ponedjeljak, 22.09.2008.

Za manje od dva mjeseca ovaj bi blog bio star tri godine - prvi post napisan je 16.11.2005. godine. Osim toga, blog-editor i statistike kažu da je ovo 477. objavljeni post, te da je napisano ukupno 4556 komentara.

Sve je to zapravo manje važno. Važno je da se ovo dalje NE kotrlja.

Kad me malo prođe sve ovo što se izdogađalo posljednjih dana, vjerojatno ću otvoriti neki drugi blog. I za njega neće znati nitko od prijatelja, poznanika ili bivših veza.

Trebam samo svoj kutak.

A što se ovih zbivanja zadnjih dana tiče... Oni koji su se dobro poznavali ostali su dobri i dalje.

Onaj tko je htio uništiti, razoriti, umrljati... Taj je ostao posran. Umrljan toliko da više ne postoji šansa ni za pozdrav na ulici.

Zapravo, sve je sjelo na svoje mjesto.

Prilažem ovdje dio jednog e-maila kojeg sa dobio ovih dana, a odnosi se na post prije ovoga:

Na blogu design1971.blog.hr povremeno ću napisati nešto o računalima, internetu i sličnim temama. A ono drugo... Bit će negdje dalje.

Budite mi pozdravljeni.

petak, 19.09.2008.

Kad zagrizeš vlastito govno

Kako sam tamo negdje 2005 u prvom postu ovog bloga i napisao - čovjek je mix svega i svačega. Savršenosti ne postoje. Postoje samo želje, potrebe, principi, moral, nemoral...

Osim toga, čovjek se mijenja. Upoznaje.
Vremenom.

Kad sam žudio za onom pravom vezom mislio sam da ću u takvoj uvijek biti dovoljno čvrsta i ispravna strana. U pravoj vezi ja ću biti taj koji nikad neće prevariti. Vjeran kao pas.

U onim manje pravim vezama i bio sam taj. Jer se situacija nikad nije dovoljno razvila da bih posumnjao u sebe. Pokušavalo se uopće ostvariti vezu, svi napori su bili usmjereni u tom pravcu. Te veze se nisu razvile. Prekinute su prije no što su postale prave.

Onda je došla ona puno bolja. Željena veza. Veza upravo onakva kako sam dobru vezu i zamišljao. I kad sam shvatio da je to to, pojavila su se pitanja do kojih se prije nije doprlo.

Što je prijevara?

Da li je isto prevariti emotivno i samo tjelesno?

Koliko sam spreman da više nikad osjetim drugo tijelo u rukama?

Mogu li obuzdati svoju znatiželju?

Mogu li uopće prevariti ženu koju volim, pa makar i samo tjelesno?

Da li bih ženi koju volim priznao prijevaru?

Treba li mi ona priznati ako joj se dogodi?


U jednom periodu veze s Ljubinkom navrla su mi sva ta pitanja. Bila je to kriza, koliko u trenutnoj situaciji u kojoj se ona malo odmakla od mene, toliko još više - kriza u meni.

Prvo me je uhvatilo ono "To je sad to. Ovo je veza u kojoj ću biti dugo. Možda i zauvijek. Ovo je dobra veza.".
Od činjenice da možda više nikad neću imati neko drugo tijelo u rukama uhvatila me je panika. Jer sam bio svjestan prevelike znatiželje u sebi.

Prvo sam se spojio na iskricu. U par dana dopisivanja nisam se odvažio na taj korak. Jer je mirisao na predumišljaj i ostavljao je gorak okus u ustima.

Ostavio sam se toga. Bilo je fuj.

I dalje me je taj dojam konačnosti činio nemirnim. Trebao sam drugo tijelo. Neko koje će se pojaviti i nestati nakon seksa. Tih dana sam dogovorio ševu s jednom bivšom. Našli smo se, potrošili i razišli. Bez puno priče. Nakon tog seksa osjećao sam se smireno. Ne, nije me pekla savjest. Jer - ta žena nije bila ni malo važna. S njom se nisam htio buditi. Niti razgovarati.

Da li bih to radio često i s mnogima? Ne bih. Ne bih ševio na svakom ćošku, makar to bio samo seks bez emocija. Jer - to bi bilo ružno. Ali sam znao da bih povremeno opet osjetio istu potrebu. A onda bih to ili ponovio, ili bih uspio o tome razgovarati s osobom koju volim, ne bi li se možda našli skupa u nekim liberalnijim aktivnostima. Ovo drugo bi teško uspjelo, ali bi u tom slučaju sigurno bilo puno čistije. Taj odgovor sada više ne mogu dobiti.

U to vrijeme krize počelo mi se događati i nešto drugo. Ljubinka se odmakla od mene, gotovo nesvjesno i neprimjetno. To je bila i njezina kriza koja je prošla, ali odmak je bio osjetan. U isto vrijeme na poslu se oko mene počela muvati premlada ženska. Jedna za koju sam tek puno kasnije shvatio koliko je plitka, zločesta, priglupa... Ali tada ju nisam poznavao, bila je na prvi pogled simpatična, imala je to nevino i svježe lice na kojem sam odmarao oči... I kao da je namirisala, počela je obigravati uokolo. Ulijetala mi je u film. Prečesto.
Dugo sam se opirao, čini se - nedovoljno odlučno. Kužila je to. Pojačavala prisustvo. Popustio sam. Našao se u nečem lošem. Nečemu što je uključivalo dopisivanje, pa razgovore mobitelom, pa kavu i drpanje u autu. Nečemu zbog čega sam se ja odmakao od Ljubinke. Za koju sam ipak znao da ne želim bez nje i da ovo drugo nije toga vrijedno.

Isčupao sam se na vrijeme. Uz fuj-fuj osjećaj u ustima. Gadio sam se samom sebi. To "nerealizirano" čačkanje bilo mi je gora prijevara od one ševe koju sam imao s bivšom.

Vratio sam se tamo gdje sam želio biti. Sa odgovorima na sva teška pitanja. Odlučio da Ljubinki nikad neću reći što sam radio. Jer zapravo - ona je i dalje bila najvažnija u svemu tome. Zato sam ovu drugu priču odlučio predati zaboravu, a ona prva bi se vjerojatno još pojavljivala i trebalo je naći načina da ju se prebrodi.

Nisam više brljao. Dugo mi to više nije padalo na pamet.



Vremenom sam postao svjestan da ja i Ljubinka nećemo ostati skupa. Razlozi nisu za povlačenje po internetu, uglavnom - nisam se uspijevao uklopiti u mini-obitelj.
Mogao sam odustati od svojih životnih želja i ostati u takvoj situaciji. U istom takvom statusu još godinama.
Ili otići od jedine žene s kojom sam imao tako dobar odnos, u kojem se ni dan-danas ne sjećam niti jedne svađe jer smo ih sve na vrijeme riješili, dogovorili i ostavili iza sebe. Žene s kojom sam dijelio neopisivu toplinu.

Nisam znao otići. A bio sam sve dalji. Bojao sam se tog trenutka. Jer dio mene nije htio otići.

I tad sam zasro do daske. Spojio se na iskru i dogovorio spoj. Zapravo - više spojeva. Kao da sam htio da me netko "otkine". Ali nitko nije bio dovoljno dobar.

I u jednom trenutku sam shvatio da se stvari moraju raščistiti. I nazvao ju i rekao joj da odlazim.

Šokirao ju.

Shvatila je razloge. Zapravo - znala je sve to. Razloge zašto moram ići.

Nije znala za ono ranije spomenuto. Ne bih joj ni rekao. Nikad. Jer ona je bila važnija.


Sve dok jednog dana ona ista Ptičica nije naišla na blog. I čitala. I shvatila da se neki datumi preklapaju. Jer Ptičica je bila jedna od osoba s kojima sam izašao kad je brljanje počelo. Tada bez ikakvih pravih namjera, koje su se ipak pojavile malo kasnije, kada sam od poznanstva s njom pokušao napraviti sve ono što sam trebao.

I Ptičica je krenula u osvetu. Našla Ljubinku i prosvijetlila ju. S namjerom da sruši sve ono lijepo o čemu sam joj (valjda previše puta) pričao.

Ne znam da li će mi Ljubinka ikad oprostiti.
Ne, nismo ionako više skupa, ali... Htio sam to ostaviti kao nešto lijepo, što je zapravo i bilo. Jer, onaj besprijekorni dio bio je puno, puno duži. I htio sam njeno prijateljstvo.

Da mogu vratiti vrijeme, da li bih pametnije? Ne vjerujem. Ja sam samo čovjek, nesavršen. Koji je u nekim trenutcima morao doći do odgovora na pitanja koja su ga mučila. Prvi dio priče je valjda morao tako proći. Nisam ga vidio kao tragediju, izvukao sam neke pouke.
Nisam htio da ona ikad sazna.

Jedino bih sam kraj promijenio. Jer - trebao sam naći snage u sebi da to prekinem sam, u čistoj situaciji. Bez sranja koje sam učinio.

A sada se sve zna.

I mrlja je pala.

Teška i crna.

To je to. Homo sapiens. Čovjek koji griješi. Odvratno nesavršeno biće. Zapravo - govnar.

Isključit ću komentare. Ovo je već dovoljno crno i bez pljuvanja koje sam zapravo i zaslužio. Oni stalniji komentatori znaju e-mail. Uostalom, naveden je na blogu.

Što će biti s blogom, ne znam. Možda ga više neće biti.


Mali apdejt: Zašto je ovo ovdje?
Kad se sve to događalo nedostajao mi je blog. Samo moj. Anoniman. Nedostajalo mi je to što ne mogu istresti svoje dvojbe pred ljudima koji bi mi možda pomogli da shvatim neke stvari. Jer ona je znala za blog.
Zato sada barem čitajte što ima u muškom mozgu. Jer, koliko god nikad nisam bio tipično muško, ovo sam ipak zasrao tipično muški.

Ovo je Obrazovni post.

utorak, 16.09.2008.

Big Bullshit i drkica

Smeće zvano Big Brother nisam gledao ni proteklih godina, tek povremeno zavirio. O ovogodišnjem do večeras nisam znao apsolutno ništa.

Pa me je privukao jedan naslov na index.hr: "Pala prva BB drkica..."...

Pa pogledah malo, naravno. Kad ono, imam i što vidjet... Teta od 51 godinicu visi po 23-godišnjem dečkiću. Teta koja ima dva sina koja su vjerojatno starija od njega.

Zamislite, npr. slijedeću situaciju:

Morbidno.

Da je tamo kojim slučajem nekom 51-godišnjaku drkicu razbacila 23-godišnjakinja... Što bih mislio o tome? Valjda isto.

Iako mi je ovo strašnije, valjda to iz mene progovara onaj sitni preostali dio konzerve.

Aha... Na žalost, uobičajeno je da matori konji stvaraju pizdarije s klinkama. Čak i prihvaćeno.

Moglo bi ovo biti baš zanimljivo. Tetkica je pravi borac za prava žena. Zašto bi samo muški smjeli raditi takve stvari?

Sve u svemu, spomenuti reality show iz godine u godinu sve dublje tone. Prošle godine me je to iznenadilo, jer sam mislio da su takve gluposti vječne. Ove godine mi je jasnije zašto im je gledanost u startu katastrofalna: imaju nekoliko starijih sudionika, neki od stanara baš i nisu face k'o s filma. Ovi današnji klinci se malo teže poistovjećuju s takvima. A klinci su glavna publika Big Bullshita.

Možda je ovo baš dobro za te klince. Možda lakše shvate što je glupost a što vrijedi više.

ponedjeljak, 15.09.2008.

Déja vu

Ne pišem više o Ptičici, primjetili ste... Ni o drugim ženama. Jer ne znam što bih pisao. S Ptičicom zapravo nije gotovo. Prekinuli jesmo, ali se Ptičica nije dala otjerati. Tko da smo već nekoliko puta izašli, ali bez seksa, jer, kao - nismo više skupa.

Pokušao sam napraviti odmak. Da vidim jasnije.

Danas se dogodilo već viđeno. Ptica je našla blog. Iako sam izbjegavao uoće spomenuti riječ "blog" pred njom. Na koju foru, ne znam. Zapravo znam, rekla mi je. Preko Gugla. Ali s kojom pretragom... Ne znam. Skužila je brzo, valjda me odmah skuži onaj tko me poznaje.

Gledam što je to mogla pročitati. Ništa što već nije čula.

Zbunjenost. Silnu.

Izgubljenost kakvu s nikim prije nisam doživio. Kad čitam unazad samo to vidim.

Izgubljenost.

nedjelja, 14.09.2008.

David Icke i čovjekoliki reptili

Da ustvrdim da sam do večeras znao tko je David Icke, lagao bih kao pas. Jer svi znaju da sam neuk i da nemam pojma o bilo čemu. Jedva da znam i tko je npr. Alojzije Stepinac.

U životu ne čitam gotovo ništa. Jer sam lijen. Ili - uvijek nađem pametnijeg posla.

No, kad sam na Jutarnjem.hr pročitao naslov "David Icke: Ljudi reptili izazivaju treći svjetski rat", moram priznati da sam sa silnim zanimanjem pročitao vjerojatno najduži članak kojeg sam ikada tamo uočio.

Jer, silno je zanimljivo čitati o čovjeku koji je sigurnost posla cijenjenog sportskog novinara zamijenio nesigurnošću čudaka koji izučava vlastite teorije o zavjeri nekih čovjekolikih reptila koji, dobro zamaskirani - vladaju svijetom. Pogotovu kad takav na trenutke tako fascinantno zvuči:

Članak ima više takvih trenutaka:




Da li ću sada čitati Ickea? Ne vjerujem, previše sam lijen. I nemam vremena. Ali mi je drago znati da postoje i takvi čudaci kao balans plitkom i dosadnom građanskom konformizmu. Oduvijek sam volio zanimljive čudake.

Izvrstan članak Ahmeda Salihbegovića u cijelosti možete pročitati OVDJE.

subota, 13.09.2008.

Aj-Gugl

Vjerujem da još uvijek mnogi od vas ne znaju za iGoogle.

iGoogle je izvrsno zamišljen projekt. Osnova svega je i dalje tražilica, ali ispod nje nalazi se ono što iGoogle čini nečim puno zanimljivijim - mogućnost dodavanja raznih modula ("gadgets").

Tako npr. moj iGoogle sadrži inbox moga Gmaila, info o današnjoj zaradi kroz uslugu Adsense koju koristim, pokazatelj trenutačne mjesečeve mijene, te rss čitače posljednjih vijesti nekih od HR portala - index.hr, jutarnji.hr, vecernji.hr. dnevnik.hr...

Kako to izgleda, možete vidjeti na slici ispod:

Sve što je potrebno za početi jest ukucati www.google.hr/ig u adress-bar, logirati se na svoj Google account (u gornjem desnom uglu) i možete započeti dodavati gadgete po svom izboru. Kad završite, postavite www.google.hr/ig kao početnu stranicu.

Vaš iGoogle bit će vam (naravno) dostupan s bilo kojeg računala, dovoljno je otvoriti www.google.hr/ig i logirati se. Gdje god sjeli za komp, možete otvoriti svoju početnu stranicu sa svim onim što na njoj koristite.

Želim vam ugodno surfanje. ;)

četvrtak, 11.09.2008.

Kad se ne vidiš jasno

Odradih najavljenu gužvu. Četiri dana radnog godišnjeg je iza mene. Ne bih mogao dodatni posao u ovom opsegu odraditi uz onaj redovni.

Dobra strana višednevne frtutme oko posla jest: kad radiš puno i to ti zahtjeva punu koncentraciju, nemaš vremena razmišljati o glupostima. I, kad ta frka prođe, shvatiš da ti te gluposti uopće nisu nedostajale.

Nedavno me je netko okarakterizirao kao racionalnog. Jer sam sve probleme rasčlanjivao strogo logično. I ta ptičica koja je to pomislila i rekla, nije znala isto ono što tih dana nisam shvaćao ni ja: da je to bio samo štit mojoj nesigurnosti.

Moje inzistiranje na seksu kao nečemu neizostavnom također je bilo zapravo samo posljedica straha. Straha od usamljenosti.

U prošlu subotu sam se osjećao grozno. Kao da sam sam na svijetu.

Kao da su se toga dana neki demoni igrali ispod same površine moje kože. Neki neprimjećeni prije toga.
Svime što sam radio proteklih mjesec i nešto dana nastojao sam ih izbaciti van. A počeli su izlaziti sami čim sam ih ostavio na miru.


P.S. - anketa je još uvijek desno za one koji nisu odgovorili.

utorak, 09.09.2008.

Fejsbuk

Facebook sam otkrio nedavno. Zbog birca čiju web-stranicu održavam.
Daklem, budući da im web-stranica nije bila dovoljna u promidžbi, otvorili su si i tamo nešto. I ondak sam se ja registrirao, samo da vidim kako to izgleda.

Ne mogu reći da sam bio oduševljen. Korisnici su uglavnom mladi koji se vole slikati. Oko fotki se sve i vrti. Zato se valjda i zove Fejsbuk.

To mjesto najbolje opisuje komentar mog 24-godišnjeg nećaka:

Dakle, nema više muka. Nema tko je ona, kako se zove, kako doći do nje ako nemaš muda za direktan pristup...

I, kad sam skužio što je to, odlučih to mjesto prepustiti zaboravu i mlađima.

Onda me je tamo našla rođakuša koju nisam čuo sto godina, čak izgubio trag. A bili smo si OK.
I bilo mi je drago. Onda sam opalio search koristeći vlastito prezime kao traženu riječ i dobio mnoštvo zanimljivih informacija. Jer se na tom mjestu ljudi uglavnom služe pravim imenom i prezimenom.
Tako da ću uskoro možda početi iscrtavati obiteljsko stablo po kontinentima.

Mogu sad reći da se Fejsbuku nađe i pokoja dobra strana.

ponedjeljak, 08.09.2008.

A dalje se zviždi...

Eto, kao što reče NeverFucker u postu ispred ovoga, biti otvoren i ne glumiti je jedino ispravno.

Zato ćemo ja i favoritkinja među lijepim, ispravnim i zanimljivima ostati u dobrim odnosima. Jer sam rekao kako stvari stoje. I nismo se potrošili, iako je privlačnost bila velika.

Zapravo sam uvijek sam nadošao na onaj pravi način. Znam što mi treba, odnos kakav sam imao s nekim još nedavno.

Znam i da ću naći nekoga za ovo što mi trenutno treba. I da će dosaditi uskoro.

Do tada ću smoći snage za onu pravu potragu. Zapravo, ne traži mi se više. Želim NAĆI Jer kad imaš TO, onda si smiren. Možeš sve. Raditi, usmjeriti se u pravom pravcu, jednostavno - biti miran, sretan i zadovoljan. A da bi opet vidio svojim očima, treba proći malo vremena. Lekcija je to koju sam tek sad zapravo naučio.

Idem raditi. Najavljena gužva je počela i kulminirala odmah u početku.
Imam radni godišnji ovaj tjedan, slijedeći tjedan bit će onaj pravi i trebat će mi taj odmor. Jako.


P.S. - sudjelujte i dalje u desnoj anketi, molim vas.

nedjelja, 07.09.2008.

NeverFucker

Stalno mi se nešto događa. Valjda je tu presudno to što ne želim biti dugo bez seksa, a i nesklonost prema pasivnosti i povlačenju.

Jedno se ipak promijenilo: poučen iskustvom s Ptičicom, ne tražim ništa ozbiljno. Jer zaista nije još bilo vrijeme za to.

I sad se događa da se susrećem s privlačnim ženama. Ono što bih poželio u ovom trenutku jest da takve budu idioti, odbojni mi karakterom. Jer bih se s takvima mogao poigrati bez grižnje savjesti. Ali takve ne nalazim. Nalazim one ispravne i zanimljive. S kojima se ne želim poigravati.

Kad želiš samo seks, a ona želi više, imaš nekoliko načina na koje možeš pokušati:

1. Kresnut ju, pa otići. Bez puno priče. Za to nisam, rekoh već.

2. Reći joj da ne želim ozbiljnu vezu, tek povremene susrete uz pokoji "obični" izlazak ako je potrebno, i nešto normalnih, ljudskih poruka da stvar ne bude jako fuj. Iliti TheDogovor.
Malo koja će na to pristati. Između ostalog, ako shvatiš da ti osoba paše, može se dogoditi da se iz toga nešto razvije. Ako ti pak ne paše u startu, nije fer davati joj ikakav povod za konkretne pretenzije. Takav dogovor je teško, gotovo nemoguće postići.

3. Dogovor tip 2 - samo susreti za seks. Mogu se ostvariti uglavnom samo s zauzetim osobama koje u vezama ili brakovima nemaju dovoljno seksa, jer one neće htjeti više od onog tjelesnog. Ne volim petljati s udanim ženama. Ukoliko njoj u braku/vezi fali nešto drugo osim seksa, tada je taj dogovor bliži prethodnoj točki, ali kompliciraniji zbog situacije. To mi najmanje treba. zapravo, to si neću dozvoliti.

4. Masturbiranje - čini se jedinim načinom da imaš seks mirne savjesti s nekim tko ne očekuje više, a i ne možeš ga povrijediti.
Ne bih to. Nedovoljno mi je uzbudljivo. Skroz nezadovoljavajuće.


Dakle, nikad od mene Jebač. Jebiga.

petak, 05.09.2008.

U međuvremenu...

Kao što rekoh, ima se sve više posla. Ali kao da neću previše izbivati odavdje, imam dosta tema na umu.

Dok se ne dogodi neki pravi post (za Lilly i slične koji uz kavu vole čitati moje tlapnje), nešto me baš JAKO zanima.

Stoga napravih malu anketicu odmah tu desno, pa vas molim da sudjelujete.

Zavodnice-razvodnice

Kad sam već u điru dijeljenja zanimljivih članaka, evo još jednog...

http://www.jutarnji.hr/zanimljivosti/clanak/art-2008,9,5,,132208.jl

Zanimljivo.

četvrtak, 04.09.2008.

Arghhhhhh! :))))))))))))

http://www.jutarnji.hr/zanimljivosti/clanak/art-2008,9,4,,132192.jl

srijeda, 03.09.2008.

Vukovar u predvečerje (i još ponešto)

Bijah danas u Vukovaru, nabrzaka. No, nakon obavljenog posla priuštio sam si trenutak odmora na terasi birca u pješačkoj zoni.

I, mogu vam reći da Vukovar sada izgleda dobro. Ima ljudi i poslijepodne. Predvečer. Šeću dečki, djevojke, starci, mlade majke guraju kolica... Puno ljudi. Onaj tko je bio u Vukovaru prije dvije-tri godine ovakvu će priču vjerojatno dočekati s nevjericom. Jer tada u poslijepodnevne sate na ulicama nije bilo gotovo nikoga.

Ima i komaraca. Ubiše me za pol sata sjedenja. Dunavski, žedni k'o vampiri. Ali i to su neke draži. Valjda.

Nisam više s Ptičicom. Jutro je donijelo manjak želje čak i za poruku. Htio sam samo svoj mir natrag.
Iako sam sinoć legao spavati s mišlju da se moram prepustiti. I opustiti.

Ptičica ima jako ružnu prošlost. Nešto jako ružno i nisko što je napravila nekom prije mene. Nisam se mogao s tim uhvatiti u koštac. Iako razum govori da svatko zaslužuje šansu, nisam mogao. Jer ispucavanje šansi na mojoj koži mi nije privlačno. Pokušavao sam, nagovarao se. I nisam mogao.

Bježao sam, da. Cijelo vrijeme. Oni koji me poznaju vjerojatno su znali kako će završiti.

utorak, 02.09.2008.

Zabrinjavajuće

Znam, znam... Rekoh da imam posla... Ali radim ja, evo se neki fajlovi dižu na server. Da prijateljica ne bi rekla da sam Govno Blogersko i da mi je uplatila lovu, a ja niš' ne radim. Stranice će biti gotove sutra-prekosutra.

Danas sam nakon posla svratio u svoj gradić Payton na kavu, na prometno mjesto. I kad sam skužio kako zabrinjavajuće malo poznatih ljudi vidim, pala mi je na pamet jedna epizodica od prije nešto manje od mjesec dana.

Vidjeh tada jednu poznanicu, bivšu susjedu u društvu s nekom ženskom koja je jako blistala taj dan, ono - svjetlila zapravo. Kao lampion. U bircu u kojem uvijek ima dosta zgodnih komada od kojih se nitko zapravo ne ističe ničim posebnim.
Moram li napomenuti da nisam oka skinuo s nje?

Da ne duljim, dobio sam njen broj mobitela ekspresno, dovoljno je bilo samo poslati upit na pravo mjesto.

I poslao joj poruku. Onako opaku, jednu koja mora zainteresirati. Nije popušila, reče da se javim kad ju vidim uživo. I tako sam, sjedeći danas u tom bircu potražio njen broj, jer ju od tada nisam vidio.

Ovaj put je pala. Sad i nju jako zanima. I tako se nađoh u zabrinjavajućoj aktivnosti dogovaranja spoja.

Nazvah Ljubinku da joj se izjadam.
Da mi kaže zašto to radim kraj Ptičice. Jer me Ljubinka poznaje. I Ljubinka mi može reći ono što znam, ali se pravim da ne vidim.

A Ptičica zabrinjavajuće slabo napreduje.

Znam kako će spomenuti spoj izgledati. Reći ću curi u kakvoj sam situaciji. I ništa od toga.
Ili ću možda samo napomenuti, onako, između redova. I upitah Ljubinku da li ću biti Govno zbog svega toga. Reče mi da neću. Ne cijelo, tek "G" od govneta.

Zabrinjavajuće, da.


APDEJT (da se ne piše novi besmisleni post...):

Susret s svježim licem je bio odrađivanje, jer je u prvih pet riječi bilo jasno da je stvar vrijedna ravno 0 bodova. Na obje strane. Što me je vratilo u razmišljanje o razlozima zbog kojih to radim. Uslijedio je izuzetno otvoren razgovor s Ptičicom. Pozitivan. Mislim da svježih lica neće biti u skorije vrijeme. Samo Ptičica. Zapravo - ja i Ptičica.