petak, 30.12.2016.
2017. - godina definicije namćora
Već godinama 1. siječnja za mene je beznačajan datum. Ove se godine to bitno mijenja - svjestan sam koliko je 2017. godina za mene važna.
Ne, ne želim si svašta nešto dobroga u toj godini. Mislim - želim si, ali to nije poanta. Želim si, ali se ne nadam. Želim si, ali ne iščekujem.
Brojka 2017 u meni budi silnu znatiželju. Zanima me samo kakav ću iz te godine izaći - da li kao "tihi optimist" kakvim sam se oduvijek smatrao, ili kao duh u hibernaciji. Kao čovjekomrzac, namćor, mizantrop, ili kako vam već draže. Meni je nekako riječ namćor najmilija, ja ju doživljavam kao opis onog koji, između ostalog ne voli ni sebe, a 15 kvadratnih kilometara oko sebe i sve ljude, životinje i stvari u tom prostoru ne voli još i više.
Gotovo da sam to već i postao u 2016. godini. S kolegama na poslu se sad više definitivno ne družim. Odradimo mi posao skupa, no pauze za klopu i kavu više ne provodim s njima. Radije sjednem za računalo i zafejsačim se. Jer su ljudi s kojima se rado družim većim dijelom ondje, fizički daleko, ali riječju prisutni po sobicama tog zla zvanog internet.
Rijetki su ljudi koje želim blizu sebe. No, još uvijek postoje. Njima me blizu dovede internet, ili ponekad - motor. Osim, naravno, ono dvoje-troje lokalnih s kojima ispijam kave i čašice razgovora. Jer baš nitko, pa ni ja ne može baš skroz bez živih ljudi.
Hoću li u 2017. postati tolerantniji? Sumnjam.
Možda za nijansu važnije od toga da li ću postati čovjekomrzac jest pitanje hoću li postati ŽENOMRZAC. I tu je 2016. napravila bitan iskorak - prva je to moja godina u posljednjih 15-20 bez ikakvog emotivnog angažmana prema suprotnom spolu. Po prvi put nisam imao dodira s ženom koju bih poželio ili shvatio kao nekog svoga, osnovano ili neosnovano, na dan, mjesec, tri mjeseca ili godinu.
Imao sam tek neko seksualno druškanje, da ne zaboravim kako žensko tijelo i milovanja izgledaju. Budući da partnericu nisam želio iz bilo kojih drugih razloga osim seksa i čašice razgovora, druškanje se rijetko događalo, odlazio sam k njoj jednom u dva mjeseca ili rjeđe, sve dok nisam dobio nogu u dupe. S punim pravom.
Hoće li mi 2017. donijeti neku ljubav? Neće. Žene s kojima čovjek poput mene može ostvariti emotivnu vezu ne žive u mojoj regiji. Znam to dobro, pregledao sam cijeli internet u potrazi za njima. Ne, ne šalim se. Na internetu sam ih tražio. Gdje bih dalje? U mome svakodnevnom životu rijetka su upoznavanja novih lica, a potpuni SF su tolike hrpe novih lica iz koje bi ovakav namćor isfiltrirao nekoga sebi zanimljivog.
U mom kraju žene imaju hladne, ćoškaste face u koje se ne mogu zaljubiti, ili su narcisoidni egocentrici sa 300 selfija na fejzbuku (što mi govori dovoljno o njihovom karakteru), ili su ovakve kao ja - namćori koji nikog ne žele i nikome ne vjeruju. Ili su, naravno, glupe, primitivne i nepismene (skoro zaboravih ovu kategoriju).
U 2016. sam shvatio da mi glazba čini dobro. Slušam ju u autu, uvijek. Nešto što mi paše, po svome izboru. Uglavnom vrtim dva-tri CD-a mjesecima. No, čim iziđem iz auta, zaboravim na glazbu. Zaboravim si uključiti faking media player na kompu, i pustiti si listu po svome izboru. I onog trena kad idem spavati, shvatim da bih bio raspoloženiji da sam se toga sjetio. Jer glazba me opušta, glazba mi godi. Stari YU rock - 70-e, 80-e, neki dobar blues od preko bare, stariji ili noviji, svejedno....
Hoću li se u 2017. češće sjetiti pustit si muziku? Iskreno se nadam. Do ovog se trenutka pisanja posta to nisam sjetio. Odoh sad to ispraviti. Nemojte mi se razbježati dok nađem nešto dobro u kompu. :)
I ja sam pomalo egocentrik, znate? Jest, pišem ja više kao razgovor sa samim sobom, ali svejedno volim kad to nekog zanima.
U 2016. godini sestra se udala i odselila. I, tako karakteristično hrvatski, da ne kažem slavonski - s 45 godina u guzici živim s majkom. O razlozima zašto će to tako ostati i ubuduće pisat ću jednom drugom prilikom, tema je veoma atraktivna.
Dakle, da li ću se u 2017. otisnuti u samostalan život već sam odgovorio. Neću.
U 2016. godini riješio sam se svih financijskih nedaća koje su me pratile godinama u toj mjeri da mi je npr. svaka vožnja motorom dalje od 50 km predstavljala ozbiljan financijski izdatak, a kupovina odjeće i obuće luksuz kojeg sam si veoma kontrolirano priuštio tek cca svake druge godine. Jesenas sam napokon promijenio auto, jer se u starom nisam više usuđivao zaputiti do prvog susjednog grada. Prije 15 dana sam riješio posljednje repove dugova.
Da li ću u 2017. godini imati više novca? Svakako. Odlučio sam to i toga se pridržavam. Uostalom, moram.
Želim kupiti puno bolji motor od trenutnog, nešto baš-baš veliko, snažno i sposobno za napraviti puuuno kilometara. Motor je moje jedino veliko zadovoljstvo. Motor, cesta i kilometri. I ono kad me doveze blizu onim ljudima s interneta s kojima se volim družiti.
Nisam si pustio muziku kad sam napisao da ću to učiniti, pala mi je na pamet rečenica koju nisam htio zaboraviti... Tako to ide... Idem ju pustiti sad.
Dakle, silno me zanima kako će me obraditi 2017. godina. Da li ću se lijeno i egocentrično do kraja prepustiti mizantropiji, ili ću se ipak boriti za više topline u sebi.
Zdravlje je jedino što si zaista i sigurno želim u 2017. godini i svim godinama nakon nje. Svim ostalim upravljam samo ja. I sve ostalo je pis of kejk.
Želim vam svima sretnu i veselu novu 2017. I puno zdravlja, prije svega. Uz priču o dvije kutije kojom ovih dana davim sve oko sebe. O crnoj i bijeloj kutiji. Crnu otvorite kad vam bude najgore i pročitajte poruku pohranjenu u njoj.
Bijelu otvorite kad vam bude najbolje. I pročitajte poruku, naravno.
U objema porukama napisano je isto:
PROĆI ĆE.
P.S. - Eh, da... I ak se ne vidimo - sretna vam nova 2017. :))
-21:24 -
Komentiraj ( 5 )
-
Print -
#
utorak, 13.12.2016.
Sasvim obično poslijepodne. U pošti.
U glavnoj pošti moga grada ima mali milijun šaltera. Barem 10, čini mi se, da sad ne dumam o tome... Danas su radila samo tri. Za predati obično pismo čekao sam u redu iza 5-6 ljudi. Neki frend s mora mi je tražio da mu napravim neke naljepnice za motor, pa sam ih slao kao obično pismo. Igračke velike djece, šta'š.
Zbunila me djelatnica na šalteru. Tako me je milo, glupasto gledala i još glupastije se smješkala. Očigledno sam njezin tip frajera, al' ono - skroz. Što svakome na svijetu kod nekoga daje neke šanse, jer - ako mene s ovim gulašem od face netko može tako gledati, to doslovno znači da nitko nije skroz neprivlačan. Čini se da postoji poklopac baš svakome loncu, barem kad je ta prva privlačnost u pitanju. Nećemo sad o karakterima i srodnim dušama, jbga. Kurs današnje priče je jednostavniji.
Uvijek sam zavidio frajerima koji doživljavaju takve reakcije na svoju pojavu. Ono, *ebote - pa ne moraju se ni potruditi! Još od osnovne škole sam to gledao i želio to samome sebi. Samo se pojaviš, a stižu kuriri, papirići, porukice, dok se pošiljateljice skrivaju "stidno" i kikoću stotinu metara dalje.
Ja sam smišljao priče, eksperimentirao s pristupima, pravio budalu od sebe, a sve uglavnom uzalud.
Jednoga je dana i meni krenulo. Ali nikad, baš nikad nisam doživio reakciju poput ove u pošti.
Što sam učinio? Ništa. Samo sam čekao da predam to pismo, platim i pobjegnem. Gledao sam u pult, nervozno, kao faking gej. Jer gospođa je malko starija od mene. Iako još dovoljno privlačna, to više nije ono što si želim. Ta me je sklonost ostavila, ima od tad više godina. Sad gledam mlađe, barem malo. A te mlađe vesele oronuli duh nas starih ojebina.
Možda ne bi bilo loše podružiti se malo s njom? Još nedavno sam to tako znao učiniti. Ali ne. Mrzim ta izvlačenja poslije. Zgadim se samom sebi.
Izostala je reakcija alfa-mužjaka, koji "to" mora pribrojati reckama. Samo sam htio pobjeći iz pošte. Da se više nikad ne zateknem u njezinom redu.
Ili, možda dođem namjerno za mjesec-dva ako mi lađe potonu, da si bildam ego.
Nikad se ne zna.
-22:27 -
Komentiraj ( 15 )
-
Print -
#
