Šećući stazicom kroz kvartovski park
čuo sam kako u daljini netko jauče.
Prišavši bliže,
vidio sam muškarca na klupi
kako se previja od bolova.
Upitao sam ga što mu je,
što ga boli,
i mogu li mu kako pomoći.
Odgovorio mi je:
"U terminalnoj sam fazi raka,
inače sam dobro."
"Imate li gdje stanovati?
Zašto ste u parku na klupi?"
"Imam, ne brinite.
Ukućanima je teško slušati moje jauke
pa sam izišao van kako ih ne bih mučio."
"Zar ne biste trebali biti u bolnici?"
"A zašto? Kako mi oni mogu pomoći?
Umirem i to je to.
Nemojte se uznemiravati."
"Zar Vam ne mogu ublažiti bolove?"
"Ne.
Ublažavaju ih do neke granice,
dalje ne žele preuzimati odgovornost
jer veće doze analgetika mogu biti smrtonosne."
"Zašto ste rekli da ste inače dobro?"
"Pa nije mi ništa drugo
osim što sam u terminalnoj fazi raka.
U nekom drugom smislu sasvim sam zdrav."
"Uništava li Vam bol psihu?"
"O, da, itekako,
no luđak je pobjegao iz luđačke košulje,
ovdje više nema nikoga.
Idite s mirom i ne brinite."
Pa sam otišao, uznemiren.
Duboko uznemiren.
I cijela je moja luđačka košulja
najednom bila posve mokra od znoja.
Post je objavljen 24.08.2025. u 01:40 sati.