
“Ovo sam danas zatekao na zgradi u kojoj živim. Prijetnja je očita i nedvosmislena. I shvaćam je jako ozbiljno. Znam, kao i vi, s koje strane dolazi. Znam, kao i vi, tko su njezini inspiratori i pokrovitelji. Smisao prijetnje je dvojak: s jedne strane, oni žele da se žrtva prestravi, da se barem nelagodno osjeća, sve dok ne ostvare ono što i jest sadržaj prijetnje.
Drugo je, međutim, važnije: proizvesti nelagodu u žrtvinih susjeda. Nije sasvim ugodno u zastrašenim društvima, pod fašističkim i rasističkim ideologijama, živjeti u zgradi u kojoj je razotkriven i javno obilježen jedan: Rom, Židov, Srbin, Jugoslaven, ljevičar… Čitatelj će sam već nastaviti započeti niz. Najjednostavnije bi, naravno, bilo otići. Time bi se ostvario smisao ovog grafita, naročito dijela: ‘Naša država naša pravila’, ispisanog karakterističnom modrom bojom.
Ali kako je na meni riječ, onda da kažem i ovo: premda policiji neću podnijeti prijavu, naprosto zato što nemam vremena, niti u ovoj vrsti slučajeva imam povjerenja u policiju, svaki napad na sebe i svoje bližnje učinit ću javnim. I učinit ću sve da o njemu budu obaviješteni svi koji, bilo gdje na svijetu, objavljuju moje knjige ili pišu o njima.
I još nešto: policija, kad joj prijavljujete ovakve slučajeve, uvijek upita - sumnjate li na nekog. To pitanje je ponižavajuće, ali ovaj put na njega imam odgovor. Sumnjam na predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i na ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića. Hvala na pažnji."
Miljenko Jergović povodom zidnoga uratka za koji normalna i uljuđena čeljad ove jadne zemlje sumnjiči Tvrdo Govno (č) i Meko Govno (ć), koja se dva maksimalno pozicionirana govneta očito nisu mogla dogovoriti kako bi trebalo napisati rijeć neče.
Smije li se s ratom sprdati? Da, smije! To je ultimativno pravo građanskoga društva i ne vrijeđa ničije žrtve. Unutarnja je potreba mislećeg ljudskog bića da ratu na takav način oduzme smisao pred vječnošću, pred dušom i pred samim postojanjem.

Šećući stazicom kroz kvartovski park
čuo sam kako u daljini netko jauče.
Prišavši bliže,
vidio sam muškarca na klupi
kako se previja od bolova.
Upitao sam ga što mu je,
što ga boli,
i mogu li mu kako pomoći.
Odgovorio mi je:
"U terminalnoj sam fazi raka,
inače sam dobro."
"Imate li gdje stanovati?
Zašto ste u parku na klupi?"
"Imam, ne brinite.
Ukućanima je teško slušati moje jauke
pa sam izišao van kako ih ne bih mučio."
"Zar ne biste trebali biti u bolnici?"
"A zašto? Kako mi oni mogu pomoći?
Umirem i to je to.
Nemojte se uznemiravati."
"Zar Vam ne mogu ublažiti bolove?"
"Ne.
Ublažavaju ih do neke granice,
dalje ne žele preuzimati odgovornost
jer veće doze analgetika mogu biti smrtonosne."
"Zašto ste rekli da ste inače dobro?"
"Pa nije mi ništa drugo
osim što sam u terminalnoj fazi raka.
U nekom drugom smislu sasvim sam zdrav."
"Uništava li Vam bol psihu?"
"O, da, itekako,
no luđak je pobjegao iz luđačke košulje,
ovdje više nema nikoga.
Idite s mirom i ne brinite."
Pa sam otišao, uznemiren.
Duboko uznemiren.
I cijela je moja luđačka košulja
najednom bila posve mokra od znoja.
Salonski komunisti rado bi dizali revolucije, ali - da to netko čini umjesto njih.
Salonski gandijevci rado bi legli pred tenk i pružali nenasilan pasivni otpor, ali - da to netko učini umjesto njih.
Salonski mirotvorci rado bi da nema ratova; oni viču sa svojih tastatura: "Dosta je oružja, ukinimo oružje! Neka ga zaraćene strane smjesta polože te priđu jedna drugoj da se izgrle i izljube! Svaki život je svet; dolje oružje, živio čovjek!"
No sa svim tim što se događa po salonima ima jedan mali problem: nije uglavljeno u stvarnost. Neumoljiva stvarnost neće se pomaknuti ni za milimetar zbog toga što netko pred drugima i pred samim sobom, iz tko zna kojeg razloga, želi biti ono što nije.
I went out to the hazel wood,
Because a fire was in my head,
And cut and peeled a hazel wand,
And hooked a berry to a thread;
And when white moths were on the wing,
And moth-like stars were flickering out,
I dropped the berry in a stream
And caught a little silver trout.
When I had laid it on the floor
I went to blow the fire a-flame,
But something rustled on the floor,
And some one called me by my name:
It had become a glimmering girl
With apple blossom in her hair
Who called me by my name and ran
And faded through the brightening air.
Though I am old with wandering
Through hollow lands and hilly lands,
I will find out where she has gone,
And kiss her lips and take her hands;
And walk among long dappled grass,
And pluck till time and times are done
The silver apples of the moon,
The golden apples of the sun.
Sjajni i neumorni Hrvoje Šimičević opet se jednom - ovaj put umjesto pola milijuna filoustaških Hrvata - potrudio i izvukao iz arhiva izjave, novinske isječke i fotografije Marka Perkovića Thompsona koje zorno potvrđuju njegovu posvećenost isključivo samo ljubavi prema Bogu, obitelji i domovini, baš onako kako ga je davno poučio njegov dida koji je košulju s hipijevskim cvjetnim uzorkom na tavanu čuvao. Zanimljivo je primijetiti kako tamo negdje od sredine dvijetisućitih MPT sve češće niječe svoja uvjerenja, naročito pred stranim novinarima, pa je njegovo njakanje, pardon, nijekanje evo na koncu kulminiralo prijetnjom tužbama svekolikom svjetskom novinstvu, što je parodija za koju je malotko sposoban. Bilo kako bilo, u svjetlu gornjeg Šimičevićevog članka nameću mi se u svijesti - kao bizarne aveti - dvije slike. Na jednoj je premijer Plenković sa svojim sinovima na probi Thompsonovog koncerta - doveo je kao u kakvom mračnom magijskom ritualnom činu svoju djecu na poklon i zavjetovanje nacifašističkom zagovorniku i simpatizeru, koji se u međuvremenu prometnuo u starozavjetnu neman pa bi se ta fotografija komotno mogla zvati: "Sveti Andrej žrtvuje sinove Levijatanu". Druga slika koja mi u svjetlu gornjega Šimičevićevog članka neprestano dolazi u svijest jest prava muška ljubav na ljevici, ovjekovječena na Paradi Ponosa 31. srpnja: na slici su u zagrljaju Tomislav Tomašević, Orsat Miljenić i Siniša Hajdaš Dončić. Mi ne znamo o čemu slatko šapuću, no bit će o tome kako ljevica u Hrvata nikada nije bila propulzivnija, snažnija i spremnija preuzeti vodstvo nad svojim pimpecima i hrabro ih usmjeriti u pisoare svoje povijesne odgovornosti.

