nedjelja, 01.02.2009.

Mr. Middle

Jednom sam post započeo riječima "Čitajući post blogerice koju iznimno cijenim...", ovaj put neću.

Što nekog muškog čini Aidanom ili Mr. Big-om ("Facom") ili nekim sasvim trećim?

Rekao bih da su korijeni svega toga još u djetinjstvu.

Dio toga dobiješ genima, dio se formira jer si manje ili više lijepo/ružno dijete i jer te manje ili više zajebavaju druga djeca, dio se stekne materijalnim dobrima (imaš li uvijek najnovije tene ili takve tek sanjaš), dio ti odredi dovoljna ili nedovoljna doza roditeljske ljubavi, dio patrijarhalni odgoj... Itditditd....

Dio ČEGA, pitat ćete? Pa karaktera, čega drugog. Samopouzdanja kao njegovog bitnog dijela, samosvijesti, empatije i svega drugo što čini karakter čovjeka.

Ako promotrite dva odrastanjem naoko ista čovjeka (npr. dvojica iz nekog višeg srednjeg sloja otprije 20-30 godina, obojica uspješni u školi i sportu, obojica lijepih, pravilnih crta lica i skladno građeni) od kojih je jedan totalna ljiga ali uvijek dobije sve, a drugi OK, ali papučar (čitaj: papak) u svom ljubavnom životu, gdje je nastala razlika?
Možda su onog prvog od malena tada naučili da nekim umiljatim dječjim šarmom dobije sve, a s odrastanjem se to transformiralo u nešto sasvim drugo...
Možda su onog drugog prestrogo odgajali od malih nogu, a on je ponekad čeznuo da ga zagrle, pohvale, pomiluju po glavi...

Jest, dio karaktera se formira i iskustvom... Ali i to iskustvo teško pobija temelje iz djetinjstva.

Gdje bih sebe stavio u toj klasifikaciji? Ne znam. Negdje oko sredine. Kao nekog tko je bio i papak u životu, ali i potčinjavao.
A kakav je moj temelj? Loš. Nestabilan. Klimav. Iako mislim da sam od ljudi koji su iskustvom jako puno stekli.
Meko dijete koje je bilo željno ljubavi. Papak. Papak koji je htio pobijediti TO u sebi. Za to je iskoristio razum, izoštrene senzore, svašta nešto... Nikad s željom da potčini, već samo da ne dozvoli biti potčinjen. I dalje u potrazi za ravnopravnošću.

Kada muškarac potčinjava? Pisao sam već dosta o tome ovdje. Kada naiđe na osobu koja želi biti potčinjena.
Neki vole potčinjavati, neki vole biti potčinjeni. I tu slobodno riječ muškarac možete zamijeniti rječju žena. Jer smo tu zapravo isti. Potčinjavanje ili potčinjenost ne zavise od spola.

Svi smo mi Aidan, Faca, Carrie, Samantha... Svatko po nešto. A vezano uglavnom uz djetinjstvo.


P.S. (vezano za neke od ranijih postova) - Večeras imam spoj, žena je baš simpa, razvedena majka dvoje djece kojoj je to, čini se, dovoljno... Što teško da ju svrstava u kategoriju onih s kojima mogu ostvariti životne ciljeve.
Kako da se postavim? Smijem li ju poželjeti (a vjerojatno hoću)? Smijem li se zaljubiti (a vjerojatno si neću dozvoliti)?
Smijem li se malo zadržati ili odmah krenuti dalje jer svoje ciljeve ne vidim s njom?
Ako ju poželim, da joj nagovijestim da nisam tu za stalno ili da šutim i izbjegavam temu? Ili da joj kažem da želim samo seks (iako volim i razgovor i druženje)?

Pozdrav svima. :)