petak, 26.09.2025.
Slika s pogledom
Evo nakon onog iznimnog intervjua s Dežulovićem na portalu Lupiga otkrih sasvim slučajno još jedan razgovor Borisa Pavelića, ovaj put s Heni Erceg, povodom izlaska njezine knjige pedesetak intervjua “Četiri magarca apokalipse”. Intervju je još od 30. siječnja ove godine, dakle nije najnoviji, pa ipak...
Izdvojit ću neke dijelove:
U knjigu je uvršteno više od pedeset intervjua. Od njih, ako sam dobro izbrojao, samo je pet žena - i sve, paradoksalno, feministkinje. Zašto je tako?
- Ma bilo je među tom gomilom intervjua puno žena, političarki, sindikalistica … ali svi su se razgovori, kao i brojni drugi koje nisam uvrstila u knjigu, ticali isključivo dnevno-političkih događaja i znala sam da neće izdržati zub vremena i izazvati pažnju nakon 30 godina. A feministice, kažete? Teško da bi se simpatična i ratoborna Savka Dabčević Kučar mogla nazvati feministicom. Svijet njenog interesa bila je isključivo gruba politika, dakle u to doba isključivo područje muškaraca. Vesna Parun, pak, velika, možda najbolja naša pjesnikinja, zanemarena i odbačena, također se ne može nazvati feministkinjom, nego prije i jedino autentičnim boemom. Onim kakvih danas više nema. „Primala“ je u bivšoj kavani Splendid na Zrinjevcu u Zagrebu jer u svom stančiću nije imala grijanje – takav je bio odnos hadezeove vlasti prema jednoj ogromnoj pjesnikinji – okružena velikim crnim najlon kesama u kojima kao da je teglila čitav svoj život. Briljantnog uma, s vječitom čežnjom za otocima svoga porijekla – Zlarinom i Šoltom – nadasve duhovita i opora prema vlasti koju je brzo prepoznala kao opasnu i nazadnjačku, lako je pristala da za Feral piše epigrame i aforizme koji su se fantastično uklopili u Feralovu poetiku. Ali ta država ni tada, ni ikada, nije, osim sporadično, tu i tamo, na pravi način valorizirala djelo jedne istinske poetese. Zato je i naslov knjige „Četiri magarca apokalipse“ preuzet upravo iz jednog njenog sarkastičnog aforizma. Prave feministkinje pak su Slavenka Drakulić i Vesna Pusić – pogotovo Slavenka koja je o feminizmu i ženi ispisala tolike knjige – moje drage drugarice koje su i začetnice feminizma, onoga koji se bavi ozbiljnim, temeljnim ženskim pitanjima na koje bi se danas trebale osloniti nove, mlade žene. Dubravka Ugrešić i Mira Furlan posebna su priča, odvažne, samosvojne žene koje nisu pristajale ni na kakav politički diktat i koje takvu državu također nisu smatrale domovinom, pa su zbog toga, uz strašan medijski pritisak, platile izuzetno visoku cijenu. Njihove prerane smrti ogroman su gubitak za nas, njihove prijatelje, a trebale su biti i za hrvatsku akademsku i umjetničku zajednicu. Ali nisu, jer kad odu najbolji, mjesto se širom otvori za one osrednje.
Kako ocjenjujete stanje intervjua kao novinarskog žanra danas? Pada li vam na pamet intervjuist kojega gledate, slušate ili čitate zbog njega samog, a ne zbog sugovornika?
- Izgubilo se mnogo dobrih žanrova za račun površnosti, baš kao što, odlaskom Igora Mandića, nema ozbiljnih književnih kritika, nego samo međusobnih književničkih tapšanja, nema ni oštrih novinskih polemika, jer prokazivanje i laži o neistomišljenicima to svakako nisu, kao što nema ni ozbiljnih reportaža. Uglavnom, pogubilo se novinarstvo nekako na ovim prostorima, uz neke časne iznimke, a linija nezamjeranja, uz priličnu neobrazovanost, dobar su razlog da se medijima slabo vjeruje. S druge strane, možda i ne može biti drukčije u državi čiji su „vlasnici“ nametnuli društvu nevjerojatno krive vrijednosti, mahom desničarske, konzervativne, retrogradne, pa je postalo prihvatljivo da se sloboda govora ili kritičkog mišljenja smatra nekom izumrlom, mrskom disciplinom na koju smije pljunuti svaka šuša. Kad su demagogija i poltronstvo svake vrste jedini kriterij, onda naravno ni novinarstvu nije lako.
Pokušajte se vratiti u ulogu intervjuistice, pa nam kažite po dva najvažnija pitanja koja biste postavili Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću, da ih, recimo, intervjuirate ovih dana na Markovu trgu i na Pantovčaku.
- He, he, dva pitanja? Ne znam bi li me gospodin Plenković uopće mogao inspirirati za čak dva pitanja, budući da bih dobila poznatu, do zla boga dosadnu i lažnu litaniju o velebnim uspjesima njegove vlade, a koji svi, ako uopće, počivaju na donacijama Evropske unije, pa kad presuše, a hoće, tek ćemo vidjeti što nas čeka. Uz još i njegovu nepodnošljivu bahatost, kao rezultat višegodišnjeg autokratskog, koruptivnog vladanja, pa bih ga možda tek pitala misli li da je vrijeme da skupi prnje i ode, s obzirom na to da mu voljeni narod više ne vjeruje. Zoran Milanović je druga priča, retorički jak, načitan i bezobrazan, što ponekad nije loše, dapače, ali, ali … Vrijedilo bi ga pitati o njegovoj neselektivnoj adoraciji Tuđmana ili „ljubavi“ prema osuđenim ratnim zločincima kojima dodjeljuje nova ili vraća oduzeta odlikovanja. Otkuda mu želja da nagrađuje jednog Smiljana Reljića koji je devedesetih, kao šef tajnih službi, prisluškivao, uhodio nezavisne novinare, nas u Feralu naročito – sama sam uostalom vidjela svoj dosje 2000-ih, krcat pukim izmišljotinama o mojoj suradnji s diplomatima „stranih sila“, dakle o djelatnosti rušenja režima i izdajstvu takozvane domovine – i tko mu to uopće savjetuje? Ili stidi li se što je vratio odlikovanje Branimiru Glavašu, čiji su podređeni mu manijaci „problem“ srpskih civila rješavali najodvratnijim načinima mučenja ili ubijanja. Dakako, znam da bi to bio neugodan i svađalački razgovor, tim prije jer mi se čini da razlog njegovog koketiranja s tim društvenim talogom, i s ratom uopće, leži u činjenici duboke frustracije onih „muškića“ koji u ratu nisu učestvovali, a mogli su. Iako su strah i nesudjelovanje potpuno legitimni, ali onda se od toga razdoblja trebaš gospodski distancirati. Umjesto toga on stalno prčka i svako malo se udvara upravo najgorima ili pokušava dokazati nemoguće, to jest kako je Tuđmanov režim zapravo spašavao BiH u ratu, a ne svojski sudjelovao u njenom krvavom komadanju.
A sada evo nekoliko slika koje sam zadnjih dana popabirčio odsvukud:
Donald Duck:
Za kraj, slika Zlatka Kesera kao moj novi avatar:
