nedjelja, 06.10.2019.

3 kave

Ak' ne računam ono seksualno druškanje koje je završilo prije mjesec-dva (a ne računam, jer to nije nešto što me generalno čini sretnim, tj. ne računam jer sam u sebi unatoč tome bio sam), solo sam osam mjeseci.

Uživo, u RL se ništa ne događa. Ne vidjeh već dugo nikoga prema kome bih se pokrenuo. Tek jednu osobu koja mi se fizički sviđa, ali mi mozak kaže "NE", jer otprilike znam tko je, što je, kako živi i koji su joj interesi, a u tome nalazim dovoljno bitnih razlika zbog kojih je to "NE" konačan odgovor.

Kad me uhvati taj osjećaj usamljenosti, zaletim se po društvenim mrežama, pregledam tristo profila, pošaljem 6-7 poruka, od kojih obično prođu 2-3. Tako sam si i nedavno "obogatio" inbox s tri nova dopisivanja, od kojih o startu nisam očekivao ništa posebno.

S prvom od njih tipkao sam intenzivno par dana. Lijepa, nekoliko godina mlađa od mene, rastavljena, s već odraslom, zaposlenom kćeri. Činilo se da ima u tom nešto, nekoga potencijala. No, odjednom se sve rasplinulo kao mjehur od sapunice, događale su se samo dvosmislene seksualne implikacije, jer smo valjda ispričali sve što je bilo za ispričati i ostali bez tema.
Kava je bila tek malo zanimljivija, moj je radar primio te signale da bi moglo biti nekih veselih zbivanja već prvu večer. Tak je i bilo.
Dobio sam BJ u autu i tu je sva priča završila, jer teme i dalje nismo našli, a ona me je sljedećih dana odlučila (iz samo njoj poznatih razloga, a vezano za nešto što sam joj ispričao o sebi, a što joj se valjda nije svidjelo) podjebavati u porukama, od čega mi se zgrčio želudac (alo, komad, šta ti misliš tko si??).
Ionako ne uspijevam onu koja mi popuši već prvu večer smatrati materijalom za ozbiljnu vezu, iz onih uvijek istih razloga: ako bi ti sa mnom nešto više, onda ćeš se držati nekog reda, redoslijeda, paziti da ne napraviš pogrešan korak. Ak' mi ljubiš Milutina već prve večeri, to znači da ti je svejedno, da trebaš samo malo razbibrige.

Druga... Deset godina mlađa od mene, rastavljena, majka sina od cca 10 godina. Upoznao sam ju zapravo uživo, nisam baš "trzao"... Kasnije ju dodah na FB, tu se dogodilo malo nekoga dopisivanja, pa smo jednog dana dogovorili poslijepodnevni susret. Dovezao sam se motorom do nje, nekih 60 km, popili smo po pivu i kavu na ugodnoj terasi uz rijeku. Znao sam, jer sam ju već vidio uživo, da je malo žešće građe, ono - ima je. A to mi u pravilu baš i nije privlačno. Sad sam ju vidio u hlačama, slika je bila još gora. Ne doživjeh to dupe ni najmanje privlačnim.
Osim toga, ravnateljica je jedne institucije u svome gradu. Dakle, creme de la creme vs. čovjek u plavom radnom odijelu na tregere... Nejde. K tome još, nije joj palo na pamet ni da pokuša zgrabiti koji od računa sa stola, a to mi mnogo govori o karakteru. Nema veze što sam ja muško, a ona žena - ako zbog kave s njom prijeđem 120 km, očekujem da barem pokuša, pokaže namjeru. Ionako ću ja platiti sve, ili barem veći od dva računa. Kasnije sam još od frenda (oženjenog, btw, čovjeka kojem apsolutno vjerujem) čuo da mu se nabacivala, otvoreno, tek koji dan ranije. Cijeli dojam o ženi je baš potpuno nepovoljan, a na kraju je u toj slici fizički izgled ispao čak najmanji problem.

Neka, hvala. Samo još jedno poznanstvo, čak nebitno.


Treća... Lijepa, vitka, ugodna u dopisivanju, ali starija od mene. Odmah sam znao da tu ne želim ništa ozbiljno. Jer već dosta godina razmišljam na isti način, ne želim se vezati za starije, iz jednostavnog razloga - ne želim ih gledati kako uvenu prije mene.
Ja moram ostariti prije, moje bore moraju biti dublje. Da sam ikad ranije "zaglavio" u ljubavi sa starijom ženom, u vremenima kad smo oboje bili u nekim boljim godinama, vjerojatno bih sve to primio kao normalno i ne bih s tim imao problema. Sad, kad termin "starija od mene" uglavnom opisuje već ženu u menopauzi ili na njezinom rubu, a ja imam tu mogućnost postaviti se prema tome u samom startu, sad to više ne ide.
Ipak, dopustio bih si uvijek neko seksualno "druškanje" sa starijom ženom, nešto od nekoliko mjeseci, dogovorno.
Uglavnom, ne znajući puno o ženi, zaputio sam se na kavu. I to je bila TA kava. Duplo vrijednija od prethodne dvije. Totalno ugodna, normalna, razgovorljiva i otvorena osoba, bez trunke namještenosti. Ono što najviše volim.

Jebiga. Preispravna da bih se upuštao u "druškanje" s njom, nakon kojeg bi sve moglo ostati posrano, a zbog razlike u godinama ne bih htio više od toga.

Možda sam si našao novu prijateljicu. :)

Danas sam sreo onu drugu ženu iz prethodnog posta. Drugu sudionicu prometne nezgode. Vidio sam ju u autu, okrenuo motor za njom, nešto me je ponukalo da joj se javim.

Parkirala je nedaleko, stao sam par metara dalje, sišao s motora... Pozdravio ju sam ju i čestitao joj drugi rođendan, onaj od prije dva-tri dana. Pričala mi je kako se čula s mojom bivšom, drugom sudionicom nezgode.

Rekao sam joj da i njoj čestita drugi rođendan, od mene, ako se čuju.

Nakon toga sam se osjećao dobro. Bliže mjestu, osobi, uz koju bih volio biti. Iako mi mozak kaže "NE".

A mozak zna, osobito sad, kad je prošlo dosta vremena i kockice sjele na svoje mjesto, da si ne pašemo, da ne možemo opstati. Mozak je dosadan, nimalo čaroban... Ali zna.

I ja mu dajem prioritet, koliko god zbog toga u meni bilo grozno i pakleno.

Zato joj se ja i ne javljam, niti ću se javiti.

Trajat će to mjesec-dva-tri, godinu, dvije... Ali naići će netko drugi, netko tko izbriše sve prije sebe.

Uvijek naiđe.