utorak, 13.12.2016.

Sasvim obično poslijepodne. U pošti.

U glavnoj pošti moga grada ima mali milijun šaltera. Barem 10, čini mi se, da sad ne dumam o tome... Danas su radila samo tri. Za predati obično pismo čekao sam u redu iza 5-6 ljudi. Neki frend s mora mi je tražio da mu napravim neke naljepnice za motor, pa sam ih slao kao obično pismo. Igračke velike djece, šta'š.

Zbunila me djelatnica na šalteru. Tako me je milo, glupasto gledala i još glupastije se smješkala. Očigledno sam njezin tip frajera, al' ono - skroz. Što svakome na svijetu kod nekoga daje neke šanse, jer - ako mene s ovim gulašem od face netko može tako gledati, to doslovno znači da nitko nije skroz neprivlačan. Čini se da postoji poklopac baš svakome loncu, barem kad je ta prva privlačnost u pitanju. Nećemo sad o karakterima i srodnim dušama, jbga. Kurs današnje priče je jednostavniji.

Uvijek sam zavidio frajerima koji doživljavaju takve reakcije na svoju pojavu. Ono, *ebote - pa ne moraju se ni potruditi! Još od osnovne škole sam to gledao i želio to samome sebi. Samo se pojaviš, a stižu kuriri, papirići, porukice, dok se pošiljateljice skrivaju "stidno" i kikoću stotinu metara dalje.

Ja sam smišljao priče, eksperimentirao s pristupima, pravio budalu od sebe, a sve uglavnom uzalud.
Jednoga je dana i meni krenulo. Ali nikad, baš nikad nisam doživio reakciju poput ove u pošti.

Što sam učinio? Ništa. Samo sam čekao da predam to pismo, platim i pobjegnem. Gledao sam u pult, nervozno, kao faking gej. Jer gospođa je malko starija od mene. Iako još dovoljno privlačna, to više nije ono što si želim. Ta me je sklonost ostavila, ima od tad više godina. Sad gledam mlađe, barem malo. A te mlađe vesele oronuli duh nas starih ojebina.

Možda ne bi bilo loše podružiti se malo s njom? Još nedavno sam to tako znao učiniti. Ali ne. Mrzim ta izvlačenja poslije. Zgadim se samom sebi.

Izostala je reakcija alfa-mužjaka, koji "to" mora pribrojati reckama. Samo sam htio pobjeći iz pošte. Da se više nikad ne zateknem u njezinom redu.

Ili, možda dođem namjerno za mjesec-dva ako mi lađe potonu, da si bildam ego.

Nikad se ne zna.