Objavljujem dio tuđeg posta. Uz dopuštenje autorice, naravno.
ma jooj... svi obožavaju te trnce i leptiriće i fanfare kad proradi kemija... ljudski je to... ali ljudi, to je kao droga: neobuzdanost u toj vrsti uživanja vodi do toga da, kad upoznamo nekoga novoga, jezivo prebrzo realiziramo sve te fizikalije, prije nego uopće damo šansu toj nekakvoj intelektualno-duhovnoj razini da pronađe put do onoga drugoga... i šta se događa? POTROŠIMO tu napetost, ispušemo ju, probušimo rupu i sve iscuri van... i onda tražiš dalje. sve što si mogao imati s jednim čovjekom si ispucao. (a jel vam ljepši ispuhani balon ili onaj koji lebdi po sobi?)... uglavnom, nekako mi se čini da bi to stanje trebalo ODRŽAVATI, i to dosta dugo (jer tek se tu krije istinski užitak) a ne ići po svijetu i bušiti balone...
pustite ih neka lete...
Savršeno se slažem. Čemu žurba?
Ako u postu ispod pišem o moždanim seksualnim crvićima, to ne znači da volim pusto mehaničko trošenje. Ni žurbu zbog ostvarenja istog.
Malo mašte, molim. Draži.
Malo čarolije što osmjehuje. Nešto drugačije. :)
Napomena: autorica se zgraža svakog vađenja iz konteksta. Mislim da u ovom slučaju ne mora brinuti, ali svejedno, zamolio bih cijenjeno pučanstvo da obrati pažnju na cijeli post. Tenkju.