utorak, 15.04.2014.

Sezona lova tek počinje

Svi mi kažu da sam smršavio. Ne znam, možda. Nikad se ne važem. Ako i jesam, nije mi jasno kako sam to uspio pored ovih silnih količina hrane koje nabacam u sebe u kasne sate.

Bit će da me nešto ždere. Budući da sam uvjeren da to nije savjest, nadam se da nije u pitanju neka neotkrivena smrtonosna boljka. Jer ja bih se još malo mučio na ovome svijetu. Tako silno volim taj život, kako god on izgledao.

Grozim se ovog naslova. Ukrao sam ga iz komentara prethodnog posta, on naglašava upravo ono što si apsolutno ne želim, ali što će me po svemu sudeći ipak dopasti. Jer, kako rekoh, opet sam u životnoj fazi u kojoj osjećam potrebu za bliskom osobom, a takvu se ne nalazi od prve.

Sezona lova moje je nužno zlo.

Što se tiče moje iščezle virtualne princeze - ne, nije udana. Kako znam? Jednostavno... Znam.

Oo, puno je vode pod mojim mostićem proteklo. I puno puta sam se popišao u nju.

Znam.

Počeo sam ispijati kave sa svježim neznankama. Sinoć se dogodila prva takva. Opet starija koka nekih izvrsnih gena, zgodna, privlačna i zanimljiva. Ali uzalud. Ne osjećam "ono nešto" ni u tragovima, a druškat mi se više ne da. Čini mi se da sam opet na putu da si stvorim malu vojsku dobrih jaranica.

Zapravo, trebam neku mlađu. Ne ekstremno, ali mlađu od sebe. Četiri-pet-šest godina. Treba mi svježina koju u sebi gubim. Ili je to samo strah od starosti?

Za par dana napunit ću 43. Vidi se to na meni, lice mi je propalo i naboralo se naglo nakon 37-38. godine života. Do tad sam bio uvijek isti. Nikad nisam bio ljepotan, imam nepravilnu facu, slomljen baburasti nos, a sad i sve veće uši. Izgledam kao slonić iz crtanog filma.

Osim toga, blago sam invalidan nakon pada s motora i loma noge. Ne, ne šepam uvijek... Samo kad tu nogu malo žešće umorim. Inače se ne vidi.

Nemam love, to se vidi. Po odjeći, po autu, po pljugama koje si sam punim u filter papirićke.

I umoran sam od svega, vidi mi se po faci.

A one svejedno iznova nađu nešto zanimljivo u meni. Ili na meni.

Kao i Ona. Neka nova Ona, jedna o kojoj vam nisam pričao. Ona, koja već drugi put u nekoliko godina nalijeće na mene po tim internetskim bespućima i već drugi put sam joj zbog nečeg napet. Ona, koja izgleda kao faking spejsšatl, ali, za razliku od drugih sličnih zna i razgovarati. Ima nešto u toj ženi. I mlađa je od mene dvije-tri godine.

I udaljena tristo kilometara.

Da smo si malo bliže, možda bi se nešto zakuhalo. Možda bih imao partnericu savršene figure i prekrasno šarenog mozga, da mi održava vijuge i cijedi tijelo. Čak i da si ispunim one najniže poluljudske nagone ponosnog pokazivanja savršenog "ulova" svijetu oko sebe.

Ali ljepota mi sad stvarno sve manje znači. I uz nju 300 km ostaje 300 km... I, još bitnije - nisam osjetio toplinu u njoj. Samo mozak. A toplina mi treba. Samo jednako sjebani ljudi mogu biti sretni jedno s drugim.

Da, sezona lova počinje...


A ja ne želim biti lovac.