četvrtak, 29.06.2006.

Moj Pupo

Čitam na naslovnici kako je Opaljena bila na liposukciji. Blago si ga njoj. Lijepo zagrabiš na račun, odeš kod skupog ali dobrog estetskog kirurga i on ti posrče sve salo. I budeš opet ko Claudia Schiffer.

Ja nemam puno tih problema. Do prije godinu dana nisam ih imao uopće. Mogao sam jesti za trojicu i brojat rebra bez problema. Mršavost mi je urođena.

Onda se prije godinu dana nešto dogodilo. Prestajao sam s pušenjem (bezuspješno) i nabio nekih 6-7 kila. Što kod mene nikad nije bio problem, jer kad se vratim pljugama sve se vrati na normalu. Ali ovaj put... Nijeeee!
Mojih 6-7 kila viška rasporedilo se neravnomjerno oko moga struka i skoro pa nigdje dalje. I ne nestaje.

I tako sad imam Pupu. Po prvi put u životu. I simpa mi je. Bar meni. Gladim ga često onako nekako hedonistički, baš mi to paše.
I ne bi Pupo možda bio ni ružan da se ne nastavlja oko struka u neku vrstu pojasa za spašavanje.

I onda skupljam narodne mudrosti u slavu Pupe moga. Jerbo me tješe.
"Tko maže, taj se vozi" (stara vozačko-mehaničarska, primjenjiva i na ovaj slučaj), "Svaki majstor svoj alat drži pod krovom" , "Bolje se ljuljat nego žuljat" & many others.

Uskoro ću na more, kako već rekoh. Mogu tamo svratit i na nudističku, alat je siguran u hladu.

utorak, 27.06.2006.

Obrazovni post

Pisao je On Blog. Na bloguhaer. Pa se jednog dana dosjetio mudroliji i prikeljio tamo svoj prastari ICQ cvjetić koji ionako ničemu ne služi.

Jednog dana javila mu se Ona. Pa mu reče kako ga stalno čita. Al ne komentira. I nema blog. Pa su se tako malo dopisivali. I jako mu se sviđalo to o čemu si pišu.
I odjednom je skužio da se spaja na ICQ zbog nje. Iako je tu bilo još nekih osoba. I taman je nekako počeo razmišljati kako bi ju rado vidio jer živi nedaleko, u susjednom gradu, kad mu je ona rekla da živi s dečkom. Bio je rastužen. Jer se ponadao nečemu, lijepo mu je zvučala.

Ipak su se dogovorili naći se na prijateljskoj kavici. On se nadao da će mu biti odbojna. Jer je želio da ga nešto odvuče od nje. Nikad se nije vidio u petljanjima s zauzetim curama.
Pa mogao bi ju potrošiti jednom i otići, zašto ne?
Ne. Previše mu se sviđala priča. Znao je da mu to možda ne bi bilo dovoljno.
Ali... Ajd, nikad se ne zna. Možda će mu biti neprivlačna.

I našao se s njom. I oborila ga je s nogu. Slatkica. I pričali su satima. Pričala mu je kako joj je veza na kraju. Kako ona želi van iz toga. Iako ju on voli. Al im nešto baš i ne ide.

Bili su zadnji gosti u kafiću, odvezao ju je doma. Nije htio ni lijevo ni desno. Pozdravio ju i rekao joj kako ona doma ima probleme za riješiti. I kako bi trebala raditi na tome. Poslali su si "zračnu" pusu.

Jako mu se sviđala.
Nije mu se sviđao dojam da bi ona radije s njim lijevo-desno nego doma.
Nije to htio. Poželio je da bude čvrsta, riješi svoje probleme i da onda nešto pokušaju zajedno.

I razmišljao je o njoj stalno. Dopisivanje se počelo zahuktavati. Nije to želio. Bojao se i pozdravio ju.
Znao je da ona na taj način neće steći njegovo povjerenje.

Nije izdržao. Javio se nakon nekoliko dana. "Prijateljski". I odlučili su se opet naći. Isto tako. Prijateljski. I opet nije htio ništa s njom petljati.

Ali te večeri nešto je već bilo drugačije. Ona je govorila nekako... Površnije? Kao da joj se nije razgovaralo. Poslije su sjedili u autu. I pao je poljubac. Koji je tako PASAO.
I drugi. I treći.
Odvezli su se u nepoznato. Htio je to tijelo u rukama...

Sve je bilo... Hm... Čarobno. Kao što nije bilo jako dugo, barem njemu. Nisu išli do kraja. Ali uz sve ostalo što se moglo. Preslatka mu je bila u rukama.

Ona je pričala kako mora riješiti svoje probleme. I on je to htio. Rekao joj je da voli s vremena na vrijeme tijekom dana dobiti sms. I da ih rado šalje. Ona se bojala da ga time ne udavi, rekao joj je da ne mora brinuti.
Rastali su se uz pusu.

Dopisivanje je sada bilo savim drugačije. Pisala mu je kako ga sanja. Kako samo na njega misli.
On je mislio samo na nju.

Mučila ga je dvojba da li će imati povjerenja u onu koja vara dečka koji ju voli.

Tu je pogazio sebe. Odlučio joj je dati povjerenje. Jer vrijeme ionako sve pokaže. Bio je sluđen. Lud za njom.

I dalje mu je pisala kako stalno misli na njega.

Slijedeći dan je bio praznik, otišla je "s curama" negdje u prirodu. Dobio je cijeli taj dan.. Dvije poruke? Otprilike.

Jedne večeri je otišla na neki rođendan. Tako je barem rekla. Nije se javila satima. Dobro, uživa cura. nek uživa. Na rođendanu.

Sutradan je opet poslala poruku koja kaže kako stalno na njega misli. I onda se opet nije javila satima. Bila je na kupanju i "mobitel nije ponijela namjerno".

Nije mu to leglo. Alarm se upalio. Jer on tih dana bez mobitela nije išao ni na WC. Nije li to malo glupo? Zašto bi cura stalno nosila mobitel sa sobom?

Nije glupo! Jer, kad na nekog stalno misliš onda mobitel ne ostavljaš doma NAMJERNO.
100 %.
1000 %.
1500 %.

Alarm je zvonio. I sve je odjednom postalo drugačije.

Na hrpi su bili dečko koji voli a kojeg se vara, duga nejavljanja, "rođendani", "cure"...

Ni jedno samo po sebi konkretno. Osim varanja dečka.

Ali, sve zajedno palilo je alarm. A alarm nikad nije prevario.

"Cure" su mogle biti netko treći. "Rođendan" je mogao biti netko četvrti. "Dečko" je mogao biti i muž. Koji možda i ne zna da mu je brak na kraju.
"Cure" su možda mogle biti i izlet s istim tim dečkom/mužem. U "savršenoj harmoniji".

Shvatio je. Bye-bye-baby. Ovdje nešto smrdi.

Sutradan nije bio ni tužan. Tek smiren i zadovoljan jer se riješio problema.

I odlučio da će si vjerovati ubuduće.

ponedjeljak, 26.06.2006.

Luksuz za klasu radničku

Ove godine sam odlučio dio kredita koji ću podići uglavnom za daljnje školovanje potrošiti i za malo bolji godišnji odmor.

Tako odlučih opalit (ovaj put autom) preko Bosne do južnije obale Rvacke, pa zatim tom istom obalom sjevernije. Pa ondak preko prvostolnice Lijepe Naše lagano domov. Nazovimo to radnim nazivom "Bloggers - UNITE".

I nadam se da ću na tom putu popiti blogerskih kava za usrat se. I vidjet sve te pametne face koje volem čitat.

Jebeš tolikog bloga vlastitog...

...kad najbolju stvar napišeš u komentaru kod nekog drugog.

nedjelja, 25.06.2006.

Godine "oštrenja" senzora

Glupo je reći da me nikad nitko nije volio. Neistinito.
Nije se poklopilo. Za ljubav treba dvoje.

Znam točno tko me je volio, kada i koliko. I zašto. I cijela ta knjiga tu spadne na tri slova.

A mnoge druge su bile majstori maškarade. Nikad zapravo nisam shvatio ZAŠTO. Jer nisam ni dobrostojeći, ni obrazovan, ni neki strašan komad. ČEMU foliranje?

Valjda su ovisne o igricama. Onim najglupljim. Ono što je počelo s lutkicama u djetinjstvu. Manipulacija.

Nisam više igračka.

Jako sam "školovan". Godine su to.

subota, 24.06.2006.

Bikovske odluke

Večer poslije...

1. Mogu ostati hladan. Ako tako odlučim.
2. Mogu joj se prepustiti. Ni ova me ne može ubiti, nisu uspjele ni mnoge prije.

Hm... 1 ili 2?

Biram 2.
Čarobnije je.

Jutro poslije:

1. Mogu biti na oprezu. Uključiti senzore na "high protection (recomended)".
2. Mogu se opustiti.

Biram 2.
Čarobnije je.


Vrijeme ionako sve pokaže. S oprezom ili bez.

četvrtak, 22.06.2006.

Nedoumice halter-ega

Objavljujem dio tuđeg posta. Uz dopuštenje autorice, naravno.

Ujna, raskalašena i bujna

Jel sramota priznat da si član Smokve?

Pisao sam već o tome na početku svog bloganja. Na Smokvu me dovukla znatiželja. Već poznati mali crvići. Djelomično i krah veze te traženje načina da si odvratim misli od tjeskobe i dar-mara u glavi. A seks u glavi je sasvim dobar način za to. Možda i bolje nego nekontrolirano mijenjati prenoćišta i kratke priče završene jutrima u kojima čovjek mrzi samog sebe.

Smokva je divlje mjesto, puno gluposti i negativnosti, što se komunikacije s članovima tiče. Ništa čudno. Tipovi napadaju na sve moguće načine, žene zbog toga postanu nervozne i otresite. Dobar dio ženskih nickova te nickova parova su muškarci koji žele gledat webcam pa na taj način imaju više šanse.
Stalni trend je da hetero-parovi traže još jednu curu. Pitam se koliko u tome slobodu odluke ima ženski dio para, a koliko je to forsiranje muških uz neku pričicu za malu djecu.
Sving mi je nekako više fer. Čistija situacija bez muljanja.

Slabe su mi komunikacije tamo. Uglavnom se svode na jednu do dvije ženske osobe s kojima se može normalno razgovarati. Rijetko s njima pričam o seksu. Jer one (čak i tamo) često poriču da ih isti zanima.

Sinoć sam se zezao s curom koju poznajem, pohvalih joj zvjezdice. A zvjezdice su opis koliko nekog određene seksualne igre i stilovi zanimaju. Pa cura pod klasični seks i oralne aktivnosti stavi po 5 zvjezdica. A ja to, naravno, odmah moram pohvaliti.
Pa je njoj (naravno) odmah bilo malčice neugodno, pa mi je pohvalila moje sličice u galeriji.

Ja to gledam po sistemu "AKO SI U RIMU, PONAŠAJ SE KAO RIMLJANIN".
Sličice sam stavio iz pukog eksperimenta, da vidim kakve su reakcije na čovjeka koji bi normalno razgovarao a u galeriji ima sliku ćune.
Reakcije su uglavnom nepovoljne (nepovjerenje), ali ima i onih kojima je važnije o čemu se razgovara. Iako su u manjini.

Uvijek nastojim nagovoriti curu koju poznajem (a prizna mi da je tamo) na eksperimente. Čisto virtualne. Ekshibicionističke. Ispucaj svoje male nemani iz glave. Bar tu je bezopasno. Prouči kakve su reakcije na ovo ili ono. Shvati. Istraži SEBE.

Osobito mi je zanimljiva bila 42-godišnja udana žena, silno nepovjerljiva i paranoična da joj netko ne skuži identitet. A strašno ju uzbuđuju sličice homoseksualnih muških parova u akciji.
TO je bilo ono zbog čega sam i došao tamo. Da vidim kakve crviće drugi ljudi imaju u glavama.
Stalno je maštala kako uživo gleda dvojicu gejdečkiju u akciji. Napisao sam joj dobru pričicu na tu temu. Izludih ženu.

A priče...Uf. Takve sam odavno prerastao. Čitam ovu iz naslova i prije bih umro od smijeha nego se uzbudio. Isto kao i loši pornići. A samo jedan dobar sam u životu vidio.

Možda počnem pisat erotske pričice. Iz inata.

utorak, 20.06.2006.

The Stranglers- jedna pjesma vrijedna posta

ponedjeljak, 19.06.2006.

Bolovanje jednog bloga

Sad ću ja jednostrano zaključiti prošlu temu... Jednostrano znači da se vi i dalje možete svađati sa mnom, ali da se ja iz toga povlačim...

Beštijice, nisi se nespretno izrazila. U konačnici. Ili sam ja iz tvoje galaksije pa kužim. I jako se slažem.

Moja samodostatnost nikad neće odustati od drugačijeg rješenja. Možda to tako treba napisati. Nacrtati.

Raspizde me neki komentari. U postu prije svi slave bezglavu ljubav koja ne poznaje razum, tak malo poslije opet pišu kako je super biti sam jerbo ne možeš sa svakim... Jer razum odbija. Naravno.

AthenaAir mi je baš OK. Dosljedna sebi u obje teme. Odbojno dosljedna sebi. Ili respektabilno dosljedno odbojna, kako god želite. Dakako, to je subjektivno viđenje mene kao jedinke.
Dosljednost i iskrenost uvijek doživljavam s respektom, ako već ne sa simpatijom. Uostalom, i respekt je možda samo jedan "hladni oblik" simpatije.

Tara priča o temeljnim vrijednostima i kako je sve ostalo podložno kompromisu. S tim se moram složiti. Zapravo, otkad pišem ovaj blog pišem otprilike isto to.

Dakle, blog će malo na bolovanje, bar što se ovih tema tiče. Ne zbog komentara i komentatora (odavno sam navikao da malo ljudi zapravo nastoji pročitati ono što je autor htio reći), diskusije žestinom uvijek dobiju na konstruktivnosti. Iliti vrijednosti.

Razlog je osobne prirode, nazovimo ga pokušajem pomirivanja razuma i malih majmunčića u istoj pjesmi.

Dakle, nadalje se bavim glazbom. To mi i dalje ostaje veliki gušt, bez obzira na čitanost postova.

nedjelja, 18.06.2006.

Living by myself

Nedavno se blogerica koju iznimno cijenim (ajd da ti vratim pogrdu ) u svom postu dotakla samodovoljnosti iliti pojave da su ljudi sasvim OK sami sa sobom, tj. bez životnog partnera.

Ne slavim taj način života. Nipošto. Ali sam svjestan da mi ne fali puno, da neću umrijeti od samoće, da se ne moram grozničavo uhvatiti za najmanju priliku, da mi ne fali pola duše ako sam sam. Nije uvijek tako bilo, valjda to dođe s vremenom.

Nekako mi kao nastavak započetoj temi paše i priča o razumu i bezglavoj ljubavi... Malo me već zasitiše pričom osobe koje ZNAJU ŠTO NEĆE. Nejasni karakteri, potpuno u oblacima nikad dosanjanih snova o prinčevima, uspavanim ljepoticama i zrnima graška.

Želim cijelim bićem neku koja zna i ŠTO HOĆE. Jasnu osobu, čiji su snovi realni. Koja razumije priče o respektu i ulaganju koje su od mene naučile već sve ptice na granama okolnog drveća. Jednu koja zna da su savršeni likovi samo likovi iz bajki. Jednu koja može sagledati sebe isto kao što može analizirati mene. Jednu koja ima jasne i fer principe i odluke, koja će se truditi ne ostaviti prostora sumnji ili strahu. Koja će jednostavno željeti da stvar funkcionira.

Bez takve ja ću rado biti samodovoljan.
I ponekad se samo malo iznervirati nezrelošću bajkovitih priča o prinčevima i klincezama.

Moj T-mobile - rasplet

Povijest bolesti:
Moj T-mobile I
Moj T-mobile II



Eto, došlo je i do raspleta u ovom mom "slučaju". Telefon se vratio iz servisa.

NETAKNUT.

Nakon bezbroj poziva korisničkim službama, dva odlaska iz Vinkovaca u Osijek, više od tjedan dana čekanja na povratak mobitela iz servisa...

Rekli su mi (cijeli T-mobile, između redova) - Tko te jebe, mali šupak.

Zato ja idem u ponedjeljak otključati telefon o svom trošku što dovodi do gubitka jamstva. Naravno.
Sve to da bi moj novi telefon mogao sve ono što zapravo može i zbog čega sam i potpisao pretplatnički ugovor uz kupnju tog uređaja.
Jer, inače ga ne bih ni poželio. Da sam znao kako su ga ograničili i kako će se zbog toga našaliti sa mnom.

Jedine dvije svijetle točke su Klara iz tehničke službe i Marijan iz poslovnice u Osijeku. Bar su pokazali dobru volju.

A ja ću sad dvije fiksne linije prebaciti na Optima telekom, jedan pristup netu također na nekog drugog operatera. I sačekati da prođu dvije godine i odmah potom prijeći i s mobilnom telefonijom na neku drugu tvrtku.

Ovi mi se gade.

subota, 17.06.2006.

Razum, dio drugi

Već jednom napisah kako razum ubija čarolije. Pust je. Dosadan.

Ali je uvijek nekako ispalo da je razum u pravu. Njegova je bila zadnja.

Puno toga sami određujemo. Možemo upravljati svojim životom.

A jednom će se i razum složiti pa zaplesati skupa s malim majmunima. Ovaj put sam ih ispratio pomalo tužne.

petak, 16.06.2006.

Majmuni

Mali čupavi majmuni skaču mi po glavi.
Tjeram ih. Molim ih da odu.

A oni skaču, uporno, razigrano, obijesno... Prkosno.

I ne znam tko im je i kad otvorio vrata. Ali ušli su.

I skaču. Igraju se.

Mali čupavi majmuni.

četvrtak, 15.06.2006.

Krize

Ne znam što znači kriza u dužoj vezi. Nisam imao dužu ozbiljnu vezu da bih to znao.
Najdužu vezu ni ne smatram vezom, bilo je to šestogodišnje strastveno "druženje" bez zajedničkih planova. Ali se još dobro sjećam kako je strast u jednom periodu izblijedila da bi se poslije opet vratila na neki viši nivo, iako bitno drugačiji.

Uvijek postoje krize. I uzleti. "Ups and downs".

I kad dođe do krize stvari vjerojatno mogu izgledati nepopravljivo loše. I postoji nekoliko izlaza, izgleda da je najčešći izlaz prekid. Netko će možda jednostrano pokušati djelovati protiv uzroka krize, tu je važno da li će druga strana shvatiti. Netko će pokušati razgovorom. I opet je važno sudjeluju li obje strane. Netko će možda vezu ostaviti da vegetira, a ushit tražiti sa strane.

Prekid ne smatram dobrim rješenjem ako je u toj vezi postojalo puno zajedničkog, puno strasti, želja, dovoljno truda... Ali na problem treba upozoriti. Razmišljati o njemu i razgovarati.

Najvažnije od svega je da svatko sam sa sobom rasčisti želi li biti s tom osobom, shvati što je još negdje u nutrini prema njoj ostalo, čega više nema...

Svatko ima svoj odgovor.

Tako ja to vidim.

Problemi

utorak, 13.06.2006.

Mali Hrvati

Ne znam zašto ne volim to nacionalno pretjerivanje. Valjda zato što su oni glasni najsretniji kad mogu ubijediti šire mase u naš "arijevski" presveti status... Čak ni činjenica da je pokojni Wojtyla bio Poljak ne uspijeva mase odvratiti od uvjerenja da je ova nacija Bogom dana i uživa njegovu posebnu milost.
Još mi je ogavnije kad mi netko osporava pripadnost naciji jer odbijam biti dio stada koje se povodi za Thompsonima i inim zatupljenim mozgovima. Ili zato što odbijam biti dio euforične navijačke mase.

Nikad se nisam smatrao nekim VELIKIM HRVATOM. Bilo mi je logično u JNA izjasniti se tako, jer ovdje živim oduvijek, otac mi je bio katolik (ne baš prakticirajući)... Jednostavno, bilo mi je to normalno. Nisam tada razumio zašto sam u nemilosti zapovjednika, kapetana Dušana Kukića, Bog mu (naš, katolički) poživio dušu pravoslavnu u miru i ljubavi. Izgleda da je on smatrao da se ja ne bih trebao izjasniti tako kako sam se izjasnio. Jerbo mi majka nije te gore list. Ali, preživjelo se i to. Dušan se smirio kad se oženio sretno u 38 godini života, po prvi put. Što govori u prilog činjenici da nacionalisti slabo seksaju pa im svakakve gluposti padaju na pamet.

Ne mora me nitko podsjećati na nacionalnu pripadnost. Hvala. Ja znam koja je.

Isto tako me nitko nikad neće uvjeriti da smo bogomdana nacija i da vrijedimo puno više od nekih drugih. I da su svi naši zlatni. I da nitko od naših nije npr. počinio ratni zločin. Jako dobro se sjećam tih godina, i sam sam bio učesnik rata. Znam kakvi su ljudi sačinjavali vojsku Rvacku. Svega je bilo. Od kriminalaca do intelektualaca.

Zato ću sad s velikim zanimanjem pratiti suđenje Glavašu. Na testu će biti cijelo pravosuđe. I mit o bezgriješnosti u Rvata.
Osječani ne smiju komentirati sve to. Bilo je to očigledno u jednoj televizijskoj uličnoj anketi. Meni već to sasvim dovoljno govori.

Ono što je sad za očekivati je da se Brano Glavaš neće vratiti sa SP u Njemačkoj. Ili da će suci i odvjetnici biti izloženi metodama presinga kojih se ne bi postidjeli ni američki filmovi.

Ali bit će zanimljivo. Uvjeren sam.

Oops!

ponedjeljak, 12.06.2006.

Izrazbijalo me ovo s blogom...

...dakle, sve dok traje ovo što se događa zadnjih dana, možete me naći na http://1971.mojblog.hr.

Nekako ne vjerujem da je sad sve OK.

Treći glazbeni post je tamo.

nedjelja, 11.06.2006.

Moje reprezentacije: Peter Green's "Fleetwood Mac"

subota, 10.06.2006.

Večera

Odoh nešto jest. Danas se time još nisam bavio.

Možda bacim pogled i na utakmicu.

Ako nema nikakvog dobrog filma.

Napravih si još jedan blog da imam gdje otići kad ovdje opet pukne server. Link je desno.
Taj će ponekad dobiti samostalan post, ne znam još kako tamo ljudi dišu, možda se i češće zadržim na mojblog.hr. Sve ovisi o društvu.
U početku sam htio ovdašnje postove objavljivati i tamo paralelno, odustah od ideje.

Glazbeni postovi će ići kad mi dođe.
Slučajno imam jedan već spreman pa će ići iza ponoći, inače svaka dva-tri dana po jedan.

Moje reprezentacije: The Dubliners iliti irske cajke

petak, 09.06.2006.

Dosta!

Iako sam već više puta kritizirao to što mi neki beznačajni post stave na naslovnicu, praksa se ponavlja.

Dame i gospodo, nisu svi isti.
I ne važi za sve isti šablon.

Od svega što sam ikad napisao bilo je svega dva-tri posta koja bi možda kvalitetom zaslužila naslovnicu.

Jedan od njih je završio u desnom stupcu ("flash vijesti"). Hvala na tome.

Bilo ih je još nekoliko na samoj naslovnici. Moje osobne tlapnje koje dijelim s ljudima ovdje, računajući time samo na one koji me možda vole pročitati.

Danas sam malo odreagirao na to. Pa mi rekoše da sam "nervozan". Ne, nisam nervozan. Ali ne spadam u one koji se vole trpati gdje god stignu. Jer mi je to ljigavo.

Zašto nitko nije stavio na naslovnicu bloga vijest da su ljudi popizdili zbog nedostupnosti servera? Dali ste mi igračku koju volim, sad mi ograničavate igranje. Trebam li vam zato lizat guzicu?

Skinuh se s liste. Nadam se da to stupa na snagu odmah.

Uvijek ima dovoljno trparoša koji bi rado tamo završili. A ja ću blogat u miru (ako mi server dopusti), tko me treba naći će me, a tko ne... Ima gdje dalje, blogova ima mali milijun.


Update: Istog časa sam skinut, čim sam kliknuo. Divno. Ovo vrijeme "cool-liste" nije donijelo puno dobrog, najviše ovakvih "osmijeha" iz komentara donjeg posta, koji čitaju a ne znaju što čitaju.
Najavljena glazbena alternativa SP-u u nogometu kreće iza ponoći. Da ju ne omalovažim jer sam to radio s guštom.

Žao mi je što alternativna naslovnica umire. A umire jer ju također pišu obični ljudi, volonteri-blogeri koji imaju i svoje blogove i polako ostaju bez volje. Nadam se da će se situacija popraviti.

Update 2: Ne, nisam odreagirao na službeni mail. Nije mi sa službenog maila bloga stigla tvrdnja o nervozi.

Odreagirao sam na icq i ta tvrdnja je privatnog karaktera. To jest, poluprivatnog. Jer privatnim ne smatram dopisivanje s nekim s kim nisam imao "privatne" tj. intimnije teme niti je razgovor o kvaliteti bloga (ili blogova, uključujući tu i ovaj moj) i naslovnice nešto privatno ni intimno.

Pas

Sinoć mi je sestra rekla da u dvorištu imamo nezvanog gosta. Neki ružni crni pas se druži s našom ljepoticom, ženkom slabo poznate rase slovačkog goniča. Ružan pas, manji od nje.
Nisam reagirao nadajući se da će do jutra otići.
Nije otišao. A meni se baš ne da skupljati pse s ulice. Pogotovo ružne. Jest, nije on kriv što je ružan ni što ja već imam psa. I da nije ove druge činjenice, možda bih ga doživio s više blagonaklonosti, ovako sam prionuo na akciju istjerivanja uljeza iz dvorišta.
I, kako se nije obazirao na povike, morao sam ga gađati papučama. Ne preteškim niti tvrdim. Ali morao sam mu pokazati da je neželjen. Pas je cvileći otrčao prema ogradi i pokušao se provući kroz nju. Ne znam kako ni kuda je ušao, vidio sam da nema ideju gdje bi mogao izići. Odškrinuo sam mu kapiju, u međuvremenu se zavukao ispod grma u dvorištu. Nisam više imao srca gađati ga ni tući, čekao sam da pobjegne.
Ono što me je više zdrmalo od same operacije istjerivanja je to što se moja psica gledajući kako joj prijatelja gađam papučama sklupčala u kut terase i tresla. Nisam ju nikad takvu vidio. Valjda od tuge.
Moj tužni, usamljeni pas. Kojeg nisam htio jer sam znao da će biti samo jedno tužno, usamljeno biće. Jer nemam u sebi dovoljno mira ni strpljenja da bih se njome bavio, vrhunac je kad ju pri dolasku kući malo pogladim i uputim joj par riječi. Jednako često ju grdim kad sere po cijelom dvorištu. Donijela ju je sestra kad je bila slatko malo štene. Molio sam ju da ju vrati. Znao sam kako će biti kasnije.
Ne, mom psu ne fali ništa bitno. Ima stan i hranu. Ponekad i znak pažnje.

Mom sjebanom usamljenom psu ne fali ništa bitno. Osim možda još malo ljubavi.

Uljeza više nema, pobjegao je dok nisam gledao. Ili se skrio negdje u dvorištu.

Nije on kriv. Nije ni ona. Valjda nisam ni ja. Kriv je ovaj pseći život.

četvrtak, 08.06.2006.

Sasvim običan dan

... počeo je jutros tuširanjem. Smočio se momak, nasapunao Old Spice shower-gelom...

NESTALO VODE!

Ništa. idemo dalje.
Ručnik.Brisanje ljepljive mase.

Zaputio se u labos na vađenje krvi. Parkirao, krenuo k bolnici... Aukurac. Pogrešna bolnica.
Nazad u auto.
Dođoh napokon u pravu... Zakasnio. Naravno. Ostavio uputnicu za sutra.

Gladan kao pas, zaputim se kod Zdravka našeg na burek i jogurt. "Ugostiteljska djelatnica" viče "izvolite" leđima okrenuta meni.
Šutim. Gladan sam.

Sjedam natrag u auto, vozim kroz grad koji je ponekad tako jebeno mali... Na semaforu vidim poznato vozilo priheftano mi za dupe. Zadnja bivša.
Skuži me. Maše. Krećem u rikverc. U šali, naravno. Mašem i ja njoj. Idem dalje, na slijedećem semaforu je u traci kraj mene. Tu mi još maše.

Mašemo si.

Idem kući nešto raditi. I u "žaru borbe" potpuno zaboravljam da trebam otići na izmjenu ulja. Koje stoji u autu ispred suvozačkog sica već dva dana.

U gradu sam ponovo, kupujem neki kabel za kompjuter. Stižem kući, parkiram...
Zaboravio sam kupit pljuge. Vraćam se po njih.

Umrežio sam si oba kompa. I morao im svakom dati ime. Glavni se zove Glava. Kako bi se mogao zvati drugi? "Drugi"?
Ne paše uz Glavu. Gledam u monitor... Osjećam se kao...

Guzica!

Da. Guzica. Sad oba imaju ime.

srijeda, 07.06.2006.

Zašto volim Operu (misli se na browser, hehe)

Do danas sam u desnom stupcu imao linkove za download dva free browsera koja su puno bolja alternativa Internet Exploreru koji ljudi koriste jer ne znaju da postoji bolje od toga.

Danas je ostao samo link za Opera download. Jer mi je to favorit. A Mozillu Firefox ionako svi favoriziraju iako ne znam zašto. Možda zato što ni oni nisu probali bolje.

No, da sad ne bi ispalo da tu "lobiram" za Operu a bez pravih razloga morao bih obrazložiti zašto mi je favorit, zar ne?

Prije svega obožavam njen sistem stranica u istom prozoru. "Pages", ili ono što bi u Mozilli bilo "Tabs", iako se ovo sasvim drugačije ponaša. Najveća prednost je ta što mogu otvoriti 5-6 stranica koje svakodnevno koristim, spremiti ih kao session i odrediti da mi se to uvijek podigne kad otvorim Operu.

Dakle, kad god krećem sa surfanjem, imam otvoreno sve što koristim. Ne moram nigdje tražiti. Ni pod bookmarks, ni pod history. Već je otvoreno, potreban je eventualno samo refresh.
Osim toga, lako si podesim autorefresh stranica ako želim, samo malo kliknem desnom tipkom miša i opcija je tu.

Nadalje, Opera ima najbolji prikaz slike ako je ona css-om određena tako da je jedna njena dimenzija (širina/visina) određena kao "auto". Što će reći da će slika ispasti sasvim pravilna ako sam odredio da će širina biti 200 pixela, a visina "auto", tj. proporcionalno umanjena/uvećana, ovisno o dimenzijama slike koju ubacujem u taj css class.
Slika lutkica koju sam prikačio u jedan od prijašnjih postova u IE je ružno razvučena po visini, u Mozilli blago sabijena. Jedino u Operi je onakva kakva jest po svojim proporcijama.
Osim toga, veoma je jednostavno isključiti slike, opcija se nalazi u toolbaru koji je pred očima ili se veoma lako pronađe. To je korisno ako ste na modemu i slike vas ne zanimaju (povećava brzinu učitavanja jer ju slike ne koče), ili ako ste na adslu-pa se iz istog razloga ne želite razbacivati novcem.

Mislim da svi oni koji tvrde da je Mozilla najbrži browser malo pretjeruju, ne vidim razliku između nje i Opere. Sigurno je da su oba brža od IE. Na modemu se najbolje vide te razlike.

Nadalje, Opera ima odličan i jednostavan Wand, iliti username/password manager.

Radi i s RSS feedovima, iako to ne koristim, ali vidim opciju.

Nedostaci Opere... Ne znam što bi to moglo biti, osim možda što se ne može postići integracija s Windowsima u svrhu automatskog pokretanja veze kad se pokrene browser ili automatskog isključenja iste kada se browser "ugasi" kao što je moguće u IE.
Ali to ne može ni Mozilla.

Opera ima velik izbor skinova, doduše - ima to i Mozilla.

To bi bilo otprilike to.

Dakle - get Opera & enjoy.

Blog se Bugom izbija

Ne kupujem Bug često. 35 kuna nije malo da bi se tek letimično (kako ja to inače radim) upoznao s računalnim novotarijama. Kupim ga kad mi kažu za neki dobar programčić na Bug DVD-u ili ako ima kakav test dijela hardvera o kojem ozbiljno razmišljam.
Tako danas kupih lipanjski broj. I listam ja tako, kad me privuče naslov kolumne.

"Blog se blogom izbija".

I počnem ja tako čitati... Autor: Oleg Maštruko. Podnaslov "Borba za tipkovnice naroda na hrvatskom internetu"...

Kolumnu prenosim skoro u potpunosti, srećom pa imam Fine Reader pa ne moram pješice prepisivat...

utorak, 06.06.2006.

Ćevapi s lukom, najbolji u gradu

Otišao sam danas na ćevape. Obične, s lukom, najbolje u gradu. Kod Alje. Ne idem inače tamo al' znam da je klopa dobra, dečki iz firme hvale to mjesto. I dok sam čekao svoje ćevape ušli su njih dvoje. Sjeli. Naručili.
Pogled mi se sreo s njenim i presjeklo me nešto.

Ne, nije kod Alje ušla Uma Thurman. Nije ušla ni Bridget Fonda. Ni Wynona Ryder. Ušla je neka bezimena cura, cca 28-30. S tipom kojeg sam jedva registrirao. I pogledao sam se s njom kako se ni s kim nisam pogledao nekoliko godina. I ponovilo se to više puta.

Lice. Na lica sam slab. Lice koje bih htio gledati svaki dan. Nisam vidio ima li sise male, velike ili srednje, nisam vidio dupe, nisam vidio ništa. U podsvijesti je registrirano da je vitka ali nisam to gledao. Pogledi su se sudarali. Njen pogled nije bio provokativan, više ispitivački. Miran, ali radoznao. Pogled s "nečim" neobjašnjivim. Znam, znam... Sve je to vjerojatno autosugestija. Ili možda ipak nije?

Pojeo sam, platio, otišao... Sjeo u auto i krenuo kući.
Tko je ona? Ne znam. Ne piše joj na čelu. Možda je idiot. Možda je Thompsonovka. Možda sluša cajke. Možda je bolesna lažljivica. Možda je Ona Prava.
Tko je tip? Prijatelj? Muž? Dečko? Ljubavnik?

Previše pitanja na putu od par kilometara. Shvatio sam. Želim ići natrag. Ne, neću jesti još jedne ćevape.
Parkirat ću vani i čekati. Što? Ne znam. Želim vidjeti kako izlaze i odlaze svatko na svoju stranu. Možda uđe u kuću prekoputa. Ne znam. Bilo što.
I došao sam, parkirao. Nisam dugo čekao.
Izišli su, krenuli pješice u mom pravcu. Zagrlili su se.

Upalio sam auto i krenuo kući gledajući pred sebe.

Treba raditi nešto. Posla ima napretek.

ponedjeljak, 05.06.2006.

Povratiše mi na račun

nedjelja, 04.06.2006.

Drugo lice

Ne šišam se često. Trenutak kad je šišanje obavezno i hitno potrebno je kad već izgledam poput Jimi Hendrixa, pokoj mu duši. Tada posjetim već opjevanu Moju Šišaljku, sjednem na njen stolac i ne moram ništa reći. Ona već sve zna. Draže mi je bilo šišat se u njenom salonu, tada sam imao i zabavu za oči u ogledalu ispred. Sad joj dođem doma, tu nema ogledala.
No, neću opet o Šišaljci. Iako bih mogao, Šišaljka je inspirativna likom i djelom.

Fascinira me razlika koju od mog lica napravi obično šišanje. Kad sam u Hendrix-fazi djelujem krotko, miroljubivo. Prava ovčica.
Nakon šišanja pretvaram se u nešto drugo. Izgledam kao netko s kim se ne bi bilo dobro zakačiti. Tvrdo, moglo bi se reći i opasno.
Kao Dr. Jekyll & Mr. Hyde.

Već godinama razmišljam o totalnoj ćeli. Al' još nemam muda za to. Ni Bemveja pa možda zato neću. Ćela ne paše uz male aute.

A efekt me baš ludo zanima. Možda bi mi onda T-mobile odmah riješio problem. Možda bi mi se sklanjali na ulici. Možda bi u birtijama bio brže poslužen.

Možda to jednom i napravim.

subota, 03.06.2006.

MP Thompson

Upravo vidjeh na NovojTV kako je Grand Prix Hrvatskog radijskog festivala osvojio Perko Marković Thompson.
Moja reakcija bila je čupanje kose u nevjerici.

Pobjedu su mu donijeli glasovi slušatelja. Ništa čudno. Jer znam tko glasuje na radio-postajama tipa Radio Vinkovci, Hrvatski radio Vukovar i sličnima. Domaćice koje kuhaju ručak i iz hobija usput zgrabe poneki trenutak medijske pozornosti.
Općenito, ljudi koji glasuju za Thompsone, Rojsove, Glavaše i Đapiće su oni koji to glasovanje shvaćaju kao sveti rat. Uzimaju festivale, TV emisije u kojima se za nekoga treba dati glas, izbore....

Ne želim da moj svijet budu Thompsoni, Rojsovi, Glavaši i Đapići.

I lajat ću protiv toga dok sam živ i dok u meni ima barem kap snage.

Jebači II

Svašta se ovih dana izdogađalo što me motivira na razmišljanje. Neka zanimljiva virtualna upoznavanja, krah jedne "veze" (ako se to čak i pod navodnicima moglo tako nazvati)...

Mogao bih napisati 16 postova koliko je sad raznih misli u glavi...

Dakle, "veza" je pukla. Povod svemu je bilo to što smo se jednostavno prestali javljati jedno drugome. Toliko o tome koliko nam je bilo stalo. I koliko bi me trebala peći savjest. Jer čovjek može osjetiti ima li što ili nema. Pogotovo ovakav kao što sam ja. Seksali smo se dok nam se seksalo. Tako smo se uostalom i dogovorili u početku. Ja sam se prvi umorio od toga, prebrzo se sve potrošilo.
Draga me je napokon obavijestila da se više ne može viđati sa mnom. I opravdala to raznim problemima. Iako mislim da je našla drugog ševca. Za kojeg misli da će ga pridobiti seksom i kuhanjem.
Ja sam se viđao s drugima dok sam bio s njom. Bez ikakvog problema. I stekao sasvim drugu perspektivu o nekim stvarima.

Jebači... Pisao sam već o njima...

Možda ni oni nisu to što pokušavaju biti iz potpuno istih razloga. Možda se ne radi uvijek o "skalpovima", možda se ne radi uvijek o "kako bih maznuo onu malu, dobrrra je"... Možda oni to ne žele biti.
Možda samo trebaju jednu koja bi značila više. "Onu pravu". Možda su isti kao i ja pa im se veza bez ljubavi prebrzo potroši, pa idu dalje, dalje i dalje. I negdje na pola toga puta izgube sebe.
I kao drogirani i dalje traže, traže i traže.

A više nemaju što naći, jer više nemaju onog sebe koji je znao što želi. Izgubio se sasvim slučajno, neprimjetno, usput.

Primjećujem to u sebi. Hladnoća se pojavljuje i raste. I još je samo ljuštura ali bi mogla uznapredovati.
Kad nemam ljubav, trebam barem NOVO. Uvijek novo. Ne više zbog toga da bi možda naraslo i bilo nešto vrijedno (znam već u početku što bi moglo biti vrijedno a što ne), već zato da me odvuče od apatije i sivila.

Ali to je samo faza. Mislim da ipak nikad neću biti taj.

Sad slijedi faza kad trebam više. I trebat će mi bar dva-tri pokušaja u koja ću uložiti sebe da bih se opet vratio ovakvom lutanju kakvo je upravo završilo. A ako ti pokušaji stvarno tako završe lutanje će opet biti željena faza sve dok se ponovo ne potroši.
Ili će sve to možda zamijeniti potpuno odustajanje?

Još uvijek ne želim biti jebač. To je jedino sigurno.

petak, 02.06.2006.

Dečki, muževi, one i ja

Woolf će se možda sjetiti bitke na jednom forumu prije koju godinicu kada sam ratovao s nekim ljudima na temu vanbračnih izleta... Već dugo sam protivnik bračnih švrljanja do te mjere da nipošto ne bih htio petljati s udanom ženom, bez obzira u kakvom stanju ili u kojoj fazi je njezin brak. I bez obzira na to koliko mi je privlačna ili koliko se zbližili.
Prva žena s kojom sam u životu ostvario seks bila je udana ali mi to nije rekla. Ne bi mi tada bilo ni važno, bio sam djevac ( ), željan, mlad i bez stavova.
Još sam jednom kasnije nešto petljao, nije prošlo što za ovu priču nije ni bitno. Nikad neću zaboraviti osjećaj nelagode pri susretu s dotičnim mužem kojeg sam poznavao. Iako on nije ništa znao. Tada sam odlučio da se time više neću baviti. Ima sasvim dovoljno slobodnih žena na ovome svijetu. Dečki s posla se zabezeknu kad im kažem da ne bih mazn'o jednu tamo udanu kolegicu na koju su svi našiljili kite. Misle da se šalim.
Nije se od tada ništa bitno promijenilo osim što možda malo drugačije gledam na temu swingerskih izleta ili sličnih dogovornih aktivnosti pokušajući shvatiti sve razloge i moguću problematiku. I mislim da mi to shvaćanje ide dobro, puno se o tome razmišljalo i razgovaralo s ljudima koji žive na taj način, ili samo razmišljaju o tome.

Stav o curama u vezama koje nisu bračne... Nešto je drugačiji. To bih vjerojatno mogao. Ako ne poznajem dotičnog. Ali mi ni to ne bi bilo drago ako bi mi cura o kojoj se radi bila privlačna i zanimljiva za više od seksa. Jer kada bi se s njom nešto postiglo trebalo bi živjeti s misli da će ona to isto tako možda napraviti i s drugim ako veza zađe u neku krizu (ili možda i bez tog razloga). Jest da uvijek vjerujem svojim instinktima, poprilično sam senzibilan za osjećaje i bliskost druge strane, ali svakako bih više volio čistu situaciju.

Do sada sam na svom primjeru naučio da "klin klinom" u tim stvarima nije dobro rješenje. Kad god sam to radio prošlo je jako loše. A djevojka koja bi ulijetanjem u drugu vezu rješavala prethodnu mi baš i nije primjer čvrstoće karaktera i odluka. I nisam siguran da uopće zna što želi.
I vezano uz ovdje već poznatu priču o respektu - takva bi ga uvijek dobila manje nego ona koja svoje probleme želi riješiti svojom odlukom, hladne glave i bez "ometanja" sa strane.

Dakle, to bih mogao. Ali ipak samo kad je goli neobavezujući seks u pitanju.

Za više od toga stav je otprilike kao onaj o petljanju s udanima.

četvrtak, 01.06.2006.

Blože moj jadni

Mjesto radnje: jedno od mojih online-dating odredišta
Vrijeme radnje: večeras
Likovi: Ja i crnokosa/zelenooka/170cm/60kg (valjda) Ona

Ona: Kako si?

Ja: Malo umorno. Švrljam po blogovima, uglavnom.

Ona: Joj, i mene blogovi u zadnje vrijeme odvajaju od realnog zivota :-)

Ja: Imaš svoj blog?

Ona: Nemam svoj blog, dangubim po tudjima. A ti?

Ja: I ja tako. Koga čitaš?

(gade lažljivi... )

Ona: zrinske price su mi najdraze, iako je u zadnje vrijeme nesto jako iznervozirana :-)
a pogledam i xiolu i marisi, i klikam nasumice. jucer sam, ne vjerujuci, otkrila cijelo brdo blogova koji velicaju anoreksiju. A ti?

Ja: ParahDox, Beštijicu, BlackCat, CrnuMambu, Aristona, HereToStay22...Dakle, samo žene čitaš?

(para počinje polagano šištiti iz ušiju...)

Ona: Ma ne citam samo zene, ali ove mi nesto najvise pasu...njima se vracam, ostalo kliknem, pa zaboravim...
E, da, volim i ono hiper-borealno - nesto - lik koji pise o svom zivotu u Kini. On mi je super.

(već mi je oblak oko glave, oči počinju crvenjeti, čuje se zvuk poput zvuka express-lonca...)

Ja: Meni je 1971 dobar. On mi je baš super.

(GADEEEEEEEEEEEE!!!!!!! )


Ona: 1971 sam citala, ali sad pojma nemam sto sam to citala...


Ajme. O, Blože moj jadni... Tako me iznevjeriti kad si najpotrebniji... Nečuveno. Zapalit ću te. Polomit. Nahranit s tobom pse.

Idem crknut.

Okruženi smo sapunicama

Dakle, za neupućene... Ovo je mali brzi kvaziknjiževni uradak na drugu od tri ponuđene teme za maturski ispit iz hrvatskog jezika...


Gledao sam danas neku sapunicu na Novoj TV, obitelj oko koje se odvija radnja podsjetila me je na susjede Kakiće. Doduše, Kakići još nemaju jahtu ali mislim da se i tome ponižavajućem statusu uskoro bliži kraj jer stari Kakić sve češće priča o brodovima. Sjećam sa da je tako pričao i o Americi pa je samo jednog dana kao iz vedra neba objavio da mu sin Držislav putuje na West Point školovati se za časnika.
Naravno, Držislav je dobio tamo neku državnu stipendiju jer je pokazao iznimnu darovitost. Potpuno neovisnu o očevoj poziciji u HDZ-u i roditeljima sestrinog dečka Dragomira koji su glavni u tamo nekom odboru za bla-bla.
Moram još reći da je Dragomir perspektivni nogometaš najjačeg nam kluba u državi, na ponos i diku djevojke svoje Esmeralde Kakić. Koja je opet ponos našeg malog grada, zamalo i Miss. Nedostajala su joj samo dva glasa. Majka Janja Kakić se teška srca pomirila s činjenicom da je titulu Miss odnijela kći Kakićevog stranačkog šefa Tome Erića. Ali kaže da joj je ipak drago, jer ako Miss već nije Esmeralda neka je barem ona. Zna se da je i Tomo Erić pomogao Držislavu da pokaže svoju iznimnu darovitost potrebnu za već spomenutu stipendiju.
No, da ne duljim… Esmeralda Kakić se prije nekoliko dana vratila iz bolnice gdje je navodno ležala dva-tri dana s upalom krajnika. Liječenje je platio Dragomir koji je trenutno na probi u jednom poznatom njemačkom klubu. Ne znam kako su krajnici u toj priči prošli ali sam primjetio očigledno povećanje opsega grudi. Možda su to nuspojave.
Kažu da je Esmeraldu među prvima posjetio bivši dečko, naš susjed Prki. On jako pazi na Esmeraldu jer ju posjećuje svaku večer a odlazi izjutra. Svesrdno brine za Esmeraldine krajnike.

Držislav je u Americi našao dobrostojeću djevojku, kći poznatog biznismena koji se obogatio proizvodnjom praška za suzbijanje krumpirove zlatice. I sad stari Kakić razmišlja o uvozu tog preparata. Kaže, reklamirao bi ga onom starom šokačkom pjesmicom "Zlatica mi u krumpire stigla…". Uspjeh zajamčen.
Iz tog razloga Kakić je sinoć otputovao u Ameriku. Već rano jutros Janja Kakić je pratila Tomu Erića iz dvorišta odjevena u kućnu haljinu. Bojim se da je epidemija upale krajnika zahvatila i nju. Djelovala je jako neispavano. Baš lijepo od Tome Erića što za nju brine.

Ono što me zbunjuje je to da Esmeraldine nuspojave nikako ne prolaze. I da Prki sad dovede i jednog prijatelja kad ju obilazi.
Iskreno se nadam da će nam Esmeralda ozdraviti što prije.