Pregled posta

U. G. Krishnamurti: ZAVODLJIVOST PROSVJETLJENJA

Odlomak 1:


(preveo s engleskog Domagoj Orlić)

Pitalac: Zašto ja nisam u stanju koje opisujete?

UGK: Kod vas postoji neprestani poriv da doživite sve u što gledate, sve što osjećate u sebi. Neprestano, jer ako to ne činite, vi skončavate. „Vi“ kakvi sebe poznajete, vi kakvi sebe doživljavate, skončavate, a vi ne želite da to skonča. Vi želite taj kontinuitet. Stoga su sva duhovna traganja usmjerena prema osnaživanju tog kontinuiteta. To je egocentrična djelatnost. Kroz egocentričnu djelatnost, kako možete biti slobodni od djelatnosti „sebstva“? Dakle, sva vaša iskustva, sve vaše meditacije, sva vaša sadhana, sve što vi činite jest egocentrična djelatnost. To je osnaživanje sebstva, to je dodavanje zamaha, pojačavanje zamaha, pa vas to stoga odvodi u suprotnom smjeru. Što god vi činili da biste se oslobodili sebstva također je egocentrična djelatnost. Ne možete razdvojiti to dvoje. Proces koji usvajate da biste dosegli ono što nazivate bitkom također je proces postajanja. Ne znam jesam li dovoljno jasan. Dakle, uopće ne postoji nešto takvo kao što su bitak i postajanje. Vi ste uvijek u procesu postajanja, bez obzira kako to nazvali. Ako želite biti vi sami, a ne netko drugi, to je također proces postajanja. Ništa ne možete učiniti s tim. Što god vi učinili da biste se doveli u to stanje bivstvovanja, proces je postajanja. To je sve na što ja ukazujem.

Pitalac: To nikada ne može dovesti do procesa bivstvovanja?

UGK: Ne, sve što činite, bilo kakvo kretanje u bilo kojem smjeru, na bilo kojoj razini, egocentrična je djelatnost. Ona je vrlo prepredena. Preživjela je stoljećima. Zna sve trikove svijeta.

Pitalac: Kako je ta zabluda o entitetu zvanom sebstvo mogla opstati zajedno s nama sva ova tisućljeća, usprkos svim tim ljudima koji su dosegli što god to bilo, samospoznaju i sve ostalo?

UGK: Kako? (smije se) Ona je ovdje. Ona je ovdje. Svaki put kada nešto učinite, bio to neki dobar ili zao čin, vi je osnažujete. Vidite, svi mi funkcioniramo u toj „misaonoj sferi“, ako smijem upotrijebiti te riječi. Ono što izaberete iz te misaone sfere vaše je specifično naslijeđe, vaša kultura, pa je ona nalik svojevrsnoj anteni. Ta antena je proizvod te kulture. Vi odabirete misli koje su vam korisne da biste zaštitili misao. Misao je mehanizam zaštite. Što je to što ona štiti? Ona štiti samu sebe. Ona će učiniti sve što može da bi spriječila svoje vlastito raspadanje. Dakle, čak i ako u to uključite takozvana duhovna traganja, ona su samo osnaživanje toga. To se ne odvija u suprotnom smjeru pa ste na krivom putu. Ne postoji ni pozitivan ni negativan pristup. Taj takozvani negativan pristup je također pozitivan pristup. Bilo koji pristup, svi pristupi, zvali vi njih negativni ili pozitivni ili kako god – to su sve pristupi. Dakle, ne postoji nikakav pristup; vi ništa ne možete učiniti.

Usvojili ste negativan pristup jer su se vaši pozitivni pristupi pokazali za vas vrlo frustrirajućim. Vi osjećate da između tog dvoga postoji razlika. No, čak i ono što nazivate negativnim pristupom pozitivan je pristup. Vi ga pretvarate u pozitivan pristup jer je cilj koji želite postići pozitivan cilj. Vi želite postići nešto, želite ostvariti nešto, doseći bog zna što – stanje neznanja – kroz negativan pristup.

Negativan pristup mora negirati samoga sebe samim sobom. To nije negativan pristup s pozitivnim ciljem, s idejom dolaska do nekakvog zaključka. Ja uvijek negiram ono što kažem. Iznesem neku tvrdnju, no ta tvrdnja ne izražava sve ono o čemu govorim pa je negiram. Vi kažete da sam u protuslovlju sa samim sobom. Uopće nisam u protuslovlju sa sobom. Negiram prvu tvrdnju, drugu tvrdnju pa onda i sve druge tvrdnje. To je razlog zašto to ponekad zvuči protuslovno. Ja to negiram cijelo vrijeme, ali ne s idejom dolaska do bilo kakve poante, samo negiram. Moj govor nema nikakve svrhe. Ja samo ukazujem na osnovnu situaciju da vi ne možete razumjeti ono o čemu ja govorim. Vama nije moguće slušati me bez ikakvog tumačenja. Ja cijelo vrijeme nastojim oboriti svako uporište. Kada nema nikakvog uporišta, onda ne postoji ni potreba da me se shvati, shvaćate li? Ja to govorim cijelo vrijeme. Stari momak (Jiddu Krishnamurti; op.prev.) govori o „umijeću slušanja“, „istinskom slušanju“ pa vi mislite da postoji nekakav put k slušanju, nekakvo umijeće slušanja. Ništa takvo uopće ne postoji. Nećete čak ni prepoznati o čemu ja to govorim.

Vi niste u poziciji da prihvaćate ili odbacujete ono što ja govorim. Vi prihvaćate neku tvrdnju jer se ona uklapa u neki vaš misaoni okvir, u vaše pretpostavke poput samospoznaje, spoznaje Boga itd. Taj misaoni okvir ste vi sami. Nema u vama ničeg drugog osim tog misaonog okvira. To ste vi. Ako nestane taj misaoni okvir, nestajete i vi. To je vaš kraj.



Odlomak 2:


(preveo s engleskog Domagoj Orlić)

Uvijek morate prepoznati ono u što gledate, inače ne postojite. Onoga trenutka kada počnete prevoditi, „vi“ započinjete postojati. Gledate u nešto pa to prepoznate kao torbu, crvenu torbu. Misao se upliće u osjetilnost prevodeći je. Zašto se misao upliće? I možete li išta učiniti u vezi s tim? U trenutku kada u nešto pogledate, ono što vam dolazi iznutra riječ je poput torbe. Ako to nije torba, onda je klupa ili ograda na stubištu, stuba. „Onaj čovjek sjedi tamo, ima sijedu kosu.“ To se neprestano odvija – ponavljate to samima sebi cijelo vrijeme. Ako to ne činite, zaokupljeni ste nečim drugim: „Kasnim u ured.“ Vi ili razmišljate o nečemu što je sasvim odvojeno od načina na koji trenutno funkcioniraju vaša osjetila ili pak gledate i sebi govorite: „To je torba, to je crvena torba“, i tako dalje, i tako dalje. To je sve što se u vama događa. Riječ torba razdvaja vas od onoga u što gledate, na taj način stvarajući vaše „ja“. U suprotnom, nema nikakvog razmaka između tog dvoga.

Svaki put kada se rodi jedna misao, rađate se i vi. Kada misao nestane, nestajete i vi. No, to „vi“ ne dopušta misli da ode pa je to mišljenje ono što daje trajnost tome „vi“. U vama zapravo nema nikakvog trajnog entiteta, nikakve cjeline sastavljene od svih vaših misli i doživljaja. Vi mislite da postoji „netko“ tko misli vaše misli, „netko“ tko osjeća vaše osjećaje. To je zabluda. Ja mogu reći da je to zabluda, no za vas to nije zabluda. (…)

Zašto ne možete ostaviti osjete na miru? Zašto ih prevodite? To činite zato jer ako ne komunicirate sami sa sobom vi ne postojite. Ideja o tome zastrašujuća je za to „vi“.

Što god vi doživjeli – spokoj, ushit, tišinu, blaženstvo, ekstazu, radost, sam bog zna što – bit će to nešto staro, nešto iz druge ruke. Vi već poznajete sve to. Činjenica da se nalazite u blaženom stanju ili u stanju zadivljujućeg spokoja znači da vam je to već poznato. Morate nešto poznavati da biste to mogli doživjeti. Znanje nije ništa veličanstveno ili metafizičko. Klupa, torba, crvena torba jest to znanje. Znanje je nešto što netko drugi stavlja u vas, a on je to dobio od nekog drugog. Ono nije vaše. (…)

Dakle, sve ono što je bilo koji čovjek ikada mislio ili osjećao mora izići iz vašeg organizma. I vi ste proizvod sveg tog znanja. To je sve što vi jeste.

Što je misao? Vi o njoj nemate pojma. Sve što vi znate o onome što nazivate misao jest ono što su vam drugi rekli. Kako išta možete učiniti s njom – usmjeravati je, kontrolirati, oblikovati je ili zaustaviti? Vi cijelo vrijeme pokušavate s njom nešto napraviti zato što vam je netko rekao da morate promijeniti ovo ili zamijeniti ono, držati se dobrih misli, a ne loših. Misli su misli; one nisu ni dobre ni loše. Sve dok želite nešto učiniti s onim što se u vama nalazi, što god to bilo, vi razmišljate. Htijenje i razmišljanje nisu dvije različite stvari. Htjeti razumjeti znači da postoji kretanje misli. Vi dodajete zamah tom kretanju, dajući mu tako kontinuitet.

Osjetila u vama funkcioniraju neprirodno jer ih želite upotrijebiti da biste nešto postigli. Zašto biste išta postigli? Jer želite da ono što nazivate „ja“ potraje. Vi štitite tu trajnost. Misao je obrambeni mehanizam. Ona štiti „ja“ na račun nečeg ili nekog drugog. Što god nastane iz misli razorno je. Ona će na kraju uništiti vas i vašu vrstu.

Upravo je taj repetitivni mehanizam misli ono što vas iscrpljuje. Dakle, što možete učiniti s tim? To je sve što vi uopće možete pitati. To je to jedno jedino pitanje, a svaki odgovor koji ja ili bilo tko drugi ponudi pojačava zamah tom kretanju misli. Što možete učiniti s tim? To je presnažno. To ima zamah dug milijune godina. Sasvim ste bespomoćni i ne možete biti svjesni te bespomoćnosti.

Ako prakticirate bilo koji sustav kontrole misli, „ja“ je automatski prisutno pa kroz tu aktivnost ono opstaje. Jeste li ikada meditirali, doista ozbiljno meditirali? Ili znate li ikoga tko jest? Nitko ne zna. Ako budete ozbiljno meditirali, završit ćete u ludnici. A ne možete prakticirati ni sabranost pokušavajući biti svjesni u svakom trenutku svog života. Ne možete biti svjesni; vi i svjesnost ne mogu koegzistirati. Kad biste mogli biti u stanju svjesnosti jednu sekundu realnog vremena, samo jednom u životu, taj kontinuitet bi se prekinuo. Iluzija o iskustvenoj strukturi, „vi“ sami, kolabirali biste, i sve bi se vratilo u svoj prirodni ritam. U tom stanju vi ne znate u što gledate. To je svjesnost. Ako prepoznate ono u što gledate, otpočinjete postojati, ponovno doživljavajući staro, ono što znate. (…)

To je neprouzročeno. To nije vaš voljni čin. Vi to ne možete izvesti. Ne možete učiniti apsolutno ništa. Možete biti sumnjičavi prema svakom čovjeku koji vam govori o tome kako je došao u to stanje. (…) Ako iskustvena struktura misli nekako popusti, ono drugo prevladat će samo po sebi. Tijelo će tada funkcionirati na potpuno drugačiji način, bez uplitanja misli, osim onda kada je nužno s nekim komunicirati. Boksačkim rječnikom iskazano, morate „predati borbu“, biti sasvim bespomoćni. Nitko vam ne može pomoći, a ne možete pomoći ni sami sebi.

To stanje nije u vašem interesu. Vas zanima samo kontinuitet. Vi želite opstati, vjerojatno na jednoj drugoj razini, te funkcionirati u jednoj drugoj dimenziji, no želite nekako opstati. Ne biste to htjeli dotaknuti ni štapom za veslanje. To će likvidirati ono što nazivate „ja“, sve ono što vi jeste – više sebstvo, niže sebstvo, atman, svijest, podsvijest – sve to. Dođete do određene točke, a onda kažete: „Treba mi vremena.“ Tako sadhana postaje bitna pa onda sami sebi kažete: „Sutra ću razumjeti.“ Ta struktura proizvod je vremena i funkcionira unutar vremena, no ne skončava njegovim protokom. Ako ne razumijete sada, nećete razumjeti ni sutra. Što se tu ima razumjeti? (…) To je nešto što vam ja ne mogu priopćiti. A nikakva komunikacija nije ni potrebna. Nikakav dijalog nije moguć. Kada „vi“ ne postojite, kada tog pitanja nema, ono što je tada na djelu jest razumijevanje. S vama je svršeno. Otići ćete odavde. Nikada nećete slušati bilo koga tko opisuje svoje stanje ili uopće postavljati ikakva pitanja o razumijevanju bilo čega.

Ono za čime vi tragate ne postoji. Radije birate koračati čarobnim područjem prepunim blaženih vizija o nekakvoj radikalnoj transformaciji tog vašeg nepostojećeg sebstva u stanje bivstvovanja sklepano od nekakvih zavodljivih fraza. To vas odmiče od vašeg prirodnog stanja. To je kretanje koje vas odmiče od vas samih. Biti ono što jesmo zahtijeva izvanrednu inteligenciju. Vi ste „blagoslovljeni“ tom inteligencijom. Nitko vam je ne treba dati, nitko vam je ne može oduzeti. Onaj tko tome dopusti da se očituje na svoj vlastiti način prirodan je čovjek.




Post je objavljen 01.09.2025. u 16:15 sati.