Sve kategorije po listama
30
uto
12/25
Podgaće – crkva sv. Ane i slikoviti kameni izvori
viatrix.blog.hr
Podgaće je naselje koje se nalazi u Općini Lanišće, a prema popisu stanovništva iz 2021. godine imalo je 44 stanovnika. Naseljem prolazi cesta L50035 koja povezuje Lanišće i Prapoće. Podgaće se prvi put spominje u urbaru iz 1358. godine, kao i ostala susjedna naselja, kada je pripadalo rašporskoj gospoštiji, a 1394. godine pripalo je pod vlast Venecije. Stanovništvo se u prošlosti bavilo isključivo poljoprivredom i stočarstvom, uglavnom proizvodnjom i prodajom mlijeka.
Priča se nastavlja... Kliknite!
da ne prenosim u N.G.
anchee24.blog.hr
mali pogled na , u prethodnom postu spomenuti, Monte Giro
svakako, poznatije i posjećenije od obližnje utvrde
je gradsko groblje Monte Giro, pa iako lijepo uređeno i
sa stoljetnom poviješću, danas samo nekoliko fotki s utvrde
veličanstvena, u relativno očuvanom stanju - osim zahvata u
unutrašnjosti za vrijeme JNA, i napuštena od odlaska iste
zanimljiva i samo jedna od mnogih na užem području
relativno lako uočljivih na mapsu
:)
KAPETANOVA KĆI
starrynight2022.blog.hr
KAPETANOVA KĆI
Danas kopam po mojim knjigama tražeći Henry Jamesov Okretaj zavrtnja otprilike na mjestu na kojem mislim da bi ta knjižica morala biti, i kako to obično bude, tek kad sam pregledala stotinjak naslova, u zadnjim knjigama zadnje hrpe nađem ju. Tražeći, izvukla sam malu knjižicu bez korica na stranu, zainteresirana. Hoću li pogoditi bez korica čitajući prve rečenice o kojem djelu se radi? Bila je to Puškinova Kapetanova kći.
.jpg)
Pa, evo i odlomak:
“Kad sam stigao do komandantove kuće, beše se već počelo smrkavati. Vešala sa svojim žrtvama su se jezivo crnela. Telo nesrećne komandantovice još se valjalo pod tremom, na kome su stražarila dva kozaka. Kozak, koji me je doveo, ode da me prijavi i odmah se vrati da me uvede u sobu u kojoj sam se sinoć onako nežno rastajao s Marijom Ivanovnom.
Ugledao sam neobičnu sliku. Za stolom, pokrivenim čaršavom i pretrpanim buklijama i čašama, sedeli su Pugačov i desetak kozačkih starešina, u kapama i šarenim košuljama, zagrejani vinom, zarumenela lica i usjaktalih očiju. Među njima ne beše ni Švabrina ni našega kozačkoga podoficira, tek pridošlih izdajica.
- A, vaše blagorodstvo, - reče Pugačov ugledavši me. - Dobro došao; molim, izvoli, čast i mesto te čekaju.
Njegovi drugovi se pribiše da mi načine mesta. Ja sam ćuteći seo nakraj stola. Moj sused, neki mlad kozak, lep i naočit, nali mi čašu prostoga vina koje nisam ni okusio. Počeo sam radoznalo da posmatram ovaj skup. Pugačov je sedeo u čelu; bio se nalaktio o sto i podupro crnu bradu svojom širokom pesnicom. Na pravilnim i dosta prijatnim crtama njegova lica nije bilo ničega krvožednog. On se često obraćao čoveku pedesetih godina, nazivajući ga čas grofom, čas Timofejičem, a čas mu tepao »čika«. Svi su se ponašali među sobom kao drugovi i nisu ukazivali nikakve naročite počasti svome vođi. Govorili su o jutrošnjem napadu, o uspehu bune i o budućim namerama. Svaki se hvalisao, iznosio svoje mišljenje i slobodno se prepirao s Pugačovom. I na ovom čudnom ratnom veću odlučiše da udare na Orenburg: smeo pokret koji se umalo ne ovenča kobnim uspehom. Dokonali su da pohod počne sutra.
- A sad, braćo, - reče Pugačov - dede da zapevamo pred spavanje onu moju omiljenu pesmicu. Čumakove, počni!
Moj sused oteže tankim glasom setnu splavarsku pesmu i svi je u horu prihvatiše:
Oj, ne šumi, majko, zelena dubravo,
nemoj mi, junaku, misli zbunjivati,
ja ti sutra moram na suđenje poći
pred sudiju strašnog, cara gospodara.
A kad mene stane svetli car pitati:
- Kaži meni pravo, hrabreni junače,
sa kim si harao, s kim si hajduk bio,
kaži meni redom sve drugove svoje?
- Kazaću ti pravo, care pravoslavni,
kazaću ti pravo i sve po istini:
U mene bejaše do četiri druga:
prvi drug mi beše noć u gori čarna,
drugi drugar beše meni nož čelični,
treći drugar beše meni konj zelenko,
četvrti mi drugar beše luk tanani,
a ulaci hitri strele nekaljene.
Odgovara meni care pravoslavni:
- Be, aferim, sinko, hrabreni junače,
dobro si harao, još bolje se braniš!
Zato ću te, sinko, darom darivati:
u polju širokom dvorcem previsokim,
do dva dobra stuba s gredom poprečnom.
Teško je opisati kakav je utisak na mene učinila ova prosta narodna pesma o vešalima što su je pevali ljudi, predodređeni za vešala. Njihova strahotna lica, skladni glasovi, setan izraz kojim su pratili i bez toga izrazite reči, - sve me je to potreslo nekom uzvišenom stravom.
Ispivši još po jednu čašu, gosti se digoše od stola i pozdraviše s Pugačovom. Hteo sam da pođem za njima, ali mi Pugačov reče:
- Sedi, hoću s tobom da govorim.
Ostadosmo nasamo.
Nekoliko trenutaka trajalo je naše obostrano ćutanje. Pugačov je netremice gledao, škiljeći pokatkad levim okom s nekim čudnovatim izrazom u kome je bilo i šeretluka i podrugljivosti. Najzad se nasmeja i to tako otvoreno i veselo da se i ja, gledajući njega, počeh smejati ni sam ne znajući zašto.
- Šta je, vaše blagorodstvo? - reče mi. - Uplašio si se, priznaj, kad su ti moji momci namakli omču na vrat? Valjda ti se nebo nije učinilo veće od ovčije kožice?!... A koprenuo bi se na gredici da ti nije bilo sluge. Odmah sam poznao onu staru kalašturu. Bre, zar si mogao slutiti, vaše blagorodstvo, da je čovek, koji ti je pokazao put do konaka, bio glavom veliki car? - (Tu se on načini važan i tajanstven.) - Ti si mi mnogo zgrešio - nastavi on - ali ja sam te pomilovao zbog tvoga dobroga dela, zato što si mi bio na usluzi kad sam morao da se krijem od svojih neprijatelja. A tek imaš da vidiš kako ću te nagraditi kad dobijem svoje carstvo! Obećavaš li da ćeš mi iskreno služiti?
Pitanje ovoga lopova i njegova drskost učiniše mi se tako smešni da se nisam mogao uzdržati a da se ne osmehnem.
- Čemu se smeškaš?- zapitao me je i namrštio se. - Valjda ne veruješ da sam ja veliki car? Odgovaraj iskreno.
Ja se zbunih. Da priznam ovu skitnicu za cara, to nikako nisam mogao: izgledalo mi je da bih bio poslednja kukavica. Reći mu u lice da je varalica - značilo bi izložiti se smrti; na to sam ja bio spreman kraj vešala, pred očima celoga naroda kad sam plamteo srdžbom, ali sad mi se to činilo kao uzaludno razmetanje. Kolebao sam se. Pugačov je natmureno čekao moj odgovor. Najzad (ja se i danas sa zadovoljstvom sećam toga trenutka) osećanje dužnosti nadvlada u meni slabost ljudsku. Odgovorio sam Pugačovu:
- Čuj, reći ću ti pravu istinu. Razmisli, mogu li ja tebe priznati za cara? Ti si čovek bistar pa bi i sam video da se pretvaram.
- Pa ko sam ja, šta ti misliš?
- Bog će te znati, ali ma ko bio, ti teraš opasnu šalu.
Pugačov me brzo odmeri.
- Ti, znači, ne veruješ - reći će on - da sam ja car Petar Fjodorovič? Pa, lepo. A zar junak ne može imati sreće? Zar nije u drevno doba carevao Griška Otrepjev? Misli o meni što hoćeš, ali ne odlazi od mene. Šta te se tiče ostalo? Ako ti nisam pop, mogu ti biti bar otac. Služi mi verno i iskreno, a ja ću te načiniti i feldmaršalom i knezom. Kako ti se ovo čini?
- Ne - odgovorih ja odlučno. - Ja sam plemić po rođenju, zakleo sam se gospodarici našoj, carici: tebi ne mogu služiti. A ti ako mi doista želiš dobra, pusti me onda da idem u Orenburg.
Pugačov se zamisli.
- Ako te pustim, - reče on - da li mi bar obećavaš da se nećeš protiv mene boriti?
- Kako bih mogao da ti to obećam? - odgovorio sam. - Sam znaš da to ne stoji do mene: ako mi narede da idem protiv tebe, ja ću poći, druge nema. Ti si sad i sam zapovednik, i sam tražiš da te tvoji slušaju. Na šta bi to ličilo da se ja odreknem dužnosti kad moja služba bude potrebna? Moj život je u tvojoj ruci: pustiš li me - hvala ti; kazniš li me - bog nek ti sudi. A ja ti rekoh istinu.
Moja je iskrenost zaprepastila Pugačova.
- Neka ti bude - reče on pljesnuvši me po ramenu. - Kad kažnjavam - kažnjavam, kad praštam - praštam. Idi na koju god hoćeš stranu i radi šta hoćeš. Dođi sutra da se sa mnom oprostiš, a sad idi da spavaš, jer i mene već hvata dremež.
Oprostim se s Pugačovom i iziđem na ulicu. Noć beše tiha i hladna. Mesec i zvezde su jasno sjali, osvetljujući trg i vešala. U tvrđavi je sve bilo mirno i mračno. Samo je u krčmi plamtela vatra i razlegala se vika zaostalih pijanica. Pogledao sam sveštenikovu kuću. Kapci na prozorima i vrata bili su zatvoreni. Izgledalo je da je i u njoj sve mirno.
Dođem u svoj stan i nađem Saveljiča, zabrinutoga što me nema. Vest da sam slobodan neopisano ga je obradovala.
- Slava tebi, Gospode, - reče on krsteći se. - Čim se razdani, idemo iz tvrđave kud nas oči vode. Ja sam ti nešto spremio, dede, povečeraj, baćuška, pa se odmori do jutra, kao na Hristovom kriocu.
Poslušao sam ga, i pošto sam večerao s velikim apetitom, zaspim na golom podu, premoren i duševno i telesno.”
Aleksandar Puškin, Kapetanova kći, iz Glave osme - NEZVANI GOST, s uvodnim citatom “Nezvan gost teži od Tatarina” (Poslovica)
A što o romanu objavljenom 1836. kaže pogovor iz knjižice?
»Kapetanova kći«, ovaj obimom mali, ali veoma lepo komponovan roman, jedno je od najboljih dela ne samo Puškinovih nego i u svetskoj književnosti. U »Kapetanovoj kćeri« Puškin opisuje borbu seljaka i prostoga naroda protiv tiranije tadašnjih ruskih careva i protiv feudalnog poretka. On daje široku sliku narodnih težnji i seljačkoga sveta koji hoće da se oslobodi ropstva i nepravde, opisujući sve zaplete i unoseći se u pitanja ljudskoga života sa toliko saosećanja kao da je sve to sam doživeo i pretrpeo u mnogim epohama i pod različitim podnebljima. Iako zbog vremena u kome živi i zbog carske vlasti od koje zavisi on mora da prikaže lik Pugačova u mračnim crtama, ipak se oseća da Puškin sa velikom ljubavlju opisuje i prosti ruski narod koji teži ka plemenitom cilju da postigne bolji život i slobodu i Pugačova kao predstavnika te borbe. Kad se ima na umu da je Pugačov smatran u to doba kao oličenje zła i otpora državi i caru, Puškinova smelost je za divljenje. Pored te tendencije Puškin je u ovom romanu dao umetnički prekrasno ocrtane ličnosti, počevši od glavnih junaka i njihove ljubavi do sasvim epizodnih lica, čak i kada se spominju samo u nekoliko rečenica. Ruski život u svoj svojoj širini Puškin slika u ovom delu sa takvom snagom i majstorijom da je jasno zašto su i najveći ruski pisci, kao Tolstoj, učili na ovom delu kako se spontano i verno umetnički prikazuje život.
mlijeko i med
zeljkinkutak.blog.hr
Naslov: mlijeko i med
Originalan naslov: milk and honey: 10th anniversary collector's edition
Autor: Rupi Kaur
Prevela: Ira Martinović
Izdavač: Stilus
Prosinac 2024. godina
296 stranica
"on grebe joj nutrinu
prstima
kao da čupa
sjemenke
iz srca dinje"
mlijeko i med je zbirka poezije koja se ne čita žurno, nego polako i s pauzama. Pjesme su kratke i jednostavne, ali nose snažne emocije – bol, ljubav, gubitak, iscjeljenje i tiho ponovno pronalaženje sebe. To su stihovi koji često djeluju kao šapat, ali ostavljaju dubok trag.
"učim
kako voljeti njega
voleći sebe"
Ovo kolekcionarsko izdanje, objavljeno povodom desete obljetnice izlaska prvog izdanja, dolazi u luksuznom, nježno rozom izdanju koje savršeno prati atmosferu zbirke. Prošireno je s 40 novih pjesama i 20 novih ilustracija, a obogaćeno dosad neobjavljenim fotografijama, memorabilijama te autoričinim dnevničkim zapisima i komentarima. Sve to čitatelju omogućuje intimniji pogled na proces nastajanja zbirke i emocije iz kojih je proizašla.
"nije stvar u tome
da ih natjeraš da te žele
moraju te poželjeti sami"
Rupi Kaur piše bez velikih riječi i bez skrivanja iza metafora. Upravo u toj ogoljenosti leži snaga njezine poezije – stihovi djeluju kao misli koje su dugo bile potisnute, a sada su napokon dobile svoj oblik.
"ljubav nije okrutna
mi smo okrutni
ljubav nije igra
mi smo pretvorili
ljubav u igru"
Zbirka je podijeljena u tematske cjeline koje prate put žene: od povrede i boli, preko ljubavi i gubitka, do rasta, prihvaćanja i unutarnjeg mira.
"ako si rođena
dovoljna slaba da padneš
rođena si
dovoljna snažna da ustaneš"
Knjiga ne traži da se razumije svaka pjesma. Dovoljno je da se u nekoj zastane, prepozna i zadrži. To je poezija koja ostaje tiha, ali prisutna i dugo nakon što se knjiga zatvori.
"htjela si ga spasiti
ali je li ti izgledao
kao da se utapa"
Brigitte Bardot
onaodprije.blog.hr
Brigitte Bardot, idol masa i simbol oslobođenja, istodobno je primjer kako kult osobne slobode može prerasti u potpunu emocionalnu pustoš. Dok ju je svijet slavio kao ikonu ljepote i prkosa, privatno je pokazivala zapanjujuću nesposobnost za osnovnu empatiju. Majčinstvo, umjesto kao odnos i odgovornost, doživljavala je kao nasilje nad vlastitim tijelom i identitetom — nešto strano, nametnuto, gotovo neprijateljsko.
Ta radikalna sebičnost, koju je sama često opravdavala iskrenošću, razotkriva mračnu stranu njezine ličnosti: emocionalnu nezrelost prerušenu u hrabrost, bijeg od odgovornosti maskiran u slobodu. Bardot nije bila žrtva vlastitog vremena, nego njegov ekstrem — osoba koja je bez grižnje savjesti bila spremna žrtvovati vlastito dijete na oltaru vlastite autonomije.
Danas njzin sin je 66.godišnjak , oženjen Norvežankom , otac dvije kćeri i dvije unuke koje Brigitte nije vidjela.
A voljela je životinje , svojeg sina nije prihvatila
Sažetak
dusakojaluta.blog.hr
2025 je počela preseljenjem. Novi stan, stare navike, previše kutija i kronični manjak živaca. Tijekom godine potrošili smo oko 4.800 € da imamo krov nad glavom, mjesto za spavanje i privatni prostor za povremeno psihičko raspadanje. Osnovna ljudska potreba. Luksuzna stavka u budžetu.
U tom istom stanu smo, protiv svih očekivanja, slavili rođendane, godišnjice i one male datume koje inače preskočiš jer si preumoran da bi ih primijetio. Ove godine nismo. Pekli smo kolače, palili svjećice i slagali uspomene po policama. Sitnice koje objektivno ne rješavaju ništa, ali zgodno glume dokaz da se život, unatoč svemu, i dalje odvija.
Kako je godina odmicala, odlučio se uključiti i sustav. Telefonski pozivi, obrasci, institucije koje očekuju smirenost, elokventnost i strpljenje, osobine koje misteriozno nestanu čim ih netko službeno zatraži. Bilo je iscrpljujuće, frustrirajuće i ponižavajuće u standardnim dozama.
Razlika je bila u tome što ovaj put nisam samo kimala glavom. Napisala sam pritužbu. Pa još jednu. I još nekoliko. Rekla sam naglas da nešto nije u redu. I, šokantno, preživjela sam.
Negdje usred tog administrativno-emocionalnog kaosa napravila sam nešto razumno: potražila sam stručnu pomoć. Bez filmskog trenutka prosvjetljenja, bez velike nade, više u stilu: ajmo vidjeti koliko je stvarno loše.
Dobila dijagnozu. Ne kao etiketu, nego kao objašnjenje. Nakon godina u kojima sam se pitala zašto mi je sve teže nego drugima, nešto je napokon dobilo ime. Nije riješilo život, ali je skinulo dio krivnje. Za početak, sasvim korektno.
Slijedila je terapija, u nastavcima. Promijenila sam četiri lijeka koja mi nisu odgovarala. Četiri pokušaja, četiri seta nuspojava i dovoljno iskustva da mogu pisati recenzije. Trenutna terapija mi je napokon sjela. Ne osjećam se kao “nova ja”, ali se osjećam stabilnije, što je u ovom trenutku vrhunac luksuza.
Ove godine sam prestala piti alkohol. Tri puta sam ponovno počela i tri puta ponovno prestala, jer očito njegujem kružne procese.
Trenutno sam dva mjeseca bez alkohola. I isto toliko bez samoozljeđivanja. Ne zvuči herojski, ne ide na majicu, ali je tiše u glavi i manje kaotično u tijelu. Uzimam to kao napredak.
Prestala sam piti i kavu i jesti više od jednog obroka dnevno. Da, i to se broji. Počela sam malo manje tjerati tijelo da “samo izdrži”, a malo više slušati što mi pokušava reći već godinama. Udebljala sam se nekoliko kilograma, što je dobra vijest. Ispada da tijelo bolje funkcionira kad ga se ne tretira kao projekt s rokovima.
Kad sve to stavim na papir, postane jasno koliko toga stane u 365 dana. Preseljenje, računi, institucije, dijagnoza, terapija, odvikavanja, navike koje sam gasila jednu po jednu.
Iskreno, previše za jednu godinu. Ali stalo je. Nekako.
Zato se nadam da će sljedećih 365 dana biti malo mirnije. Ne savršeno. Ne bez problema. Samo s manje borbi i više pozitivnih promjena koje ne zahtijevaju hitne intervencije. Ako bude dosadnije nego ova godina, smatrat ću to velikim uspjehom.
Ako ništa drugo, 2025. je godina u kojoj nisam odustala i išla sam par koraka naprijed.
Za 2026. imam skromne želje: malo mira i manje životnih lekcija serviranih istovremeno.
još jedno glupo pitanje
ehsaznala.blog.hr
ni tin ni jasenko ni drugi poete
čudili se ne bi
kad bih pitajuć jasno
ovdje i sada zavapila glasno:
„što je to u muškom biću što ga vodi prema piću“
malkoc bi ostali u čudu slušajuć tu glavu žensku ludu
što ovo saznat želi jer je žeže i steže
i ful baca iz ravnoteže:
al zakaj fakat zakaj
to muško biće uvijek neke lažne spike hiće?
(Re)kapitulacija
nachtfresser.blog.hr
Odlazi jedna teška i naporna godina, odlazi bučno, razmetno , bez ikakvog srama, poput najgoreg pijanca i najveće drolje. Neću joj ni "Marš!" uskliknuti, kao što napravih jednoj od prethodnica, samo nek izdrži do kraja, nek se potpuno ne raspadne, jer ostavila je takvo naslijeđe da neće na bolje ići. Ipak
mi ćemo nam si, ako ponoć i nama odzvoni, uobičajeno divljački bučno, uz nebesku šarenu kič kulisu zaželjeti da igra traje i da je igrači ne napuštaju, ostajući što uspravniji usprkos ljuljanju ruzinavog broda:
Ajmo ozbiljno, dosta klaunovskog poetskog vrludanja, koliko god uvijek bio izuzetan, Böll je ipak bliže savršenstvu u "Biljaru u pola deset" nego u "Gledištima jednog klauna" ma koliko ovo drugo djelo bilo bliže blogerici Dinaji koja fali i njenom Zdenku, kojima kao i sebi dobro zdravlje želim, jer sve je ostalo, kao i spomenuto savršenstvo, precijenjeno. Sve je djelovalo podnošljivo i čak obećavajuće kako se ljeto bližilo, uobičajenih tri tjedna Berlina dogovoreno, smještaj kod prijatelja u centru, obećavajuća rekuperacija, onda šok, naglo slabljenje našeg najdražeg životnog pratitelja i nužnost odluke o operaciji riskantnoj u njegovim godinama. Ipak dobiven relativno brz termin, početak rujna, Berlin se otkazuje, znaju se prioriteti, strašna napetost, koja kad te jednom propusti kroz šake, nikad ne popusti do kraja i ostavlja neizbježne posljedice. Na kontrolnom pregledu dva tjedna poslije, kirurg govori, on se dobro oporavlja, a Vi? Pamtim naravno mnogo lijepih stvari, a ostaje u nezaboravu kad se uoči operacija pojavi naša veterinarka, bivša učenica, koja je odgodila godišnji da bi asistirala i ja sam odmah bio mirniji, a time i Jin.
Bilo je i ove godine odlazaka bliskih ljudi, ali nekih drugih, bio je i jedan karakteran, prouzrokovan konstantnim nevoljenjem sebe i sebičnošću, zbog koje pate i ispaštaju naravno oni koji su ostali. Za staru godinu portali opet pronalaze sad već farsičnog velikog glumca Hopkinsa,koji u ove pijane dane slavi već pola stoljeća odvikavanja od alkohola i sad trezveno starački propovijeda, ja pak pamtim davni vjerodostojan intervju, kad još Bog nije bio u priči, da nikom ne bi poželjeo pretjerivanja poput njegovih, da je čvrsto odlučio i da će ostati trezven jer to nikamo nije vodilo, ali nikad neće zaboraviti najljepše trenutke koje je doživjeo u lelujavom stanju. Zato sestre i braćo živjeli, ja nazdravljam s Radenskom, vi slobodno s dobrom kapljicom, nikad ni nikoga nemojte slijepo slušati, niti mu vjerovati, pa ni meni u ovom postu, nikad se bolje nije živjelo u slobodi i blagostanju za koje su se, naročito hipodromski junaci, izborjeli. Što reče sad već vječni Bukowski:"Uživam u konjskim utrkama, sve ostalo je ipak tako predvidivo..."
Nije zlo, pa ni Trump nešto vječno zadano, ipak moji neprijatelji govedari mogu si slobodno dati oduška i bacati topovske udare, jer: "Moram ti reći da već dobro vidim kraj...", ma koliko mi vid slabio!
Slika protekle godine: "Idemo dalje!":
29
pon
12/25
POSJETA RODITELJSKOM DOMU
starrynight2022.blog.hr
POSJETA RODITELJSKOM DOMU
. . .
Došli su susjedi, posjedali na stolice i na prag, razgovaramo i smijemo se, majka nešto pripravlja, otac se raduje jer je već skinuo ham s velikog kobiljeg vrata i sada sjedi u toploj kuhinji. Razgovaram sa susjedima; sa susjedima moraš razgovarati kada si došao posjetiti rodno selo. Razglabaš tako s njima i smiješ se sa susjedima, ali u isto vrijeme osluškuješ nešto nametljivo što je u tebi i što ti govori da više s njima ne bi mogao živjeti. Ne misliš to ti, nego ono nešto u tebi. To je kao da u tebi sjedi drugi čovjek, kojega moraš slušati. Razgovaraš s ljudima, a u isto vrijeme vodi se razgovor koji nitko ne čuje između tebe i tog nekog koji je u tebi. Ti kažeš: »Zašto ne bih mogao živjeti među njima?« A taj netko odgovara: »Pogledaj ih dobro i čuj što govore i uvjerit ćeš se da više ne bi mogao živjeti među njima.« Ti ponovno govoriš: »Gledam ih i slušam što govore i čini mi se da bih mogao živjeti među njima, konačno prošlo je samo dvanaest godina otkako sam otišao u onu tvornicu, zatim u školu, no i na taj fakultet, baš mi je bogzna što taj fakultet... Ali taj netko koji je u tebi šapće ti: »Dok to govoriš, već ih malo ne voliš, želiš ih zavoljeti nasilu.« Dolaziš do zaključka da te taj netko koji je u tebi dobro poznaje, jer zaista ne voliš te susjede i ne bi mogao živjeti među njima. Pitaš se da nisi možda uobražen, da ti nije karijera udarila u glavu. To nešto ili taj netko u tebi bdi i došaptava: »Nije to zato što ti je karijera udarili u glavu, moraš još promisliti zašto ih ne voliš; možda zato što su te gurnuli u taj grad, tim kugličnim ležajevima, tom centralnom grijanju, toj biblioteci koju imaš u stanu, što su ti dopustili da odeš, a sami se nisu maknuli i ne mogu sprati zemlju s ruku. Moraš još o tome porazmisliti.«
Prva noć u roditeljskoj kući na selu, poslije duge odsutnosti, nešto ti je neobično i čudno nešto na što se ne možeš navići. Kasnije, jednom, odjednom, iznenada, dok budeš govorio pred ljudima u nekoj dvorani u gradu, dok budeš nešto kupovao ili dok budeš stavljao nogu na tramvajsku papuču, sjetit ćeš se te noći i postat će ti glupo i pogledat ćeš na sebe kao na čovjeka kojeg ne poznaješ, i imat ćeš dojam kao da bi morao sebi predstaviti tog specijalista za kuglične ležajeve, a to si ti.
Sutradan u razgovoru s majkom pretresaš čitavo selo od prvog do posljednjeg broja. Ovdje se netko rodio, tamo je netko umro. O rođenjima govorite kratko, o smrti duže, jer, zna se smrt je nešto zanimljivo. Nakon što ste sa svih strana razmotrili i posljednju kuću, naglo ponestade materijala, nastade glup trenutak tišine, kada i jedna i druga strana hoće nešto reći, a ne zna šta. I tako, da bi se prekinula ta šutnja, koja postaje nesnosna počinjemo ponovno od početka, idemo ponovno od broja do broja, još jednom olajavamo svaku kuću, samo sada podrobnije i duže kako ne bismo ostali bez materijala. O tome kako stoji imanje, kako starci gospodare, o tome se ne govori jer obje strane znadu o čemu se radi. O tome se ne govori, ali to se nameće. Za koji trenutak sin će izići u trijem i vidjet će na stolu gomilu starih krpa i starudije i to će mu nešto reći, nešto što će ga razljutiti. Rado ne bi pošao tamo gdje su svinjac, kokošinjac i staja, ali kad je već izišao iz kuhinje, a zatim iz trijema, onda mora poći i dalje. Dolaziš tada do uvjerenja da te jako privlače ta mjesta gdje očekuješ zateći propadanje koje je djelo vremena. Žuriš prema tim mjestima jer želiš što prije svršiti s tim ogledanjem. Evo već si kraj svinjca i vidiš da pregrada koja razdvaja gajbe sa svinjama nije izdražala pritisak rila i leži polomljena. Zatim u staji i konjušnici vidiš rupe na drvenim jaslama, a u konjušnici staru, pokvarenu vijaču. Otac i majka, koji sami vode imanje i govore da se nekako snalaze nisu se dosjetili da ćeš biti tako lukav i zloban i da ćeš sve to primijetiti, inače bi polomljenu pregradu prekrili steljom, u jasle bi pometali slamu, a vijaču bi mogli skriti u snoplju. Ni sam za sebe nisam dobro postupio čeprkajući po tim stvarima, jer bit će mi se teže pretvarati da nisam prozreo tajnu roditelja o imanju koje propada. A ta mi je obmana potrebna da bih mogao živjeti u gradu.
Naredni su dani boravka u roditeljskom domu za specijalistu za kuglične ležajeve, to jest za mene, rozdoblje u kojem uviđam da dolazi do onog opasnog zbližavanja između mene i roditelja i da valja završiti s posjetom. Jednoga ćeš dana odjednom primijetiti neku pojedinost; može to biti mahovina na proštacu u plotu ili prag izlizan nogama i nalik na malo sedlo, ili nešto drugo i imat ćeš dojam da si vidio previše.
I onda se više ne čudiš što je otac na tebe sumnjičavo pogledao kao na lopova koji mu želi ukrasti čitavu istinu o njemu a ti si pogledao oca i majku i nazreo si duboko u njihovim očima tebi upućen zahtjev da otputuješ. Potreba rastanka tako je jaka da počinješ skupljati svoje krpice; namjeravao si ostati dulje, ali ubrzavaš svoj odlazak. Roditelji te ne zadržavaju; naprotiv: savjetuju ti da otputuješ ranije, kao da se pribojavaju da bi se moglo dogoditi nešto što bi te pomelo da otputuješ i zbog čega bi s njima ostao zauvijek. Plaše se da s njima ne ostaneš zauvijek jer znadu da bi tebi bilo teško s njima i njima s tobom. I selo te izgoni osmijesima, mahanjem ruku i kapa. Selo istjeruje specijalistu za kuglične ležajeve onim brzim: »Do viđenja, do viđenja«; i umiruje se tek onda kada nestaješ s vidika, kada se kola koja te odvoze na stanicu nađu na cesti iza one velike skupine vrba. Kada prođem posljednju vrbu, osmjehnut ću se sam ne znam kako, sebi negdašnjem koji se verao na to drvo radi vrapčijeg gnijezda. A zatim ću još ugledati pepeljasti krajičak krova neke konjušnice i onda će biti kraj svemu. Ne baš sasvim kraj svemu, jer ipak pamtiš onu mahovinu na proštacu, kolac u plotu ili onaj prag izglačan nožurdama. Otac te dovezao na stanicu i otišao, a tebi je stalno pred očima onaj nagnjili svinjac, pokvarena vijača i kokoši na kruški. I sada, dok sjediš u vlaku i nakon što je minuo i onaj posljednji hip sa slikom kola na kojima otac odlazi - sve ti to stoji pred očima.
Julian Kawalec (1916-2014)
(Odwiedziny u rodzinnym domu, 1962.)
Na fotografijama je cijela priča POSJETA RODITELJSKOM DOMU, iz moje knjige "Antologija poljske pripovijetke".
Dan 1405.
ap-placenici.blog.hr
Slika: Manga
Sukladno najavi iz prethodnog posta, danas je dovršen prijenos oružja sa oca na sina u zakonskom roku od osam dana. Poluautomatska sačmarica Browning A-500 duljine cijevi 71 cm mogla bi poslužit u protudronovskoj borbi ako joj se ukloni sadašnje ograničenje na dvije patrone. Poluatomatski karabin Ruger Mini-14 u kalibru .223 Remington je za odrađivat sitne štetočine poput lisica i čagljeva. Revolver HW-5(4) u kalibrima .22LR i .22WMR morat će se upisat kao streljačko oružje zbog nedovoljne energije u Joulima za samilosni hitac. Svako vrijeme nosi svoje, pa tako i ovo u odnosu na '90-te kad ih je stari registrirao. Nabavljene su u inozemstvu uoči DR s namjerom pristupanja ZNG-u, ali pošto je tada imao 44. godine, gospođa u vojnom odsjeku mu reče da ima mlađih za ići u rat. Nakon toga ih je legalizirao kao lovačke i vrlo rijetko ih je koristio. Lovačka društva su vrlo zatvorene sredine, pa je u lov išao uglavnom samo na pozive prijatelja. Kako godine odmiču prijatelja je sve manje zbog prirodne selekcije. Unatoč tom odustanku od lova, neka je on nama živ i zdrav što dulje.
Slika: https://t.me/Slavyangrad/151682
Što se ne bi moglo reći za Zelenskog koji se usudio učiniti nezamislivo. Nakon završetka sastanka sa Trumpom tj. tijekom presice izveden je napad s 91 bespilotnom letjelicom na rezidenciju Putina u Novgorodu. Kad već nije mogao dobiti što je htio, izveli su taj napad na legalnog predsjednika Rusije. Vjerujem da ga je isti u ove četiri godine mogao eliminirati nebrojeno puta, ali to nije učinio. Jedan razlog je dato obećanje zapadnim vođama, a drugi je što je "hrabri Zeko" sa svojim idiotskim odlukama učinio više štete Ukrajini od njega samog. Ali nakon ovoga i to bi se moglo promjeniti. Jer kako stvari za sada stoje taj lik ne misli tako skoro raspisati izbore odnosno odstupiti s vlasti. Da bi se pregovori priveli kraju s druge strane stola mora sjediti legitimna Ukrajinska vlast. Što sadašnji režim nije s obzirom na istek mandata sredinom prošle godine. U svakom slučaju vrijeme će nam pokazati što će se uskoro odviti po tom pitanju.
Prikaz: https://t.me/the_Right_People/60733
Od mog zadnjeg javljanja na Badnjak s projekcijama provedbe blagdana, na terenu su oslobođeni Zarečnoj u Zaporožju, Svjato-Pokrovskoj i Predtečino kod Konstantinovke u DNR. UAF je s friško pristiglim Australskim Abramsima na Božić krenuo u napad na Pokrovsk. Rusi javljaju uništenje kolone, ali ne pružaju više dokaza. MORF 26.12. javlja oslobađanje Kosovceva u Zaporožju, a te noći Kijev izvodi masovni napad s preko 1350 bespilotnih, 21 vođenom bombom, 8 raketa HIMARS i 7 krstarećih Storm Shadow na ciljeve u Rusiji. Sljedeće noći uslijedio je žestok odgovor Rusa sa lansiranjem 559 DOS-ova od čega rekordnih 10 Kindžala na elektroenergetski sektor Kijeva, Odese itd. Taj 27.12. MORF javlja oslobađanje Mirnograda i Guliapola. Sljedećeg javljaju oslobađanje Stepnogorska, Sofijevke i Rodinskoja, te središta Krasnog Limana. Danas je oslobođena Dibrova u Donjecku. WW3 se nastavlja...
Karta: https://t.me/the_Right_People/60613
mudre misli
onaodprije.blog.hr
Čovjek je stvorenje načinjeno na kraju radne nedjelje, kada se Bog već umorio. I uopće, čemu je trebalo cijeli ovaj globus stvarati u hitnji za svega šest dana?
Da se utrošilo malo više vremena, svijet bi bio kako valja, pa se sad ne bi trebalo toliko popravljati i poboljšavati.
Slično se dešava kad na brzinu sklepaš kuću, pa u žurbi zaboraviš zahod, ili spremište za metle i to onda moraš naknadno dograditi, bez obzira koliko te koštalo novaca i živaca.
Mark Twain
„Nema glupih pitanja“ – floskula za one koji ne žele misliti
liviodinspiracija.blog.hr
Izjava „nema glupih pitanja“ jedna je od najvećih floskula komunikacije.
Najčešće se izgovara na edukacijama, sastancima i u učionicama.
No, ta teza, unatoč dobroj namjeri, jednostavno nije istinita.
Glupa pitanja itekako postoje.
Glupa pitanja nisu ona koja dolaze iz neznanja, nego iz intelektualne lijenosti.
To su pitanja koja se postavljaju bez slušanja, bez čitanja i bez ikakvog pokušaja razumijevanja konteksta.
Glupa su i ona pitanja na koja je odgovor upravo izrečen, jasno napisan ili vidljivo istaknut, ali je lakše pitati nego obratiti pažnju.
Glupa su i pitanja koja prebacuju odgovornost na druge: „A što ja sada trebam?“ – nakon što su upute već dane.
Glupa su i pitanja koja ne traže odgovor, nego samo pažnju. Ona koja služe samo da se ispuni tišina, a ne da se pritom nešto i nauči.
Nisu glupa teška, neugodna ni provokativna pitanja. Dapače.
Glupa su ona koja pokazuju da pitanje nije problem – problem je izostanak misaonog napora prije njega.
Uskrsnuće
zeljkinkutak.blog.hr
Naslov: Uskrsnuće
Originalan naslov: The Ressurrection
Autor: Jodi Ellen Malpas
Prevela: Tihana Kvočić
Izdavač: Fokus
Studeni 2025. godina
444 stanice
Knjiga je treći dio serijala Jodi Ellen Malpas i u njega sam ušla s velikim iščekivanjem. Već sam znala da me ne čeka mirna priča, ali nisam očekivala toliki vrtlog emocija.
Dok sam čitala, izmjenjivali su se iznenađenje i uzbuđenje, a napetost me stalno tjerala dalje. Radnja se ne smiruje, likovi donose teške odluke, a odnosi se dodatno zapetljavaju. Imala sam osjećaj da se sve stalno pomiče, da nema sigurnog trenutka u kojem se mogu opustiti i predahnuti.
Posebno mi se svidjelo što se emocije ne nameću, nego dolaze prirodno kroz situacije u kojima se likovi nalaze. Upravo zato sam se lako uživjela u priču i pratila svaki njihov korak, želeći znati što će se sljedeće dogoditi.
Kako sam se približavala kraju, uzbuđenje se nije smanjivalo — naprotiv, pretvorilo se u čisto iščekivanje. Zadnje stranice nisam doživjela kao završetak, nego kao prekid. Knjigu sam zatvorila s jasnim osjećajem da želim nastaviti dalje.
„Uskrsnuće“ mi je ostalo kao priča koja me vrtjela između iznenađenja i uzbuđenja, da bi me na kraju ostavila s jednim jedinim osjećajem: jedva čekam idući nastavak i prijevod četvrtog dijela u izdanju Fokusa.
Neuništiva
fragmenti2.blog.hr
Od svih stvari koje je čovjek stvorio, sarma je jedna od najneuništivijih (od nje bi trebali raditi neprobojne prsluke...)... :D
Pogotova ona Božićna... traje li traje...
Ja sam čak polovicu svojih zaledila, i to prvo sirovih, pa onda i polovicu kuhanih... ali ne, ona se još uvijek ne da :DD
(a nisam se moglaodlučiti izeđu ove dvije 
... što bi vi odabrali?)
SRETNO NOVO LETO
zemlja2.blog.hr
SRETNO NOVO LETO
/zagrebacki suvenir-philatz/
Bok Jalžika.
Fanika pri telefonu.
Kak si kaj?
Spremaš se kam na doček Novog Leta?
Kaj veliš? Štef te pelja v Westin.
To je tak nobl. Bute v restoranu na vrhu?
Na 17tom katu?
Bu romantično, a vidi se i celi Zagreb.
A može se tam i tancati?
Veliš da može. Baš fajn.
Moraš se lepo zbigecati. Dugu klajdu i špičok štikle.
Nećeš dugu klajdu i štikle?
Morti imaš prav. To bu duga večer i hoćeš biti gemitlih.
A frizura? Ideš kod naše frizerke v gradu?
Buš napravila i pramenove?
Za Novo Leto se ne špara, makar su frizeri skupi.
Baš buš zgledala kak prava herzig puca.
A ja?
Onaj moj i ja bumo doma. Sami, bez pajdašije.
Nekak nam se neda van.
Sve sam abštaubala. Ne volim đumbus.
Moramo bedinati i cucka. Cvika kad pucaju. Dobro ga pokrijemo da tak jako ne čuje pucanje i pošmajhlamo.
Alzo, napravila bum francusku salatu, spekla frišlinga i napravila finu tortu. Ja sam maher za torte, sve ajnfah i apetitlih. Bumo si požlempali en fraklec žestokog i šampanjac. Već se hladi. Mi smo prav za prav fajn šmekeri. Bumo se upicanili, a ja bum metle i rinčice. Nedamo se pošeremetiti, čak i ak buju preveč rondali.
Tak Ti je to. Kužiš lepa moja. Fakat, dost blebetanja jer bumo v cajtnotu. Fajrunt. Kušlec.
Uživajte.
Naj kaj zameriti. Prosim lepo.
Javi , kak je bilo.
Sretno Ti Novo Leto.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr