi isti baš zato što smo različiti ili različiti baš zato što smo isti. Nauk kaže da je nužno biti onkraj samorefleksije, dakle nevin. Stvarnost kaže da se to eventualno može dogoditi tek nakon sedam brda zgađenosti nad samim sobom i sedam mora potrošenosti ega i sedam rijeka radovanja tuđim vrlinama i sedam dolina truda poradi samoga truda. Običnost, dakako, nije prosječnost, ali ni izvrsnost. Možda je ona tek tiho, skroz neprimjetno, naravno, kao usputno konačno centriranje s Duhom Svetim, ali to se ne smije izgovarati.

ženski

ehsaznala.blog.hr

grudima ti obgrljujem lopatice
jagodicama lagano slijedim
poznatu struju
pulsira snažno ta muška rijeka
bez milosti bedara
upravljam njome
koža do kože na koži koža
drhtiš žeđaš kliziš nestaješ
ali nema odmazde
ne daždi još taj harač
sve dok najzad ne sklopiš oči
i predaš se mojoj plimi

Znaj....

taango.blog.hr

PRIČA ZA LAKU NOĆ

starrynight2022.blog.hr

PLOČICA

Drvosječa sam. Moje ime nije važno. Koliba u kojoj se rodih i u kojoj ću uskoro morati umrijeti nalazi se na rubu šume. Za šumu kažu da se prostire sve do mora koje okružuje čitavu zemlju i kojim se kreću drvene kuće poput ove moje. Ne znam; nikarda to nisam vidio. Nisam vidio ni drugi kraj šume. Moj stariji brat, dok bijasmo djeca, natjerao me da se zakunem da ćemo nas dvojica posjeći čitavu šumu sve dok ne ostane ni jedno jedino stablo. Brat mi je umro, pa sada tragam i tragat ću i nadalje za nečim drugim. Prema zapadu protječe rječica u kojoj umijem loviti ribu golom rukom. U šumi ima vukova, no vukovi me ne straše, a sjekira me nikada nije iznevjerila. Nisam brojio svoje godine. Znam da ih je mnogo. Oči mi više ne vide. U zaseoku, kamo više ne zalazim jer bih se izgubio, na glasu sam kao tvrdica, no što li je mogao uštedjeti šumski drvosječa?
Vrata svoga doma zatvaram kamenom kako mi snijeg ne bi ulazio. Jedne večeri začuh teške korake, a zatim i lupanje. Otvorih te uđe neki neznanac. Bijaše to visok i star čovjek, ogrnut izlizanim gunjem. Lice mu bijaše prošarano ožiljkom. Godine su mu kanda dale više odlučnosti nego slabosti, ali opazih da teško hoda bez pomoći štapa. Izmijenismo nekoliko riječi kojih se ne sjećam. Napokon reče:
- Nemam kuće ni kućišta i spavam gdje stignem. Obišao sam čitavu Saksoniju.
Te su riječi odgovarale njegovoj starosti. Moj je otac vazda pričao o Saksoniji; sada svijet kaže Engleska.
Imao sam kruha i ribe. Nismo govorili za vrijeme jela. Poče kišiti. Od koža mu rasprostrijeh ležaj na zemljanom podu, gdje je umro moj brat. Kad se spustila noć, zaspasmo.
Razdanjivalo se kad iziđosmo iz kuće. Kiša je bila prestala i zemlja bijaše prekrivena svježim snijegom. Ispade mu štap te mi je naredio da mu ga podignem.
- Zašto da te poslušam? - rekoh mu.
- Zato što sam kralj - odvratio je.
Pomislih da je lud. Pokupih štap i dadoh mu ga.
Progovorio je izmijenivši ton:
- Ja sam kralj Secgensa. Mnogo sam ih puta u teškoj bici doveo do pobjede, ali u presudnom trenutku izgubih kraljevstvo. Ime mi je Isern, a od korjenike sam Odinove.
- Ja ne štujem Odina - odgovorih mu. - Štujem Krista.
Kao da me nije čuo, nastavio je:
- Obilazim staze progonstva, no još uvijek sam kralj jer imam pločicu. Hoćeš li je vidjeti?
Rastvorio je koščatu šaku. U ruci nije ničega bilo. Bijaše prazna. Tek tada primijetih da ju je uvijek držao stisnutu. Pozorno me gledajući, reče:
- Možeš je dodirnuti.
Pomalo sumnjičavo stavih mu vršak prstiju na dlan. Osjetih nešto hladno i ugledah nekakvo svjetlucanje. Ruka se naglo zatvori. Ništa nisam kazao. On nastavi strpljivo, kao da priča s kakvim djetetom:
-To je Odinova pločica. Ima samo lice. Na zemlji ne postoji ništa drugo što bi imalo jednu stranu. Sve dok bude u mojoj ruci bit ću kralj.
- Je li zlatna? - upitah.
- Ne znam. To je Odinova pločica i ima samo lice.
Tada me spopade gramzljivost da se domognem te pločice. Kad bi bila moja, mogao bih je zamijeniti za zlatnu polugu i bio bih kralj.
Onome skitnici, koga i dan-danas mrzim, kazah:
- U kolibi imam skrivenu škrinju s novcima. Od zlata su i blistaju kao sjekira. Dadneš li mi tu Odinovu pločicu, dajem ti škrinju.
Tvrdoglavo je rekao:
- Neću.
- Tada - kazah - možeš produžiti svojim putem.
Okrenuo mi je leđa. Jedan udarac sjekirom po potiljku bio je sasvim dovoljan da posrne i padne, no u padu otvorio je ruku te u zraku ugledah bljesak. Sjekirom dobro obilježih mjesto, a mrtvaca odvukoh do potoka koji bijaše jako nabujao. Bacih ga u nj.
Kad sam se vratio do kuće, potražih onu pločicu. Ne nađoh je. Već je godinama tražim.

Jorge Luis Borges, KNJIGA OD PIJESKA (1975)

Moja knjiga

Divljakuša

nachtfresser.blog.hr

Južina je i histerična cvikata kuja
mi rano jutros ukrala iz fotića xD-Picture card
dao sam joj ga u ruke da se uvjeri
da je nitko nije slikao ružnu kao smrt
široku kao trokrilni ormar
nabildanu poput onog odvratnog lika jučer u Potjeri
mislio sam kartica ko kartica
samo da ne vrišti ranom zorom,
ali nije, nema tih starih od jedne gige u gradu
eh da je samo jedna časna koja laže
eh da glupost nije nova normalnost
jer kao što oni kažu:



Lopovi ne kradu
Ubice ne kolju
Mulci ne siluju
I krv ne liju

Nijedne nema bolje od naše policije

Lopove zatvaraju
Ubice kažnjavaju
Mulce miluju
I rane zalivaju

Nijedne nema bolje od naše policije

Ličnu kartu imaš
Zato šamar nemaš
Kod nas to je tako
Završi brzo lako

Nijedne nema bolje od naše policije

A ništa, valja nam s blogerom ap-plaćenici trenirati za šumu:

Dnevna rutina koja me drži aktivnim

liviodinspiracija.blog.hr

Trudim se svaki dan napraviti barem 7.500 koraka. Kako bih to ostvario, auto parkiram oko petnaest minuta hoda od posla.

Tijekom dnevne pauze obavezno prošećem još barem petnaest minuta, a to ne uključuje hodanje koje napravim na radnom mjestu ili od stana do auta.

U popodnevne sate , nakon posla trudim se hodati barem dvadesetak minuta.

Vikendom također hodam, i to uglavnom duže dionice, jer ga želim iskoristiti za intenzivniji tempo.

Danas, usred radnog tjedna, odradio sam malo više od dva sata hoda, otprilike devet kilometara.

Odličan osjećaj. I da, stvarno sam ponosan na sebe. :)

NA MOJ NAČIN

zemlja2.blog.hr

Glazba i riječi : Frank Sinatra


Izvedba:
Placido Domingo
Jose Carreras
Dimash Qudaibergen
Stjepan Hauser


“I sad, kraj je blizu
I tako suočavam se s posljednjim zastorom
Prijatelju moj, reći ću ti jasno
Izložit ću svoj slučaj u koji sam siguran
Živio sam život koji je ispunjen
Putovao sam svakom pojedinom cestom
I više, još puno više od ovoga i
Činio sam to na svoj način”......

Kukanje i pljuckanje naše svagdašnje

samolagano.blog.hr

Gdje god se okreneš, svi nešto prigovaraju, optužuju, vuku ucrvane ostatke prošlosti i busaju se u prsa kada govore o sebi.

Zatim, jako je popularno omalovažavati bilo koju stariju generaciju, jer ona, kao, ne zna funkcionirati u današnjem svijetu. Ni starci nisu ništa bolji: pletu po mladima, koji, kao i uvijek, pojma nemaju i srljaju kao muhe bez glave, bezobrazni su, agresivni i bahati.

I tu negdje između, postoji još jedna grupa, raznih dobi, ona kojoj pada mrak na oči kada počnu naša uobičajena hrvatska prepucavanja. (Da se razumijemo, ni širom svijeta nije bolje.)

Ta skupina nema šanse, nije bučna, nije tvrdoglava, zasićena je svime, a baš oni koji su siti svega, nisu pogodan materijal za diskusije jer se ne znaju probiti i, štoviše, imaju razumne argumente, ali, takvi argumenti su opasni i necijenjeni. Zato ih treba spriječiti sa što više decibela, pjene na ustima i žuči. Ova vremena ne traže razum.

Nije li idiotski tvrditi da su pripadnici određene (bilo koje) generacije takvi i takvi i šlus? I to ne utvrđuje nikakvo vijeće mudraca, sudaca, akademika ili barem "običnih" stručnjaka. Ne, tu presudu donose ulica i društvene mreže.

Da, da, starci su sporiji, ali dok još nisu u stanju demencije, itekako su upotrebljivi. Sadašnji sredovječnjaci i starci doživjeli su najbrže i najturbulentnije promjene u svim dijelovima života. Ne samo to, trebali su se svemu tome i prilagoditi. Zar je onda bitno koliko sporo pišu na pametnom telefonu - bitno je da pišu.

Isto tako, mladi su onakvi kakvi su oduvijek i bili, guraju naprijed, ponekad bez razmišljanja, ali se kreću i uspijevaju. Bilo bi neprirodno da nisu takvi. Samo im treba ponekad ukazati na razliku između bitnog i nebitnog i ne treba ih opterećivati prošlošću.

Šteta. Žali bože čeprkanja po prošlosti, raspravljanja o nebitnim stvarima, kako bi se skrenula pozornost s onih bitnih.

22 dana do Božića

kockavica.blog.hr

Za početak ćemo upozoriti ravnatelja.
Beljenje je nepristojno.
(Opa, ravnatelj je izuzetno brzo reagirao,
štoviše čini se čita misli.)

Nadalje,
s obzirom je zadaća o Munkhtsetseg Jalkhaajav ostala nedorečena,
istaknut ću činjenice.

Mongolka,
rođena 1967.g.,
slikarica,
naslikala je sliku pauna,
točnije pauna i žene,
i mnoge druge,
ali nas zanimaju paunovi,
i kokoši,
kako se to Maturant Drevni izvolijeva izjašnjavati.

A sada ćemo proslijediti s redovnom nastavnom.

Danas ćemo učiti manje poznate riječi:

1. Tezaurus
2. Kolokacija
3. Primordijalnost,

kao i tko je Jean Baudrillard.

Jean je volio baroknu glazbu,
i pisao je isključivo na pisaćoj mašini,
smatrajući da tako ima fizičku povezanost sa pisanjem,
bavio se "smrću stvarnosti",
ali i kritizirao zapadne medije
koji nisu bili spremni okarakterizirati Srbe kao agresore
i počinitelje genocida u Bosni.

Moje iskustvo s novinarima
je narušeno,
u dva puta što su o meni nešto govorili,
oba puta su iznijeli netočne navode.
Reportaža o mojoj prvoj samostalnoj izložbi
rekla je da sam socijalni radnik,
a članak o mojoj drugoj izložbi
umjesto točnog naziva "Ukradeno vrijeme"
napisali su "Ukradeni akvareli",
zbog čega je nešto divno i obuhvatno,
sažetak jednog mojeg životnog razdoblja,
postalo apsurdno i bizarno.

Istraživačko novinarstvo ne postoji.
Iako obični,
prosječni čovjek,
laik,
može zagristi trulu jabuku,
i proširiti netočnosti društvenim medijima,
što ga isto ne opravdava,
ali je moguće razumijete,
kad to čine novinari,
onda je baba prošla s kolačima.

Vidjet ćemo kako će ispasti moj treći susret.

Domaća zadaća:

- napiši primjer za kolokaciju
- upali City radio sutra u 10h
- poslušaj skladbu Claudia Giovanni Antonio Monteverdi

Želim jednostavnost

modrinaneba.blog.hr

Osjećam da bi trebala željeti više, ali ne želim.
Želim manje stvari, manje stresa, manje buke.
Želim jednostavnost

Povjerenje u komi

dusakojaluta.blog.hr

Postoje dvije vrste ljudi:
oni koji u svakome vide nešto dobro…
i oni koji u svemu vide kraj svijeta.
A ja sam nekako uspjela biti oboje, istovremeno.

Cijeli život sam bila onaj lik koji vjeruje ljudima prebrzo. Znaš ono, vidiš sitnicu, lijepu riječ, i odmah pomisliš: “Aww, pa ti si sigurno dobra osoba.” A onda nekako, čudom, ispadne da ta ista osoba kasnije dođe s emocionalnim čekićem i kaže: “Drž' se.”
A ja se držim, ali za glavu.

I onda napraviš ono najgore što možeš: prebaciš se na drugu krajnost.
Ne vjerujem nikome. Ni susjedu, ni doktoru, ni poštaru, ni mački (iako mačka objektivno ništa nije skrivila, osim možda onog s cvijećem).
Ali tako život postane naporan. Jer ne možeš baš živjeti u konstanti “tko me danas pokušava zeznut’?”

I tu sam sad negdje između.
Ne vjerujem svima kao prije, ali ni ovaj režim “ne vjerujem nikome uključujući i vlastitu sjenu” baš ne funkcionira dugoročno.

Nisam još došla do te zlatne sredine o kojoj svi pričaju.
Znaš ono, dovoljno pametana, dovoljno otvorena, dovoljno oprezana, dovoljno normalana.
Ja sam trenutno ništa od toga, ali se barem trudim.

Pokušavam gledati ljude malo dulje od prvih pet minuta, pa tek onda odlučiti jesu li dobra osoba ili samo dobro uvježbana osoba.
Pokušavam ne donositi zaključke na temelju jedne lijepe rečenice, ali ni na temelju jedne krive.

Možda ću jednog dana naučiti vjerovati “pametnije”, u segmentima, s granicama i zdravim filterima.
A možda ne.
Možda ću samo postati netko tko ljudima vjeruje tek kad ih vidi kako prestanu glumiti.

Ali zasad, radim kako znam.
Vjerujem svima.
Ne vjerujem nikome.
I tu negdje, između te dvije krajnosti, pokušavam naći verziju sebe koja neće stalno pucati po šavovima.

Groblje Kacavanac – zaboravljeni grobovi i skrivena crkva

viatrix.blog.hr

Groblje Kacavanac se nalazi na terasi na 210–220 metara nadmorske visine, jugoistočno od Dvigrada, nedaleko od ceste L50101 (Kanfanar – Sveti Lovreč Pazenatički). Kao dio dvigradskog naselja, groblje je bilo u funkciji od kasnoantičkog do ranosrednjovjekovnog razdoblja (od kraja 4. do kraja 12. st.) kada se groblje premjestilo podno sjevernozapadne dvigradske padine u Limsku dragu. Novo groblje ostalo je u funkciji sve do današnjih dana, a tu se nalazi gotička crkva sv. Marije od Lakuća. Na groblju Kacavanac istraženo je 50 kosturnih grobova te ostaci grobljanske crkve sv. Petra. Kao manje srednjovjekovno groblje, sadržavalo je različite tipove grobnih konstrukcija kao što su grobovi usječeni u liticu, grobovi s obložnim pločama, zidani grobovi te grobovi miješanog tipa. Na ovom groblju pokapani su obrtnici, seljaci, tj. običan puk. Svi su grobovi korišteni više puta, pa se dijele na grobove s naknadnim sahranjivanjem, obiteljske grobove i kosturnice. Grobnih priloga nije bilo, osim sitnog inventara koji je pripadao narodnoj nošnji pokojnika.



Priča se nastavlja... Kliknite!