nedjelja, 05.06.2016.

Kišni dan

Ova subota bila mi je neradna. Svaka druga je takva. Dugi vikend. Za razliku od kratkoga, kojeg mrzim.

Što god radio tijekom dugog vikenda mogu uraditi bolje. Ako se želim odmoriti, ili ako želim raditi drugi posao (jer radim ih nekoliko u životu), svejedno. Ili ako se želim voziti motorom. Sve mogu bolje. Ili - mogu sve to pomalo, ako mi tako dođe.

Danas sam se želio voziti motorom. Ono, opaliti neku konkretniju rutu, da se izdovoljim ceste. Nije baš uspjelo. Tek sam razmišljao o tome, a kiša mi je presjekla dan i učinila ga neiskoristivim.

Nisam imao "plan B". Bez motora kao bez života, bez neradne subote. Bolje bi bilo da sam radio, jer kad sam takav, besposlen, onda valjda previše razmišljam o svemu onome o čemu ne bih trebao.

Počeo sam razmišljati o ženama. Za početak o jednoj kojoj se samo trebam javiti da bi napokon popili tu kavu i izišli iz virtuale, ali ne želim.
Jer svaki put kad sam na to pomislio, pročitao sam od nje takvu nebulozu da bi me trenutno prošla svaka želja za druženjem.

Othrvao sam se tome i danas. Dovoljno zgodna i inteligentna, u dobi koja mi paše, u situaciji koja mi paše, ali s mozgom koji me redovito spusti na zemlju, ta će žena zauvijek ostati samo virtualni poznanik.

Isto je i s ostalima koje mi se povremeno, ovako ili onako pojave u vidokrugu. Ništa cjelovito. Bilo bi tu seksa, ali mi on nije jedina potreba.

U prošlom sam se postu i njegovim komentarima dotakao te teme usamljenosti... Ne, neće mi otpasti ruka ni noga, a ni Prcmilojko ako budem sam. Neću se propiti ni oboliti na živce ako budem sam. Al' mi je nelijepo. Obrok je jestiv, al' fali desert.

Rijetko, veoma rijetko me uzme ta usamljenost u toj mjeri da se prodam za nečiju blizinu, onako kao emocionalna droljetina, a sve pod izlikom da trebam seks. Jest, trebam ga, ali mnogo više ono nešto drugo. Ono prije i poslije. Razgovor, blizinu, dodire... Privid onog što mi nedostaje.

Danas sam to učinio. Nudio se, nekome od prije, kao zadnja kurvetina. I, srećom - bio odbijen. Jer, kad god sam se tako prodao za privid bliskosti, poslije sam se osjećao još lošije.

I sutra će biti kišni dan. I sutra ću razmišljati koga bih od tih izglednih šansi koje mi se zadržavaju u puškometu mogao pozvati na kavu. I neću pozvati nikoga, jer znam da me ni jedna od njih zapravo ne zanima dovoljno.

Možda i sutra napišem neki post na blogu. Tko zna, možda se tu među vama krije netko tko razmišlja kao ja. Tko kuži o čemu ja to palamudim.

Bah. Preko 500 postova sam napisao.

I nikad ih nitko nije kužio. Uglavnom se pecate na stilske figure.

A možda barem dio dana bude suh. Pa i ako se opet budem uvaljivao nekome iz prošlosti, za sat-dva fizičke blizine, da barem poslije toga mogu sjesti na motor i liječiti si duh.

Ak' sam već kurvetina, barem da budem kurvetina na motoru.


Privlačnije zvuči.