nedjelja, 28.09.2025.
Krdo bizona
Trčao sam za ljudima
govoreći im da nisu zavezali vrpce
ni zbrojili stvari
ni sačekali kraj,
da su se samo razbježali bezveze
a onda se počeli međusobno optuživati
nakon što se prašina slegla.
No onda su me organi reda grubo zaustavili
i rekli mi da više ne mogu tako,
da nemam pravo uznemiravati svoje bližnje.
Pa sam prešao na otkrivanje humora
koji nitko nije shvatio
- opet sam trčao za ljudima
objašnjavajući im šalu koju im je netko upravo kazao
a oni nisu nikako reagirali.
U većini slučajeva prekinuli bi me prije četvrte riječi,
a u ono malo preostalih slučajeva
odgovorili bi mi nešto što ne bi imalo nikakve veze
s mojom predstavkom.
Npr. burek s mesom, valovita kosa, brdo bombona.
Nisam se mirio, no
jednog me četvrtka dočekao gigantski trbuh
organa reda
i nije mi dao dalje.
Gospodine, drugi put Vas opominjemo.
Nemojte se sigrati s nama.
Pa sam se usmjerio na plivanje za onima
koji plivaju prema ajkulama.
Pokušavao sam ih sustići,
no - priznajem - nikada ni do jednog takvog
nisam uspio doći.
Nitko nije toliko brz kao oni.
Pitao sam se zašto.
Obišao sam sva topla mora,
rtove, grebene, brazde, atole, bespuća,
no nisam nalazio odgovora.
Pamtim ipak odgovor jednog starog ribara na Fidžiju:
oni koji plivaju prema ajkulama
prestižu svoju sudbinu
i zato su neuhvatljivi.
Ne mogu reći da me taj odgovor imalo zadovoljio.
Prije bih rekao da se koriste nedopuštenim trikovima.
Pa sam prešao na otkrivanje ljudi koji se koriste
nedopuštenim trikovima.
Naučio sam umiliti se serijskim ubojicama i silovateljima,
samohranim majkama petero djece
i indijskim udovicama,
pod kožu sam ušao diktatorima
i biljkama mesožderkama,
guruima i svecima, biskupima i nadbiskupima,
e da bih na koncu shvatio njihovu tajnu
ili, točnije, tajnu njihove uspješnosti:
svi su oni znali biti iskreni kad nisu
i biti neiskreni kad jesu.
Tu sam, međutim, stao na žulj samom Osnovnom Poretku
pa me negdje u sibirskim ljetnim močvarama
uspio pronaći ogranak
Crnih Snaha
i zaprijetiti mi kaznom neviđenom:
slušanjem Plenkovićeve samohvale do u vijeke vjekova.
A onda sam se probudio.
Sendvič s mortadelom pao je sastrane na kauč,
pritom ostavivši lijep trag od majoneze po potkošulji, gaćama i bedru.
Negdje između nogu - napipao sam ga - bio je
kiseli krastavčić.
Ali to nije sve!
Na telki je sniježilo!
Tomu sam se zbilja začudio
jer još od vremena mračnog socijalizma
nema sniježenja na telki.
Pomislio sam da se - dok sam spavao - dogodila
neka silna kataklizma,
eto Putin je gađao Plenkovićev Zagreb
ili su konačno nastupila Tri Dana Tame,
pa sam posegnuo za smartphonom (nema ga)
i prema laptopu (nema ga),
samo da bih na mjestu laptopa vidio stari dvokasetaš
i pored njega dvije kazete chromdioxid maxell 90 min.
U jebote! Je l' to neka osveta osvetnika?!
Dotukla me je spoznaja ili izvjesnost ili znanje
da ševim ženu Stipe Šuvara.
U teškim konvulzijama
praćenim ekstraordinarnim prdežima
ponovno sam se probudio.
Bila je sadašnjost, konačno.
Bio sam na vrhu nekog brda.
Duboko dolje
krdo bizona spokojno je paslo.
petak, 26.09.2025.
Slika s pogledom
Evo nakon onog iznimnog intervjua s Dežulovićem na portalu Lupiga otkrih sasvim slučajno još jedan razgovor Borisa Pavelića, ovaj put s Heni Erceg, povodom izlaska njezine knjige pedesetak intervjua “Četiri magarca apokalipse”. Intervju je još od 30. siječnja ove godine, dakle nije najnoviji, pa ipak...
Izdvojit ću neke dijelove:
U knjigu je uvršteno više od pedeset intervjua. Od njih, ako sam dobro izbrojao, samo je pet žena - i sve, paradoksalno, feministkinje. Zašto je tako?
- Ma bilo je među tom gomilom intervjua puno žena, političarki, sindikalistica … ali svi su se razgovori, kao i brojni drugi koje nisam uvrstila u knjigu, ticali isključivo dnevno-političkih događaja i znala sam da neće izdržati zub vremena i izazvati pažnju nakon 30 godina. A feministice, kažete? Teško da bi se simpatična i ratoborna Savka Dabčević Kučar mogla nazvati feministicom. Svijet njenog interesa bila je isključivo gruba politika, dakle u to doba isključivo područje muškaraca. Vesna Parun, pak, velika, možda najbolja naša pjesnikinja, zanemarena i odbačena, također se ne može nazvati feministkinjom, nego prije i jedino autentičnim boemom. Onim kakvih danas više nema. „Primala“ je u bivšoj kavani Splendid na Zrinjevcu u Zagrebu jer u svom stančiću nije imala grijanje – takav je bio odnos hadezeove vlasti prema jednoj ogromnoj pjesnikinji – okružena velikim crnim najlon kesama u kojima kao da je teglila čitav svoj život. Briljantnog uma, s vječitom čežnjom za otocima svoga porijekla – Zlarinom i Šoltom – nadasve duhovita i opora prema vlasti koju je brzo prepoznala kao opasnu i nazadnjačku, lako je pristala da za Feral piše epigrame i aforizme koji su se fantastično uklopili u Feralovu poetiku. Ali ta država ni tada, ni ikada, nije, osim sporadično, tu i tamo, na pravi način valorizirala djelo jedne istinske poetese. Zato je i naslov knjige „Četiri magarca apokalipse“ preuzet upravo iz jednog njenog sarkastičnog aforizma. Prave feministkinje pak su Slavenka Drakulić i Vesna Pusić – pogotovo Slavenka koja je o feminizmu i ženi ispisala tolike knjige – moje drage drugarice koje su i začetnice feminizma, onoga koji se bavi ozbiljnim, temeljnim ženskim pitanjima na koje bi se danas trebale osloniti nove, mlade žene. Dubravka Ugrešić i Mira Furlan posebna su priča, odvažne, samosvojne žene koje nisu pristajale ni na kakav politički diktat i koje takvu državu također nisu smatrale domovinom, pa su zbog toga, uz strašan medijski pritisak, platile izuzetno visoku cijenu. Njihove prerane smrti ogroman su gubitak za nas, njihove prijatelje, a trebale su biti i za hrvatsku akademsku i umjetničku zajednicu. Ali nisu, jer kad odu najbolji, mjesto se širom otvori za one osrednje.
Kako ocjenjujete stanje intervjua kao novinarskog žanra danas? Pada li vam na pamet intervjuist kojega gledate, slušate ili čitate zbog njega samog, a ne zbog sugovornika?
- Izgubilo se mnogo dobrih žanrova za račun površnosti, baš kao što, odlaskom Igora Mandića, nema ozbiljnih književnih kritika, nego samo međusobnih književničkih tapšanja, nema ni oštrih novinskih polemika, jer prokazivanje i laži o neistomišljenicima to svakako nisu, kao što nema ni ozbiljnih reportaža. Uglavnom, pogubilo se novinarstvo nekako na ovim prostorima, uz neke časne iznimke, a linija nezamjeranja, uz priličnu neobrazovanost, dobar su razlog da se medijima slabo vjeruje. S druge strane, možda i ne može biti drukčije u državi čiji su „vlasnici“ nametnuli društvu nevjerojatno krive vrijednosti, mahom desničarske, konzervativne, retrogradne, pa je postalo prihvatljivo da se sloboda govora ili kritičkog mišljenja smatra nekom izumrlom, mrskom disciplinom na koju smije pljunuti svaka šuša. Kad su demagogija i poltronstvo svake vrste jedini kriterij, onda naravno ni novinarstvu nije lako.
Pokušajte se vratiti u ulogu intervjuistice, pa nam kažite po dva najvažnija pitanja koja biste postavili Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću, da ih, recimo, intervjuirate ovih dana na Markovu trgu i na Pantovčaku.
- He, he, dva pitanja? Ne znam bi li me gospodin Plenković uopće mogao inspirirati za čak dva pitanja, budući da bih dobila poznatu, do zla boga dosadnu i lažnu litaniju o velebnim uspjesima njegove vlade, a koji svi, ako uopće, počivaju na donacijama Evropske unije, pa kad presuše, a hoće, tek ćemo vidjeti što nas čeka. Uz još i njegovu nepodnošljivu bahatost, kao rezultat višegodišnjeg autokratskog, koruptivnog vladanja, pa bih ga možda tek pitala misli li da je vrijeme da skupi prnje i ode, s obzirom na to da mu voljeni narod više ne vjeruje. Zoran Milanović je druga priča, retorički jak, načitan i bezobrazan, što ponekad nije loše, dapače, ali, ali … Vrijedilo bi ga pitati o njegovoj neselektivnoj adoraciji Tuđmana ili „ljubavi“ prema osuđenim ratnim zločincima kojima dodjeljuje nova ili vraća oduzeta odlikovanja. Otkuda mu želja da nagrađuje jednog Smiljana Reljića koji je devedesetih, kao šef tajnih službi, prisluškivao, uhodio nezavisne novinare, nas u Feralu naročito – sama sam uostalom vidjela svoj dosje 2000-ih, krcat pukim izmišljotinama o mojoj suradnji s diplomatima „stranih sila“, dakle o djelatnosti rušenja režima i izdajstvu takozvane domovine – i tko mu to uopće savjetuje? Ili stidi li se što je vratio odlikovanje Branimiru Glavašu, čiji su podređeni mu manijaci „problem“ srpskih civila rješavali najodvratnijim načinima mučenja ili ubijanja. Dakako, znam da bi to bio neugodan i svađalački razgovor, tim prije jer mi se čini da razlog njegovog koketiranja s tim društvenim talogom, i s ratom uopće, leži u činjenici duboke frustracije onih „muškića“ koji u ratu nisu učestvovali, a mogli su. Iako su strah i nesudjelovanje potpuno legitimni, ali onda se od toga razdoblja trebaš gospodski distancirati. Umjesto toga on stalno prčka i svako malo se udvara upravo najgorima ili pokušava dokazati nemoguće, to jest kako je Tuđmanov režim zapravo spašavao BiH u ratu, a ne svojski sudjelovao u njenom krvavom komadanju.
A sada evo nekoliko slika koje sam zadnjih dana popabirčio odsvukud:
Donald Duck:
Za kraj, slika Zlatka Kesera kao moj novi avatar:
subota, 20.09.2025.
Samoubojstvo policajcem
Iako se i ja i @starry night otprilike smatramo ljevičarima, to ne znači da se uvijek i u svemu slažemo. Nerijetko sam njezine komentare smatrao nepotrebnim izazivanjem kavge, iako sam se s njihovom suštinom ili osnovnom intencijom uglavnom slagao. Bilo kako bilo, ostaje kao kristalno jasna činjenica da je u kontekstu raznih ekstremnih desničara, ZDS-glasnogovornika, iznimno toksičnih hejtera/hejterica i klerofašista koji gotovo da vladaju blog.hr-om krajnje skandalozno i bespogovorno fašistoidno da se ugasi blog upravo blogerice @starry night! Hajde da joj se ukloni neki njezin post, ili neki njezin komentar, to i nije tako strašno, no da joj se ukloni blog u cijelosti, blog koji je pretežito umjetničke prirode, blog rijetko pismene osobe u ovoj jadnoj blogosferi, to je zbilja ekstremno zabrinjavajuće te izaziva duboku tjeskobu u svakom NORMALNOM blogeru ili blogerici.
Blog@Blog već dugo vremena od platforme blog.hr čini svoju privatnu prćiju, subjektivno uvlačeći sebe tamo gdje mu po datom zadatku admina nikako nije mjesto. Vulgarno pristrano komentira (ne u smislu vulgarnosti, već u smislu da je ta pristranost vulgarna), pornografski bestidno zauzima strane (ne u smislu pornografije, već u smislu da je zauzimanje strana pornografsko) itd. Katkad se s njim slažem, no i tada osjećam neumjesnost njegova petljanja u blogove i među blogere i blogerice. A onda, tu su još dvije stvari koje doslovno smatram nezakonitima. Prva je njegova mogućnost - koju je jednom negdje nesmotreno spomenuo - da može ući u nečije skice, dakle u neobjavljene postove, a druga je da može obnoviti nečiji blog ili blogove nakon što su te osobe nedvosmisleno i nepovratno ugasile svoj blog ili blogove (@lilianke kao primjer). Ja, naravno, želim da se blog @starry night vrati, no istovremeno se pitam kako je moguće da netko ugasi svoj blog, smatrajući da je taj čin nepovratan, a da mu ga onda Blog@Blog može povratiti. Kao treća stvar koja je potencijalno nezakonita jest naša e-mail adresa - jednom sam postavio adminu pitanje može li on znati našu e-mail adresu (ne bi je smio znati!), no moje je pitanje ostalo bez odgovora.
Kao znak solidarnosti s blogericom @starry night, kopipejstam čitav post cijenjenog blogera @Potok:
Egzekucija pod krinkom pravila: slučaj Starrynight2022 (Adminova sjekira i blogerska smrt)
U kronici (ne)najavljene blogerske smrti (https://blog.dnevnik.hr/blog-admin) admin-egzekutor ovog bloga je napisao: „Blog Starrynight2022 je obrisan zbog grubog kršenja pravila servisa: otkrivanja identiteta drugog korisnika Blog.hr plaforme“. Da bi u updateu nastavio: „Blogerica kojoj je otkriven identitet stavila je u box s lijeve strane linkove na svoje Facebook i Instagram profile. Ispričavam se što to nisam uočio prije.
Dakle, jasno je i nedvosmisleno opovrgnuo samog sebe, ali odluku o brisanju nije povukao. Međutim, napokon je otkrio što ga je rukovodilo da nastavi progon s epilogom brisanja: „Ovo je već ne znam koji put da Starrynight diže hajku protiv blogera, difamira i razvlači u bezbroj komentara i postova.
Vrijeme je da se prestane s tim. U trenutku kad se ispriča onima koje je difamirala i obeća da će prestati s takvom navikom, blog bude dobila nazad.“
U svom updateu 2 on se cinično ruga kako se nada da je obrisana blogerica u 24 sata downloadala cijelu svoju arhivu od oko 800 postova. Za ne povjerovati!
Skandalozno, žalosno, destimulirajuće, izvedeno na način slabića. Popustio je zapravo traženju nekolicine istinskih huškača, čistunaca, lažnih kritičara postojećeg, nazovi pristojnih, „ispravnih trovača“, onima koju su protiv polemike do kraja i sudara osobnosti. No, umjesto da je Starrynight2022 opominjao ODMAH na konkretnim primjerima, on se poslužio metodom sačekuše i odsjekao joj glavu sjekirom funkcionalnog moćnika, dok je ona imala zavezane ruke.
Smatram njegovu odluku očitom povredom odnosno zloporabom njegove uloge koju mu je dodijelio vlasnik - NOVA.
Stoga tražim kao dugogodišnji bloger, a u znak neslaganja s odlukom administratora o nepravednom brisanju blogerice, da me se više ne uvrštava u top i cool blogere, ni u blog dana ni blog tjedna ni vijesti s bloga. Tek u fresh objave.
I evo da za kraj objasnim zašto sam postu dao takav naslov. Neki dan u jednoj kriminalističkoj seriji kriminalac očajnik, koji je satima držao taoce, odluči izići na prozor i fingirati kao da vadi pištolj iz jakne. Specijalna ga je policija, naravno, u roku odmah izmitraljezirala. Malo kasnije - taman kad sam se ja probudio iz drijemeža poslije ručka - policijski narednik, načelnik ili tko već izriče tu sintagmu "samoubojstvo policajcem". Pitam ženu, onako pomalo bunovan i nesuvisao, što to znači "samoubojstvo policajcem". Naravno da mi nije htjela reći. Neka pogađam. :)
I gle, tri dana kasnije iznenada mi sviće i ne mogu vjerovati da nisam odmah shvatio: čovjek koji je držao taoce odlučio je izvršiti samoubojstvo na način da to policajci učine umjesto njega.
Dakle, dragi Blog@Blog, tvoja argumentacija i tvoja moć naprosto su fašistoidni. Otišao si puuuuuno predaleko u svojim ingerencijama i ovlastima. Još k tome, reterirao si nakon otkrića da @starry night nije povrijedila nečiju privatnost, a onda si zašao duboko u močvaru interpretacija za koje nemaš ovlasti ni dopuštenja. Pa jebote, sram te bilo! Odstupi, makni se sa svoje pozicije admina, to je jedino moralno što možeš napraviti!
srijeda, 17.09.2025.
Ako samo nismo popili lijek...
Beskonačnost nas traži,
intenzivno i predano nas traži,
a mi joj
- do čiste genijalnosti razrađeno -
migoljimo, bježimo, izbjegavamo je
u zastrašujuće savršenim performansama
samozrcaljenja
i podražavanja obrazaca.
Totalno uronjeni u vanjski svijet
opiremo se i najmanjoj slutnji
da je vani iluzija
a da je stvarnost unutra.
Gdje unutra?
U svijesti slobodnoj od
- na nju nakalemljenih -
objekata percepcije.
Beskonačnost nas traži,
a okreće na jugo,
i ako samo nismo popili lijek,
lijek protiv istine,
ona će nas naći.
Budimo luđaci barem na trenutak,
dajmo beskonačnosti šansu.
subota, 13.09.2025.
Izazivač smrti
Europska unija ne dopušta smrtnu kaznu. To govori sve. Nasilnu smrt, dakle, ne zaslužuje čak ni najveći monstrum. Charlie Kirk skončao je kao mlada osoba pa možda još samo nije stigao postati monstrumom, no svakako je stigao postati jezivim radikalom koji je svojim krajnje netolerantnim i isključivim stavovima punim mržnje (a u ime evanđeoske ljubavi, naravno) izazivao bijes čak i kod miroljubivih i razumnih. Zato ga stavljam u kategoriju koju sam osmislio prije mnogo godina - u tzv. izazivače smrti. Što reći o čovjeku koji je pobačaj smatrao gorim, puno gorim od Holokausta, koji bi svojoj silovanoj desetogodišnjoj kćeri - ako bi joj se takvo što dogodilo - imao za reći jedino to da ima da rodi, koji se žestoko zalagao za pravo na oružje, koji je prije samo nekoliko dana rekao da je islam mač kojim ljevica reže grkljan Americi (hm, grkljan), koji se o feministicama, lezbijkama, gejevima i transrodnim osobama izražavao s destiliranom mržnjom i koji je čak i protiv riječi empatija imao što za reći, citiram: "Zapravo, ne mogu podnijeti riječ empatija. Mislim da je empatija izmišljeni new age termin i da nanosi mnogo štete."? Da je bilo vremena i da su okolnosti dopustile, možda bi se pokazalo da je desni radikal i autokrat Donald Trump tek mala beba spram Kirka jer zaključujući prema svemu onome što je Kirk predstavljao, za što se zalagao i kakav je utjecaj imao među mladima, upravo se pred očima Amerike i čovječanstva bio formirao jedan novi Hitler. Evo još nekoliko dirljivih izjava Charlieja šaljivdžije:
„Ako imam posla s nekim u službi za korisnike tko je idiotska crnkinja, pitam se je li tamo zbog svoje izvrsnosti ili je tamo zbog pozitivne diskriminacije?“
„Martin Luther King je bio grozan. On nije bio dobra osoba. Napravili smo ogromnu grešku kada smo donijeli Zakon o građanskim pravima 1960-ih.“
„Odbaci feminizam. Pokori se svom mužu, Taylor (Swift, op.a.). Ti nisi glavna.“
„Vrijedi platiti cijenu, nažalost, nekoliko smrtnih slučajeva od vatrenog oružja svake godine kako bismo mogli imati Drugi amandman koji će zaštititi naša druga Bogom dana prava. To je razuman deal. Nikada nećete živjeti u društvu u kojem imate naoružane građane, a da nemate niti jednu smrt od vatrenog oružja. To je besmislica. To su gluposti. Ali ja mislim da se isplati.“
„Ispričavam se, ali ako vidim crnog pilota, odmah ću reći: 'Nadam se da je kvalificiran'.“
„Svi su ljudi stvoreni jednaki u očima Boga, svi muškarci i žene, ali nisu sve kulture stvorene jednake. Reći to znači da će vas napasti sa svih strana, ali oprostite mi kad kažem da je zapadna civilizacija najbolje što je čovječanstvo stvorilo. To je posljedica Biblije.“
„Jedan od razloga zašto proživljavamo ustavnu krizu jest taj što više nemamo kršćansku naciju, već imamo kršćanski oblik vladavine, a to dvoje nije kompatibilno. Ne možete imati slobodu ako nemate kršćansko stanovništvo.“
„Ne postoji odvojenost crkve od države. To je izmišljotina, to je fikcija, to nije u ustavu. To su izmislili sekularni humanisti.“
„Jedno pitanje za koje mislim da je toliko protivno našim osjetilima, dakle protiv prirodnog zakona i usuđujem se reći da je to pulsirajući srednji prst Bogu, jest transrodna stvar koja se trenutno događa u Americi.”
“Činjenica je da se u urbanoj Americi crnci šuljaju i iz zabave idu napadati bijelce. To se događa sve češće.”
Kaže Željka Markić jučer za RTL da takvu situaciju (kakva je, po njoj, trenutno u SAD-u) imamo i mi ovdje u Hrvatskoj, naime "da se neistomišljenike dehumanizira". Tu se, dakako, radi o klasičnom obrtanju teza jer istinski mrzitelji drugog i drugačijeg, uskogrudni, bigotni, zadrti i u klerofašističku tradiciju ukopani radikalni desničari, rodonačelnici, dakle, dehumaniziranja neistomišljenika, obrću logiku naglavačke i one koji o tome kritički progovaraju (kao Dežulović o Markićevoj, ni glupoj ni plavuši, božesačuvaj) proglašavaju dehumanizatorima neistomišljenika, mrziteljima svega hrvatskog i sl. Bilo bi urnebesno smiješno da nije urnebesno tragično.
Budući da je Hrvatska zaostala katolička džamahirija u kojoj mladež zaziva Gospu i Pavelića u istome stihu i kao daleko najveće i gotovo jedine žrtve konclogora Jasenovac smatra - pogodili ste - Hrvate, još k tome vojna džamahirija jer u Dnevniku HTV-a gotovo da ništa drugo ne možete pogledati osim komemoriranja rata i pričanja o ratu i vojsci, u nas - ako se još tko sjeća početka rečenice - nažalost nema radikalne ljevice. Onoga čime se mogu podičiti razvijene europske zemlje poput Francuske ili UK-a kod nas - neeeemaaaa. Sorry. Nismo još toliko razvijeni. Najradikalnije što imamo - daj šta daš - tek je miroljubiva doktorica znanosti Kata Šmajser koja organizira peticiju "koja upozorava na konferenciju Infobipa u Zadru na kojoj se 'razigrano' promoviraju start upovi, gejmeri, investicije u tehnološke kompanije i tehnologije koje se koriste u vojne svrhe i u genocidu u Gazi". Eto to su naši dometi "ekstremnoga" ljevičarenja i, šalu na stranu, trebamo biti ponosni na to. No u SAD-u Trump, njegovi pobočnici i MAGA-pokret sada kreću u neku vrstu radikalnog i vrlo opasnog demoniziranja demokrata i ljevice bilo koje vrste, čak i one najumjerenije, sve do proglašavanja ljevice terorizmom i pozivanja na "konačno rješenje ljevičarskog pitanja". Svakom je normalnom, stoga, jasno da ubojstvo Charlieja Kirka apsolutno ne odgovara prvenstveno ljevici i demokratima i da zapravo ide na ruku Trumpu i njegovoj Hitlerjugend "ekipici" koja malo pomalo preplavljuje gotovo sva sveučilišta u Americi. Baš kao što je i napad Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. zapravo išao na ruku Benjaminu Netanyahuu i njegovim radikalnim pobočnicima, a glede i u svezi "konačnog rješenja palestinskog pitanja".
Turboarogantni Charlie Kirk izazivao je smrt svojim ostrašćenim istupima koji su vazda bili protiv nekoga i nečega, načelno protiv manjinskih grupa koje uglavnom samo traže svoje ravnopravno i jednakovrijedno mjesto pod suncem. Krajnje cinično žonglirajući parolom "dokaži da sam u krivu" (prove me wrong), parolom koja je zapravo htjela istaknuti da je on uvijek u pravu, izazivao je vraga. A vrag obožava takve poput njega - on ih uvijek prvo uzdigne do kerozinske razine visokozaraznog utjecaja na sve budale ovoga svijeta, naročito na mlade, a onda ih po nekoj budali iz suprotnoga tabora (iako za vraga ne postoji suprotan tabor budala, sve su budale njegove) dade pogubiti, umnažajući tim maestralnim šahovskim potezom nered i kaos do neslućenih visina.
Pa nek' nam je sretna i berićetna kolekcija jesen/zima 2025./2026. Ako bog da, još bumo Bernieja i AOC, tu kopilad koja vrijeđa američki način života, vidjeli u Guantanamu. Jer sad se opet nose "konačna rješenja".
petak, 12.09.2025.
You are forever pure...
You are forever pure
You are forever true
And the dream of this world
Can never touch you
So give up your attachment
Give up your confusion
And fly to that space
That's beyond all illusion
ponedjeljak, 08.09.2025.
Tri slike traže autora
Na samom početku mojeg poigravanja Microsoftovim AI-Designerom dobio sam tri odlične slike, sve tri u ključu duboke egzistencijalističke tjeskobe. Bila je to neka vrsta početničke sreće jer sam veoma malo naputaka dao za izradu tih slika. Kasnije sam pokušavao s drugim, često opširnijim napucima i više nikada ni približno nisam dobio taj emocionalni efekt kao kod te prve tri slike. Fascinira me mogućnost nekog kompjuterskog programa, ma koliko moćnog i sofisticiranog, da stvori autentično emocionalno ozračje. Jasno je da AI to ozračje ne stvara iz sebe, nego iz velikog broja postojećih predložaka u svjetskim internetskim datotekama, no ostaje iznimno privlačnim, da ne kažem šarmantnim, to što se po mojemu naputku stvori jedinstvena, originalna slika kakva nikada prije nije postojala. Ja sam je stvorio, ako ću si utvarati. :))
Uglavnom ne sanjam. Ili se, točnije, ne sjećam sna. No onda ipak otprilike jednom u dva ili tri tjedna usnem iznimno neobičan i zanimljiv san i čudom se ne mogu načuditi (je l' se tako kaže?) otkud meni takva mašta. Često sanjam - kad sanjam - Zagreb, tj. grad u kojemu živim, no to ama baš nikada nema veze sa stvarnim Zagrebom. Samo sam jedanput u životu sanjao stvarnu lokaciju - u snu sam letio iznad Savske na potezu od Vodnikove do Ciboninog tornja. Svi drugi Zagrebi mojih snova potpuno su izmišljeni gradovi i uglavnom vrlo neobični. Jednom sam u snu stanovao u vrlo mističnoj ulici koja je umjesto asfalta imala prastari makadam, ulici punoj neobićnih dućana i mističnih drevnih crkava različitih vjerskih sljedbi, pa ipak, to je bilo "negdje" u Zagrebu. U snu sam znao gdje, ali ne i po buđenju. :)
Slike koje imaju jak korespondencijski naboj, tj. moć da rezoniraju s našom podsvijesti, mogu u nama - ako na njih meditiramo - izazvati nepregledan niz asocijacija, toliki da bi se iz samo jedne takve korespondentno moćne slike dao istkati cijeli roman. Čovjek razvijene mašte više puta na dan vidi, čuje ili osjeti stvari iz kojih bi se dao napisati roman obima 300 do 900 stranica pa onda radije ipak odlučuje nikada ne napisati nijedan. :)) Naša podsvijest ima silan kapacitet, Jung je cijelim svojim životnim djelom učinio da čovječanstvo to spozna i prihvati. S jedne je strane ona - naša podsvijest - intimno naša, dok je s druge strane drevna i sveopća, dakle kolektivna. U tom je smislu svatko od nas istovremeno i pojedinac i samo čovječanstvo. Uživajte u slikama. ;)
nedjelja, 07.09.2025.
Radi vjetra
Ako ti kažem
da se u svemu slažem s tobom
neću te više moći voljeti.
Jer moja ljubav
voli sjenčenja, borbu boja
i divne kontraste.
I kad navija za uzdizanje
ona pušta da se padne
jer najkraći put do cilja nije geometrijski
već onaj koji ide za vjetrom.
Ako ti kažem
da u svemu mislimo i osjećamo isto
neću te više moći vidjeti
ni čuti ni dotaknuti ticalima duše,
ispred mene nestat će svijet
i pojavit će se zrcalo
u kojem će se zrcaliti samo smrt.
Ni tebe ni mene u njemu neće biti.
Ako ti kažem
da sam prestao tražiti tvoje lice
jer sam ga prepoznao, našao,
sjetio ga se,
uglavio ga u pripremljen kalup,
barem ti meni tada reci
da me ne poznaješ,
da me nisi našla,
da me se ne sjećaš.
Ne treba bježati pred strahom i boli,
ali treba pred prepoznatim mirom,
prepoznatom srećom,
prepoznatom ljubavi.
Bježati koliko nas vjetar nosi.
Pa što ako je rastanak predestiniran?
Uvijek se iznova sastajemo,
grlimo
i ljubimo
ne znajući tko smo, kada smo i kako smo
i ne znajući da zapravo smo
od iskona zajedno.
Dodatak - moja dva večerašnja AI-uratka na zadanu temu:
:)
petak, 05.09.2025.
Do not dry the ocean of my love
četvrtak, 04.09.2025.
Cancel cancel, über alles!
Jesen je na vratima
i mene počinje biti strah
jer dolazi Vukovar.
Punih je, eto, trideset godina kako ga ne vade iz pozlaćenih usta, trideset nam godina njime mjere domoljublje, da bi nakon trideset godina hipnotičkog domobojaznog mrmorenja Vukovar – kao, uostalom, svaka riječ kad se trideset godina bez prestanka ponavlja – bio do kraja ispražnjen od svakog pojedinačnog značenja, svrhe i smisla, tek konfekcijski grobljanski lampion kao šuplji plastični totem za raspirivanje domovinskog zajedništva i utjerivanje domoljublja u kosti.
„Razgovarali smo s organizatorima i složili se kako navedeni datum održavanja koncerta nije odgovarajući. Koncert je planiran u tjednu kada se prisjećamo najveće tragedije hrvatskog naroda u novijoj povijesti, kada u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara“, napisao je tako gradonačelnik Ivan Bosančić u obrazloženju odluke da se otkaže koncert Rade Šerbedžije na Filmskom festivalu glumca u Vinkovcima 15. studenoga, dakle „u tjednu kada u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara“.
„U tjednu“.
Za potrebe ovog ogleda pretpostavimo čak da gradonačelnik Vinkovaca Šerbedžijin koncert ne otkazuje zato što je „u tjednu pijeteta za žrtve Vukovara“ koncert Rade Šerbedžije - dakle Srbina i izdajice - nego zato što je „u tjednu pijeteta za žrtve Vukovara“ uopće koncert. Smije li se dakle biti živ „u tjednu pijeteta“?
Kad je onomad počeo proces balzamiranja Vukovara i njegova pretvaranja u beatificiranu mumiju za strahoštovanje, „počast žrtvama Vukovara u miru i s pijetetom“ odavala se na dan pada Grada Heroja. Toga 18. studenoga, evo već punih trideset godina, Hrvatska zabranjuje svaki oblik života i sa žrtvama Vukovara solidarizira se obrednim jednokratnim samoubojstvom, a nekoncentrirani umjetnici - što svoje predstave, promocije i koncerte neoprezno uglavljuju 18. studenoga - vezuju se na stup srama i ritualno posipaju pepelom. Prije točno deset godina, recimo, 18. studenoga 2011. – nakon što je nekadašnji šef splitske Hvidre Kristijan Petrić upozorio kako je „neprimjereno zabavljati se na Dan sjećanja na pad Vukovara, kada se u Splitu već tradicionalno u Vukovarskoj ulici pale svijeće za poginule i stradale“ - otkazan je već ugovoreni koncert TBF-a u splitskoj Spaladium Areni.
Godinu dana kasnije, istoga je datuma odgođena – sad ćete reći da se zajebavam, ali uopće ne – redovna sjednica Gradskog vijeća Dubrovnika, nesmotreno zakazana za 18. studenoga 2012. “Oštro prosvjedujemo protiv datuma sazivanja sjednice Gradskog vijeća na dan kad svi hrvatski domoljubi hodočaste u Vukovar“, prosvjedovao je dubrovački hadezeovac Teo Andrić, i sjednica je, razumljivo, odgođena do daljnjeg. U trenutku pisanja ovog teksta nije poznato je li do danas već održana.
Istoga je dana u Sinju, u noći sa 17. na 18. studenoga 2012., trebala biti održana tradicionalna Noć kazališta. „U danima tuge i strepnje, danima sjećanja na žrtvu Vukovara, čemu odlazak u kazalište? Tko će danas uživati u umjetničkom spletu predstava i popratnih sadržaja? Njihova Noć kazališta, noć emocije veselja, treba biti noć svijeća i preispitivanja kuda nam ide Domovina!“, autoritativno je ustravljene kulturnjake iz sinjskog Pučkog učilišta postrojio stanoviti Filip Ratković, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, nakon čega je kazališna manifestacija, jasno, otkazana.
Koju godinu kasnije, 2017., tradicionalna Europska noć kazališta – koju su strani centri moći, to je barem jasno, perfidno uglavili u treću subotu u studenome - opet je tako pala na 18. studenoga, na što je ovaj put reagirao koprivnički reichskulturtreger Mladen Pavković, upozorivši Vladu da će se, sad citiram, „u vrijeme dok ljudi budu odavali počast nevino stradalim Hrvatima, u kazalištima zabavljati uz neke od predstava, među kojima će biti i onih čiji su autori srbijanski pisci“. Na što je Ministarstvo kulture zaista mrtvo ozbiljno odgodilo Europsku noć kazališta, sve kako se, opet citiram, „ne bi poklapala s Danom sjećanja na žrtve Vukovara“.
„U vrijeme dok ljudi budu odavali počast nevino stradalim Hrvatima, u Vinkovcima će se zabavljati uz koncert srbijanskog glumca“, jednako je po prilici zvučalo i obrazloženje vinkovačkog gradonačelnika, samo što „zabava“ ovaj put nije zakazana 18. studenoga, već puna tri dana ranije. Ali još uvijek, shvatili ste, „u tjednu kada u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara“.
„U tjednu“. Prostor komemoracije tako je s Dana sjećanja proširen na cijeli tjedan. Što je sljedeće? Cijeli mjesec?
„Smatram da zbog svih onih koji u studenome u Vukovaru i našoj županiji odaju počast žrtvi herojskog grada, održavanje koncerata u tom periodu nije primjereno“, dodao je vinkovački gradonačelnik u nastavku priopćenja o otkazivanju Šerbedžijina koncerta. Dan sjećanja na žrtve Vukovara proširen je tako na Tjedan sjećanja, pa već u sljedećoj rečenici na cijeli Mjesec sjećanja. „U studenome se odaje počast žrtvi herojskog grada“, pa „održavanje koncerata u tom periodu nije primjereno“.
Mjesec dana, idemo dalje, daje li netko više? Dva mjeseca, tromjesečje? Godišnje doba? Nudi li itko zimu – „u kojoj odajemo počast žrtvi herojskog grada“ - kao „period u kojemu održavanje koncerata nije primjereno“? Imamo vukovarsku zimu, daje li tko više? Idemo na cijelu kalendarsku godinu, nudi li netko „godinu u kojoj odajemo počast Vukovaru“? Desetljeće? Dva desetljeća? Tri? Trideset godina kao period u kojemu nijedan oblik života nije primjeren? Prvi put, drugi put, svaki put, prodano!
U tih trideset godina, eto, Vukovar je od grada-mučenika postao krampus za zločestu djecu Domovine, riječ na koju se stoji mirno ili kleči na kukuruzu, joker odgovor na svako „neprimjereno“ potpitanje, kojega će onda iz čista mira – istog valjda onog „mira“ u kojemu mu „odajemo počast“ – hrvatski domoljubi skandirati i na utakmici protiv Malte i na demonstracijama protiv cijepljenja, pretvorivši na koncu Vukovar u ono „posljednje utočište hulja“ Samuela Johnsona.
Jebo vas Vukovar.
Istog dana kad je iz službenog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević mucajući je pred navijačkim ološem morao objašnjavati kako je uklanjanje njihova murala „u počast Vukovaru“ na trafo stanici u Savskom Gaju bila grozna greška, požurivši obećati kako će taj jeftini kič biti odmah obnovljen o gradskom trošku. Teško, eto, da ima preciznije mjere vukovarskog martirija: slavni Grad Heroj danas je tek nekoliko grobljanskih križeva nevješto nažvrljanih na jednoj zagrebačkoj trafo-stanici.
Istog pak dana kad je iz državnog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, a gradonačelnik Zagreba postrojen pred Dinamovim ultrasima mucajući obećavao obnovu njihova vukovarskog murala, Državni zavod za statistiku objavio je službenu procjenu broja stanovnika u hrvatskim gradovima, po kojoj u Vukovaru danas živi čak pet i pol tisuća ljudi manje nego po posljednjem popisu stanovništva 2011.: samo, eto, u posljednjih deset godina – od onog otkazanog koncerta TBF-a do danas – mrtvi je Grad Heroj napustila čak petina stanovništva, pet i pol tisuća njih.
U cijeloj Hrvatskoj niti iz jednog grada nije otišlo više ljudi: čak ni iz poslovično zapuštene, umiruće, odustale i potresom sjebane Petrinje nije otišlo više ljudi nego iz Vukovara. Cijela jedna dupke ispunjena dvorana mladih Vukovaraca otišla je iz Grada Mrtvih, kojega se - više nego što su ga se ikad bojali četnici – danas boje Hrvati, što ucijenjeni državnim pijetetom žure staviti crveni lampion na prozor i provjeravaju jesu li slučajno za Dan, Tjedan ili Mjesec sjećanja slučajno, gluho bilo, planirali kakav ljudski život.
Istovremeno, niti u jedan hrvatski grad nije uloženo toliko novca koliko u Vukovar. Samo Plenkovićeva Vlada, podsjetio je nekidan Indeks, pred lanjske se izbore hvalila kako su u Vukovarsko-srijemsku županiju i grad Vukovar uložili osam stotina šezdeset tri milijuna kuna, a za program obnove gradske infrastrukture od 2019. do 2022. izdvojila još gotovo milijardu i pol. Proračun Fonda za obnovu Vukovara, primjerice, iznosi sedamdeset četiri milijuna kuna, samo Ministarstvo hrvatskih branitelja za protekle je četiri godine u Grad Heroj uložilo više od stotinu milijuna kuna, a Ministarstvo obrane još pedeset. Konačno, Vlada je prošle godine Vukovaru dodijelila zakonski status Mjesta posebnog domovinskog pijeteta, i službeno ga tako proglasivši mrtvim.
Rezultat? Iz Grada Heroja glavom je bez obzira pobjeglo pet i pol hiljada ljudi. Petina stanovništva. Petina.
Jebo vas Vukovar.
Jebo vas posebni domovinski pijetet. Jebale vas kolone sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni. Jebali vas plastični lampioni, plastični vijenci i plastične krizanteme. Jebale vas komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice. Jebale vas minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća. Jebali vas nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali. Jebo vas Vukovar.
Jebala vas smrt.
srijeda, 03.09.2025.
O vaginalnim zastavama
"Vrijeme je nacionalističke histerije. Vidjeli smo da se Frljića proziva zbog scene u kojoj glumica iz vagine vadi zastavu.
No, to nije izvorno njegova zamisao, ona je davno izrečena i opjevana u rađanju sinova domovini. Zadatak domoljubnih žena je da rode sinove kako bi domovina imala vojnike.
Kada netko rađa sina domovini, rađa zastavu, a ne dijete. Iz domoljubnih utroba izlaze zastave koje služe domovini."
Marko Vučetić
Dodatak: prvi samostalni singl Mirele Priselac Remi, upravo objavljen prije nekoliko sati:
SLOBODA
Morala sam mijenjat kožu
Sva je bila strašno mala
Tako žena ne smije živjet
Tako žena nije krojena
Ženi treba veći zamah
Da joj krila vrijeme širi
Da se mijenja, da zacijeli
I da ode kad poželi
Refren:
Znam što je sloboda
Nosim je u kosi
Ali želim da osjetim
Što mi ona donosi
Znam što je sloboda
Nosim je u ruci
Neću biti lutka
Konci moraju i pući
Tebi ja sam zrno maka
Ne znaš gdje je moja snaga
Žena nije samo ukras
Žena nije samo draga
Ženi treba šaren obzor
Svoje boje da posadi
Bez nje zemlja nema zlato
Nema korijen, neće rasti
Refren:
Znam što je sloboda
Nosim je u kosi
Ali želim da osjetim
Što mi ona donosi
Znam što je sloboda
Nosim je u ruci
Neću biti lutka
Konci moraju i pući
Konci moraju i pući
ponedjeljak, 01.09.2025.
U. G. Krishnamurti: ZAVODLJIVOST PROSVJETLJENJA
Odlomak 1:
(preveo s engleskog Domagoj Orlić)
Pitalac: Zašto ja nisam u stanju koje opisujete?
UGK: Kod vas postoji neprestani poriv da doživite sve u što gledate, sve što osjećate u sebi. Neprestano, jer ako to ne činite, vi skončavate. „Vi“ kakvi sebe poznajete, vi kakvi sebe doživljavate, skončavate, a vi ne želite da to skonča. Vi želite taj kontinuitet. Stoga su sva duhovna traganja usmjerena prema osnaživanju tog kontinuiteta. To je egocentrična djelatnost. Kroz egocentričnu djelatnost, kako možete biti slobodni od djelatnosti „sebstva“? Dakle, sva vaša iskustva, sve vaše meditacije, sva vaša sadhana, sve što vi činite jest egocentrična djelatnost. To je osnaživanje sebstva, to je dodavanje zamaha, pojačavanje zamaha, pa vas to stoga odvodi u suprotnom smjeru. Što god vi činili da biste se oslobodili sebstva također je egocentrična djelatnost. Ne možete razdvojiti to dvoje. Proces koji usvajate da biste dosegli ono što nazivate bitkom također je proces postajanja. Ne znam jesam li dovoljno jasan. Dakle, uopće ne postoji nešto takvo kao što su bitak i postajanje. Vi ste uvijek u procesu postajanja, bez obzira kako to nazvali. Ako želite biti vi sami, a ne netko drugi, to je također proces postajanja. Ništa ne možete učiniti s tim. Što god vi učinili da biste se doveli u to stanje bivstvovanja, proces je postajanja. To je sve na što ja ukazujem.
Pitalac: To nikada ne može dovesti do procesa bivstvovanja?
UGK: Ne, sve što činite, bilo kakvo kretanje u bilo kojem smjeru, na bilo kojoj razini, egocentrična je djelatnost. Ona je vrlo prepredena. Preživjela je stoljećima. Zna sve trikove svijeta.
Pitalac: Kako je ta zabluda o entitetu zvanom sebstvo mogla opstati zajedno s nama sva ova tisućljeća, usprkos svim tim ljudima koji su dosegli što god to bilo, samospoznaju i sve ostalo?
UGK: Kako? (smije se) Ona je ovdje. Ona je ovdje. Svaki put kada nešto učinite, bio to neki dobar ili zao čin, vi je osnažujete. Vidite, svi mi funkcioniramo u toj „misaonoj sferi“, ako smijem upotrijebiti te riječi. Ono što izaberete iz te misaone sfere vaše je specifično naslijeđe, vaša kultura, pa je ona nalik svojevrsnoj anteni. Ta antena je proizvod te kulture. Vi odabirete misli koje su vam korisne da biste zaštitili misao. Misao je mehanizam zaštite. Što je to što ona štiti? Ona štiti samu sebe. Ona će učiniti sve što može da bi spriječila svoje vlastito raspadanje. Dakle, čak i ako u to uključite takozvana duhovna traganja, ona su samo osnaživanje toga. To se ne odvija u suprotnom smjeru pa ste na krivom putu. Ne postoji ni pozitivan ni negativan pristup. Taj takozvani negativan pristup je također pozitivan pristup. Bilo koji pristup, svi pristupi, zvali vi njih negativni ili pozitivni ili kako god – to su sve pristupi. Dakle, ne postoji nikakav pristup; vi ništa ne možete učiniti.
Usvojili ste negativan pristup jer su se vaši pozitivni pristupi pokazali za vas vrlo frustrirajućim. Vi osjećate da između tog dvoga postoji razlika. No, čak i ono što nazivate negativnim pristupom pozitivan je pristup. Vi ga pretvarate u pozitivan pristup jer je cilj koji želite postići pozitivan cilj. Vi želite postići nešto, želite ostvariti nešto, doseći bog zna što – stanje neznanja – kroz negativan pristup.
Negativan pristup mora negirati samoga sebe samim sobom. To nije negativan pristup s pozitivnim ciljem, s idejom dolaska do nekakvog zaključka. Ja uvijek negiram ono što kažem. Iznesem neku tvrdnju, no ta tvrdnja ne izražava sve ono o čemu govorim pa je negiram. Vi kažete da sam u protuslovlju sa samim sobom. Uopće nisam u protuslovlju sa sobom. Negiram prvu tvrdnju, drugu tvrdnju pa onda i sve druge tvrdnje. To je razlog zašto to ponekad zvuči protuslovno. Ja to negiram cijelo vrijeme, ali ne s idejom dolaska do bilo kakve poante, samo negiram. Moj govor nema nikakve svrhe. Ja samo ukazujem na osnovnu situaciju da vi ne možete razumjeti ono o čemu ja govorim. Vama nije moguće slušati me bez ikakvog tumačenja. Ja cijelo vrijeme nastojim oboriti svako uporište. Kada nema nikakvog uporišta, onda ne postoji ni potreba da me se shvati, shvaćate li? Ja to govorim cijelo vrijeme. Stari momak (Jiddu Krishnamurti; op.prev.) govori o „umijeću slušanja“, „istinskom slušanju“ pa vi mislite da postoji nekakav put k slušanju, nekakvo umijeće slušanja. Ništa takvo uopće ne postoji. Nećete čak ni prepoznati o čemu ja to govorim.
Vi niste u poziciji da prihvaćate ili odbacujete ono što ja govorim. Vi prihvaćate neku tvrdnju jer se ona uklapa u neki vaš misaoni okvir, u vaše pretpostavke poput samospoznaje, spoznaje Boga itd. Taj misaoni okvir ste vi sami. Nema u vama ničeg drugog osim tog misaonog okvira. To ste vi. Ako nestane taj misaoni okvir, nestajete i vi. To je vaš kraj.
Odlomak 2:
(preveo s engleskog Domagoj Orlić)
Uvijek morate prepoznati ono u što gledate, inače ne postojite. Onoga trenutka kada počnete prevoditi, „vi“ započinjete postojati. Gledate u nešto pa to prepoznate kao torbu, crvenu torbu. Misao se upliće u osjetilnost prevodeći je. Zašto se misao upliće? I možete li išta učiniti u vezi s tim? U trenutku kada u nešto pogledate, ono što vam dolazi iznutra riječ je poput torbe. Ako to nije torba, onda je klupa ili ograda na stubištu, stuba. „Onaj čovjek sjedi tamo, ima sijedu kosu.“ To se neprestano odvija – ponavljate to samima sebi cijelo vrijeme. Ako to ne činite, zaokupljeni ste nečim drugim: „Kasnim u ured.“ Vi ili razmišljate o nečemu što je sasvim odvojeno od načina na koji trenutno funkcioniraju vaša osjetila ili pak gledate i sebi govorite: „To je torba, to je crvena torba“, i tako dalje, i tako dalje. To je sve što se u vama događa. Riječ torba razdvaja vas od onoga u što gledate, na taj način stvarajući vaše „ja“. U suprotnom, nema nikakvog razmaka između tog dvoga.
Svaki put kada se rodi jedna misao, rađate se i vi. Kada misao nestane, nestajete i vi. No, to „vi“ ne dopušta misli da ode pa je to mišljenje ono što daje trajnost tome „vi“. U vama zapravo nema nikakvog trajnog entiteta, nikakve cjeline sastavljene od svih vaših misli i doživljaja. Vi mislite da postoji „netko“ tko misli vaše misli, „netko“ tko osjeća vaše osjećaje. To je zabluda. Ja mogu reći da je to zabluda, no za vas to nije zabluda. (…)
Zašto ne možete ostaviti osjete na miru? Zašto ih prevodite? To činite zato jer ako ne komunicirate sami sa sobom vi ne postojite. Ideja o tome zastrašujuća je za to „vi“.
Što god vi doživjeli – spokoj, ushit, tišinu, blaženstvo, ekstazu, radost, sam bog zna što – bit će to nešto staro, nešto iz druge ruke. Vi već poznajete sve to. Činjenica da se nalazite u blaženom stanju ili u stanju zadivljujućeg spokoja znači da vam je to već poznato. Morate nešto poznavati da biste to mogli doživjeti. Znanje nije ništa veličanstveno ili metafizičko. Klupa, torba, crvena torba jest to znanje. Znanje je nešto što netko drugi stavlja u vas, a on je to dobio od nekog drugog. Ono nije vaše. (…)
Dakle, sve ono što je bilo koji čovjek ikada mislio ili osjećao mora izići iz vašeg organizma. I vi ste proizvod sveg tog znanja. To je sve što vi jeste.
Što je misao? Vi o njoj nemate pojma. Sve što vi znate o onome što nazivate misao jest ono što su vam drugi rekli. Kako išta možete učiniti s njom – usmjeravati je, kontrolirati, oblikovati je ili zaustaviti? Vi cijelo vrijeme pokušavate s njom nešto napraviti zato što vam je netko rekao da morate promijeniti ovo ili zamijeniti ono, držati se dobrih misli, a ne loših. Misli su misli; one nisu ni dobre ni loše. Sve dok želite nešto učiniti s onim što se u vama nalazi, što god to bilo, vi razmišljate. Htijenje i razmišljanje nisu dvije različite stvari. Htjeti razumjeti znači da postoji kretanje misli. Vi dodajete zamah tom kretanju, dajući mu tako kontinuitet.
Osjetila u vama funkcioniraju neprirodno jer ih želite upotrijebiti da biste nešto postigli. Zašto biste išta postigli? Jer želite da ono što nazivate „ja“ potraje. Vi štitite tu trajnost. Misao je obrambeni mehanizam. Ona štiti „ja“ na račun nečeg ili nekog drugog. Što god nastane iz misli razorno je. Ona će na kraju uništiti vas i vašu vrstu.
Upravo je taj repetitivni mehanizam misli ono što vas iscrpljuje. Dakle, što možete učiniti s tim? To je sve što vi uopće možete pitati. To je to jedno jedino pitanje, a svaki odgovor koji ja ili bilo tko drugi ponudi pojačava zamah tom kretanju misli. Što možete učiniti s tim? To je presnažno. To ima zamah dug milijune godina. Sasvim ste bespomoćni i ne možete biti svjesni te bespomoćnosti.
Ako prakticirate bilo koji sustav kontrole misli, „ja“ je automatski prisutno pa kroz tu aktivnost ono opstaje. Jeste li ikada meditirali, doista ozbiljno meditirali? Ili znate li ikoga tko jest? Nitko ne zna. Ako budete ozbiljno meditirali, završit ćete u ludnici. A ne možete prakticirati ni sabranost pokušavajući biti svjesni u svakom trenutku svog života. Ne možete biti svjesni; vi i svjesnost ne mogu koegzistirati. Kad biste mogli biti u stanju svjesnosti jednu sekundu realnog vremena, samo jednom u životu, taj kontinuitet bi se prekinuo. Iluzija o iskustvenoj strukturi, „vi“ sami, kolabirali biste, i sve bi se vratilo u svoj prirodni ritam. U tom stanju vi ne znate u što gledate. To je svjesnost. Ako prepoznate ono u što gledate, otpočinjete postojati, ponovno doživljavajući staro, ono što znate. (…)
To je neprouzročeno. To nije vaš voljni čin. Vi to ne možete izvesti. Ne možete učiniti apsolutno ništa. Možete biti sumnjičavi prema svakom čovjeku koji vam govori o tome kako je došao u to stanje. (…) Ako iskustvena struktura misli nekako popusti, ono drugo prevladat će samo po sebi. Tijelo će tada funkcionirati na potpuno drugačiji način, bez uplitanja misli, osim onda kada je nužno s nekim komunicirati. Boksačkim rječnikom iskazano, morate „predati borbu“, biti sasvim bespomoćni. Nitko vam ne može pomoći, a ne možete pomoći ni sami sebi.
To stanje nije u vašem interesu. Vas zanima samo kontinuitet. Vi želite opstati, vjerojatno na jednoj drugoj razini, te funkcionirati u jednoj drugoj dimenziji, no želite nekako opstati. Ne biste to htjeli dotaknuti ni štapom za veslanje. To će likvidirati ono što nazivate „ja“, sve ono što vi jeste – više sebstvo, niže sebstvo, atman, svijest, podsvijest – sve to. Dođete do određene točke, a onda kažete: „Treba mi vremena.“ Tako sadhana postaje bitna pa onda sami sebi kažete: „Sutra ću razumjeti.“ Ta struktura proizvod je vremena i funkcionira unutar vremena, no ne skončava njegovim protokom. Ako ne razumijete sada, nećete razumjeti ni sutra. Što se tu ima razumjeti? (…) To je nešto što vam ja ne mogu priopćiti. A nikakva komunikacija nije ni potrebna. Nikakav dijalog nije moguć. Kada „vi“ ne postojite, kada tog pitanja nema, ono što je tada na djelu jest razumijevanje. S vama je svršeno. Otići ćete odavde. Nikada nećete slušati bilo koga tko opisuje svoje stanje ili uopće postavljati ikakva pitanja o razumijevanju bilo čega.
Ono za čime vi tragate ne postoji. Radije birate koračati čarobnim područjem prepunim blaženih vizija o nekakvoj radikalnoj transformaciji tog vašeg nepostojećeg sebstva u stanje bivstvovanja sklepano od nekakvih zavodljivih fraza. To vas odmiče od vašeg prirodnog stanja. To je kretanje koje vas odmiče od vas samih. Biti ono što jesmo zahtijeva izvanrednu inteligenciju. Vi ste „blagoslovljeni“ tom inteligencijom. Nitko vam je ne treba dati, nitko vam je ne može oduzeti. Onaj tko tome dopusti da se očituje na svoj vlastiti način prirodan je čovjek.
