Na dobrom seksu veze ne opstaju. Bar ne kod mene. A ima i nešto u onome da starijima više nitko ne valja.
Ili sam ipak postupio kako bih i prije 10 godina? Jesam. Ali sad to bude brže.
Bio sam u vezi s puno bliskosti, što mi je i trebalo.
Što onda nije valjalo?
Skroz različiti karakteri.
Ja, koji želim opuštenu vezu, sa smijehom, zezancijom. Pozitivu. To je po meni svrha veze. Da ljudi budu opušteni u njoj, da se dobro osjećaju.
Ona koja stalno skenira "valove" koje dobiva od mene. I učestalo pita "Da li je sve u redu? Činiš mi se drugačiji danas."
Razumijem to. S tim se mogu nositi. Nisam brljao u vezi, uvijek je znala gdje sam i što radim. Prošlo bi ju. Valjda
Ja koji ju pozdravim u ponedjeljak ujutro i odem na svoju stranu. Opušten, jer imam dobru vezu. Radim, živim, družim se. Do srijede kad se opet nađem s njom, ako to možemo organizirati. Ili do petka i subote, kad odjebem sve moguće posliće kakve sam prije odrađivao vikendom i odem k njoj.
Ona koja padne u depresiju već u ponedjeljak. Jer više nisam s njom. I ostane u tom stanju do sljedećeg susreta. I ne druži se baš s ljudima.
Razumijem i to. Djelomično. Znam kako je kad iz tvog prostora ode netko tvoj, drag, s kojim si u njemu bio dva dana bez prestanka. Ostane neka rupa. Vakum. Kao da je netko umro. Ali ne razumijem kako se ne možeš pozvati na sve ono lijepo i pozitivno što će opet za koji dan dogoditi. Kako se ne možeš smiriti jer imaš nekog svoga, tko je tu i u kog ne moraš sumnjati.
Ona non-stop žvače i prežvakava financijske probleme. A nije ni u minusu na tekućem. Nema ni kredita. Jest, podstanar je. Ali ima i obiteljsku kuću koju treba prodati, podijeliti imovinu s bivšim. I stalni, siguran posao. I stalno se boji da će ostati na ulici. Kad joj kažem da pretjeruje, počne se pozivati na to da ona mora o nekome i brinuti, jer nije sama. O kćeri koja uskoro magistrira i na svoju će stranu. Apsurd.
Ja, koji nisam podstanar ali sam stalno u financijskim sranjima, kome je plaća do pola u kreditu, koji trenutno ima minusa po karticama trideset tisuća kuna, a plaću od svega 4. I ne bediram. Dočekam neki krizni datum, riješim problem bilo kako i živim dalje. Ignoriram problem, čekam jesen kad mi jedan kredit izlazi i kad ću lakše disati. Ali ne dam da me to deprimira. Živim korak po korak i rješavam, znam koje si greške više ne smijem dozvoliti i to je to.
Došlo je do toga da je svaki telefonski razgovor (a pričali smo bar 3-4 puta na dan) turoban. Da ne znam više kako bih razgovarao s njom. Oaze mira bili su susreti. Onda su se odjednom problemi ušuljali i u njih.
"Opusti se, sve će biti u redu"... Milijun puta rekoh. Nije vrijedilo.
I eksplodirah prije par dana. Otišao sam.
Kako biti s nekim ako si u stalnom grču?
Ili - kako ostaviti nekoga tko te voli? Pardon... Tko je zaljubljen u tebe.
Odeš. I trpiš milijarde poruka koje ju bacaju od dobrog do lošeg, danima. Trpiš jer znaš da joj je teško. I da ti je dala maksimum, onoliko koliko je znala i mogla. Trpiš jer je bilo i puno dobroga u tome. Trpiš jer znaš da si ju povrijedio, destabilizirao, uništio.
Trpiš jer se osjećaš krivim. Jer si u samom početku popušio ono njezino "Prepusti se, nikad ne znaš što donosi sutra. Zašto ne dozvoljavaš mogućnost da ti se možda dogodi nešto lijepo?"... Onda kad si se nećkao, dvoumio... Jer si vidio da će uletjeti u to cijela, dušom i tijelom.
Ne ulijećite u veze. Hodajte, pijte kave, upoznajte se. I mjesec dana, dva, ako treba.
Ali taj plan uvijek sjebe radoznalost... Tjelesna. Ima li kemije?
Jebeš kemiju. Pitam se da li je vrijedila ovog lošeg osjećaja.
Post je objavljen 05.04.2014. u 11:59 sati.