I tako, vratih se straničicama za upoznavanje. Bez neke velike želje da upoznajem. Zapravo, s željom da pričekam nekog tko će odvući svu moju pažnju.
Ona neka. Ono nešto.
I... Dogodi se. Znatiželjan mozak, ugodno i meni lijepo lice na kojem bih rado odmarao oči svakoga dana. Ono nešto, neobjašnjivo.
Nešto više. U meni.
Tekao je taj razgovor svakodnevno, glatko, zanimljivo. Spomenuh neku kavicu kad se poklopimo slobodnim vremenom, nije se usprotivila.
Morao sam raditi na motoru, jer je već duže vrijeme van pogona, rastavljen i to mi je išlo na živce. Jednostavno - morao sam ga završiti. I kad završim, cimam ju na kavu.
U tih nekoliko dana razgovor se promijenio. Osjetio sam uzmak. Kao da se nečeg uplašila. Olabavio sam s porukama, jer - ako razgovor ne teče sam, ne želim ga forsirati. Forsiranje bi pojačalo njezin uzmak. Jedna do dvije poruke na dan, neke light-zezancije.
Motor sam završio jučer, danas sam ju zvao na kavu. Ne može ovog vikenda.
OK, ima dana.
I razmišljam tako danas... Ako se zbog bilo čega koleba, ne smijem ju pritisnuti. Pobjeći će.
Znam kako ću. I dalje na isti način. Polagano, s puno zezancije.
Večeras sam došao kući nakon lijepe vožnjice po Slavoniji, dobro raspoložen. I spojio se na izvjesnu stranicu, kad - imam što i vidjeti... Moja zanimljiva sugovornica je nestala. Obrisan profil.
Kakva šteta? Realno, racionalno gledajući - nikakva.
Netko koga još nisam upoznao odlučio je da se ni ne upoznajemo.
Iracionalno gledajući - ogromna šteta. Ona koja je uzela svu moju pažnju nestala je bez traga i glasa.
Daa, dopisivao sam se usput i s drugima. Nisu bile ni nezanimljive. Ali... Ovog trenutka djeluju mi kao utješna nagrada.
Možda se uplašila svega onoga čemu sam se ja negdje u onom budalasto hrabrom kutku svijesti nadao. Možda se pojavio još netko. Možda me je samo provocirao netko kome sam za nešto kriv.
Možda su u šumi.
Ali osjećaj je loš. Blago kiselkast.
Fuj-fuj feeling.
Post je objavljen 13.04.2014. u 02:47 sati.