Poželjeh danas bloga pisati, nakon nekoliko godina. Nije to baš potpuna istina, pisah do nedavno jedan blog, no tematika je bila usko specijalizirana, vezana za motore i bikere. O drugim temama nisam pisao već dvije-tri godine, koliko je prošlo od gašenja samostalnog bloga na vlastitoj domeni. Četiri i pol godine je prošlo otkad sam prestao pisati ovaj blog.
Nije ovo neki big comeback, povratak "na velika vrata". Još za vrijeme prvog poluvremena pao sam s "cool liste" zbog dugačkog jezika koji nije štedio ni admine blog.hr-a. Baciše me tad na "almost cool", sad vidim da toga više i nema. Pa ne znam gdje sam sada. Valjda sam "fresh"? Zgražam se pomalo potrebnog navlačenja posjetitelja, jer nitko od blogera (koliko god oni možda tvrdili suprotno) ne voli pisati samome sebi.
Razlog manjka inspiracije i prestanka pisanja bila je promjena u meni. Dugo godina sam se tražio u mnogobrojnim vezama, čudio se ženskome mozgu, tražio srodnu dušu. Odjednom je to prestalo, pronašao sam svoje odgovore, shvatio žensku psihu i prihvatio onaj njezin dio koji sam voljan prihvatiti. Nije više bilo upitnika. Nije bilo ni inspiracije.
Da, ljudi se mogu promijeniti. U proljeće 2011. godine prekinuo sam posljednju "ozbiljnu" vezu i kupio si motor koji je sad moja najveća strast. I odustao. Ne mislim zapravo - odustao od žena jer odustati neću nikada. Ali nešto u meni je odustalo od pokušaja ostvarivanja ozbiljne, perspektivne veze. Kad sam zadnji put ovdje pisao, bio sam solo muškarac u drugoj polovini tridesetih, koji pokušava. "Single, but looking".
Sad sam solo muškarac u prvoj polovini četrdesetih. Još uvijek "Single, but looking". Ali u potrazi za nečim drugim... Za neobaveznim vezama. Seksom bez obaveza. Za "druškanjem", kako je to nazvala jedna osoba iz moje prošlosti. Bio bih najsretniji kada bih našao nekoga tko želi to isto. Povremene večeri zezancije i seksa. Tek toliko da osjećaj ne bude fuj, ali da izostane zbližavanje i navlačenje u "pravu" vezu. U tom slučaju ne bih morao biti promiskuitetan, mogao bih na taj način ostati s jednom osobom duže vrijeme. No, naravno - one to zakompliciraju. Počinju navlačiti.
"Zašto ne bi prošetali malo?"... Ili "Zašto ne prespavaš? Pa sutra je nedjelja!"
I tako se opet nađem u potrazi. Opet i opet. Nekad furam "paralelku" s dvije-tri osobe, jer ne znam što će se iz čega izroditi. Štedim si vrijeme.
Usput opet počinjem razmišljati o njima. Proučavati ih. Da, shvaćam ih sad. Puno više nego nekad. Ali uglavnom se ne vidim u njihovim projekcijama. I ne tajim to. Govorim kako sam obična svinja. Gad muški. Neozbiljan lik, besperspektivan. I da ne želim vezu.
I one padnu baš na to. Žele me spasiti, ne shvaćajući da sam se još davno spasio. I da sam miran.
Mirniji no ikad. I dobrim dijelom sretan, sam sa sobom.
Sam sa sobom i cestom pod kotačima, koliko god to zvučalo kao klišej.
Post je objavljen 19.08.2013. u 17:48 sati.