ponedjeljak, 04.11.2013.

"Tražim muškarca koji zna što hoće"

Komične znaju biti te neke popularne floskule... Tako sam neki dan na jednom dating-portalu pročitao kako ona traži "muškarca koji zna što hoće".

Ne znam da li joj je palo na pamet da "zna što hoće" i svaki onaj koji bi samo milokliz prošetao. "Zna što hoće" i onaj koji bi se ženio. A što ona hoće tj. želi?

U većini slučajeva one ZNAJU, jel... Praksa obično pokaže suprotno. Sjećam se početaka u kojima su bile spremne prihvatiti me kakav jesam. Otvoreno opisanog, neskrivenog, nemaskiranog. Srednju školu sam završio tek u 35-oj godini života, a ni prije toga to nisam tajio. Radim u plavom radnom odijelu na tregere. Vozim rabljenu Škodu kakvu najčešće voze penzioneri. Gađao sam ih golom istinom ravno u glavu. I sve je to bilo "prihvaćeno". Onda su počele modifikacije. "Zašto ti ne bi ovo, zašto ti ne bi ono"....

Za razliku od njih, ono što sam tražio u početku jedino je što je bilo važno i kasnije. To je bilo naizgled malo, ono osnovno. No, ispalo je tako puno na kraju. Kako sam ih upoznavao, shvaćao sam da toga kod njih NEMA.

Umorih se.

Sad brljam i improviziram. Slažem mozaike, ženske Frankenštajne od prijateljica za razgovor i "druškalica" za seks.

I slušam predavanja drugih, "pametnijih", po kojima bi čovjek zaključio da svuda oko nas postoji samo ljubav, cvijeće, ljubičice. Svi sve znaju, jedino sam ja glup. Zato sam ja sam, a svi drugi su u savršenim brakovima ili vezama, naravno. Jer ja demonstriram koliko moje govno smrdi, a drugi svoja našpricaju parfemom.

Dajem si za pravo da ne znam što hoću. Jer ni ne moram znati. Ako se ikad u mome vidokrugu pojavi netko s onih par najosnovnijih pluseva, lako ću se prisjetiti. U trenu.


Nisam umro, samo hiberniram.