Trčao sam za ljudima
govoreći im da nisu zavezali vrpce
ni zbrojili stvari
ni sačekali kraj,
da su se samo razbježali bezveze
a onda se počeli međusobno optuživati
nakon što se prašina slegla.
No onda su me organi reda grubo zaustavili
i rekli mi da više ne mogu tako,
da nemam pravo uznemiravati svoje bližnje.
Pa sam prešao na otkrivanje humora
koji nitko nije shvatio
- opet sam trčao za ljudima
objašnjavajući im šalu koju im je netko upravo kazao
a oni nisu nikako reagirali.
U većini slučajeva prekinuli bi me prije četvrte riječi,
a u ono malo preostalih slučajeva
odgovorili bi mi nešto što ne bi imalo nikakve veze
s mojom predstavkom.
Npr. burek s mesom, valovita kosa, brdo bombona.
Nisam se mirio, no
jednog me četvrtka dočekao gigantski trbuh
organa reda
i nije mi dao dalje.
Gospodine, drugi put Vas opominjemo.
Nemojte se sigrati s nama.
Pa sam se usmjerio na plivanje za onima
koji plivaju prema ajkulama.
Pokušavao sam ih sustići,
no - priznajem - nikada ni do jednog takvog
nisam uspio doći.
Nitko nije toliko brz kao oni.
Pitao sam se zašto.
Obišao sam sva topla mora,
rtove, grebene, brazde, atole, bespuća,
no nisam nalazio odgovora.
Pamtim ipak odgovor jednog starog ribara na Fidžiju:
oni koji plivaju prema ajkulama
prestižu svoju sudbinu
i zato su neuhvatljivi.
Ne mogu reći da me taj odgovor imalo zadovoljio.
Prije bih rekao da se koriste nedopuštenim trikovima.
Pa sam prešao na otkrivanje ljudi koji se koriste
nedopuštenim trikovima.
Naučio sam umiliti se serijskim ubojicama i silovateljima,
samohranim majkama petero djece
i indijskim udovicama,
pod kožu sam ušao diktatorima
i biljkama mesožderkama,
guruima i svecima, biskupima i nadbiskupima,
e da bih na koncu shvatio njihovu tajnu
ili, točnije, tajnu njihove uspješnosti:
svi su oni znali biti iskreni kad nisu
i biti neiskreni kad jesu.
Tu sam, međutim, stao na žulj samom Osnovnom Poretku
pa me negdje u sibirskim ljetnim močvarama
uspio pronaći ogranak
Crnih Snaha
i zaprijetiti mi kaznom neviđenom:
slušanjem Plenkovićeve samohvale do u vijeke vjekova.
A onda sam se probudio.
Sendvič s mortadelom pao je sastrane na kauč,
pritom ostavivši lijep trag od majoneze po potkošulji, gaćama i bedru.
Negdje između nogu - napipao sam ga - bio je
kiseli krastavčić.
Ali to nije sve!
Na telki je sniježilo!
Tomu sam se zbilja začudio
jer još od vremena mračnog socijalizma
nema sniježenja na telki.
Pomislio sam da se - dok sam spavao - dogodila
neka silna kataklizma,
eto Putin je gađao Plenkovićev Zagreb
ili su konačno nastupila Tri Dana Tame,
pa sam posegnuo za smartphonom (nema ga)
i prema laptopu (nema ga),
samo da bih na mjestu laptopa vidio stari dvokasetaš
i pored njega dvije kazete chromdioxid maxell 90 min.
U jebote! Je l' to neka osveta osvetnika?!
Dotukla me je spoznaja ili izvjesnost ili znanje
da ševim ženu Stipe Šuvara.
U teškim konvulzijama
praćenim ekstraordinarnim prdežima
ponovno sam se probudio.
Bila je sadašnjost, konačno.
Bio sam na vrhu nekog brda.
Duboko dolje
krdo bizona spokojno je paslo.
Post je objavljen 28.09.2025. u 03:49 sati.