1971

srijeda, 30.04.2014.

Kad obična srijeda postane savršena

Što se to dogodilo večeras neće mi još dugo biti baš potpuno jasno.

Smeđokosa ribica punih usana i ja.

Ona za koju sam još neki dan mislio da je možda malo i previše logična, da je možda i hladna...

Večeras nisam skenirao, proučavao, zaključivao...

Vidio sam sebe u njezinim očima. Trabunjali smo o trivijalnostima, posljednjih pola sata nisam ju pažljivo ni slušao, ometao me je pogled na njezine pune usne.

Nadmašio sam samog sebe. Upregnuo sam svo svoje iskustvo, ne zato da proučim, ispitam, upoznam... Upravo naprotiv. Iskoristio sam ga da isključim ta povećala. Da isključim mozak.

Taj je poljubac bio poput prvoga u životu. Trenutak za pamćenje.

I sve ono što se dalje može dogoditi, dobro ili loše, večeras nije važno.

Večeras guštam taj osjećaj.

-23:48 - Komentiraj ( 5 ) - Print - #

utorak, 22.04.2014.

Katoist... Ateički.

Htio sam se već više puta dotaknuti ove teme, no odgađao sam ju zbog manjka vremena ili uvijek aktualnih osobnijih tema.

Vrijeme Uskrsa mi je bilo veoma inspirativno da u nju ipak zagrebem.

Sjećam se jednog teksta iz knjige sad već zaboravljenog naslova (možda je to bio i neki udžbenik iz povijesti tijekom mog mizernog školovanja) koji kaže kako su prva božanstva iliti prva idolopoklonstva nastala zbog straha koje su tamo neki primitivni ljudi prošlosti osjetili pred prirodnim pojavama poput groma, oluje i slično. To mi je zvučalo veoma realno, moj razum si to može dočarati, objasniti, prihvatiti.

Također, cijela priča o evoluciji, Darwinu i svemu vezanom uz to potpuno je suprotna kršćanskoj priči o postanku svijeta, toliko suprotna da sam ih oduvijek vidio kao dva kolosijeka od kojih za sebe trebam izabrati jedan. Onaj o evoluciji mi je djelovao realnije, izabrao sam njega i tako postao bezbožnik.

Lako je bilo prije rata... Kršten sam u katoličkoj crkvi i to je bilo sve, jedina veza između nje i mene. Nitko me nije tjerao u crkvu. Lako sam za sebe odabrao bezbožničku priču koja mi je više odgovarala.

Poslije rata sve se promijenilo. U mračnom Tuđmanovom razdoblju bilo je puno mudrije držati jezik za zubima, nego negdje reći kako ne vjeruješ u Boga. U to vrijeme u mom dijelu Slavonije (a i u većem dijelu Hrvatske) jedino ispravno bilo je biti Hrvat katolik. Zapravo, bilo je nemoguće biti Hrvat ako nisi katolik. Ako nisi katolik onda si Srbin. Ili komunjara.

U škole je ušao vjeronauk. A nisu izbacili evoluciju, čini mi se. Dvije potpuno suprotne teorije žive pod istim obrazovnim krovom, vjerojatno zbunjujući djecu.

Silno sam priželjkivao da dođe vrijeme u kojem će se Hrvat moći javno izjasniti kao ateist ili agnostik bez bojazni od društvene izolacije. Neki će reći da je to vrijeme došlo, ali ja mislim da tek treba doći. Da, građanin RH ima pravo izjasniti se kako god želi, ali žig okoline ne priznaje prava. I što je životna sredina nazadnija, taj žig je jači. I važniji.

Nisam zapravo sve to imao na umu kad sam počeo pisati, već dvojbu koliko je uopće moguće biti ateist u Hrvata.

Jer i u mojoj kući (roditeljskoj) se slavi i Božić i Uskrs. I nikad nisam imao ništa protiv, jer u njoj to nije bilo usko vezano uz vjeru. Bila je to neka čudna sprega s ponajmanje priče o Isusu Kristu, a puno više neki tradicionalni događaj u kojemu se obitelj okuplja i podsjeća na neke bitne vrijednosti.

Kad mi u životu baš loše ide, znam to oslikati riječima "kao da sam se na Boga kamenjem bacao". Čak i ja. Izbije ta riječ iz nekog kutka podsvijesti. Jer je Bog ono o čemu slušam cijelog života. Neki zazivaju, neki psuju, ali ga u običnim, svakodnevnim razgovorima ne možeš izbjeći.

Proteklih dana su mi čestitali Uskrs mali milijun puta. Čestitao sam i ja njima. Nije mi na pamet padalo da im bilo što objašnjavam. Nema smisla. Nemam želju za tim, a ni želudac. Uostalom, i u mojoj kući su bojana jaja i kuhana je šunka.

Prosječnom Hrvatu ne možeš objasniti svoje bezbožništvo a da ne dobiješ etiketu nepodobnog čudovišta.

O Bogu slušam često i oduvijek.

U praksi baš i ne primjećujem njegovo postojanje. Ni u pravednosti života i svijeta oko nas, niti u ponašanju pojedinaca.

A vrh mojih bezbožničkih razmišljanja jest ideja da je vjera (koja god ona bila) savršeno sredstvo za stvaranje povodljivih masa, lakih za upravljanje.

Jednostavnije je sve ako Bog postoji.

Tada možemo zavapiti "Bože, pomozi nam!"... Jer si sami ne možemo pomoći.

-01:02 - Komentiraj ( 9 ) - Print - #

utorak, 15.04.2014.

Sezona lova tek počinje

Svi mi kažu da sam smršavio. Ne znam, možda. Nikad se ne važem. Ako i jesam, nije mi jasno kako sam to uspio pored ovih silnih količina hrane koje nabacam u sebe u kasne sate.

Bit će da me nešto ždere. Budući da sam uvjeren da to nije savjest, nadam se da nije u pitanju neka neotkrivena smrtonosna boljka. Jer ja bih se još malo mučio na ovome svijetu. Tako silno volim taj život, kako god on izgledao.

Grozim se ovog naslova. Ukrao sam ga iz komentara prethodnog posta, on naglašava upravo ono što si apsolutno ne želim, ali što će me po svemu sudeći ipak dopasti. Jer, kako rekoh, opet sam u životnoj fazi u kojoj osjećam potrebu za bliskom osobom, a takvu se ne nalazi od prve.

Sezona lova moje je nužno zlo.

Što se tiče moje iščezle virtualne princeze - ne, nije udana. Kako znam? Jednostavno... Znam.

Oo, puno je vode pod mojim mostićem proteklo. I puno puta sam se popišao u nju.

Znam.

Počeo sam ispijati kave sa svježim neznankama. Sinoć se dogodila prva takva. Opet starija koka nekih izvrsnih gena, zgodna, privlačna i zanimljiva. Ali uzalud. Ne osjećam "ono nešto" ni u tragovima, a druškat mi se više ne da. Čini mi se da sam opet na putu da si stvorim malu vojsku dobrih jaranica.

Zapravo, trebam neku mlađu. Ne ekstremno, ali mlađu od sebe. Četiri-pet-šest godina. Treba mi svježina koju u sebi gubim. Ili je to samo strah od starosti?

Za par dana napunit ću 43. Vidi se to na meni, lice mi je propalo i naboralo se naglo nakon 37-38. godine života. Do tad sam bio uvijek isti. Nikad nisam bio ljepotan, imam nepravilnu facu, slomljen baburasti nos, a sad i sve veće uši. Izgledam kao slonić iz crtanog filma.

Osim toga, blago sam invalidan nakon pada s motora i loma noge. Ne, ne šepam uvijek... Samo kad tu nogu malo žešće umorim. Inače se ne vidi.

Nemam love, to se vidi. Po odjeći, po autu, po pljugama koje si sam punim u filter papirićke.

I umoran sam od svega, vidi mi se po faci.

A one svejedno iznova nađu nešto zanimljivo u meni. Ili na meni.

Kao i Ona. Neka nova Ona, jedna o kojoj vam nisam pričao. Ona, koja već drugi put u nekoliko godina nalijeće na mene po tim internetskim bespućima i već drugi put sam joj zbog nečeg napet. Ona, koja izgleda kao faking spejsšatl, ali, za razliku od drugih sličnih zna i razgovarati. Ima nešto u toj ženi. I mlađa je od mene dvije-tri godine.

I udaljena tristo kilometara.

Da smo si malo bliže, možda bi se nešto zakuhalo. Možda bih imao partnericu savršene figure i prekrasno šarenog mozga, da mi održava vijuge i cijedi tijelo. Čak i da si ispunim one najniže poluljudske nagone ponosnog pokazivanja savršenog "ulova" svijetu oko sebe.

Ali ljepota mi sad stvarno sve manje znači. I uz nju 300 km ostaje 300 km... I, još bitnije - nisam osjetio toplinu u njoj. Samo mozak. A toplina mi treba. Samo jednako sjebani ljudi mogu biti sretni jedno s drugim.

Da, sezona lova počinje...

A ja ne želim biti lovac.

-00:47 - Komentiraj ( 3 ) - Print - #

nedjelja, 13.04.2014.

Fuj feeling

I tako, vratih se straničicama za upoznavanje. Bez neke velike želje da upoznajem. Zapravo, s željom da pričekam nekog tko će odvući svu moju pažnju.

Ona neka. Ono nešto.

I... Dogodi se. Znatiželjan mozak, ugodno i meni lijepo lice na kojem bih rado odmarao oči svakoga dana. Ono nešto, neobjašnjivo.

Nešto više. U meni.

Tekao je taj razgovor svakodnevno, glatko, zanimljivo. Spomenuh neku kavicu kad se poklopimo slobodnim vremenom, nije se usprotivila.

Morao sam raditi na motoru, jer je već duže vrijeme van pogona, rastavljen i to mi je išlo na živce. Jednostavno - morao sam ga završiti. I kad završim, cimam ju na kavu.

U tih nekoliko dana razgovor se promijenio. Osjetio sam uzmak. Kao da se nečeg uplašila. Olabavio sam s porukama, jer - ako razgovor ne teče sam, ne želim ga forsirati. Forsiranje bi pojačalo njezin uzmak. Jedna do dvije poruke na dan, neke light-zezancije.

Motor sam završio jučer, danas sam ju zvao na kavu. Ne može ovog vikenda.

OK, ima dana.

I razmišljam tako danas... Ako se zbog bilo čega koleba, ne smijem ju pritisnuti. Pobjeći će.

Znam kako ću. I dalje na isti način. Polagano, s puno zezancije.

Večeras sam došao kući nakon lijepe vožnjice po Slavoniji, dobro raspoložen. I spojio se na izvjesnu stranicu, kad - imam što i vidjeti... Moja zanimljiva sugovornica je nestala. Obrisan profil.

Kakva šteta? Realno, racionalno gledajući - nikakva.

Netko koga još nisam upoznao odlučio je da se ni ne upoznajemo.

Iracionalno gledajući - ogromna šteta. Ona koja je uzela svu moju pažnju nestala je bez traga i glasa.

Daa, dopisivao sam se usput i s drugima. Nisu bile ni nezanimljive. Ali... Ovog trenutka djeluju mi kao utješna nagrada.

Možda se uplašila svega onoga čemu sam se ja negdje u onom budalasto hrabrom kutku svijesti nadao. Možda se pojavio još netko. Možda me je samo provocirao netko kome sam za nešto kriv.

Možda su u šumi.

Ali osjećaj je loš. Blago kiselkast.

Fuj-fuj feeling.

-02:47 - Komentiraj ( 17 ) - Print - #

subota, 05.04.2014.

On the road again...

Na dobrom seksu veze ne opstaju. Bar ne kod mene. A ima i nešto u onome da starijima više nitko ne valja.

Ili sam ipak postupio kako bih i prije 10 godina? Jesam. Ali sad to bude brže.

Bio sam u vezi s puno bliskosti, što mi je i trebalo.

Što onda nije valjalo?

Skroz različiti karakteri.

Ja, koji želim opuštenu vezu, sa smijehom, zezancijom. Pozitivu. To je po meni svrha veze. Da ljudi budu opušteni u njoj, da se dobro osjećaju.
Ona koja stalno skenira "valove" koje dobiva od mene. I učestalo pita "Da li je sve u redu? Činiš mi se drugačiji danas."

Razumijem to. S tim se mogu nositi. Nisam brljao u vezi, uvijek je znala gdje sam i što radim. Prošlo bi ju. Valjda

Ja koji ju pozdravim u ponedjeljak ujutro i odem na svoju stranu. Opušten, jer imam dobru vezu. Radim, živim, družim se. Do srijede kad se opet nađem s njom, ako to možemo organizirati. Ili do petka i subote, kad odjebem sve moguće posliće kakve sam prije odrađivao vikendom i odem k njoj.
Ona koja padne u depresiju već u ponedjeljak. Jer više nisam s njom. I ostane u tom stanju do sljedećeg susreta. I ne druži se baš s ljudima.

Razumijem i to. Djelomično. Znam kako je kad iz tvog prostora ode netko tvoj, drag, s kojim si u njemu bio dva dana bez prestanka. Ostane neka rupa. Vakum. Kao da je netko umro. Ali ne razumijem kako se ne možeš pozvati na sve ono lijepo i pozitivno što će opet za koji dan dogoditi. Kako se ne možeš smiriti jer imaš nekog svoga, tko je tu i u kog ne moraš sumnjati.

Ona non-stop žvače i prežvakava financijske probleme. A nije ni u minusu na tekućem. Nema ni kredita. Jest, podstanar je. Ali ima i obiteljsku kuću koju treba prodati, podijeliti imovinu s bivšim. I stalni, siguran posao. I stalno se boji da će ostati na ulici. Kad joj kažem da pretjeruje, počne se pozivati na to da ona mora o nekome i brinuti, jer nije sama. O kćeri koja uskoro magistrira i na svoju će stranu. Apsurd.
Ja, koji nisam podstanar ali sam stalno u financijskim sranjima, kome je plaća do pola u kreditu, koji trenutno ima minusa po karticama trideset tisuća kuna, a plaću od svega 4. I ne bediram. Dočekam neki krizni datum, riješim problem bilo kako i živim dalje. Ignoriram problem, čekam jesen kad mi jedan kredit izlazi i kad ću lakše disati. Ali ne dam da me to deprimira. Živim korak po korak i rješavam, znam koje si greške više ne smijem dozvoliti i to je to.

Došlo je do toga da je svaki telefonski razgovor (a pričali smo bar 3-4 puta na dan) turoban. Da ne znam više kako bih razgovarao s njom. Oaze mira bili su susreti. Onda su se odjednom problemi ušuljali i u njih.

"Opusti se, sve će biti u redu"... Milijun puta rekoh. Nije vrijedilo.

I eksplodirah prije par dana. Otišao sam.

Kako biti s nekim ako si u stalnom grču?

Ili - kako ostaviti nekoga tko te voli? Pardon... Tko je zaljubljen u tebe.

Odeš. I trpiš milijarde poruka koje ju bacaju od dobrog do lošeg, danima. Trpiš jer znaš da joj je teško. I da ti je dala maksimum, onoliko koliko je znala i mogla. Trpiš jer je bilo i puno dobroga u tome. Trpiš jer znaš da si ju povrijedio, destabilizirao, uništio.

Trpiš jer se osjećaš krivim. Jer si u samom početku popušio ono njezino "Prepusti se, nikad ne znaš što donosi sutra. Zašto ne dozvoljavaš mogućnost da ti se možda dogodi nešto lijepo?"... Onda kad si se nećkao, dvoumio... Jer si vidio da će uletjeti u to cijela, dušom i tijelom.

Ne ulijećite u veze. Hodajte, pijte kave, upoznajte se. I mjesec dana, dva, ako treba.

Ali taj plan uvijek sjebe radoznalost... Tjelesna. Ima li kemije?

Jebeš kemiju. Pitam se da li je vrijedila ovog lošeg osjećaja.