petak, 27.03.2020.

Kako zadržati posao, preživjeti, ne ubiti mater & other stuff

Život nam se okrenuo naopačke, svima. Ili barem velikoj većini. Meni možda i ponajmanje, jer sam namćor - ionako se nisam previše družio, a to je u ovoj situaciji prednost.

Ipak, ovakvi uvjeti čovjeku otkriju koliko je on zapravo društvena biljka, što god mislio o sebi. Fali mi birtija, onih par ljudi s kojima uz kavu izmjenjujem riječi, one bitne i nebitne.

Osim toga, ostalo je dobro. Preduzeće Pobeda još radi, iako mi nije jasno kako. Čini mi se da odrađujemo stare narudžbe, već uplaćene. Možda ima i koja nova, ali ne vjerujem da njih ima previše. Ono što proizvodimo nije od ključne važnosti za život u doba pandemije.
Uglavnom, Uprava nas je prije tjedan dana podijelila u dvije grupe i to se pokazalo dobitnom kombinacijom, iliti – za sad imamo sreće. Jedni rade, drugi su kod kuće na prisilnom godišnjem. Nakon tjedan dana bi se trebali zamijeniti, no dogodilo se da se nećemo mijenjati, jer dobar dio druge grupe koja je trebala nastupiti u sljedeći ponedjeljak dolazi iz sela koje je posljednjih dana žešće pogođeno virusom. Dakle, oni ostaju doma do daljnjeg, mi radimo – do daljnjeg.

Doma imam mater staru 76 godina, pa iako smo razdvojeni po katovima, dijelimo zajedničku kuhinju. Usprkos tome, razvili smo razne strategije, pazim na nju koliko god mogu, no imam dojam da to neće biti dovoljno. Da ću negdje pogriješiti, koliko god mislio na svaki detalj. Jer nikad ne znaš jesi li već popio to nevidljivo govno. Dakle, ponašam se kao da već imam virus. A možda ga i imam. Danas nešto kašljucam i sam sam sebi sumnjiv, ali nije to prvi put otkad je ovo sranje, pripisujem to psihozi.

S druge strane, malo sam neodgovoran jer posjećujem M i dalje. Oboje smo neodgovorni. Jer viđali smo se doslovno svakog dana i bilo nam je glupo da to odjednom prekinemo.
Seksa nema, jer su joj djeca doma, ne mogu ići ćaći jer nema migracija među gradovima. A i ćaća im je u kontaminiranoj zoni. Možda će ona do mene ovog vikenda. Prošvercat ću ju u sobu, kao da smo tinejdžeri. Jer ju nisam još upoznao s staramajkom, a nekako mi ova situacija nije baš nešto dobra za upoznavanja.

M ima posao pod upitnikom, izgleda da će na biro. Moj dodatni obrt ne radi jer nema što raditi. Ušteđevine baš i nemam, ali sam zato veoma štedljiv u zadnje vrijeme, čudo jedno (#sarkazam).

I tako. Tko preživi, pričat će.

nedjelja, 01.03.2020.

Četiri mjeseca (i jedan mobbing)

...reče prva rečenica prošlog posta.

Sad se to već popelo na četiri mjeseca. Točnije, sutra će biti. M mi reče, ona je žensko, ona pamti te datume.

Neki dan sam smislio neki nadimak za nju ovdje, ali nisam odmah pisao post, pa sam ga zaboravio.

***********

Ja sam povod jednoj crnoj sjeni koja se nadvila nad nju. Nad nas, zapravo.

M radi u jednoj privatnoj firmi u mom gradu. Svojim snalaženjem u poslu protekle je godine firmi ostvarila značajne prihode. U tom periodu dobila je i neke privilegije. Npr. korištenje službenog auta, plaćena usavršavanja i slično. Vlasnik firme nije joj za sve to vrijeme uputio bilo kakav neprimjereni prijedlog. Privilegije je smatrala dijelom tog uspješnog poslovnog odnosa i tako je bilo sve dok se nisam pojavio ja.

Odjednom je spomenuti vlasnik pošemerio. Postao je nadrkan, te malo mu novaca, te svi mu za nešto krivi... Jednog je dana pozvao M na sastanak nakon radnog vremena.

I tu je iz kaveza napokon oslobođena aždaja.

Ja za nju nisam dobar. Njoj se cijeli grad smije (??). Njemu se cijeli grad smije (???). Ona razmišlja klitorisom. Ona bi treba preispitati svoju sklonost prema meni. Ona bi trebala malo razmisliti koliko joj je lijepo uživati privilegije na poslu. Uglavnom, ona bi me trebala ostaviti.

Ne znam zašto bi se njoj smijao cijeli grad. U svom gradu ja stvarno nisam eksponiran. Za taj grad, ja sam tek jedan običan samac, pomalo čudak, osobenjak. A ona je razvedena žena.

Osobito ne znam zašto bi se njemu smijao cijeli grad. Osim ako, što mi je prvo palo na pamet, diša nije po gradu pričao kako on *ebe tu svoju djelatnicu. Pa su onda ti kojima je to pričao vidjeli kako joj je kupio auto, a ona ode s drugim. Da, to mi je prvo palo na pamet.

Nakon sastanka, M je odlučila ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. Ignorirati problem u želji da on nestane. Šok joj je bio ogroman, nije to očekivala.

Dok smo pratili razvoj situacije i očekivali da se lik smiri, on je nastavio dalje. Na sastanak u jednom kafiću pozvao je njezinu maloljetnu kći i pola sata joj solio pamet kako joj je mater poludila i kako bi ona trebala utjecati na nju, da ju prizove svijesti i slične nebuloze. Na kraju sastanka natjerao je malu da iz povijesti poziva u mobitelu izbriše njegov poziv.

Očekujemo da ni na tome neće stati.

Solucija u kojoj bi M dala otkaz trenutno nije moguća. Niti jedno od nas dvoje nema rezerve novca da bi njezina mala obitelj preživjela par mjeseci, dok se ne nađe adekvatan posao. No, ukoliko se otkaz ipak dogodi, izgurat ćemo to nekako. Promijene se prioriteti, stisne se guza, prođe i to.

Uglavnom - veselo je. Kod mene nikad dosadno.

***********

Odnos između nas dvoje sve je kvalitetniji. M je u osnovi kvalitetna osoba, s manjim smetnjama.

Jedna od njih je bila dokazivanje mome društvu. Nešto ju je tjeralo da se pravi pametna, valjda se u tom trenutku osjećala inferiornom. Malo smo se tada posvađali, no sve je završilo dobro. Tvrdio sam joj, a i sad joj tvrdim, da se nema kome i zašto dokazivati. M nije glupa ni loša osoba, a to se ne mora vidjeti odmah, na prvu. To bi trebalo odraditi vrijeme.


Vrijeme. Nije me briga kako će M sjesti kome iz mog društva, ne želim se time opterećivati. M je partnerica, oni su prijatelji. Pravi prijatelji će ju prihvatiti, već zbog mene. Mislim da im to, na kraju, neće biti tlaka.

Dobra je M. Pozitivna, u osnovi.

I tak to...

Pomalo.