četvrtak, 21.01.2016.

Psiho

Rijetki od vas pročitali su staaari post imenom "Moja šišaljka". Napisao sam ga prije desetak godina, dok mi je Mišo još ustajao od samog pogleda na neku prćastu dojku, što danas više i nije slučaj. Danas ga tek umjetno disanje može oživjeti. No, nije ni to loše. Ustane barem, kako-tako.

Uglavnom, da ne duljim... Moja bivša šišaljka (iliti frizerka), koja već godinama ne živi u mom gradu svake godine u doba božićnih blagdana dođe u posjet svojima i tada uglavnom popijemo kavu i proćakulamo.
I ove smo godine tako. Malo smo se izveli, malo ćakulali... Frizerka je upravo prekinula dugogodišnju besperspektivnu vezu, pa mi se malo izjadala.
Doduše - baš MALO. Kao da se to dogodilo prije 5 godina, tako mi je stabilno djelovala. I ja sam njoj ispričao svoju storiju završenu prije pol godine. Ostatak druženja protekao je u drugačijim pričama i pošalicama.

Vrhunac večeri bio je kada sam se našalio u stilu "Toliko volim sisu, strašno... Valjda me majka nije dovoljno dojila kad sam bio mali.", na što je ona odgovorila "Onda valjda nije ni mene."

Atmosfera se usijala, te smo nakon nešto minuta završili na poljskom putiću liječeći jedno drugom frustracije iz djetinjstva. I zaista, nije mi lagala... Zbog zapostavljanja u djetinjstvu, ostala je željna dudlanja.

Ono što slijedi nakon ovog, za mene poprilično sretnog ishoda je prestrašno. Malo smo, naravno, ostali u autu, ćakulali. I odjednom je iz mene počelo izvirati nešto skroz neočekivano... Pričao sam joj o svojoj bivšoj. Toliko intenzivno, da je izgledalo kao da sam ja taj koji je vezu prekinuo prije par dana. I nikako da se zaustavim, dok nisam pretjerao, jer valjda ni jedna žena ne želi bez prekida slušati priču o tamo nekoj bivšoj.

Frizerku sam odvezao kući. Pozdravila se sa mnom samilosnim tonom, kao da pozdravlja šepavoga kera.

U povratku sam razmišljao... Otkud je to provalilo iz mene? Zašto baš o njoj, koja je definitivno najveći idiot s kojim sam u životu imao posla? Zašto, nakon toliko vremena? Odgovor sam shvatio: gotovo svakoga dana prođem autom ispod njezinog prozora. Gotovo svakoga dana odlazim u birc u kojeg smo odlazili skupa. Gotovo svakoga dana još jednom pretresem sve povode, razloge i hrpu sjećanja, malo dobrih, puno više loših.

Preblizu mi je, to je glavni razlog. U mom je gradu, a to nije dobro. Ne uspijevam joj proći ispod prozora a da se ne sjetim. Na glupom je mjestu ta zgrada, na brežuljku, točno na zavoju. S koje god strane da dolazim, gledam joj u prozor.

I što da sad radim? Da zaobilazim njezin dio grada? Glupo. Onda bi valjda razmišljao zašto sad vozim okolo, s istim rezultatom.

I koliko će to još trajati, taj bjesomučni vrtuljak u glavi?

Nemam pametnog odgovora. Valjda dok netko drugi ne zajaše moje konjiće.

Nadam se samo da će ta druga biti iz nekog drugog grada. Jer ovo je za popizdit.