srijeda, 17.12.2014.

I tako...

Opet solo, već više od pol mjeseca. Vrč je išao na vodu dok se nije razbio.

Dugo već ljubav nije ljubavi sličila. Prekidalo se svaka da-tri tjedna, dok ja nisam odlučio da neću nastaviti. Jer meni to nije normalno i nikada neće biti.

Uništava to čovjeka, kad si ispravan koliko god možeš biti, a baš nikako ne valjaš. I gle čuda - kad je vidjela da je vrag odnio šalu, ispao sam najbolji na svijetu.
Baš onakav kakav joj treba.

Za mene prekasno. Ni snage, ni volje, ni živaca. Jebi se ti, draga. S nekim drugim.

I nakon onog prvog euforičnog olakšanja u meni su se zapleli nemiri. Jer život se opet promijenio. Jer sam navikao na zajedničko vrijeme. Zajednička lijeganja, buđenja, kofeinska jutra.

Vozao sam se večeras bjesomučno po maglovitom gradu, ne znajući kamo sa sobom. Jer mi fali. Ne ona. Večeras sam prvi put prošao ispod njezinog prozora, a da se nisam ni sjetio tko tu živi.

Fali mi taj život. Taj netko moj, s kojim bih večeras, umjesto tog besciljnog vozanja sjeo na kavu u neki uobičajeni zadimljeni birc, razgovarao, smijao se... Ili samo šutio i zvirlao kroz prozor.

Bit će, valjda. Mlad sam još.


Tek su mi 43.