četvrtak, 05.02.2026.
Medij
Bogat sam. Jako sam bogat. Ako biste me sada pitali, ne bih vam baš znao odgovoriti kako je do toga došlo. Sjećam se da sam - još kao student ekonomije - imao prijatelja, vječno napušenog ali briljantnog uma, koji mi je povremeno dojavljivao u što da ulažem. Ulagao sam male svote, par hiljada dolara, ali bi mi to donosilo velik novac. A onda su mi, preko svih tih poznanstava koja su mi danas u magli, počeli dojavljivati i neki drugi, iskreno - meni sasvim nepoznati ljudi. Možda smo bili skupa na nekim partijima, studentskim i onim za odrasle, na tim se partijima puno pilo i uzimale su se droge (koje ja u to vrijeme nisam uzimao, a bio sam i priličan trezvenjak, živio sam zdravo, što tada nije bilo logično za moje godine). Tko nikada nije bio na takvim zabavama, koje uvijek traju do svitanja pa i dalje, taj ne zna kakva se nevjerojatna atmosfera zna stvoriti među participantima, neko magično zajedništvo, svakako nešto veoma romantično, jednostavno i iskreno. Kako noć odmiče i kako su ljudi sve pijaniji i sve više drogirani, tako se kao magla malo-pomalo na sve spušta poseban duh zajedništva. U takvom je duhu meni bilo nejedanput - a danas nemam pojma zašto baš meni - došapnuto od strane nekih meni zapravo nepoznatih ljudi u što da ulažem. Što su vidjeli u meni? Je li moja aura bila posebnog sjaja? A onda se jedne takve noći dogodilo da mi je prišao netko tko mi se činio čak i mlađim od mene, ne znam je li imao više od 20, sjeo je do mene u separe i priopćio mi da ima za mene jednu ponudu. Za razliku od svih drugih, on je - baš kao i ja - bio trijezan i sabran. To mi je odmah bilo upalo u oči. Predložio mi je - bez ikakva okolišanja - ulaganje u naftu jedne sjevernoafričke države. Pitao sam ga: zar ona nije pod sankcijama? Nasmiješio se, ali ne arogantno i nadmoćno, tek u smislu da se pripremim na ono što će uslijediti. Rekao mi je da postoji tajni fond, u njemu ih je tek devetero, no postoji jedno neobično proročanstvo koje kaže da ih mora biti deset, i dugo su čekali na desetog, sve dok noćas nisu ugledali mene. Meni je zapisan uspjeh i mene žele da im se pridružim. A ako im se pridružim, svih nas desetoro bit ćemo u vrlo kratkome roku, manjem od sedam godina, milijarderi. U tom sam trenutku - što da vam lažem - imao osjećaj da sam se upravo zbog ove ponude rodio. I naravno da sam već u šestoj godini našeg tajnog saveza postao milijarderom. I danas se smijem zbog svega onoga što su novinari o meni tih godina pisali, čudeći se mojemu uspjehu i nagađajući o njegovim uzrocima. Jesam li nakon toga postao pošten igrač? S tim silnim "početnim" kapitalom s kojim možete dalje legalno što god poželite? Naravno da ne. Ali sam uvijek bio veoma pametan, a i do dana današnjeg imam jako pametne mentore, koji se samo stvore kad mi trebaju.
Jesam li dijelom neke masonske lože, neke okultne grupe? Ako i jesam, o tome nemam blagog pojma. Mišljenja sam da se prave stvari događaju iznutra, kroz osjećaj, misao, impuls volje i spremnosti, kroz vrlo suptilno vođenje koje to možda jest a možda i nije, tko bi ga znao. Ništa se ne smije eksplicirati, vulgarizirati. Ne kažem da možda nema i bogataša koji se tako sastaju po nekim rančevima daleko od pogleda javnosti i dogovaraju kojekakve stvari, ali vjerujte mi: njihovo se bogatstvo nikada ne može mjeriti s ovim "našim". To njihovo je mizerija i silan trud oko mrvica. Isto tako ne kažem da ne postoje multimilijarderi, njih jedan ili dva, koji ne pripadaju nijednoj od ove dvije grupe. Njima su se neke stvari poklopile skroz slučajno.
I kad ste tako silno bogati, toliko bogati da vam je i samom jasno da je to potpuno besmisleno i izopačeno, iako vam ne pada na pamet da se protiv toga bunite, tada nužno počinjete razmišljati na jedan nov način. Ako ste pomislili: na način da se riješi svjetsko siromaštvo, moram vas spustiti na zemlju. Ne na taj način. Rekao bih: na način da počnete propitivati, istraživati svoj prezir prema Stvarnosti i onda dolazite do pomisli da je izazovete, da joj se dodatno narugate, da je pozovete u neku vrstu okršaja. Tri sam godine meditirao o tom okršaju, duboko sam uranjao u tu temu. Jesam li tijekom svojega života ikada uživao u stimulansima? Ne. Jesam li imao posebne seksualne potrebe? Ne. Jesam li bio svjetski avanturist, penjući se po planinama i leteći ili ploveći preko svijeta? O bože moj, dakako da ne. Bio sam onaj isti običan trezvenjak iz studentskih dana. I vjerujte mi - zaista nisam naročito uživao u svojemu bogatstvu. Volio sam ljepotu koju je luksuz omogućavao, ljepotu okusa, pogleda, zvuka, visokih standarda življenja, ali ništa više od toga. Za to sam mogao biti i običan milijunaš. Pa i manje od toga. Vidite, ako ste veoma trezveni, tada ne možete biti nesretni ili nezadovoljni ili razočarani, trezvenost vam naprosto ne dopušta da se spustite u emociju. Zato sam ja uvjeren da ne bih bio nesretan i da živim od jednog dolara dnevno, kako se to već kaže. Nakon tri godine meditiranja otkrilo mi se kako da izazovem Stvarnost.
Bio je ondje jedan čovjek s inicijalima J. E. Jebivjetar samo takav, ali neobično šarmantan i na neki poseban način karizmatičan. Imao je onu posebnu vrstu otmjenosti s kojom se čovjek valjda rađa, to se ne može naučiti. A istovremeno je bio i budala. No - budala s veoma velikim kapacitetom. Kontaktirao sam ga, ali ne direktno, niti preko druge osobe, niti preko treće, četvrte, pete, šeste. Doslovno - tek preko sedme. Budući da je on bio medij, netko tko osjeća tzv. astralne dubine utjecaja (dakle: zna razlikovati neposredan od dalekometnih utjecaja pa se posebno dade impresionirati ovim potonjim), znao sam da mi je taj astralno duboko "odgođen" prvi kontakt, kontakt tek preko sedme osobe, najbolji za učinak koji sam želio postići. Tek sam mu godinu dana kasnije, u jednom sasvim usputnom "upoznavanju", dao do znanja - a i to indirektno - da sam ja bio taj koji ga je zapravo kontaktirao, a on je meni pak veoma spremno, i upravo žeđajući za još i još, dao do znanja da mi potpuno vjeruje na riječ. Bio je, dakle, savršen kandidat za moj naum. Od tog trenutka vrlo doslovno mogao sam činiti s njim što god mi je bilo volja. "Na daljinu" sam ga navodio da stupi u kontakt s američkim predsjednikom, s njemačkim kancelarom, s izraelskim vođama, s ruskim agentima, s britanskim i francuskim ministrima, s moćnicima diljem Južne Amerike i istočne Europe, s lakovjernim japanskim biznismenima, s utjecajnim Kinezima (većina od njih završila je u zatvoru, na cjeloživotnoj robiji, jer je Kineza kao Kolektivno Biće teško prevariti, čitava Kina je jedan pretpotopni, silno osjetljiv i rezonantan medij koji lako razotkrije svaku prevaru koja ide na njegovu/njezinu štetu).
Je li J. E. bio seksualni predator? Ajoj, naravno da nije. Upravo zbog toga su mu ljudi i vjerovali, osjećali su podsvjesno da je OK, da nije izopačen. No - ipak je bio seksualni predator, samo takav, zahvaljujući činjenici da je bio moja lutka na koncima. Kao i velika većina medija, kad god je od mene bio nagnan da nešto učini, veoma je lako to sebi objasnio, uopće o sebi nije mislio da čini nešto strašno, zabranjeno, naopako. I nije činio. To sam ja činio kroz njega, a ja sam bio osobno potpuno nezainteresiran za bilo kakve užitke. Vjerujte mi - to je tajni recept uspjeha nedužnog J. E.-a. Zar zaista vjerujete da bi neki izopačeni hedonist koji nije u stanju kontrolirati svoje najniže porive mogao imati takav silan globalni utjecaj? J. E. bio je - bazično gledano - neviniji od svih vas koji ovo sada čitate. No, bio je pod mojim utjecajem. A ja sam imao okršaj sa Stvarnošću.
Vi ne možete ni zamisliti kakvu sam mrežu ispleo oko tog dječaka i njegove družice, koja, btw., za razliku od njega, nije bila medij, ona je bila zaista zla. Nerijetko mi je kvarila igru jer je brzala sa zlom pa sam morao na posebne načine utjecati na J. E.-a kako bih je ukrotio. I nikada nisam dovoljno u tome uspio. Želim vam reći da ja zapravo kroz J. E.-ja nisam primarno htio generirati zlo, zlo me kao takvo uopće ne zanima. Htio sam samo i jedino imati okršaj sa Stvarnošću. Dječak i medij J. E., na čijem se licu - budite iskreni - ne vidi nikakvo zlo, na koncu se zaista sam ubio u zatvorskoj ćeliji. Nitko drugi u tome nije sudjelovao. Čak ni ja. Na neki jako dalek način, ili kako da to nazovem, recimo iz velike, velike udaljenosti mojega uma, bilo mi ga je žao, otprilike kao što mi je žao mrava ako ga nenamjerno zgazim.
Zašto postoji toliko silan broj e-mailova, fotografija i dokumenata u vezi djelovanja J. E.-ja? Upravo zato što je to bila moja osnovna svrha, to sam želio, to je bio moj konačni ili, možda preciznije, pretkonačni cilj, jer onaj konačni trebao bi imati dramatične učinke na čitav politički poredak i ustroj svijeta. Ako u tom konačnom cilju ne uspijem, to će značiti da me je Stvarnost pobijedila. I ja ću biti veoma sretan zbog toga. Puno sretniji nego da sam ja pobijedio.
Nije kraj, ima još. Upravo kad sam htio ovaj tekst, ovu "ispovijed" bez kajanja i grizodušja, poslati papi Lavu XIV, dobio sam misao da iziđem na ulicu, bez obzira na hladnoću i snijeg, i da prošećem Petom avenijom u smjeru sjeveroistoka sve do Marcus Garvey Parka. Ondje me je čekao mladić jednakih godina kao onomad onaj o kojem sam mislio da nema ni 20. Bio je veoma fino i otmjeno odjeven, a takvo mu je bilo i lice - profinjeno, ali ne i razmaženo. Trenutno sam u glavi imao mentalnu sliku: novi level. "Da, novi level. Od vas desetorice s početka ti si odabran da sudjeluješ u novoj, višoj desetorici. Prihvaćaš li?" "Ne prihvaćam." Mladić je blago podignuo obrve, a onda se nasmijao. Slatko i od srca. "Ha ha, znam, samo si znatiželjan. Prihvaćam znatiželju. Objasnit ću ti, prošećimo..."
