utorak, 02.11.2021.

Dvije godine vožnje

Danas je dvogodišnjica moje aktualne veze. Ne bi to bila velika vijest o nekom drugome, ali o meni jest. Meni je najduža veza u životu trajala dvije i pol godine, što ovu (za sada) svrstava na drugo mjesto.

Koliko je pohvalno (čitaj: sramotno) da se čovjek star pedeset godina ne može pohvaliti vezom dužom od dvije i pol godine?

Hladna statistika bi rekla da se stvarno nemam čime podičiti. Dublje analize vjerojatno bi dotakle pojmove poput kriterija, kobi, želja i mogućnosti... Tu bi mi već porasle šanse da se opravdam.

M. i ja dobro funkcioniramo, stoga vjerujem da će mi za pol godine veza s njom zasjesti na čelo dugotrajnosti.

Zašto baš M.? Iliti - zašto to prije nisam tako lako (kažem "lako" jer sada se čini lakim) postizao?

Nisam, zbog planova, želja, mogućnosti... Kriterija. Još prije desetak godina plan mi je bio naći nekoga s kim bih i ja, namćor, mogao na duže staze. I onda s tim nekim pravit djecu, da nešto ostane iza mene (i jer svi tako rade, jer je to normalno i očekivano). Brojčano, bilo ih je puno, ali takvih baš i nije.
Hrpa nejasnih, nestabilnih karaktera, naviknutih na uloge dominacije kakve su gledale kroz odrastanje, oštećenih traumama koje ne zacijeljuju (ni kada daš sve od sebe u pokušajima pomoći), dijametralno suprotnih svjetonazora, ili samo plitkih, glupih, nezanimljivih. To je ono što me je zapadalo. Sve što je barem malo nalikovalo na normalno, imalo je šanse potrajati preko ona čuvena tri mjeseca osnovnog upoznavanja (iliti perioda da shvatiš s kim zaista nikako ne možeš niti bi htio). A trajalo je preko tri mjeseca nekih 5-6 puta.

Onda su se, u četrdesetoj, promijenili planovi. Netko bi rekao – promijenili su se kriteriji, ali ne, ja to razdvajam u svojoj glavi. Kriteriji su mi zadovoljenje značajki karaktera, inteligencije, fizičkog izgleda, a plan je ipak ono generalno što želim od sebe praviti i napraviti u budućnosti.
Plan je bio da više ne tražim nikog za praviti djecu. To je poglavlje zatvoreno. Nisam uspio. Idemo na plan B - naći nekoga za ostariti zajedno, ili barem provesti dio života u ugodnom suživotu, bez napetosti i trzavica. Kriteriji, vezani uz karakter, inteligenciju i izgled su ostali isti. Ali, s drugačijim planom, sve je nekako postalo lakše. Izostaje imperativ uspjeha, koji mi se uvijek nametao kada sam tražio nekoga za plan "A", jer nikad nisam bio onaj koji te važne životne stvari doživljava olako. Ako plan B ne uspije, neće biti smak svijeta. Mogu ja ostariti i sam.

Ali s M. sve to nekako ide. Inteligentna je osoba, želi normalan odnos, sklad, podršku, poštovanje. Nisam snizio kriterije.

Malo "krčanja na vezi" imamo na području ženske ljubomore, no postao sam malo tolerantniji na to. Uostalom, nikad nisam sreo ženu potpuno operiranu od toga. To je u ukorijenjeno u mentalitetu ovih krajeva, koji će uvijek bar 20 godina kaskati za ispravnim idejama - normalno je da muškarac oće *ebat sa strane i da žena mora biti ljubomorna, a nije normalno da on želi biti dosljedan u poštivanju svoje partnerice. I još uvijek je to tako. Ukorijenjeno, zakucano u svijest svih nas, čak i ako tvrdimo suprotno. Ja ne želim biti normalan i trošiti sa strane. Ako mi čak i padne na pamet, znam da neću krenuti u realizaciju. Nije zapravo stvar u samom trošenju, već o tome da će netko tvoju partnericu zbog toga pogledati s prijezirom ili sažaljenjem. Nju, koja to ničim nije zaslužila.

Dvije godine izmijenile su samo moje kriterije u odabiru motocikla. Sad se traži neki s udobnijim vozačkim sjedištem i hrpom bisaga ili kofera.

Jer se M. i ja vozimo skupa.