srijeda, 01.05.2019.

Vepar ili nepar

Dva su mjeseca prošla od prethodnog posta.

U međuvremenu, još onih dana kada je napisan taj post, digao sam kredit za još jedan motor i obnovu nekog komada krova na kući, iako sam (i na ovom blogu) izjavljivao: ja u kredit više nikad.

Jednostavno, generalna financijska procjena reče mi da se toliko smijem ispružiti.

Brz, snažan motor, koji krasno leži u zavojima. I sad se time zabavljam. Tražim prikladne ceste, pomičem granice naginjanja u zavojima, uživam u efikasnim, besprijekornim preticanjima.

"Olakotna okolnost" mi je što sam stekao silno iskustvo motorom u prometu od 2011. godine, što ne pijem i razmišljam svojom glavom (valjda će tako i ostati). Da sam ovakav projektil nabavio tada, 2011. godine, vjerojatno me više ne bi bilo.

Razmišljanja o bivšoj, s tromjesečnim odmakom, dala su čvrste zaključke. Nismo ni mogli proći. Nepar smo. Sve što se tada činilo sličnim, na kraju je pokazalo bitne razlike. Žestoka (tada obostrana) zaljubljenost pomutila nam je vid.

Najveća šteta poslije nje bio je strmoglav pad moga životnog optimizma. Silna me je nervoza tada obuzela. No, i to je prošlo. Malo vožnje, malo vremena koje izblijeđuje i sve se polako normaliziralo. Počele su mi se u životu pojavljivati druge osobe. Sasvim slučajno, usput, pomalo.

28-godišnja single mother, trefili se na FB. Prvo sam kontao kako je to premlado za mene, ali ona se nije dala omesti, silno sam ju zanimao. Onda pomislih "What the fuck, pa nije ona dijete, to je odrasla žena...". Mozgom zanimljiva, ne baš ljepotica (da ostalo štima, mogla bi mi i to biti), poljupcima pokojna. Zadnje je presudilo - ne realiziraš ništa, povučeš se. Nepar. Ostali smo u kontaktu, ali ne vjerujem da će se nešto promijeniti.

Sljedeća - opet 28 godina, opet single mother, opet zanimljiva, ja njoj zanimljiv, lijepa, slatka... Upoznali se, nekim čudom, uživo, preko prijatelja (sve mi manje poznanstava počinje u RL). Opet iste dileme i isti zaključak. Do poljupca nismo ni stigli - jedne se večeri pridružila mom društvu u birtiji i s povećanjem publike, porasle su i njezine priče. Trenutno konobari, ali radila je u životu milijunske projekte, skoro je srušila gradsku vlast i baš sve zna i u sve se kuži. Da se društvu priključilo još par ljudi, vjerojatno bi do kraja odala i da radi za CIA-u. U slobodno vrijeme, naravno.

Ne mogu to. Ni samo potrošiti, kad me netko tako razočara. Samo sam nestao. Opet nepar.

Kad sam već pomislio da će mi u mom kraju ponestati samohranih majki, pojavila se ona. Sjela na terasu "moje" birtije, kratko razmijenili poglede. Ostalo je napravila društvena mrežica.
36 godina, uzbudljivo mršava (joj, otkad to nisam doživio), u licu ne baš ljepotica. Normalna, realna. I što sad? Znam ( a ZNAM sebe) da se u nju neću zaljubiti. I da ju zbog toga nikad neću prihvatiti kao partnera. Ali seks, on je bio dobar. Obećavajući. I nastavit će se, čini se, bar neko vrijeme. Jer se, jednostavno, ne želim opet osamiti na duži rok. A opet, zapravo - nepar.

Sad će netko reći - a pogledaš li se ti kad u zrcalo? Da, pogledam se. I nisam neki ljepotan, znam. Ali to se tiče njih, ne mene. One će me zbog toga prihvatiti, ili neće. One bi trebale znati što one žele.

Ja znam što je meni potrebno i kako ja funkcioniram.

Osim svega spomenutog, imam još nekih dopisivanja. Između ostalog, s bivšom, više puta opisanom ženom zvanom Mini.
Mini je bila jedan od većih idiota u mom životu. Ali mi je bila i lijepa i uzbudljiva. Pa, možda bih mogao, zbog Milutina iz gaća, malo se opet s njom podružiti, a da ne ispalim na živce?

Opet sam glup i mislim k****m. Ali, trenutno me ta vlastita glupost zabavlja.

Zapravo, o tome se i radi - nastaviti život, povratiti optimizam. Živnuti. Jer ono kakav sam bio u veljači i ožujku, to si zaista ne želim.

Vjerujem da ljudi kod kojih odjednom umre optimizam naglo ostare. I razbole se. I umru.