srijeda, 27.11.2013.

Kruške i jabuke (još malo o istoj temi)

Jedan od najzastupljenijih argumenata opcije "Za" odnosi se na usvajanje djece od strane homoseksualnih parova, tj. oni idu na referendum spriječiti da se to dogodi. Na što ja redovno ispalim na živce.

Referendum koji će se dogoditi za koji dan NE REGULIRA problematiku usvajanja djece. On je pokrenut da bi definirao POJAM BRAKA kao zajednice žene i muškarca u Ustavu Republike Hrvatske.

Čemu onda tolika buka? Kako je već podosta puta napisano, definicija pojma braka jest tek prvi korak inicijatora referenduma k provedbi ostalih njihovih ciljeva i služi zapravo učvršćenju njihove pozicije u svrhu daljnjeg djelovanja. Mahom diskriminirajućeg, ne samo za homoseksualne građane RH.

Oni koji dišu liberalnije u tome su prepoznali opasnost za razvoj ljudskih prava i sloboda u Hrvatskoj, ali i za već donešene zakone koji jamče razna prava njezinim državljanima.

Cijela pompa oko usvajanja djece od strane "pedera" zapravo je potpuno suvišna jer do toga neće ni doći. U onom trenutku kada to dođe na dnevni red, vjerujem da će i pola liberala biti protiv toga.

Zašto tako razmišljam?

Iz svog dosadašnjeg informiranja o toj temi (razni usput pročitani članci, pa i razgovori s homoseksualcima koje sam upoznao na internetu ili u stvarnom životu) stekao sam mišljenje da su homoseksualne veze već po defaultu previše nestabilne i kratkotrajne da bi djeci u odrastanju pružile potrebnu stabilnost i mir.
Da ne bih zaglavio u predrasudama, danas sam još jednom pretresao internet uzduž i poprijeko u potrazi za informacijama.

Među različitim podatcima, često prenapuhanim (i vani ima dosta "lova na vještice" koji se služi nevjerojatnim izmišljotinama po kojima homoseksualac promijeni 500, pa i 1000 seksualnih partnera tijekom života), pronašao sam i rezultate nekih istraživanja koja su provele različite LGBT organizacije ili publikacije. Jedan od tih rezultata je priloženi grafikon, a drugi kaže da "duže" veze među istospolnim partnerima traju nekih 5 do 7 godina, a iznimno su rijetke one koje prežive 10 godina (izvor: http://buddybuddy.com/survey.html). Podatci su starijeg datuma, no ne vjerujem da se životni stil LGBT populacije bitnije promijenio.

Ako ćemo vjerovati tim podatcima, gay&lesbian parovi već su u startu nepovoljnija opcija za odrastanje djece. I stoga nisam za usvajanje djece od strane homoseksualnih parova. Vjerujem da će i mnogi drugi s liberalne strane razmišljati isto.

Ukoliko se dogodi da politika i progura sporno usvajanje djece, uvijek im se može potjerati još jedan referendum, sad smo svi svjesni te mogućnosti.

Dakle, usvajanje djece nije nikakva opasnost u ovoj priči. Opasnost je mogućnost ničim opravdane diskriminacije homoseksualaca u Hrvatskoj, stoga se na ovom referendumu izjašnjavam čvrsto PROTIV.

Svaki građanin Republike Hrvatske, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju treba imati jednako pravo na svoje mišljenje, stav, slobodno kretanje i izražavanje, posao, zaštitu institucija, pravno reguliran zajednički život sa svojim partnerom, itd.

Ovo je sve od mene na ovu temu, barem što se postova tiče. U nedjelju se uhvatite kemijske olovke i zaokružite opciju koju vaša savjest odobrava.

Živjeli.

ponedjeljak, 25.11.2013.

Vlada nacionalnog spasa (iliti sve bolje od boljeg)

Već u početku sve je mirisalo na dobro organizirani poduhvat politike, i famozna "inicijativa" jednako kao i "događanje naroda" u Vukovaru. Možda je ovo drugo i krenulo spontano, ali ubrzo su se pojavili oni koji u tom vide svojih 5 minuta.

Iako liberalnih stavova, o pitanju ćirilice u Vukovaru razmišljao sam dovoljno analitično, poznajući specifičnu vukovarsku situaciju. Naime, u Vukovaru i njegovoj okolici živi popriličan broj Srba koji se odriču svake mogućnosti priznavanja da je Hrvatska njihova domovina. Ćirilićni grafiti "Ovo je Srbija" nisu rijetka ni usamljena pojava u Vukovaru. Međunacionalni ekscesi su svakodnevica, najvidljiviji među školskom djecom. Zbog takve situacije i sam sam se zamislio i zaključio da tu škripi ona meni zdrava logika tipa "Zakon kaže tako i tako, a Vukovar ne treba biti poseban već normalan, jer jedino tako može uspjeti".

Vukovar je toliko specifičan da sam čak i ja razmišljao da zaokružim "da" na eventualnom referendumu o posebnom tretmanu Vukovara. Ili, da u krajnjem slučaju ostanem suzdržan.

Sad me neki tekstovi na koje naletjeh jučer i danas opet tjeraju da preispitam stavove. Naime, ta dva pokreta, iako su naizgled pokrenuta odvojeno jedan od drugoga sada, čini se, sve bolje surađuju. Podupiru jedni druge što nije ni čudno, budući da se obraćaju istom krugu ljudi.

Isprva stidljivo, posljednjih dana sve ćešće pojavljuje se objelodanjena ideja o prijevremenim izborima i "Vladi nacionalnog spasa".

Preuzeto s moje najomiljenije stranice ovih dana:

(Cijeli tekst na linku http://h-rast.hr/index.php/hr/aktualnosti-hrast/hrvatska/item/313-od-vukovara-pocinje-odbrojavanje )

Kako vama to zvuči? Tko će to nas spasiti? Kako će nas spasiti?

Nije to šala. Izvrstan je trenutak za takav pokušaj.

Osim situacije kakva jest, tome pogoduju i neke "face" svojim bahatim i antipatičnim nastupom (npr. Milanović za kog ne bih glasao ni da je jedini, koliko god lijevo ja bio nastrojen). Uz sve to, trenutno na političkoj sceni gotovo da i nema prepoznatljive kvalitetne opcije, tako da bi okupljeni ultradesničari mogli pobrati nevjerojatne rezultate.

I dalje ne mogu povjerovati da se takve stvari događaju.

Molim vas, neka mi netko kaže da su moji strahovi smiješni.

nedjelja, 24.11.2013.

Tko to brine o nama "U ime obitelji"

Ne znam da li u ovom trenutku postoji u Hrvatskoj korisnik interneta koji nije barem u najosnovnijim crtama upućen u ciljeve pokreta "U ime obitelji". Ako među vama ima takvih, zalijepit ću ovdje nekoliko redaka preuzetih sa stranice www.uimeobitelji.net.

Dijelovi teksta iz opisne stranice "O nama":

Ciljevi inicijative:


Dakle, već iz navedenih ciljeva jasno je da je ustavna definicija braka kao zajednice žene i muškarca tek prvi, temeljni korak u djelovanju ove grupe ljudi. Oni i dalje žele donositi pozitivne promjene.

Nisam imao toliko vremena da se bavim istraživanjem tko je u vodstvu te "građanske inicijative", danas sam tek doznao da se radi o članovima marginalne političke stranke HRAST. Bacivši samo jedan pogled na web te stranke (www.h-rast.hr), čovjeku se slože i sve ostale kockice dojma o cijeloj priči. Naime, jedan od aktualnih članaka na toj stranici govori o vukovarskoj Koloni sjećanja, gdje između ostalog kaže:



Iz ovih posljednjih redaka pametnom je sve jasno. "Podjela ne postoji, već postoje samo Hrvati na jednoj, i Jugoslaveni, komunisti i velikosrbi na drugoj strani".
Vodstvo spomenute stranke i vodstvo "građanske inicijative" je ultradesničarsko i ultranacionalističko. Ako nam takvi počnu mijenjati Ustav, Hrvatska će bez sumnje pasti na najniže grane slobode i zaštite ljudskih prava ikad.

Nadalje, inicijativa "U ime obitelji" raspolaže popriličnim sredstvima za promociju, to je jasno već ako gledate televiziju. U ovoj situaciji kada sigurno ni većina njihovih simpatizera ne raspolaže dovoljnim sredstvima za život, jasno je da se vjerojatno financiraju donacijama najmoćnijih političkih stranaka desne orijentacije (a s kojima će onda u nekoj koaliciji izići na sljedeće izbore pozivajući se na uspjeh s referenduma, ako im on prođe), a vjerojatno i katoličke crkve. Ovo je tek pretpostavka, no bilo bi zaista zanimljivo vidjeti njihovu listu donatora i tada bi bilo sve jasno. Čini se da ih zakon ne obavezuje na to, nažalost.

Brak i obitelj u ovom trenutku sigurno nisu u opasnosti zbog homoseksualaca, već zbog nasilja u obitelji, uzleta potrošačkog načina života, forsiranja pogrešnih vrijednosti u cijelom društvu. Brakovi se ne raspadaju jer u susjedstvu živi homoseksualni par, već jer se jadni, obeznađeni otac obitelji koji je na birou već mjesecima opet napije i istuče svoju životnu partnericu jer mu je ponovo nešto prigovorila, ili se ona nađe u krevetu onoga tko joj pred nosom maše nekim glamuroznijim životom... Ili otac obitelji, po dobrom starom tradicionalnom običaju, kao pravi balkanski macho (vrlo često deklarirani katolik) praši sa strane sve što se prašiti dade.

Brakovi sve manje opstaju, bili oni crkveno ili građanski zasnovani. Usput se stvaraju neka nova pravila, samohrani roditelji sad su sve učestalija pojava u našem okruženju i trude se svojoj djeci osigurati što bolji i kvalitetniji život, osnovane su i mnoge nevladine udruge koje im u tome nastoje pomoći. Inicijativa "U ime obitelji" obezvrjeđuje sve ono što su mnogi aktivisti mukotrpno stvarali godinama. Jer, čemu npr. SOS Dječje selo, ako je heteroseksualna katolička obitelj jedino što vrijedi? Čemu Autonomna ženska kuća? Bolje je tim ženama da se vrate muževima. Nije ni jedna umrla od malo batina, uostalom, u crkvi su pristale na ono "dok vas smrt ne rastavi", zar ne? Samohrane majke su zlo. Jedino mama i tata vrijede. Čak i kad se tuku i vrijeđaju. Izvanbračne zajednice isto ne valjaju. Pa i ako funkcioniraju izvrsno. Nisu sklopljene u crkvi. Samo čekam kad će i građanski brak doći na crnu listu naših obiteljskih dušebrižnika, njega se još nisu dotakli.

Čini mi se da je inicijativa "U ime obitelji" sve drugo samo ne pozitivan pokret obojan svijetlim bojama kakve krase njihov logotip.

Prije bih to nazvao pokušajem uspostave inkvizicije u pol Europe 21. stoljeća.

subota, 23.11.2013.

Lijevi i desni u Apsurdistanu

Upitah se danas što se to u Hrvatskoj zapravo događa. Ćirilica, Vukovar, pederi, obitelj, referendum... Može li jedan narod biti toliko podijeljen? Ta polarizacija postoji otkad je i države, ali otkud je odjednom toliko eksplodirala?

Samo je jedan zaključak: politika stoji iza svega. Nije to nikakav "glas naroda". Lijevi su na vlasti i ne ide im dobro. Pravi je trenutak da desni udare. Uvijek kreće na isti način... Počinje s glasnim huškačima i uvijek istim sredstvima mobilizacije: petokraka, srbi, četnici, pederi, antikristi. Glasno i agresivno.

Zbivanja u proteklih deset (otprilike) godina pokazuju da desno ne prevladava u ovome društvu. Pokazat će to, nadam se i nadolazeći referendum. Ako je tako, zašto se i dalje ja, Hrvat liberalnih stavova osjećam kao diskriminirana manjina?

Razloge toga otkrio sam ovih dana na Facebooku. Društvene mreže su baš korisna stvar. Ako malo pratiš, može ti puno toga postati jasnije.

Lijevi su jednostavno - tiši. Manje agresivni. Zato i jesu lijevi. Desni su glasni, naporni. Agresivni. Militantni. Svakakvi. Zato i jesu desni. I time ostvaruju dojam da ih je puno više, a to frustrira svakoga tko misli drugačije.

Svega se nekoliko nas liberalnih iz moga grada usudi napisati što zaista misli. Dežurne budale. Uvijek sam bio dežurna budala. Uvijek sam se bunio protiv nepravde i diskriminacije. I uvijek zbog toga bio ogovaran, šikaniran, maltretiran. Jednog je dana to dosadilo. Poželi čovjek živjeti "normalno". Gledaš svoja posla, a bitke prepustiš drugima. Znaš svoje, živiš na svoj način, ali ne moraš s time istrčavati pred pun vlak onih koji ne misle jednako, jer si shvatio da ih nećeš promijeniti. Konzervativan um je uvijek samo to - konzervativan. Liberalan um je uvijek ono drugo. No, što je s trećima? Ima li ljudi koji se u tome traže, onih koji su odgajani kao jedno, ali im vlastiti razum govori drugo? Ili - ima li ljudi koji misle kao ja, ali se osjećaju bezvoljno, usamljeno, u potpunome okruženju nečega sasvim suprotnog od njih?

Poslovica kaže "Šutnja je zlato". Ne bih se baš složio. Sjećam se devedesetih, kada sam živeći pod diktatorom zgrčena lica osjećao neviđenu tjeskobu. Ja i mnogi meni slični. Kada se mahalo rječju "demokracija", a mrak te je mogao pojesti zbog par pogrešnih riječi. Sve što sam tada trebao jest znak da meni sličnih ima još, osobito u mom okruženju. Tog znaka nije bilo. Nije bilo dežurnih budala. Tada je trebalo puno hrabrosti za takvo "dežurstvo". Ili puno gluposti, jer pametnije je gledati svoja posla.

Zato se ni sada nisam mogao suzdržati. Opet sam dežurna budala, a zašto? Možda će netko osjetiti zadovoljstvo, olakšanje, nadu, polet ako pročita ono što bi i sam napisao da se usuđuje. I ne mora onda taj netko podići seljačku bunu. Ne treba od ljudi očekivati previše. Ali, dovoljno je da taj netko iskoristi najmoćniji alat - svoj glas na referendumima i izborima. Da ne ostane sjediti kod kuće, izdeprimiran, beznadan, s osjećajem da pripada nemoćnoj manjini, manjoj od makova zrna.

I zato ja pišem te budalaste statuse po fejsu. Da skupim lajkove i otvorene komentare podrške, jer znam da će se neki osjećati bolje kada vide da nisu sami i jednostavno, u tišini osjetiti dovoljno elana za nedjeljnu šetnju i zaokruživanje onog što misle da je ispravno. Ne radi se tu o partizanima, pederima i antikristima, već o ljudima koji ne žele živjeti tuđu laž, već svoju istinu. Svoj život, svoja uvjerenja.

Kotač promjena pokrenule su feministice još tijekom devedesetih. Rijetkima je tada bilo jasno da je njihova borba zapravo borba svih nas. Kotač je krenuo i ništa ga više neće zaustaviti.

Tihi će ponovo svojom tišinom ušutkati glasne. Poraziti ih kemijskom olovkom.

Živjela demokracija.

četvrtak, 07.11.2013.

Druga mladost ili "ovaj put ću pametnije"

Čitam danas jedan stariji članak, još od ljeta... Slavonija prednjači po broju razvoda (nekad je to bila Istra). Nisam se iznenadio. Poznajem puno razvedenih žena, toliko da ponekad imam dojam da se svi razvode. No, prema statističkim podatcima, razvede se samo svaki drugi brak u nekim slavonskim gradovima. By the way, iz tog razloga mi je i ova inicijativa "U ime obitelji" potpuno apsurdna, jer se hrvatska obitelj očigledno izgubila negdje na putu između vjere, ekonomske krize, seksualnih sloboda i blještavih reklama potrošačkog doba.

Gotovo sve žene s kojima sam se upustio u veze iliti vezice u protekle dvije-tri godine bile su razvedene, najčešće vlastitom inicijativom. Dva su najčešća razloga tih razvoda: jedne su se razvele jer su im muževi bili alkoholičari, kockari, kurvari ili slično, ti brakovi su uglavnom bili kratki i turbulentni i one su bile razvedene već u ranim tridesetima, dok su druge u braku provele 15-20 godina, zbog raznih razloga uglavnom su se potpuno otuđile od muževa, pričekale da podignu djecu i razvele se s idejom da će nakon toga opet potražiti neki sadržajniji život.

Ove druge su mi baš zanimljive. Sve što se s njima događa, događa se gotovo po istom šablonu: nedostajalo im je ljubavi, pažnje, topline i sad su odlučne u tome da će sve to pronaći. Žele to tako ili nikako drugačije. Kao s Marsa bačene tražeći "ono pravo", jer je sad došlo njihovih pet minuta, nailaze samo na jata lešinara-reckaša ili napornih tlačitelja i tu im redovno splasne entuzijazam, pa se nakon toga doma bave meditacijom i uvjeravaju sebe da im je super. I ostaju i dalje željne ljubavi, pažnje i topline, jer (ono što mi samci znamo jer smo to živjeli) "ono pravo" ne nalazi se na svakom koraku.

Zanimljivo, one najčešće, po svom mišljenju uopće nisu krive za raspad braka. Čak i ako im muževi nisu bili kurvari. Plamen je ugasnuo (ako ga je ikada i bilo) i ne pada im na pamet da su možda i one krive jer su mu dozvolile da ugasne. Ako je suditi po onom "Na ulici dama, u kući domaćica, a u krevetu kurva", bit će da nisu dovoljno vježbale biti kurve. Kurve i prijatelji, jer to je ono što najčešće nedostaje.

Ali, tko sam ja da sudim... Ni s kim nisam živio ni 5 godina, a kamo li 15-20.

Ni ne sudim... Samo promatram.

Ne dajte svojim brakovima da umru. "U ime obitelji" izgubit će time biračko tijelo, pa ćemo svi postat pederi i lezbe.

Živili.

srijeda, 06.11.2013.

Vukovar kao Hirošima

Večeras me je gaf "Stožera za obranu hrvatskog Vukovara" doslovno izbacio iz takta u toj mjeri da sam se opet na FB-u očitovao kao "antihrvat" (stavljam to u navodnike jer to sigurno nisam, ali bi me oni vjerojatno nazvali upravo tako, ako ne i mnogo gorim nazivom).

U njihovom priopćenju tj. poruci hrvatskoj vladi stoji između ostalog i sljedeći tekst:

Ne želim uspoređivati razmjere vukovarske tragedije s onom u Hirošimi krajem drugog svjetskog rata. Za mene je tragedija kad netko ubije jednog jedinog nevinog i pravednog čovjeka. Čim sam pročitao prvi dio tog njihovog pisma, na tražilici sam potražio neke fotografije. I našao ih, naravno, nisam ni sumnjao u uspjeh pretrage. Pronađene fotografije prikazuju natpise na japanskom i engleskom jeziku. Počevši od aerodroma u Hirošimi, dvojezičnih natpisa u muzejima, pa sve do raznih spomen-obilježja koja podsjećaju na tragediju toga grada. Na japanskom jeziku, ali i na engleskom jeziku, dakle - jeziku onih koji su bacili atomsku bombu.

Koja je razlika između vukovarske tragedije i tragedije Hirošime? Japanci su zaista oprostili, ali ne zaboravili, kod Hrvata je to samo floskula. Japanci znaju da pismo, jezik, vjera i nacija ne ubijaju, već to čine nehumani i ubilački nastrojeni ljudi. Japanci se sjećaju rata, ali žive u miru.

Hrvati žive u ratu dvadeset godina nakon njega. Nije im problem neimaština, nezaposlenost ni gospodarska propast. Najveći problem im je pismo i jezik koji se razlikuju od njihovoga.

Hrvati su se izborili za svoju državu vlastitom krvlju i žrtvama i sad ne znaju što bi s njom.

Znaju samo da neće ćirilicu u Vukovaru.

Oznake: Vukovar, Hirošima, rat, tragedija, ćirilica

ponedjeljak, 04.11.2013.

"Tražim muškarca koji zna što hoće"

Komične znaju biti te neke popularne floskule... Tako sam neki dan na jednom dating-portalu pročitao kako ona traži "muškarca koji zna što hoće".

Ne znam da li joj je palo na pamet da "zna što hoće" i svaki onaj koji bi samo milokliz prošetao. "Zna što hoće" i onaj koji bi se ženio. A što ona hoće tj. želi?

U većini slučajeva one ZNAJU, jel... Praksa obično pokaže suprotno. Sjećam se početaka u kojima su bile spremne prihvatiti me kakav jesam. Otvoreno opisanog, neskrivenog, nemaskiranog. Srednju školu sam završio tek u 35-oj godini života, a ni prije toga to nisam tajio. Radim u plavom radnom odijelu na tregere. Vozim rabljenu Škodu kakvu najčešće voze penzioneri. Gađao sam ih golom istinom ravno u glavu. I sve je to bilo "prihvaćeno". Onda su počele modifikacije. "Zašto ti ne bi ovo, zašto ti ne bi ono"....

Za razliku od njih, ono što sam tražio u početku jedino je što je bilo važno i kasnije. To je bilo naizgled malo, ono osnovno. No, ispalo je tako puno na kraju. Kako sam ih upoznavao, shvaćao sam da toga kod njih NEMA.

Umorih se.

Sad brljam i improviziram. Slažem mozaike, ženske Frankenštajne od prijateljica za razgovor i "druškalica" za seks.

I slušam predavanja drugih, "pametnijih", po kojima bi čovjek zaključio da svuda oko nas postoji samo ljubav, cvijeće, ljubičice. Svi sve znaju, jedino sam ja glup. Zato sam ja sam, a svi drugi su u savršenim brakovima ili vezama, naravno. Jer ja demonstriram koliko moje govno smrdi, a drugi svoja našpricaju parfemom.

Dajem si za pravo da ne znam što hoću. Jer ni ne moram znati. Ako se ikad u mome vidokrugu pojavi netko s onih par najosnovnijih pluseva, lako ću se prisjetiti. U trenu.


Nisam umro, samo hiberniram.