Ne kupujem Bug često. 35 kuna nije malo da bi se tek letimično (kako ja to inače radim) upoznao s računalnim novotarijama. Kupim ga kad mi kažu za neki dobar programčić na Bug DVD-u ili ako ima kakav test dijela hardvera o kojem ozbiljno razmišljam.
Tako danas kupih lipanjski broj. I listam ja tako, kad me privuče naslov kolumne.
"Blog se blogom izbija".
I počnem ja tako čitati... Autor: Oleg Maštruko. Podnaslov "Borba za tipkovnice naroda na hrvatskom internetu"...
Kolumnu prenosim skoro u potpunosti, srećom pa imam Fine Reader pa ne moram pješice prepisivat...
Hrvatska je mala zemlja zapanjujuće glupih i površnih ljudi i kao takva je izrazito sklona naglom rastu interesa za nekom kvazisenzacionalnom temom koja splasne jednako brzo kako i nastane. Ne trebam, nadam se, niti navoditi primjere jer ih ima doslovno bezbroj. Nažalost, uloga mojih kolega novinara u tim je burama u čaši vode značajna i znakovita - oni ih stvaraju, proizvode, komentiraju, opisuju, trošeći na njih beskrajne količine tinte, papira, elektrona ili onoga što im već pomaže u dopiranju do publike.
Novinari bi u idealnom svijetu trebali biti savjest društva. Kod nas su po moralnom profilu bliži kanalizacijskim štakorima, s tim da su od istih vjerojatno u prosjeku manje inteligentni. Imate one vraški lukave štakore koji u popularnoznanstvenim emisijama znaju naći izlaz iz labirinta paleći neke lampice ili u čoporu timski djeluju bolje od mog klana u Red Orchestri. E, pa nisam siguran da bi ih prosječan hrvatski dnevni novinar u tome nadmašio...
Divan uvod. Ni najgori blogerski pljuvači se ne bi postidjeli.
Internet, kao mikrokozmos društva u cjelini, funkcionira na sličan način. U zadnje smo vrijeme tako svjedoci sukoba na blogerskoj ljevici - da nemušto parafraziram krležijance. Prijatelj Matija Babić jedan je od rijetkih ljudi koji shvaćaju da ne postoji negativan publicitet i jedan od onih kojima ne smeta ni kad ga se pljuje. U biti, otkad je dobio nogu u dupe kao urednik 24 sata, vjerojatno je sretan da ga se uopće netko sjeća i spominje pa će i ovime biti zadovoljan. Uglavnom, vrativši se sve gorem Indexu, kao sajtu kojeg je stvorio i koji je stvorio njega, pokreće Bloger. Hr, najjači alat za bloganje, kao otvorenu konkurenciju Blog.Hr-u drugog, mada različitog internetskog hohštaplera - Željka Anderlona i njegovog pulena Darija... Nešto, eto, zaboravio sam mu prezime. Mlad dečko, taj Dario, neiskvaren, bez obzira na društvo u koje je upao.
Babić se najlakše snalazi u spektaklu, makar i malom i provincijskom, pa je na otvorenje doveo neke beogradske uličarke reperice, naveo raju da slini na njih (to je lako) i izveo show kao da pokreće lokalnu konkurenciju, recimo, Googleu, a ne tek mrežni sustav za pohranu tona bezveznih, polupismenih baljezganja besposlenih srednjoškolaca i frustriranih kućanica.
Izvrsno mišljenje zaposlenog nefrustriranog gejmera. Osobito zadnji red.
Koliko vidim, Bloger.Hr je zasad, unatoč promotivnom sloganu "Mnogo smo jači", doživio fijasko. Tko god da ureduje naslovnu stranicu - a dotični je nepotpisan, možda i od srama - nalazi se u teškim mukama čime smislenim da je popuni. Najsmješnija od svega u tome je uloga Dragana Antulova, jednog od rijetko pronicljivih i pametnih komentatora zbivanja na Internetu, u medijima i na filmu i jednog od malobrojnih suvislih hrvatskih blogera. Antulov, koji sam održava čak nekoliko blogova na hrvatskom i engleskom, poznat je pratiteljima internetskih podmedija, weba, Useneta itd. prvenstveno kao samoproglašeni filmski kritičar, čija su pisanja na usenetskoj grupi o filmu zadobila gotovo kultnu sljedbu. Inteligentan i strpljiv analitičar sadržaja poput Antulova, međutim, nije imao sreću da nađe utočište u kakvom "normalnom" izdanju, gdje su sva mjesta za filmske i TV kritičare popunjena (uglavnom mediokritetima) pa je dugo životario kao autentičan predstavnik internet-ske kulture samizdata i proizvođač kvalitetnih sadržaja koje jednostavno nema tko primijetiti.
Uglavnom, odnedavno Antulov radi za Index, pišući tekstove koji možda nisu na njegovoj staroj razini, ali su još uvijek nekoliko puta iznad prosjeka Indexa i/ili dnevnih novina i nekoliko stotina tisuća puta iznad prosjeka Interneta kao takvog.
U želji da što kvalitetnije promovira Bloger.Hr, Babić ili već netko je uredno Antulovu uvalio da periodičkim pisanijama promovira blogove i iz mase izvlači one ponajbolje. Jadan Antulov! Iz gomile otpada prisiljen je na Indexu svaki tjedan izvući nekoliko bisera, a to mu ide tako spektakularno loše da je na određen način iskreno smiješno.
Tomislav Čadež, još jedan pametan gradski intelektualac kojeg sam kroz tekstove cijenio - "cviker dvokolica" rekao bi Majakovski, krenuo je na novom webu Jutarnjeg sa sličnom misijom: on će, ugledan kazališni kritičar i generalno pametan opažač, recenzirati blogove! LOLzOrz, rekla bi moja gejmerska raja. Ne znam čime su njega na to natjerali, ucijenili ili kako su mu to zapovjedili, ali kod njega se uočavala doza dječačkog entuzijazma pa se čak ne bih čudio da se za ovu besmislenu misiju i sam prijavio. Blog i batina, kako mu se zvala rubrika, krenuo je ambiciozno, izazvao par "afera" i "kontroverzi", a onda je u rekordnom roku zamro, kao i većina blogova uostalom. Rubriku više ni ne vidim na naslovnici weba Jutarnjeg, gdje je nedavno stajala na prominentnom mjestu.
Napoleon, nepresušan izvor jakih citata, ustvrdio je kako je od sublimnog, dakle divnog i uzvišenog, do ridikuloznog tek jedan mali korak. U originalu, štovani čitatelju: Du sublime au ridicule U n'ya qu'un pas (time je komentirao svoju promašenu rusku kampanju, uzgred budi rečeno, što citatu daje dodatni sloj snage i patine). I Čadeža i Antulova sam cijenio, ali ih sada dijelom i žalim... Propadne li Bug i ja kao kolumnist s njim, hoću li jednog dana preživljavati recenzirajući blogove, kao da su u pitanju ozbiljna djela? Noćna moro, bježi od mene!
I kad ovo pročitam, prvo pitanje koje mi pada na pamet je zašto zapravo blogam. Zato da bih našao barem virtualno društvo ljudi s kojima imam o čemu razgovarati, koji se protive negativnim pojavama u hrvatskom javnom, kulturnom i svim drugim oblicima svakodnevnog života. Da se zezam. Da pišem što mi se piše.
Nisam besposleni srednjoškolac, frustrirana kućanica niti pametni kolumnist Bug-a.
Kojem nije palo na pamet da blogeri blogaju s PC-a. I da bi ih mogla zanimati mogućnost investicije u 35 kn težak broj Bug-a. I kojem se to nitko nije sjetio reći.
Ja sam, dakle, šupak. Jer nisam gejmer. Niti bogomdani novinar koji s pozicije svojih osobnih afiniteta može cjelokupnu sadržinu HR internetskog prostora ocijeniti kao totalnu tlapnju jer mu u svom nabijanju dioptrije buljeći u igrice nije palo na pamet da u državi HR osim na internetu gotovo da i ne postoji alternativa mentalitetu i okruženju tipa glasnih vikača koji jedva da se znaju potpisati, slušaju cajke, pjevaju "Juru i Bobana" i drkaju na BMW-e.