srijeda, 11.02.2009.

500.

Na slici gore vidite screenshot mog blog-editora prije pisanja ovoga posta. Dakle, ovo je petstoti. Prema vama i blog.hr-u sasvim dovoljno od jednoga čovjeka, zar ne?

Idemo dalje. Negdje drugdje. Bez skrivanja. Iskoristih za domenu ovaj svježi a tako interesantan pojam, oni koji bolje poznaju engleski shvaćaju njegovu veselu dvosmislenost:



A dobrodošli su mnogi... Vjerujem da mnogi od vas i sami znaju da su dobrodošli. S nekima se već dugo ovdje družim. A ako niste sigurni, možete pokušati. Ako imate dobar razlog za to, naravno. Jer, kako smo više puta zadnjih dana ovdje zaključili - ne treba ići tamo gdje nam se ne sviđa.
Cijela stvar je za sad malo pusta, ali sve to krene s nekoliko postova.

Nije puno ni koštalo. Upućeniji znaju čime se bavim i da mi malo prostora na serveru nije nikakav izdatak. Vlastiti blog koštao me je ispod 200 kn.

I želim se tamo družiti sa svima onima s kojima sam se rado družio i do sada, nekad manje, nekad više. I bit ću zahvalan prijateljima zbog svakog pojedinačnog komentara, jer je tamo sasvim sigurno TEŽE.

Čitamo se.

A ovo će i dalje stajati ovdje.

500 komada ipak nije mačji kašalj.


UPDATE (30.08.2013.): link iz posta više ne funkcionira. Samostalni blog postojao je 4 godine, od toga 2,5 - 3 aktivno. Nakon godinu dana neaktivnosti bloga jednostavno više nisam produžio domenu.

ponedjeljak, 09.02.2009.

Uhvati čovjeka fjaka ponekad...

... koliko god joj se otimao. Tako je i danas moja jaranica iz BabinogTraverzndorfa odslušala (pročitala zapravo) čitav moj fjakasti repertoar. A cura zna slušat. A i kenjati, moram priznati, tako da mi se nakon pol sata komunikacije s njom na lice vratio stabilan osmijeh.

No, uzroci fjake su dovoljno stabilni da mi se povlače po glavi bez obzira na vlastito osmjehivanje. Iliti - ne moš se lobotomirat, barem ne bez neke dobre anestezije kakvima ne pribjegavam zadnjih godina zbog vlastitog zdravlja, vozačke mi dozvole, a dobrim dijelom i jer mi se jednostavno - ne da.
Jebeš čovjeka koji se ni napit ne zna.

Danas sam se sreo s novom curom. Online. Zapravo, gledao sam u njen nick (nickname, nadimak, jel...) bez i najmanje želje da joj se javim. I molio više sile da i ona ima taj isti osjećaj. U što sam i vjerovao, jer ni u njenim očima nije bilo nikakva sjaja za mene, baš ni kao (vjerojatno) u mojima za nju.
Nije se javila, nisam se javio. Savršen kraj jednog savršenog poznanstva.

Djeca... Nikad nisam imao onaj neposredni način komunikacije s njima. Nikad djeca nisu ushićeno vrištala kad se pojavim, niti sam ja ikad imao potrebu da ih već s vrata grlim, ljubim i bacam u zrak u igri. Svi mi kažu da to dođe kad dobiješ svoju djecu.
Nisam siguran da moram imati djecu. Nisam siguran ni da bih bio dobar otac. A opet... Ne vidim smisao u ovakvom životu. Jer meni je dovoljna pseća kućica i korica kruha. Meni je za sebe skroz svejedno. Jer koliko god radio, rad cijenio i naplaćivao zapravo živim neki svoj unutrašnji život s izrazitim prijezirom za sve ono opipljivo, materijalno, nebitno... A taj život bih živio i u dronjcima, sklupčan u nekoj napuštenoj kolibi (u koju nikako ne vjerujem, sve dok imam deset prstiju na rukama)...
Do sad sam se u životu bolje slagao sa od sebe starijim ženama. A bilo ih je. Bila je i jedna za koju sam siguran da bih mogao s njom do kraja. Zauvijek. Ljubinka. Žena koja je davala koliko je i crpila, žena koja je razumjela. Savršen sklad dvoje ljudi. Čitali smo si misli s osmijehom na licu.
Zbog Ljubinke sam se zapitao moram li imati djecu. Ili... Da li se smiriti uz nekoga tko mi paše, ili nastaviti ovu potragu koja mi možda nikad neće donijeti mir i željeni ishod.

Za ljubav sam trebao samo - odustati.

A kako se odustaje, pitam ja vas?

Prošlo je još nekoliko godina. Nemam više 35. Valjda je najveća razlika baš ta u drugoj polovini tridesetih. Jer s 35 su još sve opcije otvorene. Za par mjeseci imat ću 38. A to je već nešto sasvim drugo.

Gledam oko sebe... Žene u tridesetima prestale su vjerovati. Ove u četrdesetima mi neće donijeti ono što želim. Ove u dvadesetima obraćaju mi se s "Vi".

Treba se strpiti još par godina. Dok čovjek i sam ne prihvati činjenicu da je sve to - prošlo. I skrasi se kraj neke Ljubinke, ako takvih još bude. Kad mu vrijeme promijeni očekivanja na najprirodniji mogući način.

Kad izgubi utrku. Jer izgubiti je sportski.

Odustati - nije. Jer kad odustaneš prestao si vjerovati. Kao žene u tridesetima.

Ugasne ti sjaj u očima.

nedjelja, 08.02.2009.

Internetska kultura, pismenost i zloba

Očigledno imamo višak inteligencije u državi. Kritički nastrojen višak inteligencije. Ili to samo mnoštvo ljudi nema pametnijeg posla nego kretati se svim mjestima na netu gdje se može napisati komentar te sustavno pljuckati baš sve, a zbog (čini se) vlastite potrebe za ispucavanjem negativne energije bez puno razmišljanja o vrijednosti takvih postupaka.

Osobno imam žešći problem u ovom bloganju, zbog kojega ne bih trebao pisati barem pola ovoga što pišem. Previše osoba je saznalo za ovo mjesto. Neke su ga same našle, nekima je dojavljeno. Ponekad to zaboravim. Tako sam i neki dan, napisavši jedan poprilično komičan post o seksu u kojemu sam si i sam bilo podjednako tragikomičan. Tek nakon pisanja sam saznao da mi osoba koju sam spomenuo čita blog. Još jedna od zasluga premile mi bivše koja je informirala pola svijeta o mojim "zlodjelima".

Nakon toga posta dobio sam e-mail koji mi proklinje nerođenu djecu. Od osobe koja možda i sama ima djecu. Koja ne uspijeva razlučiti banalnost nečijih "ljubavnih jada" u odnosu na nešto tako crno i negativno kao što je nekome proklinjati nerođenu djecu. Koja zaboravlja da su "ljubavni jadi" odavno punoljetnih osoba samo njihov problem i da bi netko sa 40 i više godina u guzici odavno već trebao sam krojiti svoj život i da ne treba advokate.

Često, sve češće razmišljam o pokretanju samostalnog bloga na vlastitoj domeni. Koji će imati od 0 do eventualno 2-3 komentara po postu jer će ga biti puno teže naći, a i tražit će ga samo oni koji me cijene ili oni koji me mrze. Mislim da jednih i drugih ima dovoljno za 2-3 komentara po postu. Prednost takvoga mjesta jest da se može koristiti mogućnost administracije komentara. Korist ili šteta takvog pristupa opet ovisi o administratoru, jel... Ali izrazito pljuvački i uvredljivi komentari sigurno ne bi trebali imati prođu. Jer kritika i uvreda nikad nisu bili isto. Osobito mi zabavni znaju biti oni koji druge nazivaju glupima, idiotima i kretenima, a tekstovi im vrve izrazima poput "neznaš, nemožeš, nevolim" i sl.

Jučer sam greškom obrisao jedan komentar. Jer je bio samo iznošenje vlastitog stava. S kojim se ne slažem, ali ga ne bih zbog toga brisao. Na žalost, stradao je u paketu s još dva-tri izrazito pljuvačka komentara.

Mislim... Kada bi mi došli doma na kavu, družiti se sa mnom, da li bi me s vrata nazvali gadom, glupanom, jadnikom, kretenom? Teško. Jer bi vam vrata bila zatvorena pred nosom.
Za mene je uvijek važilo pravilo da ne idem tamo gdje mi se ne sviđa. I to je to.

Sve navedeno odnosi se na gotovo cijeli HR internetski prostor. Svi news-portali s mogućnošću komentiranja članaka, blogovi i blog-servisi gutaju svakodnevno ogromne količine krajnje negativnih komentara, površnih etiketiranja, psovki, uvreda...

To, naravno ne znači da to svi moramo trpjeti.

subota, 07.02.2009.

Tehnički problemi blog.hr-a

Već prije nekoliko dana imao sam velikih tehničkih problema ovdje, na blog.hr.

Naime, sa svog računala i pomoću svoje e-mail adrese napravio sam blog jednoj prijateljici.

Sve OK, taj blog je radio kako treba. Sve dok se ona nije logirala, kada joj je povezao korisničke podatke tog novog bloga (poslovnog) s korisničkim podatcima njenog starog privatnog i intimnog bloga, tako da je korisničko ime novog bloga u komentarima ukazivalo na njen stari blog i obrnuto.

Pisao sam o problemu na e-mail blog.hr-a, ne nadajući se baš odgovoru. Tako je i bilo.

Danas sam uočio i probleme pri zabrani komentiranja i prijavi spama.


I onaj prvi, isto kao i ovi današnji problemi s moje strane su ispitani, tj. poduzeo sam sve što je u mojoj moći da isključim svoja računala kao uzrok.

Restartao sam adsl (dakle, omogućio si drugu IP adresu), počistio cookieje, cache browsera, pokušao s drugim browserima, čak se umjesto Windowsa spojio s Linux sustava kojeg imam instaliranog na drugom računalu.

Problemi su i dalje opstali.

Izrael - greška 20. stoljeća

Bar jednom dnevno me s TV-a ili iz novina bocne riječ "holokaust". Sad će i sva hrvatska djeca u školama imati (čini se) posebno naglašena predavanja o holokaustu kao nečemu što se MORA znati.

Slažem se. Svijet ne bi trebao zaboraviti holokaust.

Također taj isti svijet ne bi trebao zaboraviti ni Palestinu. Istu onu Palestinu koju su samouvjereni svjetski "bogovi" nakon drugog svjetskog rata oduzeli njenim stanovnicima da bi je onda na najneprirodniji mogući način dodijelili Židovima.

Što bi bio "prirodan način" osvajanja teritorija? Rat.

Kako god to zvučalo, ratovi su ipak stvorili zemljopisne granice današnjih naroda. U doba, naravno, kad su ti narodi bili manje civilizirani i manje povezani raznim svjetskim institucijama (ili manje nadzirani pravnim načelima kojima neke svjetske organizacije pokušavaju čovječanstvo zaštititi od samoga sebe)..
Ratovi, genocid, migracije potaknute ratom... Sve bi to sada trebala biti tek povijest čovječanstva. Jer se zemljopisne granice već dugo ne mijenjaju ratovima. Civilizirani svijet to ne dozvoljava. Rat i kolonijalizam bili su legitimni oblici promjene granica do 20. stoljeća. Sada više nismo životinje, sad smo civilizirani ljudi s ljudskim pravima. Sada su ta sredstva nedozvoljena.
Sada je legitimno kada se raspadne država složena od već utvrđenih regija utemeljenih na vjerskim ili etničkim razlikama (republike poput onih u bivšoj SFRJ ili u bivšem SSSR-u), ili kada se skupi nekoliko najjačih svjetskih "gazda" i donese uredbu po kojoj se teritorij oduzima jednima a dodjeljuje drugima. Zbog holokausta za kojeg oni prvi nisu ni najmanje krivi.

Negiranje holokausta svakodnevno se osuđuje.

Isto tako se svakodnevno negiraju prava Palestinaca. Koje se, eto, u posljednje vrijeme svakodnevno i ubija. I nikome ništa, jer Palestince ne štiti globalni osjećaj sveopće krivnje zbog bilo čega, kao što je slučaj s krivnjom zbog holokausta koja je od Izraela napravila zaštićenog polarnog medvjeda.

Palestinci su samo Muslimani. A Muslimani nisu važni. Sve dok se ne pojavi neka AlQaida, tada se cijeli svijet sjeti da i oni postoje.

Body & Soul

Spoznaja o banalnosti tijela kao ljušture u kojoj stanuje duh čovjeka uhvatila me još prije nekoliko godina. Iako nikad nisam bio praznovjeran, nikad neću zaboraviti dan smrti oca kada mi se učinilo da ga osjetim u prostoriji u kojoj je izdahnuo, koja mi je, za razliku od prostrije u koju su ga prenijeli djelovala nekako - ispunjeno. Ispunjeno nečim neobjašnjivim, toliko da sam se borio s mišlju da još iste večeri legnem spavati u istoj toj prostoriji. U isti taj krevet.

Banalno je i tijelo koje sam sinoć držao u rukama. Tijelo gotovo savršenih proporcija. Tijelo za kakvo bi mnoge ubile. Prije deset godina bio bih neizmjerno sretan što sam maznuo takav zgodan komad. A sad... Neš ti uspjeha.
Sinoć me baš ništa nije zgrijalo. Čak ni igra zavođenja koje smo oboje, čini se, bili presvjesni. Čak ni zagrljaj i razgovor nakon seksa. Ni činjenica da smo oboje zaspali kao klade i ničim u snu omeli jedno drugo.

U posljednje vrijeme tijela ništa ne znače. Isto kao ni seks. Ponekad si zabranim osjećati, jer mi logika ne dozvoljava. Trgnem ručnu do krova jer ne mogu ostvariti sve što želim. A sajla dobra, drži i na nizbrdici. Hvata već na trećem zubu, po propisima. Ponekad si, kao sinoć, niti ne moram ništa zabranjivati jer ništa ni ne postoji. Nema šanse. Ne, nema ova priča veze sa seksualnim izrabljivanjem jadnih ženica. Ova žena ne treba osjećaje. Niti ih ikad spominje. I bilo bi upravo idealno kada bi se poklopili u potrebi da taj seks imamo npr. jednom mjesečno, tek da ne zaboravim da postoji. Jer mi više od toga zahtjeva i ono ostalo. Nadu u "pun paket".

Posljednji put sam povjerovao u neku novu osobu prije mjesec-dva. Fascinantno je kako tračak nade probudi čovjeka, koliko ga može ispuniti sama ideja da bi tu negdje ipak MOGLO biti ono što si želi. Sve do pretjerano sarkastičnih, nervoznih i agresivnih trenutaka koji su svu nadu srušili u prašinu. No, svako zlo za neko dobro. Ako u vlastitom gradu nađeš nekoga s kim se poklopiš u toliko misli, možda jednog dana u tom istom gradu ipak naiđeš na nekog tko će tu istu nadu dovući do kraja. Bez grubih otrježnjenja.

Dakle, imam sad neko tijelo kojim mogu ispuniti ruke s vremena na vrijeme. Savršeno tijelo.

Lucky me.

četvrtak, 05.02.2009.

Počast

Umro je stari M.
Jedan mali djelić moga života. Ne recite "žao mi je". Niste ga poznavali.
Ne poznajete ni mene.

Sjećam se, bila je '91. Imao sam 20 godina i nitko valjda nije bio ponosniji "ratnik" od mene. Vratih se na položaj nakon što su mi iscijelili rane. Bio sam TheRanjenik kojeg svi pozdravljaju. Ničim zasluženo, tek s dva bezazlena ožiljka na tijelu. Mini-heroj.

Skoro svi su bili stariji, ali sve sam ih oslovljavao s "ti".

Tada su mi pokazali gdje boravimo, nekoliko ljudi je bilo unutra. Poznavao sam ih uglavnom sve, osim dvojice. Jedan od njih je bio crnokosi stariji čovjek širokog lica. Dovoljno star da mi može biti otac.

Pri upoznavanju oslovio sam ga s "ti". Kao i sve druge.

Slušao sam ga dan-dva u razgovorima s drugima. Bilo mi je neugodno.

Slijedeći put sam ga oslovio s "vi" i tako je ostalo zauvijek.

srijeda, 04.02.2009.

Dilema...

Moram vas upoznati s ovom dilemom. Da ne mislite da je vizualno oblikovanje jednog bloga LAKO i jednostavno.

Za izradu gornjeg headera skinuo sam s neta dvije slike i morao odlučiti koju ću koristiti.

Slijedeća slika bila je favorit. Jer volim prirodno, a ovo baš prirodno izgleda.

No, budući da mi forma nije odgovarala (morao sam postići da se u jako uskoj traci razaznaje ŠTO je motiv zapravo), morao sam se odlučiti za donju sliku.





Vjerujte, nije bilo lako.

utorak, 03.02.2009.

Seinfeld

Zaista volim tu serijicu. Prejebeno je dobra.

ponedjeljak, 02.02.2009.

Panika

Već sam više puta dolazio u iskušenje da ovdje objavim nečiju biografiju punu takvog crnila i takvih pikanterija kakvih se ne bi postidjele ni najgore južnoameričke sapunice (a ni ove hrvatske). I to još popraćenu erotskim fotografijama. Jer nisam vjerovao da netko može pokazati toliko bolesne energije u spaćkama i atacima na tuđi mir i svakodnevicu.
Ali eto - nisam to pisao. Nisam još. Nadam se da ni dalje neću morati. Neka ovo bude zadnji pokušaj da se sve to zaboravi.

Ovo što se danas događalo ličilo je na svađu iz 6. razreda osnovne. Nešto totalno idiotski, a vezano uz događaje iz prethodnih postova... Pojavila se PANIKA.

Ptičica je žena s kojom sam prekinuo kratku vezicu još u rujnu prošle godine. Ta veza je bila započeta seksom i nije se znalo da li se tu bilo što pametnije može dogoditi, no nakon kratkog vremena napravio sam skroz pogrešnu procjenu i od toga htio napraviti baš pravu i dobru vezu. Ptičica je bila odobrena logikom. Zbog njenog (ne)bračnog statusa, dobi i mnogih drugih sitnica zbog kojih bi se s njom možda moglo ostvariti ono što sam želio. Prerano, reklo bi se - baš ishitreno. To je bila samo moja greška.
Cijelo vrijeme je nešto falilo. S jedne strane je tu bila baš ružna prošlost s kojom se ni ja (poprilično imun na prošlosti svojih cura) nisam baš s lakoćom nosio. Prošlost koja ne ulijeva povjerenje. Ali bilo je tu i još nešto. Falilo mi je topline u držanju, riječima, postupcima te žene. Baš jako falilo.
I otišao sam. Valjda nikad prije nisam otišao od nekog iz tako nejasnih razloga. Uvijek je bilo nešto veliko k'o kuća, jasno i ružno. Ali ovdje ne. Tek instinkt.
Zbog toga sam se osjećao krivim, iako - ne zadugo.

Jer počelo je nešto što se ni na televiziji ne može vidjeti.

Ptičica je počela slati neke optužujuće mailove, "dokazne materijale" osobama s kojima sam bio u kontaktu, meni također neke čas tople, čas hladne, uključivala neke druge ljude, svoje poznanike u proslijeđivanje poruka meni kad njene nisam htio otvarati, zatim nagovarala druge da joj proslijeđuju moje poruke, lažno se predstavljala uz pomoć nekih novih i nepoznatih telefonskih brojeva i potpuno izmišljenih likova pa mi čak tako i zakazala spoj, servirala lažne alarme o "spolnim bolestima" (Ureaplasma urealithicum, moš mislit spolne bolesti) meni i ženama na koje je sumnjala da bi ih to moglo zanimati, itd-itd-itd....

Prebolesno izgleda kad netko ne zna stati. Ponekad sam razmišljao mogu li joj kako pomoći, ali se nisam usudio ući u bilo kakav kontakt jer sam se bojao da se stvari tako mogu samo zakomplicirati.

Zadnje konkretne tragove Ptičice u mom životu doživio sam u listopadu prošle godine. Bilo je još čudnih situacija i sumnji, ali sam se nekako uspio vratiti svom životu u nadi da ju je napokon prošlo.
Sve do prije nekoliko dana.

Ako bude još provokacija, čitatelji ovog bloga moći će ovdje pročitati upravo nevjerojatnu sapunicu o životu Ptičice prije, uz i poslije mene. Ali ne bih to rado. Ipak ne.

Ajd ti Ptičice živi svoj život. Molim te. I pusti mene da živim svoj.

Nađi svoj mir. Imaš doma baš konkretan razlog za to.

Oj, lipa moja...

Glede komentara sa tih jednokratnih blogova... Baci malo pogled...



Ili još malo:



Onda, K***? Hoćemo li se još igrati?

nedjelja, 01.02.2009.

Mr. Middle

Jednom sam post započeo riječima "Čitajući post blogerice koju iznimno cijenim...", ovaj put neću.

Što nekog muškog čini Aidanom ili Mr. Big-om ("Facom") ili nekim sasvim trećim?

Rekao bih da su korijeni svega toga još u djetinjstvu.

Dio toga dobiješ genima, dio se formira jer si manje ili više lijepo/ružno dijete i jer te manje ili više zajebavaju druga djeca, dio se stekne materijalnim dobrima (imaš li uvijek najnovije tene ili takve tek sanjaš), dio ti odredi dovoljna ili nedovoljna doza roditeljske ljubavi, dio patrijarhalni odgoj... Itditditd....

Dio ČEGA, pitat ćete? Pa karaktera, čega drugog. Samopouzdanja kao njegovog bitnog dijela, samosvijesti, empatije i svega drugo što čini karakter čovjeka.

Ako promotrite dva odrastanjem naoko ista čovjeka (npr. dvojica iz nekog višeg srednjeg sloja otprije 20-30 godina, obojica uspješni u školi i sportu, obojica lijepih, pravilnih crta lica i skladno građeni) od kojih je jedan totalna ljiga ali uvijek dobije sve, a drugi OK, ali papučar (čitaj: papak) u svom ljubavnom životu, gdje je nastala razlika?
Možda su onog prvog od malena tada naučili da nekim umiljatim dječjim šarmom dobije sve, a s odrastanjem se to transformiralo u nešto sasvim drugo...
Možda su onog drugog prestrogo odgajali od malih nogu, a on je ponekad čeznuo da ga zagrle, pohvale, pomiluju po glavi...

Jest, dio karaktera se formira i iskustvom... Ali i to iskustvo teško pobija temelje iz djetinjstva.

Gdje bih sebe stavio u toj klasifikaciji? Ne znam. Negdje oko sredine. Kao nekog tko je bio i papak u životu, ali i potčinjavao.
A kakav je moj temelj? Loš. Nestabilan. Klimav. Iako mislim da sam od ljudi koji su iskustvom jako puno stekli.
Meko dijete koje je bilo željno ljubavi. Papak. Papak koji je htio pobijediti TO u sebi. Za to je iskoristio razum, izoštrene senzore, svašta nešto... Nikad s željom da potčini, već samo da ne dozvoli biti potčinjen. I dalje u potrazi za ravnopravnošću.

Kada muškarac potčinjava? Pisao sam već dosta o tome ovdje. Kada naiđe na osobu koja želi biti potčinjena.
Neki vole potčinjavati, neki vole biti potčinjeni. I tu slobodno riječ muškarac možete zamijeniti rječju žena. Jer smo tu zapravo isti. Potčinjavanje ili potčinjenost ne zavise od spola.

Svi smo mi Aidan, Faca, Carrie, Samantha... Svatko po nešto. A vezano uglavnom uz djetinjstvo.


P.S. (vezano za neke od ranijih postova) - Večeras imam spoj, žena je baš simpa, razvedena majka dvoje djece kojoj je to, čini se, dovoljno... Što teško da ju svrstava u kategoriju onih s kojima mogu ostvariti životne ciljeve.
Kako da se postavim? Smijem li ju poželjeti (a vjerojatno hoću)? Smijem li se zaljubiti (a vjerojatno si neću dozvoliti)?
Smijem li se malo zadržati ili odmah krenuti dalje jer svoje ciljeve ne vidim s njom?
Ako ju poželim, da joj nagovijestim da nisam tu za stalno ili da šutim i izbjegavam temu? Ili da joj kažem da želim samo seks (iako volim i razgovor i druženje)?

Pozdrav svima. :)