petak, 30.08.2013.

Motori i žene

Prvo pitanje jednog moga poznanika nakon što sam u proljeće 2011. godine kupio motocikl bilo je "Imaš li sada više komada, otkad si kupio motor?".

Odgovor je bio "MANJE!".

Kada kupuješ motor s osamnaest (ili manje) godina, razmišljaš o tome kako će ti ta kupovina zasigurno povećati šanse kod suprotnog spola, jer bit ćeš veći frajer. Kad ga kupuješ s četrdeset, u igri su sasvim druge namjere. S četrdeset motor kupuješ zbog vlastitog, sebičnog zadovoljstva - zbog uživanja u vožnji.

Moj motocikl je najveći dio svoga vijeka u mojim rukama odvezao bez montiranog suvozačkog sjedišta. Solo-sic, kažu bajkeri. Tako je najbolje. Bez suvozača odgovoran si samo za sebe, opušteniji si i sigurniji na motoru. I baš ništa ti ne nedostaje. Sve što trebaš je motor i benzin u rezervoaru. I cesta pod kotačima, najbolje - nova i nepoznata.

A žene... Ženama je taj motor zapravo oduzeo veći dio minutaže. Male su šanse da će veza s ženom koja se ne voli voziti na motoru opstati na duže staze. Ako se ne voli voziti na motoru, ja jednostavno neću imati dovoljno vremena za nju.

Što je s moto-susretima i ženama koje se tamo kreću? Ništa. Jednom je prilikom jedan stariji bajker, čovjek koji s motora ne silazi već više od tri desetljeća izgovorio upravo ono što sam i sam mislio: "Žene za vezu? Nema ih na susretima. Ili su udane, ili , čast izuzetcima, cirkuliraju od ruke do ruke."

U tom svijetu zanimale su me zapravo samo prave bajkerice - one koje i same voze motor. A zanimale su me uglavnom kao frendice, jer mi je bilo puno draže imati društvo za provozati se i popit kavu, nego s njima nešto petljati, pa ubrzo ostati bez tog druženja. Za razliku od suvozačica, prave bajkerice tu nisu zbog muškaraca, već prvenstveno iz istog razloga kao i ja - zbog vožnje i uživanja u njoj.

Dakle - svoje žene i dalje tražim izvan tog svijeta, no i tu su mi šanse sada smanjene (ako bih razmišljao o ozbiljnijoj vezi). Jer bajker je neozbiljan lik. On je sve samo ne sigurnost i stabilnost. On je propalica. Baraba. Budala. Ne pišem tu sada o nekim klinkama koje se lože na motore, takvima se ne bavim, teško da će mi to ikad biti prirodno i normalno. Pišem o ženama kategorije 30+, onima iz moje sfere interesa.

Meni je sve to zapravo OK, jer motor sam i kupio nakon odustajanja od traženja "one prave". Posljednju "ozbiljnu" vezu prekinuo sam upravo nakon kupovine motora i teško da ću ju i ostvariti sve dok ga vozim. Jer, svoj duh pretvorio sam u praznu, otvorenu cestu na kojoj, osim kotača moje stare Honde teško da ima mjesta za bilo koga. Motor je ono prvo što bi većina "ozbiljnih" žena od 30+ nastojalo eliminirati, ali i ono posljednje što bi one eliminirati uspjele.

Naravno, za one neozbiljne veze to nije ni važno. O njima nekom drugom prilikom, sad odoh spavati. Ujutro počinje moja radna subota, a završit će motorijadom u obližnjem selu.

Subota je dan za motor.

nedjelja, 25.08.2013.

Kako će demokracija ipak zgaziti konzervu

Zatekoh dva komentara ispod prethodnog posta. Prva reakcija bila mi je potraga za "Sviđa mi se" gumbom ispod komentara. Toliko o tome da nisam navučen na društvene mreže.

Blogerska frendica Snoopy (Dijanin vodič kroz galaksiju) frknula mi je link jednog bloga koji bi, po njezinom mišljenju, mogao podići malo prašine na blog.hr-u.

Anti Baby Blog... Neću sad o tome koliko se s tim blogom slažem ili ne, no baš mi je "sjeo" na razmišljanja ovih dana.

Koliko god je to još prije deset godina izgledalo daleko ili nemoguće, ovo društvo se polako mijenja. Na posljednjem popisu stanovništva ateisti i agnostici osvanuli su kao primjetna stavka. Ne, nisu se oni odjednom pojavili. Bili su tu cijelo vrijeme, kao deklarirani katolici ili neki drugi. Sad su, poput gejeva, "izišli iz ormara". Neću reći bez straha od osude okoline, ali sigurno s rastućim ravnodušjem prema njoj. Jer sve je nekako krenulo k stvarnoj demokratizaciji. Ljudi su se umorili od diktata ološa koji je pod krinkom domoljublja i vjere okrao sve oko sebe, uništavajući prosperitet ne samo nas već i generacija koje dolaze. Dojadilo nam je biti kontroliranima od strane glasnijih, primitivnijih i glupljih.

Prvo su "iz ormara" izišli homoseksualci, zatim ateisti i agnostici, sad ih slijede oni koji ne žele djecu. Sve više smo nalik na Europu kakvu ni mnogi njezini najžešći zagovornici zapravo nisu željeli - Europu maksimalnih ljudskih sloboda. Sljedeće je za očekivati da će se pojaviti udruge koje će npr. povećano oporezivanje državljana samaca smatrati diskriminirajućim. Možda i podići ustavne tužbe ili slično. Rekao bih - s velikim šansama za uspjeh. Jer sad smo u EU.

U Slavoniji se također događa nešto što je donedavno izgledalo nemoguće - Slavonija sada prednjači po broju razvoda. Kad se upitam koji su tome razlozi, padaju mi na pamet različiti odgovori, no svakako - ni jedan nije za odbaciti.
Prije svega - ljudi su postali hrabriji u napuštanju odnosa koji ih ne zadovoljavaju. Postalo je manje važno što će reći selo ili šira familija. Postalo je manje važno što će reći Bog. S druge strane, pojavljuju se i negativni razlozi - ljudi su sve površniji, pa tako i oni brakovi koji još dišu (doduše - na aparatima) bivaju okončani jer se u tuđem dvorištu trava činila zelenijom.

Pojavljuju se i djevojke koje svoju potragu za pravom srodnom dušom neće žrtvovati ni biološkom tikatakalu. Jer je solo status sve više realna stavka u statistikama, a samim time i sve manje "sramota". Jer vide kako prolaze brakovi sklopljeni iz pogrešnih pobuda.

S druge strane, žene sve češće traže donatore sperme, jer žele biti majke, i to samohrane. Sve postaje normalno. Stvar osobnog odabira.

Ili, kako bi zgroženi vjernici rekli "Sodoma i Gomora".

Zapravo, sve ono što je prije još desetak godina postojalo kao isprazna fraza nekolicine "naprednih" (stvaljam tu riječ u navodnike jer se većina tih progresivnih članova društva šaptom uhljebiše), sada napokon postaje statistička realnost. Hvala tim naprednima, ipak. Netko je morao osvijetliti stvari, bez obzira iz kojih osobnih motiva.

Polako ali sigurno postajemo društvo slobodnog izbora.

ponedjeljak, 19.08.2013.

Spašavanje

Poželjeh danas bloga pisati, nakon nekoliko godina. Nije to baš potpuna istina, pisah do nedavno jedan blog, no tematika je bila usko specijalizirana, vezana za motore i bikere. O drugim temama nisam pisao već dvije-tri godine, koliko je prošlo od gašenja samostalnog bloga na vlastitoj domeni. Četiri i pol godine je prošlo otkad sam prestao pisati ovaj blog.

Nije ovo neki big comeback, povratak "na velika vrata". Još za vrijeme prvog poluvremena pao sam s "cool liste" zbog dugačkog jezika koji nije štedio ni admine blog.hr-a. Baciše me tad na "almost cool", sad vidim da toga više i nema. Pa ne znam gdje sam sada. Valjda sam "fresh"? Zgražam se pomalo potrebnog navlačenja posjetitelja, jer nitko od blogera (koliko god oni možda tvrdili suprotno) ne voli pisati samome sebi.

Razlog manjka inspiracije i prestanka pisanja bila je promjena u meni. Dugo godina sam se tražio u mnogobrojnim vezama, čudio se ženskome mozgu, tražio srodnu dušu. Odjednom je to prestalo, pronašao sam svoje odgovore, shvatio žensku psihu i prihvatio onaj njezin dio koji sam voljan prihvatiti. Nije više bilo upitnika. Nije bilo ni inspiracije.

Da, ljudi se mogu promijeniti. U proljeće 2011. godine prekinuo sam posljednju "ozbiljnu" vezu i kupio si motor koji je sad moja najveća strast. I odustao. Ne mislim zapravo - odustao od žena jer odustati neću nikada. Ali nešto u meni je odustalo od pokušaja ostvarivanja ozbiljne, perspektivne veze. Kad sam zadnji put ovdje pisao, bio sam solo muškarac u drugoj polovini tridesetih, koji pokušava. "Single, but looking".
Sad sam solo muškarac u prvoj polovini četrdesetih. Još uvijek "Single, but looking". Ali u potrazi za nečim drugim... Za neobaveznim vezama. Seksom bez obaveza. Za "druškanjem", kako je to nazvala jedna osoba iz moje prošlosti. Bio bih najsretniji kada bih našao nekoga tko želi to isto. Povremene večeri zezancije i seksa. Tek toliko da osjećaj ne bude fuj, ali da izostane zbližavanje i navlačenje u "pravu" vezu. U tom slučaju ne bih morao biti promiskuitetan, mogao bih na taj način ostati s jednom osobom duže vrijeme. No, naravno - one to zakompliciraju. Počinju navlačiti.

"Zašto ne bi prošetali malo?"... Ili "Zašto ne prespavaš? Pa sutra je nedjelja!"

I tako se opet nađem u potrazi. Opet i opet. Nekad furam "paralelku" s dvije-tri osobe, jer ne znam što će se iz čega izroditi. Štedim si vrijeme.

Usput opet počinjem razmišljati o njima. Proučavati ih. Da, shvaćam ih sad. Puno više nego nekad. Ali uglavnom se ne vidim u njihovim projekcijama. I ne tajim to. Govorim kako sam obična svinja. Gad muški. Neozbiljan lik, besperspektivan. I da ne želim vezu.

I one padnu baš na to. Žele me spasiti, ne shvaćajući da sam se još davno spasio. I da sam miran.

Mirniji no ikad. I dobrim dijelom sretan, sam sa sobom.

Sam sa sobom i cestom pod kotačima, koliko god to zvučalo kao klišej.