Upitah se danas što se to u Hrvatskoj zapravo događa. Ćirilica, Vukovar, pederi, obitelj, referendum... Može li jedan narod biti toliko podijeljen? Ta polarizacija postoji otkad je i države, ali otkud je odjednom toliko eksplodirala?
Samo je jedan zaključak: politika stoji iza svega. Nije to nikakav "glas naroda". Lijevi su na vlasti i ne ide im dobro. Pravi je trenutak da desni udare. Uvijek kreće na isti način... Počinje s glasnim huškačima i uvijek istim sredstvima mobilizacije: petokraka, srbi, četnici, pederi, antikristi. Glasno i agresivno.
Zbivanja u proteklih deset (otprilike) godina pokazuju da desno ne prevladava u ovome društvu. Pokazat će to, nadam se i nadolazeći referendum. Ako je tako, zašto se i dalje ja, Hrvat liberalnih stavova osjećam kao diskriminirana manjina?
Razloge toga otkrio sam ovih dana na Facebooku. Društvene mreže su baš korisna stvar. Ako malo pratiš, može ti puno toga postati jasnije.
Lijevi su jednostavno - tiši. Manje agresivni. Zato i jesu lijevi. Desni su glasni, naporni. Agresivni. Militantni. Svakakvi. Zato i jesu desni. I time ostvaruju dojam da ih je puno više, a to frustrira svakoga tko misli drugačije.
Svega se nekoliko nas liberalnih iz moga grada usudi napisati što zaista misli. Dežurne budale. Uvijek sam bio dežurna budala. Uvijek sam se bunio protiv nepravde i diskriminacije. I uvijek zbog toga bio ogovaran, šikaniran, maltretiran. Jednog je dana to dosadilo. Poželi čovjek živjeti "normalno". Gledaš svoja posla, a bitke prepustiš drugima. Znaš svoje, živiš na svoj način, ali ne moraš s time istrčavati pred pun vlak onih koji ne misle jednako, jer si shvatio da ih nećeš promijeniti. Konzervativan um je uvijek samo to - konzervativan. Liberalan um je uvijek ono drugo. No, što je s trećima? Ima li ljudi koji se u tome traže, onih koji su odgajani kao jedno, ali im vlastiti razum govori drugo? Ili - ima li ljudi koji misle kao ja, ali se osjećaju bezvoljno, usamljeno, u potpunome okruženju nečega sasvim suprotnog od njih?
Poslovica kaže "Šutnja je zlato". Ne bih se baš složio. Sjećam se devedesetih, kada sam živeći pod diktatorom zgrčena lica osjećao neviđenu tjeskobu. Ja i mnogi meni slični. Kada se mahalo rječju "demokracija", a mrak te je mogao pojesti zbog par pogrešnih riječi. Sve što sam tada trebao jest znak da meni sličnih ima još, osobito u mom okruženju. Tog znaka nije bilo. Nije bilo dežurnih budala. Tada je trebalo puno hrabrosti za takvo "dežurstvo". Ili puno gluposti, jer pametnije je gledati svoja posla.
Zato se ni sada nisam mogao suzdržati. Opet sam dežurna budala, a zašto? Možda će netko osjetiti zadovoljstvo, olakšanje, nadu, polet ako pročita ono što bi i sam napisao da se usuđuje. I ne mora onda taj netko podići seljačku bunu. Ne treba od ljudi očekivati previše. Ali, dovoljno je da taj netko iskoristi najmoćniji alat - svoj glas na referendumima i izborima. Da ne ostane sjediti kod kuće, izdeprimiran, beznadan, s osjećajem da pripada nemoćnoj manjini, manjoj od makova zrna.
I zato ja pišem te budalaste statuse po fejsu. Da skupim lajkove i otvorene komentare podrške, jer znam da će se neki osjećati bolje kada vide da nisu sami i jednostavno, u tišini osjetiti dovoljno elana za nedjeljnu šetnju i zaokruživanje onog što misle da je ispravno. Ne radi se tu o partizanima, pederima i antikristima, već o ljudima koji ne žele živjeti tuđu laž, već svoju istinu. Svoj život, svoja uvjerenja.
Kotač promjena pokrenule su feministice još tijekom devedesetih. Rijetkima je tada bilo jasno da je njihova borba zapravo borba svih nas. Kotač je krenuo i ništa ga više neće zaustaviti.
Tihi će ponovo svojom tišinom ušutkati glasne. Poraziti ih kemijskom olovkom.
Živjela demokracija.
Post je objavljen 23.11.2013. u 08:07 sati.