subota, 26.10.2019.

Fotografije

Kad te ljudi, mjesta, "uspomene" na FB-u konstantno, danima podsjećaju na neku osobu, bude to popriličan pritisak u glavi. Kao parni kotao.

Tako sam i ja danima drobio tu zadnju bivšu koja mi je nešto značila, bez obzira što je od prekida prošlo osam mjeseci. Jednostavno - to nije završeno kak spada, bar što se mene tiče. Da jest, ne bi tog kotla u meni ni bilo.

Kulminiralo je jednog dana kad sam kupio cigarete, iako ne pušim već neko vrijeme. Kad sam shvatio što radim i zašto, javio sam joj se.

Idemo to završiti. Ili nastaviti (manje vjerojatno).

Pozvah ju na kavu. Odaziv mi je bio nekako i očekivan - "Jupi! Idemo na kavu". Očekivan jer sam cijelo vrijeme, zbog tri i pol poruke i dva i pol lajka na fejsači imao dojam da ni ona nema svoj završetak. Ili nastavak. Ili što god.

Već nakon samog tog odgovora bilo mi je lakše. Ne zato što ćemo ići na kavu, već jer je vrtuljak u glavi napokon usporio. Naravno, a čega se dobro sjećam, kava s njom se ne ostvaruje lako. Posao, troje djece od kojih je jedno malo... Plan je bio da kavu popijemo kad njezin ex uzme malu na čuvanje preko vikenda. Tog vikenda ex je podbacio (ništa novo ni neočekivano). Ima čovjek novu žemsku pa malo zanemaruje djecu, kao svaki "pravi" muškarac, jel...

Čekajući tu kavu, ponovo sam ju drobio po glavi. Nju, ne kavu. :D Ne onolikim intenzitetom kao koji dan ranije, ali svakako dovoljno intenzivno. Svjestan svih njezinih mrlja s kojima se ne bih rado nosio, a opet - pod utjecajem onog što je u toj priči bilo lijepo (a to je valjda samo to što smo se oboje zaljubili i pokušavali onom drugom biti naj-naj)... Ostavi to traga u čovjeku, takva topla fatamorgana. Ipak, cijelo je vrijeme prevladavao mozak koji kaže da to treba samo završiti. Bojao sam se zapravo da ću biti previše kritički nastrojen kad do te kave dođe, da ću ubiti i onu minimalnu šansu da od toga ipak nešto bude.

Bla, bla, bla.

Na njezin profil na fejsači sam užasno rijetko svraćao, kroz sve vrijeme nakon prekida. Jednog od tih dana čekanja, otišao sam. I ono što sam vidio, kao da me je protreslo. Fotka unakažena tko zna kakvim aplikacijama, na kojoj ona izgleda neljudski. Nalikuje mi na E.T.-a.

Još dok smo bili skupa, primijetio sam da koristi neka sranja za "srediti" fotke. Koji put sam i nabacio temu, nikad nije priznala. Činilo mi se da si sužava lice, koje inače spada u široka. Da, ona ima tak neko široko lice, malo podbratka jer je mrvu punija, ali i jednostavno - jer je takav tip žene. Lijepa žena, izrazito lijepa kad se smije. S, eto - širokim licem.

Ovdje je pretjerala, izgubila je mjeru. Napravila je nešto deformirano, neljudsko.

Prvo sam si zabranio prokomentirati joj fotku, no nakon dan-dva... Ma, k'o ga j***. Idemo vidjet što je to i zašto.

"A tko je ženska na slici?"

"Haha, dobra fora. To sam ipak ja, svatovsko nadrkano izdanje."

Ona minimalna opcija da je to napravila da se s nečim sprda, ili da otjera FB uletače upravo je otpala.

"Dušo, to nisi ti."

"Je, ti znaš".

"O, da."

Ta jedna jedina fotka i taj kratki chat osvijetlili su ju u mojim očima, poput reflektora. To nešto bolesno, sjebano, deformirano u njoj stajalo je predamnom razgolićeno u svoj svojoj laži.

U toj glavi nešto gadno ne štima.

Svaka želja za ispijanjem kave s njom u trenu je nestala. "K'o rukom odnešeno", što bi se reklo.

Ako mi ikad opet na um padne tako glupa ideja, pogledat ću dvije fotke koje sam si danas spremio. Na jednoj je ona, onakva kako zapravo izgleda, širokog lica i osmijeha. Lijepa ona. Na drugoj je idiot, kakvim se trudi biti.

*********

Osim toga se ništa pametnog ne događa, fala na pitanju. Živim, radim, šarafam i vozim te svoje motore...

Na tom nekom planu koji je vama zanimljiviji nema ništa nova. Gledam uokolo, ne vidim nikog pametnog. Ponekad skužim neku zanimljivu facu na FB, kliknem na profil, nađem tu hrpu nebuloza i zatvorim ga. Rijetko se kome javljam.

Danas sam se javio. Vidio sam sliku zgodne žene, kliknuo na profil, nisam tamo našao ništa odbojno. Zgodna, lijepo građena žena, koja i nije tolika ljepotica u licu, ali ni suprotno, zapravo - da ima nešto meni privlačnih kvaliteta, mogla bi mi biti najljepša na svijetu. A osobito mi je bilo privlačno što su joj fotke neobrađene. Baš čudno, ha?

Poslah joj poruku, koju neće vidjeti. Jer nemamo zajedničkih prijatelja. Jer nije idiot koji napucava fotke.

To jednostavno ide tako, bar u mom životu. .

nedjelja, 06.10.2019.

3 kave

Ak' ne računam ono seksualno druškanje koje je završilo prije mjesec-dva (a ne računam, jer to nije nešto što me generalno čini sretnim, tj. ne računam jer sam u sebi unatoč tome bio sam), solo sam osam mjeseci.

Uživo, u RL se ništa ne događa. Ne vidjeh već dugo nikoga prema kome bih se pokrenuo. Tek jednu osobu koja mi se fizički sviđa, ali mi mozak kaže "NE", jer otprilike znam tko je, što je, kako živi i koji su joj interesi, a u tome nalazim dovoljno bitnih razlika zbog kojih je to "NE" konačan odgovor.

Kad me uhvati taj osjećaj usamljenosti, zaletim se po društvenim mrežama, pregledam tristo profila, pošaljem 6-7 poruka, od kojih obično prođu 2-3. Tako sam si i nedavno "obogatio" inbox s tri nova dopisivanja, od kojih o startu nisam očekivao ništa posebno.

S prvom od njih tipkao sam intenzivno par dana. Lijepa, nekoliko godina mlađa od mene, rastavljena, s već odraslom, zaposlenom kćeri. Činilo se da ima u tom nešto, nekoga potencijala. No, odjednom se sve rasplinulo kao mjehur od sapunice, događale su se samo dvosmislene seksualne implikacije, jer smo valjda ispričali sve što je bilo za ispričati i ostali bez tema.
Kava je bila tek malo zanimljivija, moj je radar primio te signale da bi moglo biti nekih veselih zbivanja već prvu večer. Tak je i bilo.
Dobio sam BJ u autu i tu je sva priča završila, jer teme i dalje nismo našli, a ona me je sljedećih dana odlučila (iz samo njoj poznatih razloga, a vezano za nešto što sam joj ispričao o sebi, a što joj se valjda nije svidjelo) podjebavati u porukama, od čega mi se zgrčio želudac (alo, komad, šta ti misliš tko si??).
Ionako ne uspijevam onu koja mi popuši već prvu večer smatrati materijalom za ozbiljnu vezu, iz onih uvijek istih razloga: ako bi ti sa mnom nešto više, onda ćeš se držati nekog reda, redoslijeda, paziti da ne napraviš pogrešan korak. Ak' mi ljubiš Milutina već prve večeri, to znači da ti je svejedno, da trebaš samo malo razbibrige.

Druga... Deset godina mlađa od mene, rastavljena, majka sina od cca 10 godina. Upoznao sam ju zapravo uživo, nisam baš "trzao"... Kasnije ju dodah na FB, tu se dogodilo malo nekoga dopisivanja, pa smo jednog dana dogovorili poslijepodnevni susret. Dovezao sam se motorom do nje, nekih 60 km, popili smo po pivu i kavu na ugodnoj terasi uz rijeku. Znao sam, jer sam ju već vidio uživo, da je malo žešće građe, ono - ima je. A to mi u pravilu baš i nije privlačno. Sad sam ju vidio u hlačama, slika je bila još gora. Ne doživjeh to dupe ni najmanje privlačnim.
Osim toga, ravnateljica je jedne institucije u svome gradu. Dakle, creme de la creme vs. čovjek u plavom radnom odijelu na tregere... Nejde. K tome još, nije joj palo na pamet ni da pokuša zgrabiti koji od računa sa stola, a to mi mnogo govori o karakteru. Nema veze što sam ja muško, a ona žena - ako zbog kave s njom prijeđem 120 km, očekujem da barem pokuša, pokaže namjeru. Ionako ću ja platiti sve, ili barem veći od dva računa. Kasnije sam još od frenda (oženjenog, btw, čovjeka kojem apsolutno vjerujem) čuo da mu se nabacivala, otvoreno, tek koji dan ranije. Cijeli dojam o ženi je baš potpuno nepovoljan, a na kraju je u toj slici fizički izgled ispao čak najmanji problem.

Neka, hvala. Samo još jedno poznanstvo, čak nebitno.


Treća... Lijepa, vitka, ugodna u dopisivanju, ali starija od mene. Odmah sam znao da tu ne želim ništa ozbiljno. Jer već dosta godina razmišljam na isti način, ne želim se vezati za starije, iz jednostavnog razloga - ne želim ih gledati kako uvenu prije mene.
Ja moram ostariti prije, moje bore moraju biti dublje. Da sam ikad ranije "zaglavio" u ljubavi sa starijom ženom, u vremenima kad smo oboje bili u nekim boljim godinama, vjerojatno bih sve to primio kao normalno i ne bih s tim imao problema. Sad, kad termin "starija od mene" uglavnom opisuje već ženu u menopauzi ili na njezinom rubu, a ja imam tu mogućnost postaviti se prema tome u samom startu, sad to više ne ide.
Ipak, dopustio bih si uvijek neko seksualno "druškanje" sa starijom ženom, nešto od nekoliko mjeseci, dogovorno.
Uglavnom, ne znajući puno o ženi, zaputio sam se na kavu. I to je bila TA kava. Duplo vrijednija od prethodne dvije. Totalno ugodna, normalna, razgovorljiva i otvorena osoba, bez trunke namještenosti. Ono što najviše volim.

Jebiga. Preispravna da bih se upuštao u "druškanje" s njom, nakon kojeg bi sve moglo ostati posrano, a zbog razlike u godinama ne bih htio više od toga.

Možda sam si našao novu prijateljicu. :)

Danas sam sreo onu drugu ženu iz prethodnog posta. Drugu sudionicu prometne nezgode. Vidio sam ju u autu, okrenuo motor za njom, nešto me je ponukalo da joj se javim.

Parkirala je nedaleko, stao sam par metara dalje, sišao s motora... Pozdravio ju sam ju i čestitao joj drugi rođendan, onaj od prije dva-tri dana. Pričala mi je kako se čula s mojom bivšom, drugom sudionicom nezgode.

Rekao sam joj da i njoj čestita drugi rođendan, od mene, ako se čuju.

Nakon toga sam se osjećao dobro. Bliže mjestu, osobi, uz koju bih volio biti. Iako mi mozak kaže "NE".

A mozak zna, osobito sad, kad je prošlo dosta vremena i kockice sjele na svoje mjesto, da si ne pašemo, da ne možemo opstati. Mozak je dosadan, nimalo čaroban... Ali zna.

I ja mu dajem prioritet, koliko god zbog toga u meni bilo grozno i pakleno.

Zato joj se ja i ne javljam, niti ću se javiti.

Trajat će to mjesec-dva-tri, godinu, dvije... Ali naići će netko drugi, netko tko izbriše sve prije sebe.

Uvijek naiđe.

četvrtak, 03.10.2019.

Deset najdužih sekundi jednog života

Dogovorili smo se naći na kavi u bircu jednog motela, malo izvan grada, u pol bijela dana.

Došao sam prije nje, čekao sam u autu, parkiran pokraj nekog kombija koji mi je priječio pogled na ulaz parkirališta motela. Dok sam čekao, čačkao sam nešto po mobitelu, Facebook valjda, kada se začuo taj zvuk, prasak, sličan snažnoj eksploziji, detonaciji, zvuk kakav nisam čuo od rata.

Ostavio sam mobitel i zamislio se na tren, nije mi bilo jasno... Onda sam posumnjao.

Samo da nije TO, samo da nije TO!

Izašao sam iz auta, provirio iza parkiranog kombija prema cesti...

I bilo je TO.

Njezin "Golf" prepriječio se na ulazu na parking, prednjeg kraja nije bilo. Iz njega se pušilo, vruć antifriz curio je po asfaltu, komadi plastike ležali su unaokolo.

Trčao sam prema autu, urlajući... U unutrašnosti vidjeli su se otvoreni zračni jastuci, stakla su bila zaparena...

Nikad prije udaljenost od trideset metara nije izgledala tako duga. U tom autu bila je majka troje djece. Žena koja je bez vlastite majke ostala u djetinjstvu.

To se ne smije ponoviti. Ne sada, ne ovdje, ne s njom.

Nisam mislio na to tko je ona meni i što mi znači. Trčao sam prema tom autu misleći na nju. I troje djece, tamo negdje u njezinom gradu.

Desno je bio još jedan auto, razbijen do pola, u oblaku pare, iz kojeg također nitko nije izlazio.

Dotrčao sam do vozačkih vrata "Golfa" i otvorio ih. Micala je rukama, glavom, mrmljala nešto. Pitao sam ju je li dobro, boli li ju što. "Samo prsa", rekla je. Pogledao sam joj noge, nisu bile prikliještene. Rekao sam joj da ih miče. Noge su se pomaknule. Odahnuo sam, poljubio ju u čelo. Sve je izgledalo dobro.

Nakon par minuta iz oba auta izašle su vozačice, natučene, u šoku, ali obje na vlastitim nogama. Gledajući aute i mjesto nesreće, baš nitko ne bi predvidio takav završetak.

Toga sam dana ponovo propušio, nakon nekoliko godina bez cigareta. Od šoka, ali i od sreće, valjda.

Danas se navršilo točno godinu dana od tog događaja. Nije se javila, nisam se javio.

Od jutra mi nije izlazila iz misli, ali o tome već sve znam. Dio mene bi i dalje sve dao da ju vidim. Ali drugi dio... Um... Um ju ne odobrava, zato se i ne javljam.

Proći će. Doći će netko drugi.



Tih drugih uvijek ima, ali ni jedna da postane prva. Dopisivanja, susreti, drpanja u autu. Ništa ne preživi do sutra.

Možda je do mene. Možda je do njih.

Ne znam.