srijeda, 07.03.2018.

Beskorisno iskustvo

Zapričah se danas s frendicom, uz pizzu i pivo... O vezama. O veoma sličnim iskustvima s partnerima kojima smo u početku uvijek oprostili ili previdjeli raznorazne crnjake... Jer smo bili zaljubljeni, naravno. Zaljubljeni, optimistični, puni elana.

Uvijek to bude ista priča. Skužiš kod nje to nešto što ti ne može proći ni u ludilu, ali u početku uvijek nađeš opravdanje za to. "Nije ona kriva, to je zbog tog prošlog kretena. Sad puše i na hladno." ...
Ili "nije ona to tako mislila, valjda se ne uspijeva izraziti kako bi htjela.".

Ili "Ma neka, kad skonta da nije u pravu, smirit će se."...

Zanimljivo, nikad ne naučiš. Događa ti se to u dobi od 20, 30, i 40 godina. Kladim se, ak se opet zatelebam da će mi se to isto dogoditi i u 50-oj. Ni onda neću poslušati razum i otići kad se to nešto drugi put ispolji (naravno, nećeš otići prvi put, možda se dogodilo greškom... ).

A trebao bih. Već drugi put.

Poslušati sebe i otići.

Ali naravno, neću. Iz bojazni da griješim. Da prebrzo donosim sud koji može biti pogrešan. Jer ovo, jer ono. "Kad skonta da nije u pravu, smirit će se".

Jer želim biti siguran u odluku.

Uzalud pol stoljeća u dupetu, kad god se emotivno upetljamo treba nam više vremena da shvatimo što nam se događa. Iliti - ne odlazimo dok smo za nekog zagrijani.

Valjda je to normalno.