Sinoć mi je sestra rekla da u dvorištu imamo nezvanog gosta. Neki ružni crni pas se druži s našom ljepoticom, ženkom slabo poznate rase slovačkog goniča. Ružan pas, manji od nje.
Nisam reagirao nadajući se da će do jutra otići.
Nije otišao. A meni se baš ne da skupljati pse s ulice. Pogotovo ružne. Jest, nije on kriv što je ružan ni što ja već imam psa. I da nije ove druge činjenice, možda bih ga doživio s više blagonaklonosti, ovako sam prionuo na akciju istjerivanja uljeza iz dvorišta.
I, kako se nije obazirao na povike, morao sam ga gađati papučama. Ne preteškim niti tvrdim. Ali morao sam mu pokazati da je neželjen. Pas je cvileći otrčao prema ogradi i pokušao se provući kroz nju. Ne znam kako ni kuda je ušao, vidio sam da nema ideju gdje bi mogao izići. Odškrinuo sam mu kapiju, u međuvremenu se zavukao ispod grma u dvorištu. Nisam više imao srca gađati ga ni tući, čekao sam da pobjegne.
Ono što me je više zdrmalo od same operacije istjerivanja je to što se moja psica gledajući kako joj prijatelja gađam papučama sklupčala u kut terase i tresla. Nisam ju nikad takvu vidio. Valjda od tuge.
Moj tužni, usamljeni pas. Kojeg nisam htio jer sam znao da će biti samo jedno tužno, usamljeno biće. Jer nemam u sebi dovoljno mira ni strpljenja da bih se njome bavio, vrhunac je kad ju pri dolasku kući malo pogladim i uputim joj par riječi. Jednako često ju grdim kad sere po cijelom dvorištu. Donijela ju je sestra kad je bila slatko malo štene. Molio sam ju da ju vrati. Znao sam kako će biti kasnije.
Ne, mom psu ne fali ništa bitno. Ima stan i hranu. Ponekad i znak pažnje.
Mom sjebanom usamljenom psu ne fali ništa bitno. Osim možda još malo ljubavi.
Uljeza više nema, pobjegao je dok nisam gledao. Ili se skrio negdje u dvorištu.
Nije on kriv. Nije ni ona. Valjda nisam ni ja. Kriv je ovaj pseći život.
Post je objavljen 09.06.2006. u 14:57 sati.